Kultura

Intervju s velikim Nenadom Popovićem: ‘Hrvatski intelektualci sami su proizveli olovna vremena u kojima sada žive’

'Kad sam otišao u mirovinu, shvatio sam da je najgore kad kolegama pušeš za vrat i neprestano im savjetuješ što da rade. Zato sam se preselio u Istru'

07.01.2011., Zagreb - Nenad Popovic, vlasnik i urednik zagrebacke izdavacke kuce Durieux. Najtirazniji njemacki politicki dnevnik Sueddeutsche Zeitung proglasio ga je jednim od sest osoba u svijetu koje su se u 2010. zauzele za mir. 
Photo: Tomislav Cuveljak/HaloPix/PIXSELL
FOTO: Tomislav Cuveljak/HaloPix/PIXSELL

Kritičari su već Popovićevu novu knjigu 'Život s njima' nazvali njegovom privatnom enciklopedijom Hrvatske i u njoj je, među ostalim, pokušao odgovoriti na pitanje kako je moguće da se dio hrvatskih intelektualaca, koji su po vokaciji trebali biti borci za slobodu izražavanja, za liberalizam i kozmopolitizam, odrekao tih svih tih vrijednosti te da su vjerno služili jednom ksenofobičnom, nacionalističkom režimu

Izdavača, publicista, poliglota, prevoditelja Nenada Popovića (71), osnivača kultne izdavačke kuće Durieux, najlakše je pronaći ako se na Google Maps upiše vila Micheline u zaseoku Kosinožići u Istri. Navigacija će vas najprije provesti kroz gradić Višnjan, potom kroz mjesto Nova vas, gdje se kod crkve skrene oštro lijevo te onda vozi kilometar i pol kroz šumu. Na kraju ćete stići do Kosinožića, nekoć siromašnog sela izgubljenog u unutrašnjosti Istre, koje, iako je daleko od mora, upravo doživljava pravi turistički procvat.

Pa to mjesto s manje od stotinjak žitelja, koje nema ni crkvu, danas ima nekoliko desetaka raskošnih vila s bazenima. “Idiotski je zvati ovu kuću vila Micheline, ali morao sam joj dati ime zbog iznajmljivanja,“ govori Popović te objašnjava kako je njegovom gostu iz Hamburga dovoljno da na navigaciju upiše ime vile te da nakon prijeđenih tisuću kilometara bez problema dođe do njegovog dvorišta.

Nije uspio kao poljoprivrednik

Bavljenje turizmom dodatni je izvor zarade za Popovića i njegovu suprugu Slađanu. “Kad sam završio svoj izdavački posao i otišao u mirovinu, shvatio sam da je najgore kad svojim kolegama pušeš za vrat i neprestano im savjetuješ što da rade. Da se ne bih tako ponašao, otišao sam u Kosinožiće, ali to nije bio nikakav program ni odlazak u prirodu“.

Od prije je tu imao vikendicu, a kad je uveo grijanje, onda je ona, kako kaže, postala kuća. “I tada je nakon odlaska u mirovinu biografski ispalo da je logičnije biti negdje gdje je lijepo, nego u Zagrebu.” U vrtu je izgradio bazen tako da gosti imaju gdje plivati, što se pokazalo puno boljom investicijom, od primjerice, uzgajanja povrća. “Iako sam naučio razliku između motike i štihače, nisam uspio kao poljoprivrednik. Zasadio sam tri rajčice, potrošio na njih hektolitar vode, a one su usahle.“

Shvatio je, kaže, da to nije za njega, premda mu je jedan dobrohotni susjed virtuozno duboko zaorao s traktorom 25 kvadrata zemlje, ali nije išlo, uspio je jedino zapiknuti tri lavande. Razgovarali smo u malom prolazu od dva, tri četvorna metra između kuće i vrta, gdje vlada ugodna mikro klima i gdje uvijek pirka vjetar, pa je to jedino mjesto gdje se može sakriti od nesnosnih vrućina.

Uredničku karijeru započeo je 1980.

