Intervjuirala ju je Angelina Jolie

Jasmila Žbanić doista nema razloga žaliti se. Film “Quo Vadis, Aida”, imao je svjetsku premijeru u Veneciji, već je proglašen najboljim filmom na festivalu u Antalyji u Turskoj, a slavna američka glumica Angelina Jolie, napravila je sa Žbanić intervju koji je objavljen u magazinu Time. Time je Jolie, koju je Žbanić poznavala od ranije, željela popularizirati film prije dodjele Oscara.

Bilo je, dakako, potpuno nerealno očekivati nešto više od nominacije za najvažniju filmsku nagradu na svijetu, jer je za holivudsku glasaču mašineriju dramatičan film o posljedicama genocida u Srebrenici, ipak bio pretežak.

Važno je snimati filmove o ratu sve dok živi trauma rata

Premda Žbanić kaže kako bi bila puno sretnija da se u svojim filmovima mogla baviti drugim, a ne ratnim temama, filmski svijet od male BiH kinematografija ne očekuje ništa drugo nego upravo priče o ratnim stradanjima. Uostalom, nije slučajno da je sarajevski redatelj Danis Tanović dobio 2002. Oscara za film “Ničija zemlja”, koji prati sudbinu dva Bosanca i Srbina koji su se našli zajedno na crti bojišnice u vrijeme najžešći sukoba.

Da su Žbanić i Tanović, snimili jednako kvalitetne filmove, samo primjerice, ljubavne tematike, sasvim je sigurno da ih nitko ne bi zamijetio. Žbanić međutim smatra kako je, ne zbog toga da se juri za nagradama, za njenu sredinu i danas važno snimati filmove o ratu sve dok živi trauma rata. A da bi se to moglo valja analizirati ono što se dogodilo kako se te strahote više nikada ne bi ponovile. “Nažalost, većina medija umjesto analize nudi lažne činjenice i huškačke narative. Potrebno je, međutim, da spoznamo tko smo i što nam se to dogodilo.”

Blago onima čiji filmovi se mogu baviti problemom rukohvata u zgradi

Zbog toga se u svim svojim svim kratkim, dokumentarnim i igranim filmovima, bavila ratnim strahotama. Nije se, međutim, bavila bitkama i zločinima, već posljedicama ratnih užasa. Primjerice, u svom prvijencu “Crvene gumene čizme”, koji je bio ujedno i diplomski rad, ispričala je priču o ženi koja traži svoje dvoje djece u masovnim grobnicama.

“Na festivalu kratkog filma u Danskoj, jednom od prvih na kojem sam nastupala, gledala sam skandinavski film koji je govorio o jednom haustoru, a najveći problem je bio hoće li se rukohvat postaviti na stepenice ili ne. Zamislite, čitav film se bavio problemom rukohvata, tko je od stanara za, a tko protiv. Sve vrijeme mislila sam blago ovim ljudima kada im je rukohvat najveći životni problem.”

U svjetsku kinematografiju je ušla 2006. godine

Jasmila Žbanić ušla je na velika vrata u svjetsku kinematografiju 2006. filmom “Grbavica” za koji je dobila nagradu Zlatni medvjed na festivalu u Berlinu, kao i nagradu ekumenskog žirija te nagradu za mir. Žbanić je ispričala priču o 12-godišnjoj Bosanki koja saznaje da je rođena nakon što je srpski vojnik silovao njenu majku. U filmu “Quo vadis, Aida”, Žbanić prati sudbinu bosanske učiteljice koja radi kao prevoditeljica za mirovne snage UN-a i koja saznaje što će se dogoditi u Srebrenici gdje su kasnije bosanski Srbi, 1995., masakrirali više od 8000 muškaraca i dječaka. Aida tada pokušava spasiti muža i sinove.

Na početku, objašnjavala je medijima Žbanić, “svi pokušavaju spasiti sve, a onda se, prvo brinete samo da vojska ne dođe u vašu kuću, potom vam je stalo samo do vlastitih ulaznih vrata. Rat nas smanjuje kao ljude”. Premda se u filmu ne vide zločini jer se bavi onim što se događalo poslije njih, svi su suglasni da se nakon takvog potresnog svjedočanstva nije lako smiriti.

