Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Istražio sam koliko čitamo klasične romane i rezultati nisu baš najbolji

Kritičari su složili listu 100 najboljih romana, u našim školama ih pročitamo desetak

ZADNJA IZMJENA: svi. 1, 2015
Foto: Alex Johnson

Pisati književni kanon nikad nije osobito lako. Ljudi si rado umišljaju kako je kanon, jednom kad nastane, lišen svake subjektivnosti i produkt neograničenog roka trajanja. No to baš nije tako. Mnogo je kanona pisano kroz povijest i svi su oni bili samo više ili manje blijedi odblijesak nekakvih postojećih pozicija moći. Znanje se je uvijek posredovalo s ciljem fiksiranja dominantnih vrijednosnih sustava društva koje ga konzumira, a nepodobni bi se sadržaji vrlo jednostavno cenzurirali i na taj bi im se način se ograničio pristup širokim struktura.

I upravo je to jedan od glavnih razloga koji dovode u pitanje instituciju bilo kojeg kanona. Točno onako kao što svaki autor piše o iskustvenom svijetu koji mu je dostupan, za društvo koje ga je odgojilo i u duhu vremena u kojem živi (a sve su tri stavke vrlo subjektivne prirode) se ljudi koji te iste autore potom ocijenjuju vode neporecivo identičnom logikom. Stoga i ne čudi što veći dio svih dosad napisanih kanona nije prošao test vremena.

Nedavno se jedan ugledni književni kritičar, Robert McCrum, koji piše za Guardidan upustio u podvig sastavljanja književnog kanona moderne anglosaksonske literarne produkcije. Njegova je stručnost neupitna (barem na papiru), a to je ono što ljudi obično očekuju od osobe koja se bavi poslom kojim se on bavi. Svi mi nekako volimo vjerovati stručnjacima i njihovim provjerenim znanstveno-metodološkim pristupima tumačenju stvarnosti, pa čak i kad se radi o onoj fikcionalnoj, a vrlo rado zatiremo činjenicu da je svaka posredovana stvarnost izrazito manipulativnog karaktera.

Što i kako uvrstiti u kanon?

Proces koji je McCrum započeo zorno prikazuje sve ono s čim se susreće čovjek koji je odlučio sastaviti bilo kakav popis najreprezenativnijih djela nekog oblika ljudskog činjenja. Da, postoje indikatori koji ukazuju na vrijednost nekog dijela i obično se radi o nekakvim estetskim sudovima koji izviru iz čistog racija, a bave se stilskim, sadržajnim i kulturološkim elementima određenog naslova. No, ovaj nam je čovjek dao do znanja da zapravo to baš i nije uvijek istina.

Iščitavajući nanovo klasike engleskog govornog područja shvatio je da ne mora značiti da je neka knjiga dobra zato što zadovoljava sve unaprijed definirane parametre koji determiniraju protokol uvrštavanja određenih sadržaja u nekakve ljestvice vrijednosti. Začudio se kad se sva njegova stručnost srušila uslijed naleta emocija akumuliranih u njegovoj podsvijesti. Borba sa samim sobom oko toga je li nešto vrijedno ulaska u listu stotinu najboljih djela jer budi topla sjećanja – premda možda ne zadovoljava zadane kriterije – pokazala se neizbježnom.

Bilo kako bilo, Robert McCrum sastavio je svoj popis. Obuhvaća razdoblje od nastanka narativne književnosti kakva je najsličnija onome što mi danas zovemo romanom zaključno sa šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Do kraja popisa nedostaje mu još manje od petnaestak naslova pa njegov kanon slobodno možemo smatrati dovoljno relevantnim, odnosno reprezentativnim uzorkom za analizu koja slijedi.

Što Hrvati čitaju?

