Prvi intervju redateljice koja je radila predstavu Maratonci u Kerempuhu
Svi pričaju o zagrebačkoj verziji kultnog jugoslavenskog filma
U Satiričkom kazalištu Kerempuh nedavno je održana premijera kultne predstave Maratonci trče počasni krug. Uprava Kazališta taj je projekt odlučila povjeriti zagrebačkoj publici malo poznatoj, ali višestruko nagrađivanoj srpskoj redateljici Ivi Milošević.
Ona je dosad s velikim uspjehom režirala u svim relevantnim srpskim kazalištima, a o predstavama koje je inscenirala uvijek se mnogo govorilo. Mi smo s njom razgovarali o njezinim dosadašnjim predstavama, a provjerili smo i što možemo očekivati od zagrebačke verzije Maratonaca.
Hrvatskoj ste publici relativno nepoznati. Kako biste opisali svoj redateljski rukopis?
Rekla bih da moje predstave najčešće govore o ljudskim slabostima i porijeklu zla u ljudima. Volim se smijati ljudskoj prirodi, ali nisam blaga u raskrinkavanju mračnije strane ljudske prirode. Ispitujem kako bolesno okruženje ili nesretan splet povijesnih okolnosti utječu na ljudsku dušu. Zato mnogi primjećuju da su moje predstave gorko-komične i mračne. Ne mogu reći da moj redateljski rukopis odiše vedrinom i razdraganošću. Volim zagrepsti duboko.
Postoji li predstava koju ste inscenirali, a da vam je malo draža od ostalih? Ili obrnuto, biste li sad kad se osvrnete unatrag bili sretniji da se u neki projekt koji ste radili niste upuštali?
Sve predstave koje sam dosad režirala su mi drage. Nemam u karijeri nijedan projekt zbog kojeg se kajem. Svaki je predstavljao redateljski izazov na svoj način. Ali hajde da ovom prigodom izdvojim dvije predstave na koje sam najviše ponosna.
Mislim da provokativnost mojih predstava leži u nemilosrdno surovoj istinitosti ekstremnih ljudskih situacija i pojava koje uspijevam prikazati na sceni.
Prva je Zmajeubice Milene Marković o Gavrilu Principu i pokretu Mlada Bosna u Jugoslovenskom dramskom pozorištu koja je prošle godine gostovala ovdje kod vas u Zagrebu. Druga je Drama o Mirjani i ovima oko nje veoma talentiranog hrvatskog pisca Ivora Martinića s velikom Mirjanom Karanović u glavnoj ulozi, u produkciji JDP-a, koja se, evo, već šestu godinu uspješno drži na repertoaru.
Dosad ste se u podjednakoj mjeri bavili postavljanjem klasičnih i izrazito suvremenih komada. Što radije inscenirate?
Posljednjih godina me sve više privlače klasični tekstovi. U Makedoniji sam s velikim guštom režirala Shakespearovu komediju Mnogo buke ni za što i Gogoljevog Revizora u Ateljeu 212 u Beogradu. Mislim da bih oba naslova rado opet postavljala.
Međutim, ponovo mi pod ruku dolaze suvremeni tekstovi, kao što je sada slučaj s komadom Maratonci trče počasni krug, mada možemo reći da je to suvremeni klasik.
Smatraju li se vaše predstave u Srbiji provokativnima?
Da, ali ne kao politički angažirane predstave. Mislim da provokativnost mojih predstava leži u nemilosrdno surovoj istinitosti ekstremnih ljudskih situacija i pojava koje uspijevam prikazati na sceni.
Moja diplomska predstava Shopping and Fucking Marka Ravenhilla, koja je nedavno doživjela svoje 150. izvođenje u JDP-u, je poslije premijere dosta uzburkala srpsku kazališnu i širu javnost. Bio je to takav moment. Na svjetskoj se sceni pojavio dramski tekst koji je rušio neke tabue u kazalištu, oko toga što se smije prikazati na sceni i kako. U ovom slučaju je u pitanju bila ljubav između homoseksualaca dok je zapravo ono što zaista uznemiruje publiku surov prikaz izgubljenosti i otuđenosti čovjeka u suvremenom svijetu i vječita ljudska težnja za uspostavljanjem bliskosti s drugom osobom.
Volim se smijati ljudskoj prirodi, ali nisam blaga u raskrinkavanju mračnije strane ljudske prirode. Ispitujem kako bolesno okruženje ili nesretan splet povijesnih okolnosti utječu na ljudsku dušu. Zato mnogi primjećuju da su moje predstave gorko-komične i mračne.
Mislim da je ta predstava opstala 13 godina na repertoaru upravo zato što ni tada, kao ni kasnije, u svojim radovima nisam težila za šokantnim zbog šokantnog efekta per se, nego zbog ostvarivanja začudnosti kako bi se otkrila neka dublja istina o ljudima.
Poznati ste po svojim bilježnicama. Budite toliko ljubazni pa nam objasnite malo tu vezu između vas i bilježnica?