Tako se Nenad Popović, koji je rođen u Zagrebu i koji je kao izdavač objavio više od 400 naslova, a sam napisao četiri knjige, u poodmakloj dobi preselio u Istru gdje se bavi novim poduzetničkim poslom, iznajmljivanjem kuće turistima. Što je pomalo neobično budući da se školovao i studirao u Zagrebu, Koblenzu i Bonnu u Njemačkoj te je proveo dvije godine kao stipendist DAAD-a, Deutscher Akademischer Austauschdienst u Freiburgu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je germanistiku i južnoslavenske književnosti i hrvatski jezik.

Od 1980. urednik je, a kasnije i glavni urednik, izdavačke kuće Grafički zavod Hrvatske. Početkom 1990. suosniva nakladničku kuću Durieux, jednu od prvih privatnih i nezavisnih u Hrvatskoj, gdje je i glavni urednik. Od 1978. povremeno piše za novine, časopise i radio, a od 1985. surađuje s njemačkim medijima Manuskripte, Literatur und Kritik, Kulturaustausch, Frankfurter Rundschau, Die Zeit, Weltwoche.

Popović je i počasni građanin Sarajeva

Prevodi s njemačkog jezika autore Sternheima, Brucknera, Bernharda, Fassbindera, Erwina Piscatora, Kazimira Maleviča, Borisa Kelemena, Benna Meyera-Wehlacka, Tille Durieux i Rainera Wernera Fassbindera. Objavio je i vlastite knjige Svijet u sjeni, Ogled o stanovništvu, Dnevnik iz grada P te prije nekoliko mjeseci knjigu eseja Život s njima.

Dobitnik je nagrade Premio ’92 per il lavoro letterario Talijanskog kulturnog instituta u Zagrebu, Leipziške književne nagrade za europsko razumijevanje te je s Freimutom Duveom primio Nagradu Bruno Kreisky za političku knjigu, a dobitnik je Medalje Hermann Kesten Njemačkog centra P.E.N.-a. Počasnim građaninom Sarajeva proglašen je 2000. godine.

Mirovina je došla kao veliko olakšanje

Za razliku od mnogih Popović je odlazak u mirovinu dočekao kao veliko olakšanje. “Teško je biti urednik i izdavač bez novca. Bio je strahoviti psihički napor desetljećima, svaki puta iznova, objašnjavati ljudima koji su radili na knjizi četiri ili pet godina, da im je odličan rukopis, da bi ga rado izdao, ali da im ne mogu platiti više od tri kune po prodanom primjerku. Bio sam svjestan da tako ponižavam te ljude, koji su, nažalost, često morali pristajati i na te mizerne uvjete.“

Popović je osnovao Durieux u teškim okolnostima rata, raspada države i društva i urušavanja tržišta, ali je unatoč tome uspio izdati više od 400 naslova. Prvu knjigu izdao je 1991. na vrhuncu rata, u strašno doba napada na Vukovar. “U redakciji je osvanula Truda Stamać i rekla: Nenade, izdat ćeš prijevod zbirke pjesmama Tomasa Bernarda In hora mortis, U času smrti.“ Premda je Durieux počeo kao grafička firma, Popović nije imao snage objasniti joj da se oni ne bave poezijom.

“Tiskao sam tu knjigu i tako je zapravo počeo zajednički otpor nas književnika, izdavača, pjesnika, lošim vremenima, nasilju, ratu… Bila je to neka vrsta zavjere književnosti protiv tih nemogućih uvjeta života u bijedi i siromaštvu.“

Normalno u abnormalnim vremenima

U tom pokretu, među ostalim, sudjelovao i srpski arhitekt i pisac Bogdan Bogdanović. “On je jedan od najvećih umova južnih Slavena ikada, poslao nam je rukopis od 100 kartica da se tiska u Zagrebu. Bila je to ujedno zavjera međusobnog povjerenja, kad su se počele pojavljivati i druge izbjeglice i prognanici iz drugih sredina, poput Bore Ćosića. Svi smo se zajedno nastavili ponašati normalno u abnormalnim okolnostima i vremenima.“

Priča kako je imao sreću raditi sa stvarno najvećim umovima, intelektualcima i književnicima našeg doba iz ovih prostora, poput Aleksandra Flakera, Stanka Lasića, Irene Vrkljan. “Sve su to bili europski kalibri pa si svjestan da je životni dobitak razgovarati s njima o njihovim radovima.“

Kako su odlučili objavljivati romane i poeziju

Među ostalim Popović kao veliki događaj pamti dolazak Eve Grlić u redakciju. “Pokucala je na vrata i kazala: ja sam Rajkova mama. Izvadila je iz torbe rukopis svoje biografije koji je po mom mišljenju jedan od najvrijednijih rukopisa 20. stoljeća u Hrvatskoj.” Posebno mu je bilo teško kad su mu dolazili vrhunski intelektualci, koji su živjeli u katastrofalnim materijalnim uvjetima, i koji su ga molili nekoliko stotina kuna kao avans za honorar.

