Ivan Crnković: Povukao sam se iz javnosti, ne želim da me ljudi vide sa štapom. Ja sam bio jako živ i, ipak, ne baš nevažan čovjek
Jedan od najvećih hrvatskih arhitekata i profesor emeritus govori o sebi nakon podulje stanke
Oslonjen na štap, jedan od najrenomiranijih hrvatskih arhitekata i profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu za područje arhitekture i urbanizma, Ivan Crnković, 74-godišnjak vidno narušenog zdravlja, ali pozitivne energije, otvorio je vrata stana u Grahorovoj ulici, gdje živi sam posljednjih godina.
Nosio je Armanijevo svileno sivo odijelo, tamnu košulju i udobne mokasinke. I u osmom desetljeću života potvrđuje tezu kako je oduvijek bio jedan od najbolje odjevenih muškaraca na ovim prostorima. Društvo mu prave mlađa kći Boška, 41-godišnja arhitektica, iz prvog braka, koja fizički neodoljivo podsjeća na mlađu Jagodu Kaloper, te 25-godišnji sin Petar, student, iz drugog braka.
Među zgodnijima u gradu
Djeca ga svakodnevno posjećuju, izmjenjujući se tako s prijateljima i arhitektima Miroslavom Gengom i Ivicom Turčićem, donose mu hranu, novine, cigarete i piće, te informiraju o novostima u gradu, s obzirom na to da gospodin Crnković rijetko izlazi.
Boška priznaje kako u ovim godinama s tatom, nakon mnogih godina odnosa ljubavi i mržnje, ima najiskreniji odnos, on je osoba kojoj može bez ikakvog straha ispričati svoje najintimnije tajne, sumnje i strepnje, jer uvijek nailazi na razumijevanje s druge strane.
Baš poput kolege Nikole Filipovića, o kojemu je Telegram pisao, Crnković spada u tipove s gradskog asfalta, prave purgere, urbane zagrebačke legende, šminkere i trendsettere koji intrigira javnost dobrim izgledom, rafiniranim stilom odijevanja, životnim stilom i ženama, koje je, kao jedan od najzgodnijih muškaraca u gradu, znan pod nadimkom Crni, cijeli život obarao s nogu.
Nikada nisam imao biro
Već dugo nije bio prisutan u medijima, u javnosti je posljednji put bio eksponiran u Preporodnoj dvorani, kad su lanjskog proljeća dodijeljene ugledne nagrade Vladimir Nazor, kao laureat za životno djelo za arhitekturu i urbanizam, pored dama, poput Jagode Buić i Marije Kohn.
Studentima obožavani asistent, potom profesor, dobitnik prestižnih nagrada, poput Viktora Kovačića za životno djelo i autor projekata dječjeg vrtića u Samoboru te stambene kuće u Ilici 219, dobitnik prve nagrade na natječaju Shinkenchiku 1983. za projekt Novog hrvatskog dvorca ili Kuće sa šest jednakih prostorija (s arh. Emilom Šverkom), autor interijera Salona galerije Karas, vinskog kluba Kabinet (zajedno s arhitektima Borisom Fiolićem i Mirom Tadej), te scenografije svečanog otvaranja Univerzijade 1987. s dizajnom baklje, prilično je uzbuđen zbog ovog intervjua.
Otkad je prije tri godine otišao u mirovinu, na sofi mu je najdraži partner daljinski upravljač, s obzirom na to da mu je televizor uključen od ranog jutra do odlaska na spavanje
“Sanjao sam naš razgovor noćas i probudio sam se prilično rano jutros, u strahu da ne ispadnem glup pred čitateljima Telegrama koji pratim od prvog broja”, kaže mi uz smijeh dok ispija gemišt i pali zlatni Marlboro, kojeg se nije odrekao, unatoč negodovanju liječnika i ozbiljnim dijagnozama.
Otkad je prije tri godine otišao u mirovinu, na sofi mu je najdraži partner daljinski upravljač, s obzirom na to da mu je televizor uključen od ranog jutra do odlaska na spavanje. Čak i kad sjedi za radnim stolom i crta skice novog projekta, ne smanjuje ton te magične kutije koja mu predstavlja prozor u svijet. Najradije gleda Max Tv, sportske prijenose i stare britanske filmove.
