Nova knjiga o hrvatskim komunistima prije NDH: ovisni o Staljinu, bez realne podrške u narodu, odbijali okriviti Hitlera za rat

Odluka po kojoj su krajem ožujka 1941. godine, svega desetak dana prije uspostave NDH, utamničeni utjecajni komunisti August Cesarec, Otokar Keršovani i Božidar Adžija – koje će ustaški režim strijeljati nekoliko mjeseci kasnije – možda je najpoznatiji primjer. Dakako, za razliku od ustaša, s kojima nije htio imati posla, Vladko Maček političke neistomišljenike nije ubijao, ali čelnik HSS-a uspostavio je režim koji je dijelio mnoga obilježja s ostalim autokratskim režimima kakvih tada u Europi nije nedostajalo.

Primjerice, osim izrazito represivne politike prema političkim protivnicima, napose komunistima, banovinske vlasti pokazivale su i namjere implementiranja elemenata korporatistivičkog uređenja po uzoru na talijanski fašizam, kao i provođenja nacionalizacije i planskog uređenja ekonomije, što je onda u poslijeratnom razdoblju učinila komunistička vlast. Izoštrena perspektiva na Banovinu Hrvatsku otkriva mnoge kuriozitete, o kojima se i ne govori previše.

Rastući interes mladih povjesničara za KPJ uoči rata

U posljednjih nekoliko godina više povjesničara mlađe generacije pokazuje interes za istraživanja komunističke partije kasnih tridesetih i ranih četrdesetih godina, nastojeći, između ostaloga, kritički ispitati područje koje je u Jugoslaviji uvelike bilo opterećeno službenim partijskim diktatima, a poslije toga prilično zanemareno.

Prije Kardumove, tu je recimo knjiga Matka Globačnika (Vrijeme ideoloških kolebanja, 2019), koja se bavi djelovanjem partije 1941. godine, a onda i studija Stefana Gužvice (Prije Tita, 2020), koja se bavi frakcijskim borbama između 1936. i 1940. godine.

S prvom studijom usmjerenom na djelovanje partije u Banovini Hrvatskoj, inače njegovom proširenom diplomskom radu s Fakulteta hrvatskih studija, Kardum je ostavio prilično dobar dojam, a njegova spremnost na polemiku s ranijom historiografijom mogla bi rezultirati i adekvatnom recepcijom (i protuargumentima) u historiografskim krugovima.

Kao i većina hrvatskih povjesničara, Kardum ne njeguje posebno distinktivan stil pisanja, ali izražava se jasno i precizno; njegovi su navodi dokumentarno potkrijepljeni (1153 fusnote) i koristi se obiljem domaće i strane literature, gdje pokazuje dobru upućenost u referentnu literaturu. Sve to ovu studiju čini ozbiljnom nadopunom dosadašnjem korpusu slične literature.

Politički zaokreti partije uključivali i suradnju s ustašama

Autor kreće od kraćeg osvrta na razvoj jugoslavenske partije i osnivanja Komunističke partije Hrvatske, pri čemu inzistira na rukovodećoj ulozi Kominterne, tj. treće internacionale pod vodstvom Sovjeta, o čijoj je financijskoj pomoći ovisila. Iako je KPJ ostvarila izuzetan rezultat na prvim jugoslavenskim izborima 1920. godine, već sljedeće godine zakonskim je odredbama istjerana u ilegalnu djelatnost, zbog čega će s pedeset tisuća članova ubrzo biti svedena na manje od sedam stotina.

Kao što je i poznato, u dvadesetak godina prije rata partija je, ovisno o uputama iz Moskve, prošla nekoliko političkih zaokreta. Tako je početkom tridesetih pokušavala surađivati i s ustašama, u smjeru razbijanja Kraljevine Jugoslavije, što je u tom razdoblju bio njezin cilj. S politikom narodne fronte (od 1935), KPJ je pratila novu političku orijentaciju koja je uključivala suradnju s (legalnim) građanskim strankama, a protiv fašizma.