Dok se Durieux bavio književnošću i umjetnošću, izdavao je romane, poeziju i eseje, drugi izdavači objavljivali su knjige o velikim Hrvatima i još većim kraljevima, razne žrtvoslove i slična izdanja. I tako su, za razliku od Durieuxa, zarađivali. Popović objašnjava kako su se oni prilagođavali nečemu, a da nisu morali.

“Durieux, nije bio sankcioniran jer je objavljivao naslove i autore iz neprijateljskog tabora. Tadašnji ministar kulture Božo Biškupić čak je davao male subvencije za pisce kao što je Đevad Karahasan, koji bi po prirodi stvari trebao biti u to doba naš smrtni neprijatelj.“

Njihovih knjiga nije bilo u izlozima

Popović je držao moralnom obvezom tiskati radove autora koji su živjeli pod opsadom Sarajeva ili Bihaća ili u dijelovima Hrvatske. “Njima se moralo pomoći jer su ti intelektualci i pisci tamo slovili za izdajice ili su proglašavani državnim neprijateljima.“

To je model ponašanja u iznimnim situacijama, koji je Popović preuzeo od njemačkog pisca Klausa Manna. “On je po ocu imao nešto novaca, pa kad je njegova obitelj morala napustiti Njemačku, u Amsterdamu je osnovao izdavačko poduzeće Querido, namijenjeno njemačkim i austrijskim piscima u emigraciji. Bila je to, dakako, simbolička gesta jer na njemačko tržište knjige tih autora nisu dospijevale.“

Iako nije postojao službeni bojkot režima, do kraja 90-tih knjige koje je izdao Durieux, osim u jednoj ili dvije knjižare, nije bilo moguće vidjeti u izlogu. “Duriuex nije bio proskribiran kao Feral Tribune koji je imao svoju fantastičnu biblioteku, a svi bojkoti i sve neugode dolazile su isključivo od kolega.“

Kako se diktatura sama proizvodila

Ispričao je kako je Durieux uvijek imao promocije u Društvu književnika na Trgu bana Jelačića 7. “No, kad sam jednom došao pitati kad mogu dobiti prostor za predstavljanje nove knjige, kolega koji je tada bio zadužen za to, inače pjesnik, odgovorio mi je kako mi tu više ne možemo održavati promocije. Bio sam zabezeknut i više nikad nogom nisam stupio u taj etablisman.“ Ali istodobno, Popović je bez problema dobivao vize za ulazak u Hrvatsku književnika iz Srbije ili BiH, jedino je morao jamčiti za njih.

“Ključno je u tom smislu bilo razočaranje pa i jeza kad sam shvatio da se dobar dio diktature sam proizvodi, da ne mora biti ni uvedena diktatura, a da svi mehanizmi savršeno funkcioniraju.“

U svojoj najnovijoj knjizi eseja Život s njima, Popović opisuje ponašanje političara, intelektualaca, umjetnika i javnih osoba tijekom tridesetak godina hrvatske samostalnosti te se bavi njihovim mentalnim sklopovima, vjerskim fundamentalizmom te raznim fenomenima masovne kulture. Među ostalim, opisuje kako se dio intelektualaca tih godina ponašao zapanjujuće neugodno prema kolegama i prijateljima, dodvoravao se politici, tražeći u režimu nišu za sebe, gazeći pritom sve što im se našlo na putu.