Umjetnička arhitektura
“Arhitektura mi je donijela, zapravo, sve u životu. Otkad sam upisao Arhitekturu, samo s pauzom od godinu dana kad sam bio u vojsci, ostao sam vjeran fakultetu 50 godina. I danas doživljavam počast da me moji studenti predlažu za razne nagrade.
Moja arhitektura nije bila samo inženjerska, nego i umjetnička. Na tome sam inzistirao. A tema mi je bila: podučavajući učimo (docendo discimus), što znači kako učim od svojih studenata. To je interakcija i ljubav koja se uzajamno izmjenjuje. Nikada nisam imao svoj biro, nisam bio arhitekt poduzetnik, nisam bio opterećen koliko ću kuća projektirati u karijeri. Meni je životni prostor bio kabinet na fakultetu, gdje sam i projektirao, skupljao literaturu…”
Radničko-seljački korijeni
Svoje zagrebačke korijene arhitekt Crnković naziva radničko-seljačkim. “Rođen sam na Trešnjevci 1941. i imam krsni list iz NDH. Mene su često znali pitati: “Zakaj ti, Crni, ne adaptiraš neki tavan i tam živiš? Pa, ja sam se na tavanu rodio. Sjećam se tog najranijeg djetinjstva pod krovom, u Bribirskoj ulici, gdje smo živjeli mama Barbara, tata Stjepan, dvije godine mlađa sestra Mira i ja.
Otac je bio pekar, a mama domaćica. No u teškim trenucima, kad nam je trebao svaki dinar, mama je također počela raditi. Radili su i u tvornicama gumba i duhana. Sa sestrom sam imao razne faze tijekom života, ali uvijek smo ostali brat i ‘sister’.
Sjećam se kak’ mi je mama govorila: ‘Ne smiješ ići bos na Trg Republike! Jer, u kvartu smo bili bosi, u prašini do koljena. Gađali smo kamenjem taksije na Selskoj cesti… Znala mi je reći: ‘Pazi kak’ se ponašaš kad prođeš prvi podvožnjak, jer to više nije Trešnjevka, nego grad!”.
Još kao klinac čitao je Sartrea
Profesor se dobro sjeća i natječaja za dječje crteže u doba školovanja. “Pokojni profesor Kamilo Tompa bio je u žiriju za naše radove. Kak’ sam imao pet iz crtanja, dobio sam obrazloženje kako moj crtež nije dječji. Za razliku od drugih, koji su crtali sunce, drvo i oblake, ja sam već tada crtao kuće. To je bilo predodređenje za arhitekturu.
Znate, ja sam već kao klinac pročitao Sartreovu Mučninu. Mučio sam se se s tom Mučninom! Ali, to je jedna od knjiga koja me odredila u životu.
Pohađao sam Tehničku školu u Klaićevoj, koju su završili i kolege Nikola Filipović i Branko Silađin, kad sam odlučio da želim postati arhitekt. Moj pokojni prijatelj Medvedec i ja koristili smo bogatu knjižnicu Tehničke škole i na taj smo se način usputno obrazovali. Sad kad se razgovara o kurikulumu, mislim da dimenzija samoobrazovanja nedostaje cijelom sustavu.
Znate, ja sam već kao klinac pročitao Sartreovu Mučninu. Mučio sam se se s tom Mučninom! Ali, to je jedna od knjiga koja me odredila u životu. Kasnije mi je postao jako bitan Jorge Luis Borges, pa sam i studentima znao davati zadatke prema Borgesovim naslovima.
Poznati predstavnik konceptualizma
Akademkinja Vera Horvat-Pintarić htjela me upoznati s Umbertom Ecom, preko njega sam saznao razliku između semantike i semiotike. Kad je nedavno umro, nije spomenuto kako je Eco bio semiotičar, bavio se znakovima i simbolima. Za mene govore da sam konceptualist. Objašnjavao sam studentima što znači biti konceptualan, da te zanima i što prethodi projektiranju i što slijedi nakon”.