U tom je ozračju formirana i hrvatska sastavnica (KPH) koja pokušava surađivati i s dominantnom Hrvatskom seljačkom strankom. Međutim, kad je 1939. godine sklopljen tajni pakt Ribbentrop-Molotov, u kojem su Sovjeti i nacisti u sklopu zajedničkih vanjskopolitičkih interesa dogovorili promjenu granica Europe, proklamirana je nova politika.

“Fašizam je glupost. To je privremeni fenomen.”

Staljin je najvećom opasnošću za Europu smatrao “britanski imperijalizam”, navodi Kardum, pozivajući se na istraživanja Stephena Kotkina, autora monumentalne dvosveščane Staljinove biografije.

Naime, Staljin je u to vrijeme fašizam vidio tek kao varijaciju kapitalizma i nije mu pridavao pozornost. Tako je 1937. godine izjavio: “Fašizam je glupost. To je privremeni fenomen.”

Kako god, sporazum s Hitlerom označio je promjenu Kominternine politike. Drugi svjetski rat proglašen je “drugim imperijalističkim ratom” – za koji su krivnju snosile prvenstveno Velika Britanija i Francuska, govorio je Staljin – pri čemu je Kominterna upozoravala podređene Partije, uključujući i jugoslavensku, da rat ne nazivaju antifašističkim.

KPH je pod Staljinovim utjecajem promovirala majčinstvo

Spomenut ću i manju digresiju koja svjedoči o Staljinovu utjecaju na jednom drugom planu. Iako je uspon boljševika 1918. godine donio velike promjene u pravima žena (pojednostavljen razvod, legalizacija pobačaja), Staljin je kasnije reterirao i 1936. donosi dekret “o zaštiti majčinstva i djetinjstva”, što će se, pokazuje Kardum, odraziti i na ideologiju KPH u tom razdoblju.

Tako list u kojem su promovirali svoje stavove o “ženskim pitanjima” navodi i sljedeće: “svaka normalna žena želi dijete”, odnosno “u svakoj ženi živi iskonski materinski osjećaj koji je neiskorjenjiv”. Prilično regresivno u odnosu na ranija boljševička stajališta, obitelj se u ovom periodu promatra kao “temeljna jedinica socijalističkog društva”. Dakako, u svojim temeljnim zahtjevima za ravnopravnost žena KPH je i dalje bila razmjerno progresivna, iako je istovremeno znala istupati protiv feminizma.

Tako uredništvo časopisa Ženski list 1940. godine piše “vrijeme feminizma je prošlo”, navodeći da je “svaka akcija koja suprotstavlja muškarca i ženu smiješna u očima ogromne većine žena” Zabilježeno je i da se na jednoj od partijskih konferencija o feminizmu govorilo kao o “nepravilnoj teoriji o borbi protiv muškaraca”. Ipak, rezolucija iste konferencije pokazuje da su u partiji bili svjesni nedovoljne posvećenosti “ženskom pitanju”. No vratimo se središnjoj temi.

Staljin inzistira na prigušivanju antifašističkih istupa

Dakle, neko vrijeme nakon njemačko-ruskog pakta, KPH je nastavila s deklariranjem antifašističkog usmjerenja, što je onda na Kominternine kritike “korigirao” Tito, tada uvelike angažiran oko “boljševizacije” partije, odnosno učvršćivanja partije kao monolitne, revolucionarne organizacije u kojoj se službena linija neće dovoditi u pitanje. Zbog toga je i smijenio rukovodstvo KPH, postavivši na čelo Radu Končara.

Odustalo se od suradnje s građanskim strankama, a naglasak je prebačen na “narodnu frontu odozdo”, tj. savez radnika i seljaka. Nasuprot ranijem isticanju antifašizma, navodi Kardum, u prvom periodu nakon pakta Ribbentrop-Molotov dominira narativ o “drugom imperijalističkom ratu”, a službeno istupanje KPH i pripisivanje krivice za rat – jedno ili drugoj strani – ovisilo je o uputama iz Kominterne.