Kaže kako je filmom “Quo Vadis, Aida”, postigla sve što je željela kad je počeli raditi na njemu. “Imamo jako dobre reakcije iz cijelog svijeta. Bilo je teško lokalnu priču o sukobu koji većina smatra kompliciranom i nejasnom, oblikovati u priču s kojom ljudi mogu identificirati. Emocije publike pokazuje da smo uspjeli”.

Pripreme za snimanje filma trajale su godinama

Pripreme za snimanje filma koje su trajale godinama, priznaje, bile su strašan atak na njene emocije jer se susretala sa ženama iz Srebrenice čije su sinove i muževe, nerijetko i ljudi koje su poznavali, mučki ubili i bacali u masovne grobnice. “Bilo je izuzetno teško slušati njihove priče i gledati kako žive žene kojima su pobijeni skoro svi muški članovi obitelji. Imate ženu koja je izgubila čak 60 članova familije. Najgore je onima koje još uvijek nisu našle kosti svojih sinova. One žive samo za taj dan da ih nađu, sahrane, da mogu mirno umrijeti”.

Cijeli film bavi se psihološkim stanjima žene koja, bezuspješno, želi zaštititi svoja dva sina. Inače, scenarij se djelomice temelji na sudbini prevoditelja Hasana Nuhanovića, koji je morao izvršiti naredbu vojnika UN-a, pa su zbog toga članovi njegove obitelji napustili zgradu koja je bila pod zaštitom UN-a te su se morali predati srpskim egzekutorima. Jasmila Žbanić pročitala je njegovu knjigu, dugo je razgovarala s njim, pa priznaje da joj je na neki način bio i inspiracija. “Njegova drama pokazuje da rat prisiljava ljude na stvari koje su nezamislive”.

Film se nije mogao snimati na lokacijama zločina

Jedna od bizarnosti je i ta da se film nije mogao snimati na lokacijama gdje se zločin dogodio jer lokalni srpski čelnici poriču da je u Srebrenicu počinjen genocid pa je sasvim izvjesno da se ekipa tamo ne bi osjećala sigurno. Kakva atmosfera vlada najbolje pokazuje to da je glumica Jasna Đuričić, koja glumi Aidu, u srpskim nacionalističkim medijima bila je proglašena izdajicom.

Na pitanje hoćete li film u doglednoj budućnosti biti prikazan u Srbiji i Republici Srpskoj, Žbanić objašnjava kako kina i distributeri u tim sredinama nisu željeli prikazati film. “Zapravo neki su željeli, ali nitko nije smio. Zato smo odlučili film pokazati na VOD platformi i imamo odlične reakcije publike i struke.” Zahvaljujući tomu mnogi su već vidjeli ili će vidjeti film “Quo Vadis Aida”, a zbog toga ih sredina neće osuđivati jer će ga gledati u samoći svog stana. Ipak, Žbanić je uspjela organizirati bosansku premijeru filma u Memorijalnom centru Srebrenica na kojoj je nazočilo 100 mladih ljudi iz BiH, Srbije i Hrvatske.

BiH sudjelovala s jedva pet posto financiranja

Producenti filma bile su filmske kuće iz Austrije, Rumunjske, Nizozemske, Njemačke, Portugala, Francuske, Norveške te Radio televizija BiH, turska televizija TRT, njemačko-francuski TV Arte i ZDF te austrijski ORF. S tim da je bosanska strana sudjelovala u financiranju filma s jedva pet posto potrebnih sredstava. No, toliko zanimanje stranih producenata najbolji je pokazatelj kvalitete scenarija, pa Žbanić s pravom govori da ako nekoga zanima lokalna priča, iz zemalja koje nemaju iste probleme kao i mi, to znači da scenarij ima univerzalnu dimenziju i može funkcionirati za širu publiku.

Zanimljivo je da se cijela postprodukcija zbog pandemije radila na daljinu: Jasmila Žbanić je bila u Berlinu, gdje inače živi, materijal je bio kod koproducenta u Rumunjskoj, VFX u Nizozemskoj, montaža u Poljskoj. Tako raditi bilo je strašno naporno, dvostruko dulje i mnogo skuplje. Žbanić kaže kako ju je snimanje filma dovelo do krajnjih psihičkih i fizičkih granica te da ju je to iznimno potrošilo. “S druge strane Aida me obogatila i napunila jer sam puno toga naučila, doživjela nevjerojatne stvari, a reakcije iz cijelog svijeta dale su mi novu snagu.”