Za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja, profesor je vikende provodio na plesnjacima u Glazbenom zavodu i Tucmanu (dvorani Hrvatskog sokola). Bavio se raznim sportovima: bio je srednjoškolski prvak u atletici, igrao rukomet, nogomet u juniorskoj momčadi Dinama…
“Bilo je to doba kad mami nisam smio priznati da imam temperaturu ili da sam bolestan, jer me ne bi pustila van. To su bile godine kad smo po cijele dane boravili vani. Znate, ja sam nekad trčao sto metara ispod dvanaest sekundi. Zato mi je danas teško kad kroz prozor vidim kad curice trče kvartom. A ja sam ovako kljast. Muči me to…”
Ugledno društvo
Diplomirao je 1965. u klasi profesora Mladena Kauzlarića. Bio je asistent profesora Miroslava Begovića na nekoliko predmeta, predstojnik Katedre za projektiranje Arhitektonskog fakulteta, dopredsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata, predsjednik Katedre, a od 2003. dekan Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu…
U jednoj fazi života intenzivno se družio s povjesničarom umjetnosti Davorom Matičevićem, višegodišnjim kustosom Galerije suvremene umjetnosti i v.d. direktorom Galerije grada Zagreba (do iznenadne smrti 1994.), konceptualnim umjetnikom i filmskim snimateljem Goranom Trbuljakom, fotografom Mijom Vesovićem i drugima.
Škvadra s Katarininog trga
“To je bila škvadra s Katarininog trga. Nalazili smo se na nekom zadatku. Sad se pozdravljamo, ali nikad nismo tvorili neku zatvorenu grupu. Dadu Matičevića upoznao sam još prije osamdesete, kad je vodio Galeriju suvremene umjetnosti.
On je inzistirao da radim nove projekte, poput Paromlina za Muzej suvremene umjetnosti. Iz toga se produžila i izložba na La Biennaleu u Veneciji. Godine 1991. mi nismo htjeli izlagati u jugoslavenskom paviljonu, na što su se Talijani naljutili i rekli nam da se slobodno možemo vratiti kući prvim vaporettom. Matičević je odlučio da izađemo iz prostora i izlažemo na travnjaku Giardini di Castello, ispred paviljona, gdje je nastala moja maketa/skulptura Novi hrvatski dvorac…
U ono vrijeme mi smo sjedili na klupici, prolazili su ljudi, a imali smo dobru potvrdu našeg projekta od slovensko-talijanskog kolege Borisa Podrecce, s kojim imam dobru arhitektonsku vezu. Meni pašu sve njegove kuće, kao i njegov Cvjetni trg. A slažem se i s njegovom ocjenom kako mu je najljepša kuća katedrala sv. Jakova u Šibeniku”.
Zagreb 60-ih godina
Šezdesetih godina, kad je Crnković studirao, u Zagrebu je bilo vrijeme stjecanja znanja i preko rocka i literature. U ono vrijeme je, tvrdi, postojala ideologija, ne komunistička, nego želja za velikim znanjem.
“Fakultet je imao tada prekrasnu simbiozu Dalmatinaca, Slavonaca, primoraca i kontinentalaca, Zagoraca. Možda je Partija odredila omjer jednih i drugih. Imam ja i prijatelja i neprijatelja Hercegovaca.”
Bio je godinama na glasu kao jedan od najpoželjnijih intelektualaca u gradu. Koliko često je zlorabio taj nezvanični status? “Je, da nisam arhitekt, bio bih filmski glumac! Ovo odijelo koje imam na sebi je iz tog šminkerskog vremena, kad sam si mogao priuštiti sve najveće modne etikete, od Armanija nadalje.
Bio sam šminker
Bio sam šminker, svjestan svog statusa u to vrijeme. Živcira me kad se danas u revivalu osamdesetih površno spominje Prljavo kazalište, koje nema nikakve veze s rockom. A malo se spominje da je pred Zvečkom, Kavkazom ili Starom vurom boravilo mnogo više arhitekta, umjetnika, liječnika, glumaca, novinara, nego rokera.