Kardum polemizira s tvrdnjama povjesničara Ivana Jelića, autora studije Komunistička partija Hrvatske 1937-1941, čiji je prvi svezak objavljen 1972. godine, a kao netočne navodi i tvrdnje autora Titove biografije, Ive i Slavka Goldsteina. Nije točno da je KPH početkom rata u tisku više napadala osovinske sile, tvrdi Kardum, dodajući da su ovi autori općenito prenaglašavali navodnu autonomiju Tita i partije u odnosu na Staljina i SSSR.

Tek je slom Francuske označio promjenu politike

Kominternine upute iz studenog 1939. godine zahtijevale su inzistiranje na tezi o imperijalističkom ratu, prebacivanje težišta odgovornosti na Veliku Britaniju i Francusku te odupiranje jugoslavenskom ulasku u rat. U nadolazećem su razdoblju partijska glasila pratila ovu liniju, pokazuje Kardum, smještajući djelovanje KPH u širi kontekst djelovanja ostalih europskih komunističkih partija.

Tek u drugoj fazi, nakon neočekivano brzog sloma Francuske (lipanj 1940.), koji je pokvario Staljinove planove o međusobnom iscrpljivanju suprotstavljenih sila, europske komunističke partije prilagođavaju raniji diskurs o ratu. Dotadašnja moskovska direktiva o otporu mobilizaciji i širenju defetizma, koju je provodila i komunistička partija u Francuskoj, otprilike od srpnja iste godine dobiva modifikaciju koja će onda u svim okupiranim zemljama značiti mogućnost djelovanja u nacionalnom interesu, ali isključivo s ciljem provođenja socijalističke revolucije.

U Srpu i čekiću, službenom partijskom glasilu, Tito tada naglašava opasnost od njemačkog i talijanskog imperijalizma, što se vidi i u promjeni tumačenja politike jugoslavenskih vlasti. Dok su ranije smatrani “britanskim eksponentima”, sad je vladajuća Seljačko-demokratska koalicija optužena da priprema narodu Jugoslavije “nove okove diktature” (talijanske i njemačke).

Ubrzo je Tito, nasuprot dotadašnjim partijskim uputama, kritizirao “anarhističko bježanje kućama” i pozvao komuniste da počnu stvarati partijske jedinice u vojsci. Već tada sugerirao je i Kominterni da je vrijeme da se sruši jugoslavenska vlada, no njezino vodstvo smatralo je da za to ne postoje potrebni uvjeti.

Partija je snažno inzistirala na savezu radnika i seljaka

Kako pokazuju dostupne statistike, u Kraljevini Jugoslaviji, zemlji u kojoj se četiri petine stanovništva bavilo poljoprivredom, jednostavno nije bilo dovoljno industrijskih radnika da bi komunistička partija mogla ostvariti veći utjecaj u stanovništvu, argumentira Kardum. U Banovini Hrvatskoj, jednom od industrijaliziranijih dijelova zemlje, gdje je bila smještena gotovo trećine industrije, radnici su 1938. godine činili tek nešto više od 6 posto stanovništva. Čak kad bi ovdje pridodali “radnike na crno”, brojka ne bi postala puno većom.

Nadalje, u pretežito poljoprivrednoj zemlji velik je bio udio tzv. radnika-seljaka, ljudi koji su zbog agrarne prenapučenosti iz sela odlazili u gradove tražeći posao. Ne čudi stoga da je partija, nastojeći proširiti svoj utjecaj u zemlji, u ovom periodu snažno inzistirala na savezu seljaka i radnika. Kardum ovdje odbacuje i Jelićevo marksističko objašnjenje o “reakcionarnim seljacima“ po kojemu su takvi radnici bili nezainteresirani za organizirani radnički pokret.

Primjerice, kako pokazuju vladini dokumenti, nezaposleni seljaci učlanjeni u Ujedinjeni radnički sindikalni savez (URSS) – sindikat u kojem su komunisti preuzeli vodstvo – pri povratku iz Splita i okolice po Dalmatinskoj su zagori širili komunističke ideje, i to ne bez uspjeha.