A, da! Po tome sam poznata u glumačkim krugovima. Ne pojavljujem se na probi bez svoje bilježnice u kojoj su stranice i stranice ispisane raznim digresijama vezanim uz komad, citatima iz literature koja mi služi kao bočna inspiracija, skicama mizanscena. Dugo se pripremam za svoje režije i zato sve bilježim u svoje bilježnice. Unutra je moj feeling za buduću predstavu, taj neodređeni osjećaj puta kojim treba ići da bi se stiglo do željenog cilja.
Kakvu ste bilježnicu odabrali za svoju zagrebačku premijeru i zašto?
Za Maratonce sam izabrala bilježnicu sa crnim koricama. Dva su razloga za to: jedan je što se Topalovići bave pogrebnim poslovima pa je crna adekvatna boja, a drugi razlog je da tijekom rada ne zaboravim na činjenicu da je u pitanju crna komedija.
Kako je došlo do ove suradnje između vas i kazališta Kerempuh?
Prije godinu dana stiglo mi je pismo iz Kerempuha u kojem me se ljubazno pozvalo da režiram ovaj komad u sljedećoj sezoni. Kazalište je, na moju veliku radost, željelo da Maratonce režira netko iz Srbije i izbor je, srećom, pao na mene. Ponudu sam prihvatila s velikom radošću.
Kako to da ste se odlučili postaviti originalnu verziju Maratonaca?
Dramski tekst je prema mome skromnom mišljenju daleko uzbudljiviji od filmske adaptacije. Opasniji je i groteskniji. U većoj mjeri ističe mračnu stranu konzervativnog, anakronog, tradicionalističkog, patrijarhalnog duha kod malograđana i razotkriva liniju zla koja putuje kroz generacije, prenoseći se s koljena na koljeno.
Imam običaj dugo raditi za stolom. Ali to nisu klasične čitaće probe. Na mojim čitaćim probama glumci ustaju od stola i kreću se prostorom. Više koriste rekvizite i odjeveni su u radni kostim.
Prikazuje jedan zatvoreni, tjeskobni, groteskni svijet unutar obitelji u kojoj opstaju samo muški predstavnici u kojoj vlada jedna, rekla bih, gerontokratija koja onemogućava promjenu i priljev svježeg zraka u tu ustajalu žabokrečinu.
U takvom nakaradnom, degeneriranom okruženju nemoguće je ostati čist i normalan, a mlada individua je stavljena pred samo dva izbora: ili da postane žrtva zla, ili da postane novi predvodnik u zlu.
Kako ste se snašli s ansamblom?
Divno surađujem s Kerempuhovim ansamblom. Oni su sjajni komičari, puni scenskog šarma, ali i veoma nadareni za studiozno građenje komedije dramskim sredstvima što je na ovom projektu zadatak. Nije im nimalo lako jer pred sobom imaju jako slojevitu materiju.
Kako biste opisali svoj proces rada na predstavi?
Imam običaj dugo raditi za stolom. Ali to nisu klasične čitaće probe. Na mojim čitaćim probama glumci ustaju od stola i kreću se prostorom. Više koriste rekvizite i odjeveni su u radni kostim.
Mi smo svi kulturološki srodni, ali postoje i izvjesne razlike u senzibilitetu, izrazu, duhu. Smatram da je takva situacija jako uzbudljiva. Zato je dobro promiješati karte, jer iz toga mogu izaći dobre stvari.
Težimo da već za stolom uspostavimo što precizniju i što egzaktniju igru na partnera i fizička prilagođenja. Zato su vjerojatno moje probe na početku veoma naporne, ali zato s druge strane u kasnijim fazama glumcima postaje sve lakše jer su dosta toga usvojili već na početku.
Što možemo očekivati od vašeg čitanja Maratonaca?
Crnu komediju. Smijeh i jezu istodobno. Uzbudljivu priču o grotesknoj strani ljudske prirode, o nemogućnosti moralnog zdravog sazrijevanja i individuacije mlade osobe u nakaradnom okruženju, o starosti koja melje mladost, o mrtvilu koje guši život.
Kako komentirate sve učestaliju međuregionalnu suradnju srpskih i hrvatskih redatelja i ansambala i obrnuto?
Jako me to raduje. Mislim da je takva cirkulacija talenta, različitih umjetničkih senzibiliteta i promišljanja zdrava i plodna. Dobra je za obje strane.
Prema vašem mišljenju, razlikuje li se srpska kazališna scena od hrvatske?
Sigurno se razlikuje. Mi smo svi kulturološki srodni, ali postoje i izvjesne razlike u senzibilitetu, izrazu, duhu. Smatram da je takva situacija jako uzbudljiva. Zato je dobro promiješati karte, jer iz toga mogu izaći dobre stvari.
Kakvi su vam planovi za dalje?
U pregovorima sam s Narodnim pozorištem u Somboru. Za sada pregovaramo oko Shakespearove tragedije Macbeth. Sljedeće bih jeseni trebala režirati Kiševu Elektru u Narodnom pozorištu u Beogradu, a zatim vjerojatno Brechtova Baala u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu.
Ovaj članak objavljen je u tiskanom izdanju Telegrama 31. listopada