Svaki dan u neko doba mi smo bili tamo. Od Beograđana družio sam se s Momom Kaporom, Vladom Divljanom, Dragošom Kalajićem, pokojnim filozofom i umjetnikom, koji se kasnije nije proslavio političkim stavovima… Sjećam se kako mi je jedna žena probala nametnuti Bowieja kao glazbeni ukus, ali ja sam više volio grupu Dire Straits, pa i Springsteena. Još i sad zatitram kad vidim Jaggera i dečke iz Stonesa kako praše rock na Kubi.”
Ljudi nemaju nostalgiju za komunizmom nego bivšim vremenima
Prvu suprugu Borjanku upoznao je u Tehničkoj školi, gdje su pohađali isti razred. Od tada datira i nadimak Crni. Otišao je na vojni rok u Štip, kao artiljerac, uživajući poslije obuke kao kancelarijski ćato. Kakav je njegov odnos prema Jugoslaviji i sigurnošću života onog vremena?
“Kad nekome danas čestitam Božić ili Uskrs, onda mu pošaljem poruku: ‘Kriptokomunist vam želi sve najbolje!’ Moji Bahtijarevići iz obitelji su SDP-ovci, pa im znam poslati poruku: ‘No pasaran!’. Običan narod se uvijek jednako muči, kao što su se mučili i moji roditelji da me školuju. Mislim kako danas ljudi nemaju nostalgiju za komunizmom, nego za biv šim vremenima.
Mislim kako danas ljudi nemaju nostalgiju za komunizmom, nego za biv šim vremenima.
Mnogo nas je više onda bilo na istom nivou, o novcu nitko nije pričao. Sustav je bio uređeniji, dok danas imamo stotinjak stranaka. Ja sam iz Partije dragovoljno otišao, kad je napravljen Zakon o udruženom radu (ZUR). Zato sebe zovem kriptokomunistom, jer je već onda počelo raslojavanje. Prestao sam plaćati partijsku članarinu, imao sam ideološki sukob.”
Tajne veze s arhitektima
Od kolega s kojima se najviše volio družiti najdraži mu je Dragomir – Maji Vlahović, autor glasovite Crne kuće na Srebrnjaku, trenutačno pred mirovinom i statusom profesora emeritusa (“Imali smo prijateljsku, gotovo ljubavnu vezu!”). Bio je blizak s profesorom Begovićem, za kojega tvrdi da ga je “izmislio”, a tajnu vezu imao je s profesorom Šegvićem. Sjajnu interakciju Crnković je imao s kolegama Nenadom Fabijanićem i Emilom Šverkom.
Zanima me zašto su baš arhitekti skloni zavođenju svojih studentica? Ivan Crnković je u tome sličan kolegama Filipoviću (koji mi je otvoreno o tome govorio u intervjuu), ili Nikoli Polaku, koji su u zrelim godinama ušli u brak sa studenticama.
O zavođenju studentica
“Ma, istina je posve suprotna. One zavode nas! Sto posto. Polak je na drugi način zavodio, a zaveo je i mene svojom pameću. Kad sam dobio nagradu za životno djelo, htio sam zahvaliti baš njemu, da sam bio u mogućnosti. Znate, kći me je upozorila da u intervjuu ne smijem pričati o ženama u svom životu. Mislim da se i studentice glasovira zaljubljuju u svoje profesore. Dobro, činjenica je da nisam baš bio ružan tip.”
Drugu suprugu, zgodnu i nježnu plavokosu arhitekticu Miru Tadej, upoznao je na fakultetu. “Mira nije bila moja studentica. Bila je u drugoj grupi, a diplomirala je kod profesora Šegvića. Bili smo oko 25 godina zajedno, prije nego što smo se rastali. Njezin intelekt mi je koji put smetao, ali je evidentan.
O drugoj ženi
Ponovno ću se vratiti na fatalnu Zvečku i Kavkaz. Tada smo se Mira i ja svakodnevno nalazili s Igorom Kordejom, Mirkom Ilićem, Cintijom Ašperger, Dubravkom Ostojić, Slavenkom Drakulić… Mira je 17 i pol godina mlađa od mene. Jesam li bio meta tračeva na fakultetu? Ne mogu ja biti meta tračeva kad je na svakom domjenku u ono vrijeme postojalo barem pet cura s kojima sam bio u vezi, pa me se nije moglo tračati!