Split je bio iznenađujeće snažno uporište komunizma

Koliko se god to danas nastoji demantirati, komunistički, a kasnije partizanski utjecaj, u ovim je krajevima imao snažan utjecaj. Dakako, najsnažnije komunističko uporište bio je Zagreb, no Split je bio na drugom mjestu, iako je imao znatno manje radnika od Osijeka, grada sličnog po broju stanovnika. Ovo možda i ne iznenađuje s obzirom na doseljavanje velikog broja siromašnog stanovništva u prvom dijelu stoljeća. Po posljednjem popisu stanovnika u Kraljevini Jugoslaviji (1931), oba su grada brojala nešto više od četrdeset tisuća duša.

Istovremeno, Zagreb je imao gotovo sto devedeset tisuća ljudi, a radničke četvrti Trešnjevka i Trnje postala su jezgra komunističke aktivnosti, pa je prvospomenuta bila poznata i kao Crvena Republika, odnosno Mala Moskva. U međuratnom su Zagrebu stanovnici tih kvartova živjeli prilično bijednim životom, što je u svom izvanrednom eseju O malograđanskoj ljubavi spram Hrvatstva slikovito opisao Miroslav Krleža:

“U centru Botanički vrt s alpinskom florom, tu staklenici sa tropskim biljem, kineske glorijete nad tihim ogledalom jezerca, tu biblioteka sva u bronci i u mramoru sa nekoliko stotina hiljada svezaka, inkunabula i folijanata, a sto metara od te biblioteke žabokrečina, Azija i tifus, najbanalnija provincija zaostale, močvarne seljačke zemlje, kao prije nekoliko stotina godina, kada je naš Glavni Grad sa svim ostalim gradovima bio sažaljenja dostojna palanka, zaboravljena daleko negdje na turskoj granici, za božjim leđima.”

Glasačima HSS-a obraćali se pozivanjem na Radiće

U većinski poljoprivrednoj zemlji, stjerana onkraj zakona, KPJ imala je težak zadatak pridobivanja sljedbenika. Važno oruđe u tom smjeru predstavljali su radnički sindikati, a do druge polovice tridesetih hrvatski komunisti uspjeli su dobiti prevlast u već spomenutom URSS-u. Tu su bile i “pomoćne organizacije”, različita društva koja formalno nisu vodili komunisti, zatim sportska i kulturna društva, čitaonice i knjižnice. Godine 1939. pokrenut je i časopis Izraz gdje se objavljivali i ljevičari koji nisu bili komunisti, pa čak i lijevo orijentirani haesesovci, poput Mihovila Pavleka Miškine, koji je također kasnije stradao u ustaškom logoru.

Iako su sustavno kritizirali vodstvo HSS-a, komunisti su i dalje pokušavali pridobiti ostatak njihovog članstva i glasača, pri čemu se ponekad infiltriraju i u redove vladajuće Seljačko-demokratske koalicije. Seljacima su se pak obraćali posebnom retorikom. Tako se u listu Seljačka misao pozivaju na braću Radić, a političke poruke išle su u smjeru kritike desničara i zagovaranja socijalnih mjera, bez izravnog propagiranja komunizma.

To je ponekad bilo uspješno jer je manje upućeni dio seljačkog stanovništva uistinu smatrao da se radi o srodnim ideologijama. Neki su pak, ističe Kardum, komunizmu prilazili zbog rusofilije i panslavizma. U periodu Banovine, međutim, partijski utjecaj bio je znatno veći u redovima studenata i intelektualaca, iako je prema potonjima vladalo tradicionalno nepovjerenje.

Komunistička partija nije se mogla natjecati s HSS-om

KPH je, dakle, ulagala velik i sustavan napor u širenje komunističke ideje za trajanja Banovine Hrvatske, no osim već spomenutih prepreka, pokazuje Kardum, tadašnji neuspjesi partije rezultat su i politike vladajuće koalicije, odnosno njezina represivnog aparata. Komunistički utjecaj u sindikatima, kulturnim i sportskim društvima nije se mogao mjeriti s utjecajem kakav su imale organizacije pod vodstvom HSS-a, koji je nastojao oko sebe skupiti čitavo hrvatsko društvo.