Ljudi su mu postali neobjašnjivi

Za takvo ponašanje, ističe, ključna je knjiga eseja Zarobljeni um, poljskog litvanskog književnika Czeslawa Milosza. “Objavio je tu knjigu početkom pedesetih godina kad je već pobjegao u emigraciju. U njoj je opisao neopisive transformacije intelektualaca, književnika, kritičara, i njihovo neobjašnjivo ponašanje prema svojim dojučerašnjim kolegama i prijateljima.“

Priča kako mu je ponašanje puno ljudi koje je poznavao bilo potpuno neobjašnjivo. “Ne zbog toga što ne bih razumio ljudsku slabost, zaljubljenost ili zavodljivost, nego zato što su ti ljudi dezavuirali vlastita djela, ono što su do tada napravili, napisali ili što su predstavljali. Potpuno je neobjašnjiv mehanizam koji natjera čovjeka da obezvrijedi vlastito djelo.“

Vrhunac režimskog ludila

Među umjetnike koji su doveli svoj opus u pitanje svakako spada i Miroslav Šutej, jedan od najvećih hrvatskih slikara 20. stoljeća. “Uz to bio je krasan kao čovjek, a kao mlad kupio sam njegovu grafiku. No on se toliko vezao uz HDZ da je dezavuirao cijelu svoju genijalnost, naprosto se lobotomirao pa je nacrtao one grozne stvari na državnim insignijama. Doista je nevjerojatno kako je dopustio da si uništi vlastiti opus.“

U knjizi Život s njima Popović se ne može načuditi kako su do jučer normalni ljudi počeli tražiti da ih se titulira s prefiksom magistar, doktor, akademski slikar, a vrhunac tog ludila dosegnut je kad se u novinama ispred imena koja su nekoć bila dovoljna sama po sebi, moglo pročitati general ili brigadir.

Praljak je otišao do kraja

Popović zaključuje kako je vrijeme takvih ljudi praktički završilo 2017. s njihovim svekolikim nedolaskom na komemoraciju Slobodanu Praljku u dvoranu Lisinski u Zagrebu. “Praljak je bio desni intelektualac i vrhunski umjetnik, koji je učinio sve ono što su oni prizivali, na što su huškali, zbog čega su izgovarali sve one grozne rečenice te činili sramotne stvari. On je, za razliku od njih, sve to učinio mrtav hladan, takoreći svojim rukama i na svoj račun. No, njih za to nije bila briga”, zaključio je Popović te istaknuo kako je Praljak išao do kraja.

“Za svoju ideju o Hrvatskoj, ma kakva ona bila, otišao je ratovati, a za svoje poimanje časti, oduzeo si je život foro publico – i pred očima svoje obitelji. Nije bio malograđanin, salonski desničar, a još manje jedan od, molim vas, pola milijuna branitelja, pola milijuna! Poznavao sam ga, surađivali smo na jednom komadu Thomasa Bernharda, ali nijednu političku ideju s njime nisam dijelio.“

Popovićeva privatna enciklopedija Hrvatske

Kritičari su već Popovićevu knjigu nazvali njegovom privatnom enciklopedijom Hrvatske i u njoj je, među ostalim, pokušao odgovoriti na pitanje kako je moguće da se dio hrvatskih intelektualaca, koji su po vokaciji trebali biti borci za slobodu izražavanja, za liberalizam i kozmopolitizam, odrekao tih svih tih vrijednosti te da su vjerno služili jednom ksenofobičnom, nacionalističkom režimu.

“Pokušao sam to formulirati u knjizi. Po meni to se dogodilo iz lagode i lijenosti. Odjednom je bilo čarobno biti najveći hrvatski pjesnik, najveći pisac, scenograf, novinar, riječju biti najHrvat. Toj su klimi ljudi masovno podlijegali pogotovo stoga što više nije bilo nikakvih korektiva niti mjerila”, tvrdi Popović te napominje: “Ako si slikar pa imaš veliki uspjeh u Zagrebu, onda je veliki korektiv ako poslije tri godine izlažeš u Ljubljani ili u Beogradu. Tada se može vidjeti koliko zapravo vrijediš, a raspadom stare države taj je korektiv nestao”.

Provincija reproducira samu sebe

U Jugoslaviji su, kaže, postojale autonomne kulturne sredine, Ljubljana, Sarajevo, Skoplje, Beograd, a da ne govorimo o Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Rijeci, Osijeku pa je bilo mnoštvo prilika za uspoređivanje pa i uspostavljanje vrijednosnih kriterija. Popović upozorava kako danas ta provincija reproducira samu sebe, ali se ne želi referirati na inozemstvo. “Možemo se družiti u Beogradu, Ljubljani ili Sarajevu, ali izmjeriti se međusobno, ostvariti kritički dijalog, to ne ide, a kamoli da se tako što dogodi u daljem inozemstvu.