Danas smo Mira i ja u dobrim odnosima, šaljemo si poruke, komentiramo neke događaje. Znate, ja sam dosta osvetoljubiv. Čim bi me neka ženska ostavila ili prevarila, ja bih si drugi dan našao drugu. No, nakon što me i Sanja napustila, sam sam.
Živi preko djece i prijatelja
Moja veza sa svijetom su djeca. Moj Petar je vaga, baš kao i ja, veže nas odnos roditelja i sina, jer je 49 godina mlađi od mene. Boška mi govori da što je starija sve je sličnija meni, čak i fizički, što ste možda primijetili. Starija kći Iva, moja prvorođena ljubav, me u dvije i pol godine, koliko sam u ovom stanu, nijednom nije posjetila. Mora da sam nekaj krivo napravil.
Ali, nemam grižnju savjesti. Znate, ja sam bipolaran. S jedne strane sam miran, iako svi kolege na faksu govore za mene da sam zločest! Zločest sam, jer sam imao potpuno iskren odnos prema ljudima. I fali im kaj već godinama ne idem u kafić Barcelona, pokraj faksa, gdje sam ih vraćao u stvarnost, na svoj način.”
Jako skupi projekti
Može li biti dovoljno iskren i priznati kakav je odnos imao prema novcu tijekom karijere? Bio je na glasu među zagrebačkim arhitektima kako su mu projekti za naručitelja bili iznimno skupi.
“Jedne sam godine, primjerice, za 38 tisuća eura kupio Jaguara i za 12 tisuća eura gliser. Mnogo novca sam zaradio i volim ga. Lijepo je zaraditi. Branko Silađin mi je uvijek zamjerao da su moji projekti za kuće jako skupi.
Novac mi nije bio imperativ, nego sam ja o sebi imao visoko mišljenje. Imao sam investitore, razne uspješne odvjetnike i biznismene, koji su pristajali na moje visoke cijene. Najljepše je kad dobijete ljubavno pismo od naručitelja koji vam piše kako najviše uživa živjeti u kući koju sam mu ja projektirao. To mi je, zapravo, najveća satisfakcija.”
Mirovina mu je teško pala
“Osjeća li se ovaj kultni hrvatski arhitekt i profesor emeritus, koji je živio u trima državama, imao dva braka, troje djece, petero unučadi i Emira, nebrojeno studenata, od kojih su mnogi postali uspješni arhitekti, koji je projektirao niz kuća, vila i raznih objekata, kojemu se sviđaju gradovi poput Beča, Budimpešte i Londona, danas usamljenim ?
Jedne sam godine, primjerice, za 38 tisuća eura kupio Jaguara i za 12 tisuća eura gliser. Mnogo novca sam zaradio i volim ga. Lijepo je zaraditi. Branko Silađin mi je uvijek zamjerao da su moji projekti za kuće jako skupi
“Sin mi je rekao: ‘Tata, molim te, samo se nemoj rasplakati u intervjuu! Ako si uz jednu kuću vezan 45 godina, onda mi je teško priznati kako više ne idem ni na fakultet, ni na domjenke na koje me pozivaju. S jedne strane, ne želim da me vide sa štapom, jer sam bio jako živ i ne baš nevažan čovjek. Mirovina mi je jako teško pala. Ja nisam otišao u mirovinu sa 65, nego sa 71 godinom. Nije me sram priznati. Teško mi je.
Razbolio sam se, bolest se spojila s mirovinom. Teško mi je danas vidjeti starca koji hoda sa štapom, a ja sam danas u istoj poziciji. Znate, to treba podnijeti. Maji Vlahović me prozvao Faraonom. Jesam, bio sam faraon! Da parafraziram Oscara Wildea : Iskustvo je način da se priznaju pogreške. Danas znam da je iskustvo trik da se priznaju pogreške. Nisam bezgrešan. Priznavao sam ja svoje grijehe. Znate, nedavno sam čak i pobjegao iz bolnice i vratio se kući. Baš zato mi je danas životni moto – hoću umrijeti živ”.
Ovaj tekst izašao je 9. travnja u tiskanom izdanju Telegrama