Socijalne tenzije i privlačnost komunističke ideje nastojali su suzbiti i posredovanjem između radnika i poslodavaca. Ponekad je to značilo izravno uplitanje u rad tvornica. Tako su 1940. godine, nakon što je tvornica Tivar (današnji Varteks) smanjila opseg posla zbog nedostatka sirovina, prisilili poslodavce da vrate na posao dio radnika poslanih na dopust.

S druge strane, dakako, podršku seljaka nastojali su očuvati politikom ustupaka i uvođenjem mjera koje su štitile njihove interese, poput oslobađanja od poreza za najsiromašnija gospodarstva ili mjera koje su sprječavale ovrhe imovine.

Vlast je zbog komunista zabranila Velež iz Mostara

Ponekad su partijski i režimski sindikat surađivali, kako pokazuju informacije o zajedničkim štrajkovima u Zagrebu, no mnogo su češće, dokumentira Kardum, radnici iz ovih sindikata dolazili u sukob. Tako je primjerice Rade Končar, generalni sekretar KPH, u siječnju 1940. godine s još jednim muškarcem fizički napao radnicu učlanjenu u sindikat pod kontrolom HSS-a, nakon čega se morao skrivati pred zakonom. Kako pokazuje izvješće redarstvenog ravnateljstva Zagreba, vlasti nisu imale pojma kakav je položaj Končar imao unutar partije.

To možda više govori o ozbiljnosti organizacije vrha partije nego o neučinkovitosti režima. Naime, iako se oslanjao i na informatore, banovinski režim ponajprije se oslanjao na zakonska ograničenja i represivne mjere protiv komunista. Kad je u studenom 1939. godine u Banovini Hrvatskoj proglašena amnestija za političke zatvorenika, komunisti su bili izuzeti, a u periodu nakon toga uslijedio je novi intenzivni progon nakon čega su mnogi od njih završili u logoru u Lepoglavi.

Osim što su vodeći komunisti zatvarani, kažnjavano je posjedovanje komunističke literature, izvikivanje parola, zabranjivani su listovi, udruge i društva u kojima su komunisti imali vodeću ulogu. Primjerice, u Mostaru, najsnažnijem komunističkom uporištu u Hercegovini, zabranjen je nogometni klub Velež jer je bio pod kontrolom komunista.

Hrvatska seljačka zaštita vršila teror nad protivnicima

Uz redovnu žandarmeriju, izuzetno je represivnu ulogu imala Hrvatska seljačka zaštita, paravojna organizacija HSS-a koja je nakon uspostave Banovine dobila oružje u ruke i provodila teror nad političkim protivnicima. S vremenom je i Vladko Maček gubio kontrolu nad organizacijom, a proglašenjem NDH, veći dio njezinih 200 tisuća članova stavio se na raspolaganje doglavniku Slavku Kvaterniku. Međutim, Ante Pavelić nije im vjerovao i nakon svibnja 1941. godine dao ih je razoružati.

Kardum za trajanja Banovine Hrvatske detektira dvije faze štrajkova i demonstracija KPH. Prva je počela u prosincu 1939. godine velikim demonstracijama u Splitu, gdje se po redarstvenim izvještajima skupilo dvije tisuće ljudi. No u nekoliko dana, uz pomoć policije i Seljačke zaštite, vlasti su nasilno okončale nemire, a mnogi su rukovodioci utamničeni.

U ranijoj literaturi pisalo se i o zagrebačkim prosinačkim nemirima, koji su po svjedočenjima pojedinaca dosegnuli brojku od 15 tisuća prosvjednika, no autor ovdje na temelju izostanka dokumentarnog pokrića u redarstvenim izvještajima odbacuje mogućnost da su prosvjedi takvih razmjera mogli biti održani.