Imati samostalnu izložbu u Grazu ili Beču to je praktički nedostižno, dok je u doba, primjerice, generacije Dalibora Martinisa i Sanje Iveković to bilo nešto sasvim normalno. “Ti su se umjetnici, podsjeća Popović, kretali po najvećim međunarodnim festivalima, bijenalima i događanjima, a sada toga više nema pa ta spirala neumitno ide prema dolje. Zbog toga je u svim sferama života razina i kvaliteta sve niža.

Provincijska spirala prema dolje

Kao dokaz za takve tvrdnje Popović iznosi primjer sadašnjeg predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića. “On je sudjelovao u pregovorima o najsudbonosnijem pitanju za Hrvatsku zadnjih tisuću godina, o ulasku u EU. No po završetku jedne runde pregovora koja je trajala nekoliko dana, novinarima nije znao nabrojiti sve teme i poglavlja o kojima se razgovaralo. Dakle, ako imaš takvog čovjeka koji je još i dan danas na važnoj funkciji, a koji nije znao niti razumio o čemu se razgovaralo, onda je to najbolji dokaz da svatko u nas može biti na nekoj bitnoj političkoj funkciji”.

Ističe kako je u maloj zemlji kao što je Hrvatska, koja je velika kao neki veći europski grad, lako biti najbolji, najveći ili najvažniji. “U nas su prevladali samozadovoljstvo i samodostatnost jer se odjednom došlo u priliku da gotovo svatko može postati najveći povjesničar, najveći stručnjak za pravna pitanja, najveći filozof… I ta lagoda traje do danas. Nažalost, ta provincijska toplina proizvodi spiralu prema dolje.“

Kavanski pisani monolozi

Na prilično bizaran način Popović objašnjava zašto je objavio svoju najnoviju knjigu. “Glavni razlog objavljivanja te knjige je to što više ne postoje kavane. Bilo bi mi sasvim dovoljno da za nekim stolom u kavani dva puta tjedno izgovoriš neki govor od desetak minuta, da se, primjerice, požališ koliko je Hrvatska postala europska provincija. Nakon toga i drugi za stolom dobili bi svojih desetak minuta, pa bi se nakon toga svi smijali ili svađali. Danas toga, nažalost, nema. Zbog toga su u nas umjetnici, novinari, književnici, publicisti, osuđeni da vode pisane monologe, pa danas pišući na neki način čovjek sam sebi priča kavanske priče.“

Ipak priznaje da knjiga nije objavljena slučajno. “Do prije nekoliko godina sva sam svoja zapažanja bilježio za sebe, doslovno sam ih pisao samo za svoj hard disk. Tek posljednjih godina, jer sam sebi nisam mogao vjerovati da je to tako stvarno bilo s tim ljudima, odlučio sam ta zapažanja osvijestiti i formulirati.“

Tvrdi kako zbog nestanka kavana u nas nedostaje kultura razmjene govora, duhovitosti i ozbiljnosti, a istodobno dogodila se bitna kulturna promjena, jer smo upravo po kavanama i takvim javnim mjestima, bili dio Europe, pogotovo srednje Europe. A sada više nismo.

‘U kavani nikad ne znate tko vas sluša’

U pariškim ili bečkim kavanama, priča, ne možete govoriti velike gluposti jer nikada ne znate tko vas sluša. “Jednom sam, dok sam 1994. došao na poziv u Pariz, u društvu u kavani, odgovarao na pitanja o ratu i kaosu Balkanu. Jedna gospođa pitala me na koju se knjigu pozivam dok dajem svoje ocjene. Odgovorio sam da sam to pročitao u novinama. Kako sam to izrekao, oni su skrenuli razgovor na druge teme. I danas pocrvenim kad to pričam.“

Nekad se ni u Zagrebu, objašnjava Popović, nije moglo svašta govoriti jer nikad nisi znao sjedi li preko puta tebe neki intelektualac poput Miroslava Krleže, Horvata ili Julija Benešića pa nisi mogao baš svašta lupetati. U doba agresije na Bosnu i Hercegovinu prevodio je za njemačke listove članke bosanskih pisaca Dževada Karahasana, Ivana Lovrenovića, Miljenka Jergovića