Dobitnica niza nagrada

Uz “Grbavicu” i “Quo Vadis Aida”, Žbanić je režirala igrani film “Na putu” te kratke i dokumentarne filmove “Rođendan”, “Sjećaš li se Sarajeva”, “Ljubav je…”, “Noć je, mi svijetlimo”, “Poslije, poslije”, “Autobiografija”… Na I. međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox, dobila je nagradu Veliki pečat, a za filmove “Autobiografija” i “Poslije, poslije” primila je nagradu Soros centra za suvremenu umjetnost. Za dokumentarni film “Noć je, mi svijetlimo” žiri joj je dodijelio nagradu na New York Expo film festivalu 1999. te specijalnu nagradu na SFF-u 1998. Nagradu Special Mention na Alpe Adria film festivalu dobila je za dokumentarni film “Crvene gumene čizme”.

Jasmila Žbanić je zarana, još kao dijete, najviše uživala u igrama koje su nosile filmske i teatarske elemente. „Nagovarala bih djecu da priredimo predstave, podijelila bih im uloge, određivala tko će što igrati, osmišljavala redoslijed radnje te organizirala prodaju karata roditeljima.“ Presudnu ulogu odigrao je njen dajdža, ujak, koji je kupio video kameru, pa je mala Jasmila, osim što je pripremala priče s različitim zapletima, počela te igre snimati. Kasnije je, priča, postala svjesna da to može biti i zanimanje.

Roditelji su joj bila velika podrška

Kada je u petom razredu osnovne škole, roditeljima kazala da će postati redateljica, oni su u prvi mah pomislili da je to neka faza koja će ju brzo proći. Oboje su bili ekonomisti i nije im bilo sasvim jasno što će studirati. Na, sreću unatoč toga njenim su “ludostima”, kako kaže, davali punu podršku.

Važnu ulogu u odluci da se bavi filmskom umjetnošću imala je činjenica da je stanovala pokraj kina “Kumrovec” u Sarajevu. “Fasciniralo me iskustvo gledanja filma: svjetlost na platnu čini da čitava sala u isto vrijeme plače ili se smije. Još uvijek me to fascinira, kao uostalom i posao režije: nešto što zamišljaš zatvorenih očiju, realiziraš s grupom ljudi, pravite zajedničke slike da biste tu vašu energiju i priče podijelili s drugima, nepoznatim i poznatim ljudima. Sve to je čarolija koja me još jako uzbuđuje.”

Tinejdžerske godine u zlatnim godinama Sarajeva

Priča kako je odrastajući u Jugoslaviji imala sreću da je mogla gledati američke, europske i filmove iz drugih zemalja. I to svih vrsta: umjetničkih, propagandnih, akcijskih, partizanskih, dječjih… “Sve mi je to bilo dobro. Jednom me je rodica, koju su natjerali da me čuva, odvela u kino gledati film španjolskog redatelje Luisa Bunuela, mislim “Mračni predmet želje”, ali nisam skroz sigurna jer sam imala manje od devet godina. Danas sasvim sigurno nitko ne bi pustio dijete gledati takav film. Dok se ona krišom ljubila s momkom, ja sam gledala nešto što je prelazilo sve što sam do tada u životu vidjela.”

Tinejdžerske godine Žbanić je provela u zlatnim godinama Sarajeva. U drugoj polovici 80-godina kulturni i društveni život bio iznimno bogat, Sarajevo je imalo sve značajke europskog multikulturalnog grada. Preuzelo je primat od Beograda i Zagreba u filmskoj industriji, rock i pop glazbi. Bendovi poput Zabranjenog pušenja, Bijelog dugmeta, Indexa vladali su pozornicama po cijeloj Jugoslaviji, a filmovi redatelja Emira Kusturice postali su svjetska senzacija.

Kultura je u 80-ima bila dostupna

Kulturni život je bujao. “Pa 80-tih bilo je zabavno odrastati u Sarajevu jer je društveni život bio iznimno bogat. Najviše vremena provodili smo izvan kuće, ako nismo bili u školi, bavili smo se sportom, posjećivali kina i kazališta, zabavljali se u parkovima i kavanama. Svuda smo išli sami, bez pratnje roditelja, sami smo određivali što volimo, a što ne volimo. Kultura je bila dostupna, integrirana u obrazovni sustav, bilo je puno zabave pa se činilo da će tako biti zauvijek.”