U svakom slučaju, vlast je na “komunističke provokacije” reagirala dopunom zakonske legislative po kojoj su osobe koje “remete red i mir” mogle biti prognane u drugo mjesto gdje će biti nadzorom vlasti, što je onda najčešće i korišteno protiv komunista. Privremeno je komunistička aktivnost u Splitu zamrla, pokazuju redarstveni izvještaji.

Nakon drugog vala demonstracije KPH ulazi u “stanje hibernacije”

Manje pogođeni mjerama represije, zagrebački su komunisti 1. svibnja 1940. godine organizirali velike demonstracije u gradu. Štrajku se pridružila velika većina zagrebačkih radnika, a obustavljen je i tramvajski promet. No brojka od 15 tisuća ljudi, kako navode neki povjesničari, također nema uporišta u arhivskoj građi, tvrdi Kardum. Manji prosvjedi nastavljeni su u Zagrebu i sljedećih mjeseci.

Ljeto 1940. godine bilo je nova prilika za komuniste, pogotovo zato što su u međuvremenu drastično poskupile životne namirnice, između ostaloga, i zbog oskudice brašna. Aktivnost u Splitu intenzivirana je u srpnju, nakon što su prethodnog mjeseca pušteni ranije uhićeni splitski komunisti. U rujnu su komunisti koordinirano pokrenuli velike demonstracije u Splitu, Zagrebu i Mostaru, a onda i u niz drugih gradova.

Njih je, međutim, kao i štrajkove koji su uslijedili, nasilno suzbila banovinska vlast, a mnogi od organizatora uhićeni su, poslani na vojne vježbe ili na internaciju u Lepoglavu. Raspuštanje URSS-a, komunističkog sindikata, 24. prosinca 1940. godine, partiju je lišio posljednjeg legalnog sredstva političke borbe, navodi autor, pa je izuzev nekoliko izoliranih, manjih akcija, KPH ušla u „stanje hibernacije“.

Talijanski fašizam u Jugoslaviji ima mnogo zagovornika

Banovina Hrvatska, kao i Jugoslavija, u tom je trenutku već dobrim dijelom zakoračila prema korporativnom uređenju radnih odnosa, po uzoru na talijanski fašizam. Iako se razmišljalo i o uvođenju obveznog članstva u sindikatima, to u konačnici nije provedeno, no eliminirani su svi sindikati koji nisu bili pod kontrolom HSS-a, a njihov je funkcionirao kao državno-partijski aparat.

Državnom je kontrolom poduzeća ograničeno privatno vlasništvo, a najavljujući propast “privatnog kapitalizma”, vodeći ljudi stranke još su tijekom 1940. godine zagovarali nacionalizaciju imovine i plansko gospodarstvo. Slične poruke mogle su se čuti i u vodećim slovenskim i srpskim strankama. No Kraljevina Jugoslavija bila je samo jedna od brojnih europskih zemalja sa simpatijama za fašizam.

Partijski list Srp i čekić tadašnju je jugoslavensku vladu nazivao “mnogo gorom i reakcionarnijom” od prethodne vlade Milana Stojadinovića, poznatog po svojim fašističkim nadahnućima.

Partizanska mobilizacija doima se još impresivnijom

Dakle, u trenutku kad su ustaše preuzele vlast – usprkos navodima ranijih povjesničara, piše Kardum – komunistička partija na prostoru Hrvatske nije imala snažnije uporište.

Veću podršku imali su među studentima i intelektualcima, a komunističke su akcije najvećim dijelom bile ograničene na Zagreb, Split i siromašne dalmatinske općine. Jednako tako, s golemom stranačkom mašinerijom i represivnom politikom, političko se vodstvo Banovine Hrvatske pokazalo prevelikom preprekom za veće iskorake komunista.

Takvo stanje, mogli bismo zaključiti, samo dodatno svjedoči kakav je golem uspjeh tijekom Drugog svjetskog rata postigla partija pod Titovim vodstvom, i koliko je radikalna bila transformacija jugoslavenskog društva nakon 1945. godine.