“Ti su ljudi bili izbjeglice, nisu živjeli baš dobro, a postojao je veliki interes za BiH u svijetu, posebno u Švedskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji… Bio sam njihov izdavač i što god sam znao i mogao, rukama i nogama, radio sam da bih njihove radove predstavio svijetu. Upozoravao sam na njih međunarodne izdavače koje sam poznavao, govorio im da su odlični autori. U to doba, u njihovoj materijalnoj situaciji, bilo je fantastično kad su dobili honorar od nekoliko tisuća maraka.“

O desnim rasprodavačima svega

Najveći dio knjige, gotovo 150 stranica, Popović je posvetio temi pod naslovom Desni intelektualac. Pa tako spominje desne intelektualce fundamentaliste, etničke pospremače, rasprodavače svega, gubitnike… Mnoge od njih opisao je vrlo detaljno, a posebno je izdvojio Franju Tuđmana, Antuna Vrdoljaka, Ivana Aralicu, Ivu Sanadera, Zlatka Viteza, Miroslava Tuđmana, Ninu Raspudića, Marka Perkovića Thompsona, Miroslava Škoru, Zlatka Hasanbegovića, Tomislava Karamarka, Andriju Hebranga

“Njih sam imenovao u Napomenama, anegdotalno, jer su svoje političke performance obavljali na velikoj sceni, odnosno čine to dan danas. Oni su, naime, bili dominantna formacija zadnjih tridesetak godina, pa je bilo prirodno da se bavim onim što dominira unutar moje vlastite sfere. Oni se agresivno nameću naciji, a pritom inzistiraju na tome da su akademski povjesničari, talijanisti, ili romanopisci, umjetnici- muzičari.“

Poseban osvrt na Hrvate koje Hrvatska nije htjela

Napominje kako se jako suzdržavao kad je pisao knjigu, govorio je samo o ljudima koje poznaje. Pa je tako posebnu pozornost posvetio Krunoslavu Balenoviću, profesoru organske kemije koji se bavio i stereokemijom i prirodnim spojevima te Antunom Pinterovićem, profesorom na jednom od najuglednijih liceja u Bruxellesu. Njih dvojica, nakon proglašenja samostalnosti, ponudili su Hrvatskoj svoje usluge, no iako su bili intelektualci svjetskih dometa te deklarirani Hrvati, njihova pamet i znanje nikome nisu trebali.

Iznimno je upečatljiv dio knjige u kojem opisuje stradanja djece za ustaškog režima, a posebno je grozno svjedočanstvo jedne Šveđanke koja je osobno vidjela strašna stradanja Srba nakon operacije Oluja.

“Tko god danas relativizira strahovladu ustaša od 1941. do 1945., trebao bi se uputiti u strahotu koju su doživjela djeca i dojenčad iz zbjegova na Kozari. Njihovo umiranje u stočnim vagonima na zagrebačkom Južnom kolodvoru je nešto od čega čovjek ne može spavati danima. Tu, ostaje samo ono posljednje pitanje: Zar je to čovjek?, naslov Prima Levija. Odnosno samo šutnja i pokora. I dan-danas.“

Slučajevi intelektualnih gubitnika

U knjizi Popović govori o intelektualcima gubitnicima, a pri tomu je izdvojio slučaj Dražena Budiše. “I njega spominjem u Napomenama kao javnog nacionalnog aktera. Dražen Budiša je od početka samo gubio – strpan kao student na robiju, užas. A puno desetljeća kasnije povukao se s velike nacionalne pozornice krajnje diskretno, kao s nekom melankolijom. Nijedno vrijeme nije bilo njegovo, tu se skida šešir.“

Na sličan način Popović u Životu s njima tretira i Vladu Gotovca. “Da. I to kao simboličnu figuru hrvatskog intelektualca uopće. On je ustrajao na tome da je slobodno misliti i pisati pjesme, no to je skupo plaćao, a onda je kao završni račun dobio opasačem po sljepoočici. Od pripadnika Tuđmanove garde.“

Optužbe na račun SDP-a

Iako se kroz cijelu knjigu provlači žestoka kritika HDZ-a, nimalo blaži nije ni spram SDP-a. To ide čak dotle da SDP optužuje da je odgovoran što je došlo do sumraka socijaldemokracije te da je ta stranka velika prevara.