Priča kako ju je u to doba sarajevska scena ju je oblikovala, više je voljela Električni orgazam, Haustor, Miladojku nego Bijelo dugme. “Mislim da ta specifična sarajevska scena postoji i danas te da je vrlo zanimljiva. Tu su Dubioze kolektiv, mladi reperi Stoposto i Katarze, Geka Damira Imamovića koja redefinira tradicionalnu glazbu. Djeluju književnici Faruk Šehić, Adisa Bašić, Damir Ovčina, umjetnici poput Šejle Kamerić, redatelji Denis Tanović, Haris Pašović, Denis Mustafić, Selma Spahić…” Žbanić pri tomu ističe kako je spomenula samo neke od brojnih izuzetno zanimljivih ljudi koji oblikuju današnju sarajevsku scenu koja je izuzetno bogata i internacionalna.

Studirala je za vrijeme strašnih napada na Sarajevo

Jasmila Žbanić imala je samo 17 godina kad su bosanski Srbi opkolili i izolirali Sarajevo, kad su ga svakodnevno razarali gađajući ga topovima s okolnih planina te nemilosrdno snajperima, ubijali nedužne ljude dok su prolazili ulicama u potrazi za hranom i vodom. Nije bilo struje, vode, hrane, praktički ni osnovnih higijenskih uvjeta za život.

U strašnim uvjetima neprekidnog bombardiranja i straha za goli život, studiranje je, prisjeća se Žbanić, bilo iznimno teško. “S jedne strane bilo je izuzetno važno studirati i osjetiti da radiš nešto smisleno u besmislu rata, a s druge strane bilo je opasno i često apsurdno. Znala sam kasniti na predavanja jer je snajper na Marijin dvoru intenzivno pucao, tako da nisam mogla prijeći ulicu. Moji roditelji bi ludili jer bi čuli da je pala granata u grad, a nisu znali jesam li tada tuda prolazila vraćajući se s fakulteta”, priča Žbanić te dodaje kako je zimi bilo posebno gadno.

“Nije bilo grijanja, pa je moja klasa, nas sedmoro, sjedila zajedno tako da smo se stisli jedni uz druge kako bi se ugrijali. Nismo imali struje da bi gledali filmove, ali smo mogli o njima maštati. I to je bio važan prostor naše slobode.” Unatoč tih groznih okolnosti Žbanić je uspjela diplomirati na Akademiji scenskih umjetnosti na Odsjeku za filmsku i kazališnu režiju.

Kako je preživjela ratne strahote

Slušajući priče o ratu koji je prošla Jasmila Žbanić, samo od sebe nameće se pitanje kako su ljudi preživjeli sve te strahote. Pogotovo stoga što se nakon godinu dana lockdowna zbog pandemije COVID-19, cijeli svijet žali kako je to razdoblje zatvorenosti i izolacije ostavilo brojne negativne posljedice na život ljudi. A što onda reći za građane BiH i Sarajeva, kakve su oni užase prošli, a kakve su traume preživjeli za toliko godina patnji i stradanja. Žbanić kaže kako je glavni problem to što su te traume ostale bez stručnog tretmana.

“Ljudi su morali nastaviti život potiskujući i ne liječeći teške psihičke posljedice. U javnom životu imate ponašanja koja su čista dijagnoza, ali mi to prihvaćamo kao nešto normalno, a nije”, kaže. Ovdje, dodaje Žbanić, još uvijek dominira balkanski mentalitet pa se smatra da psihološku pomoć traže samo oni koji su “ludi” ili slabi. “Zbog toga što se ne radi na sebi, čitavo društvo postaje vrlo simptomatično”, zaključuje.

Gdje god je po svijetu putovala uvijek je, priča, naišla na nekog “svog” zemljaka. “Više od 50 posto mojih rođaka i prijatelja rasuto je po svim kontinentima. Većina njih ostala je vezana za BiH, pa sada imam osjećaj da se BiH prostire van svih svojih granica.”

Otišla je 1995. na šest mjeseci u SAD

Za najžešćeg ratnog ludila, 1995., Žbanić je otputovala u SAD gdje je šest mjeseci bila s teatarskom trupom Bread and Puppet. “Promjena je, naravno, bila šokantna. Sjećam se kad sam iz Sarajeva došla u Zagreb nakon 36 sati puta. Bila sam izmučena od puta i stigla kod prijatelja mojih rođaka, divne obitelji Seneka koja me je ugostila dok sam čekala američku vizu. Već mi je Zagreb bio šok jer se život odvijao potpuno normalno.”

Prvo što je učinila bilo je napuniti kadu vodom i brčkati se satima. “Tri godine rata nisam imala tu priliku. Kod kuće smo se tuširali s litrom i po vode iz boce.” U Sarajevo se vratila kroz čuveni tunel ispod aerodromske piste, dok je grad još uvijek bio pod opsadom.

Na primjedbu da toliko godina poslije rata građani BiH i dalje pate jer se svi upliću u unutarnje odnose te zemlje, od Zagreba i Beograda do Bruxellesa, Washingtona, Moskve, Žbanić se vraća na Bunuela te odgovara kako je “BiH zaista ‘mračni predmet želje’ i Hrvatske i Srbije”. “Iskreno ne razumijem nacionalne težnje za osvajanjem teritorije i uživanju u životu samo s jednom – tvojom – nacijom. U tome ima opasne narcisoidnosti i sociopatije”, zaključila je.

U pregovorima je za snimanje jedne američke serije i filma

Uspjesi koje je postigla sa svojim filmovima “Grbavica” i “Quo Vadis, Aida”, otvorila su joj vrata svjetskih studija koji je mogu ponuditi neusporedivo povoljnije financijske i organizacijske uvjete.” Trenutno sam u pregovorima za snimanje jedne američke serije i jednog filma. Svjesna sam da se puno europskih redatelja nije moglo uklopiti u taj sistem, tako da nisu bili zadovoljni rezultatom. Vjerojatno će biti tako i sa mnom, ali ipak sam pristala: znatiželja je jača od opreza.”

I dok čeka angažmane u inozemstvu, Žbanić kod kuće priprema nekoliko novih projekata. “Sljedeći tjedan započinjem snimanjem prvog dijela dokumentarca BLUM, priču o Emeriku Blumu, čovjeku koji je stvorio Energoinvest, poduzeće koje je bilo motor razvoja BiH. Zanima me to vrijeme u kojem je vladao takav entuzijazam i u kojem su se ljudi u proizvodnji ravnopravno borili na svjetskoj sceni o čemu danas možemo samo sanjati”.

Također, priznaje, zanima ju je li istina da je socijalistički model proizvodnje morao propasti jer je Energoinvest pred sami rat bio izuzetno uspješna tvrtka koja je otimala posao Amerikancima ili je rat i uništenje bio jedini način da se “dokaže” da socijalizam ne funkcionira. “To su pitanja koja ću postaviti u filmu, a trenutno zaista ne znam odgovor.”

Kćer joj je počela studirati dramaturgiju

Dok je studirala imala je priliku biti u “Imaginarnoj akademiji Grožnjan” u Istri te slušati profesore koji su bili nezavisni svjetski filmaši. “Shvatila sam da je predratni sistem proizvodnje filmova propao, a nije se formirao novi. Stoga sam odlučila organizirati njihov način proizvodnje filmova i kod nas jer je to bio jedini način da radim.” Zbog toga je s jednom prijateljicom i tadašnjim momkom, a sadašnjim mužem i producentom Damirom, osnovala tvrtku simbolična naziva Deblokada.

“Krenuli smo s kratkim filmovima, koji su imali dosta dobar uspjeh, što nas je stimuliralo da krenemo u ambicioznije i ozbiljnije poslove. Uspjeli smo proizvesti naš prvi igrani film “Grbavica”, i njen uspjeh bio je putokaz kojim putem valja ići.” Dok zajedno sa suprugom i producentom Damirom, snima filmove, njihova kćer, premda na tomu nisu inzistirali, također je zaražena filmom i umjetnošću. Studira dramaturgiju – pisanje za teatar i film. “Jedni smo drugima podrška i unatoč brojnih teškoća i neizvjesnosti koje donosi status samostalnih filmskih radnika, zabavljamo se pa nas takav život i posao u potpunosti ispunjavaju”.