Čitajući taj njegov popis najboljih romanesknih ostvarenja posljednjih tristotinjak godina shvatio sam da nisam nikad pročitao nezanemarivo mali broj naslova, a smatram se iznadprosječno načitanom osobom baš poput svakog drugog kolege komparatista. Iznenađen takvom spoznajom, zaključio sam da bih trebao provjeriti nalazi li se veći broj autora i naslova koje je on označio kao najbolje i na drugim sličnim listama ili je problem ipak u meni. I čovjek stvarno nije lagao, postoji respektabilno brojan omjer ljudi koji se snjim slažu.

To me dovelo do drugog pitanja. Zašto se ja nikad nisam susreo s tim naslovima? Vrijeme je da zavirimo u naše popise za lektire. Pronašao sam ih sve od onih koji obuhvaćaju književnu građu namijenjenu čitanju za osnovnoškolski uzrast do onih popisa ispitne literature koja se tiče studenata anglistike. Rezulatati su bili poražavajući kad sam te popise usporedio s McCrumovim.

Osnovna škola

Za početak, Hrvati čitaju jako malo. Možda zato ne čude bolno loši naših učenika na Pisinim testovima rezultati, barem što se tog područja tiče. Čita se nekoliko naslova godišnje, ne više od deset i velik dio je izboran. Nije to ništa loše, valja u obzir uzeti osobne preference pojedinih čitača, ali brate mili, da 90 posto svega što se u osnovnoj školi čita mora biti hrvatski autohtoni proizvod doista nije potrebno. Da, mala smo zemlja i moramo čuvati svoj jezik, ja to najbolje znam jer se jezikom svakodnevno bavim, ali da se na tom popisu ne nalazi čak niti “Alisa u zemlji čudesa” je sramotno.

Naše cjelokupno osnovnoškolsko obrazovanje obuhvaća točno 2 naslova s McCrumove liste i još 3 autora koja je on naveo, ali se u nas čitaju neki drugi njihovi naslovi. To je sasvim legitimno. Teško će dijete u 5. razredu razumijeti “Sliku Doriana Greya”, ali da tu knjigu neće razumijeti niti gotovo odrasla osoba naprosto nije istina.

Više razine obrazovanja

Popis za lektiru jednog gimnazijalca uključuje točno 5 autora koji pripadaju anglosaksonskoj književnoj proizvodnji romana. Taj popis uključuje omiljeni Salingerov klasik “Lovac u žitu” – koji je ujedno i jedini koji se nalazi na Guardianovoj listi – i još 4 druga što britanska, što američka autora.

Dobro, možda se ja samo previše uzbuđujem. Ipak smo mi zemlja koja je okrenutija centralnoeuropskom kulturnom krugu koji baštini habsburšku tradiciju. Da nam je onda barem njemački bolji. No, ljudi koji upisuju anglistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu stvarno bi trebali pročitati više od 16 autora koji se podudaraju na obje liste. Uzme li se u obzir da preddiplomski studij obuhvaća jedan obavezni kolegij književnog usmjerenja i dodatnih pet izbornih, onda je vrlo lako izračunati da čak niti taj broj nije uopće realan. Da, treba priznati i da postoje kolegiji koji se bave najsuvremenijom književnošću koju je McCrum zasad ostavio netaknutom, ali i dalje stoji tužna stvarnost da studenti engleskog jezika i književnosti (jer i književnost je obuhvaćena njihovim studijem) u tri godine ne pročitaju niti 20 naslova lijepe književnosti napisanih iza 1800.

Još je zanimljivije stanje na diplomskom studiju književnog usmjerenja. Jedan bijedni podudarni naslov, 1, i još dva autora. Da, čitaju oni suvremene romane, ali da se stvarno samo 3 navoda preklapaju je naprosto smiješno.

Facit? Prosječni se Hrvat u svom formalnom obrazovnom procesu susretne s točno 10 klasičnih romana napisanih u SAD-u ili Velikoj Britaniji. Upiše li anglistiku, hinit će da ih je pročitao još 19. Toliko o naciji koja čita.

Robin Mikulić
Telegram autor
31 članak Više o autoru