“SDP-u politički zamjeram što je okupirao jedno pojmovno polje, a onda nije znao što bi s tim počeo. Trebao je zadržati ime Stranka demokratskih promjena: naime svih promjena. Usput, ugušio je jednu izvornu socijaldemokratsku inicijativu, Laburiste s prirodnim sindikalno-radničkim zaleđem, a proizveo srcedrapateljne likove kao što je, primjerice, Milanka Opačić.“

Popović optužuje Ivicu Račana za besraman odnos spram intelektualaca i manjina, a Zorana Milanovića da je prirepak neoliberalnog ekonomizma te da zbog takve politike danas malo tko glasa za SDP. “Te sam ocjene iznio jer sam to od njih najmanje očekivao.“

‘Pa ti, Popoviću, plati!’

Pričajući pak o Snježani Banović i Vjeranu Zuppi, Popović tvrdi da su Račan i Milanović imali negativistički odnos spram kulture i intelektualaca. “Vjeran Zuppa, lijevi intelektualac par excellence, ne deklariran već utemeljen u svakom retku kojeg je napisao. Na iluziju o SDP-u potrošio je decenije. On je nepopravljiv primjerak angažiranog intelektualca, iz plemena Leonarda Scascie, Piera Paola Pasolinija ili danas Roberta Savijana i Claudija Magrisa. A Snježani Banović u SDP-u su pokazali gdje su joj vrata već za pet minuta, blago njoj.“

Popović međutim zaključuje da su intelektualci u nas sami proizveli olovna vremena u kojima sada žive. “U cjelini jesu. Na primjer, sve hajke priredili su si oni sami, a da ih to nitko nije tražio. Sredinom devedesetih sjedio sam kao optuženik pred sudom u Vukovarskoj, a s druge strane je sjedio jedan moj bivši kolega, pjesnik, esejist – zapjenjen, jer kako sam mogao objaviti da je bio viđeni član Partije. Jedva sam se izvukao. Ali platio sam sudske troškove. Zapanjujuće: čovjek je već bio pomoćnik ministra ili tako nešto, no proglašen je socijalnim slučajem, pa ti, Popoviću, plati.“

O žrtvama kolektivnog progona

Ipak unatoč vrlo kritičkom diskursu koji se proteže kroz cijelu knjigu, Popović s puno simpatija piše o don Branku Sbutegi i Tilli Durieux, ali i žrtvama kolektivnog prozivanja i progona Radi Šerbedžiji, Miri Furlan, Oliveru Frljiću

“Branko Sbutega i Tilla Duriuex kao da su bili sletjeli s nekog drugog planeta među nas. Bili su to velike dobrote. Zašto su pak s takvom mržnjom otjerani iz samog srca hrvatske kulture Rade Šerbedžija ili Mira Furlan, nikad nisam razumio, otkud to pogromaštvo, bijes. Miri Furlan razbili su čitav jedan život. A gledao sam to i pratio in vivo. Na kraju nedavno s Oliverom Frljićem. Urlali su mu pred kazalištem, ukazivali se u uniformama, provalili mu u stan pa onda i njegove partnerice ili supruge – sve dok nije spakirao stvari i otišao, nekamo u Europu.“

Kritike i napadi? ‘Knjige i tako nitko ne čita’

Na pitanje boji li se da će neke od njegovih teza, poput tvrdnje da je u nas došlo do sveopće nacional-klerikalizacije te da je za njega Jugoslavija bila nešto sasvim normalno, a ne tamnica naroda, izazvati žestoke kritike i napade, Popović odgovara da se ne boji nikakvih reakcija, jer knjige nitko ne čita, a kamoli one preko tristo stranica.

“Osim toga, da se otvori pitanje Jugoslavije nikome nije u interesu – što je nevjerojatno, jer je Hrvatska na najdramatičniji način u nju upisana. Već kad odglagoljamo najveće protagoniste poput braće Radić, Supila, Trumbića, Pribičevića, Mačeka, Krleže, Tita, Savke Dabčević Kučar, Branka Gavelle, ulovi čovjeka vrtoglavica.“

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu