Vitez očekuje da će njegovu ratnu parodiju s Titom i Pavelićem u kinima pogledati 100 tisuća ljudi
Film Narodni heroj Ljiljan Vidić premijerno se prikazao jučer u Zagrebu
U kinima je jučer krenula distribucija još jednog domaćeg filma od kojeg se mnogo očekuje: ratne parodije Narodni heroj Ljiljan Vidić koju je, u produkciji Interfilma, režirao Ivan Goran Vitez. Ova otkačena satira prikazuje neke od najznačajnijih ličnosti iz doba Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, poput Josipa Broza Tita, Ante Pavelića, Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića, i to na način na koji ih se nijedan hrvatski filmski redatelj do sada nije usudio prikazati.
Ivanu Goranu Vitezu, 40-godišnjem zagrebačkom redatelju, ovo je drugi dugometražni igrani film, nakon što je prije pet godina prvijencem Šuma summarum, urbanom satirom o brainstormingu u jednoj tvrtki, podijelio kritiku. Film je, doduše, osvojio dvije Zlatne arene, no nakon toga je doživio debakl u kinima. Autor koji je po svom izričaju prilično specifičan, jer je sklon ironiziranju svih tema (već od zapaženog debija u nagrađivanom kratkometražnom filmu Posljednja pričest), a njegov iščašeni humor uočili su i gledatelji u serijama Bitange i princeze te Zakon. Narodni heroj Ljiljan Vidić ima sve preduvjete da nastavi blockbusterski put Vinka Brešana sa Svećenikovom djecom, stoga u ovom trenutku hrvatski film, koji se poslije premijere Nuićeva Život je truba, najviše iščekuje u javnosti. A Ivanu Goranu Vitezu pribavi status redatelja kojeg treba znatno više uvažavati.
Kako ste se odlučili danas raditi film u kojem se sprdate s hrvatskom ratnom poviješću, Titom i Pavelićem…?
Sve je krenulo od scenarista Zorana Lazića, koji je zaključio da bi taj scenarij mogao imati dobru prođu. Partizani, ustaše i četnici su uvijek na ovim prostorima aktualni. Kako smo zajedno radili na serijama, ponudili smo scenarij producentu Ivanu Maloči, njemu se to svidjelo i krenuli smo u projekt. To je priča o mladom pjesniku Ljiljanu Vidiću 1944. godine, koji bi silno htio u partizane, ali ima dominantnu mamu, koja ga ne pušta. U tu priču o mladom naivcu kojeg vihor vremena učini važnim faktorom, osim partizana, četnika i ustaša, uveo sam i neke aktualne elemente današnjice, poput talent showa i trgovačkih centara.
Očekivanja vašeg producenta Maloče su velika. Mislite li, poput Antonija Nuića, da će vaš film biti novi hrvatski blockbuster ?
Imam velika očekivanja, ako ne skupimo sto tisuća gledatelja u kinima, nismo ništa napravili. Trailer je atraktivan, film je, fakat, aktualan i nadam se da će to privući publiku. Ljudi još uvijek imaju zazor od hrvatskog filma, iako posljednjih deset godina baš i nemaju razloga za to. Naši filmovi su sve bolji i u cijeloj regiji smo najjači. Čak i druge države biraju naše filmove za svoje predstavnike za Oscara.
Kako ste se pripremali za ratno razdoblje koje obrađujete?
Ma, svi smo mi odrasli na partizanskom filmu, tako da mi je to bliska tema. Pogledao sam, da ne bih podsvjesno krenuo kopirati neke scene, ponovno kultne serije: Otpisani, Nepokoreni grad, Kuda idu divlje svinje, Mačak pod šljemom… Siguran sam da će mnogi moj film uspoređivati s Tarantinovim Nemilosrdnim gadovima, kojega nisam ni pogledao. Ne mogu ga prežvakati kao autora, tako da se sigurno u ovom filmu ne furam na njega.
Cast nije na prvu loptu, pratim sve produkcije i tako biram one glumce koji mi zapnu za oko. Izabrao sam namjerno nepoznatog mladog glumca Kristiana Jaića, da bude svjež i autentičan
Iznenadili ste me svojim castom, imate dosta debitanata u podjeli, ne podilazite publici razvikanim glumačkim imenima.
Cast nije na prvu loptu, pratim sve produkcije i tako biram one glumce koji mi zapnu za oko. Izabrao sam namjerno nepoznatog mladog glumca Kristiana Jaića, da bude svjež i autentičan, pokazao se iznimno talentiranim dečkom i baš dobrim odabirom. Glavnu žensku ulogu tumači Tena Jeić Gajski, talentirana, zgodna mlada glumica koja dobro pjeva, ali završila je u Trešnji i nitko je se ne sjeti. Stjepan Perić nije nepoznat iz serija, dobra je faca, duhovit tip i super je isfurao ulogu. Sa Stojanom Matavuljem i Ivanom Đuričićem sam već radio, a namjerno sam izabrao Dragana Despota kao Tita, što nitko ne očekuje. Super je reagirao na ulogu, skužio je zezanciju. S Draženom Čučekom sam uvijek htio raditi film i fenomenalan je kao Pavelić.
Kako ste uspjeli riješiti produkcijske zahtjeve, jer film iziskuje rekonstrukciju, jako su bitni autentična scenografija i kostimi?
Produkcijski je zahtjevan. Nismo snimali scene koje ne bi ušle u film, tako da sam snimajući, već imao montažu u glavi. Neke scene smo rješavali vizualnim efektima koji na platnu izgledaju senzacionalno. Kostime je radila mlada kostimografkinja Ivana Zozoli Vargović, potvrdila se na seriji Crno-bijeli svijet, a scenograf je legendarni Mario Ivezić, koji je za svaku scenu imao sjajna rješenja. Bez njih teško da bi film tako dobro izgledao.
Hoće li vas nakon ovog filma prestati smatrati talentiranim redateljem koji obećava?
Do šezdesete imam fore, svi smo perspektivni. U našoj kinematografiji redatelji svake pete godine dobiju prigodu snimiti film, ne postoji kontinuitet. Mi se igramo filmske industrije. Zapravo nemamo filmske industrije, a ljudi nam odlaze. Moja direktorica fotografije Tamara Cesarec, nakon dva duga igrana filma i hrpe drugih poslova, ovdje ne može preživjeti. Dobila je useljeničku vizu i otišla u Kanadu. Vani imaju problem kako veliki novac uložen u film opravdati. Mi imamo problem kako s toliko malo novca napraviti film. Imamo srpskog koproducenta i Eurimage, nadamo se da će i HRT uložiti, dakle za ratni film, s devedeset posto scena u eksterijerima, budžet od milijun eura, je smiješno u europskim okvirima.
Angažirani ste u Društvu filmskih djelatnika. Kakva je situacija iznutra u našoj kinematografiji, s kojim se problemima trenutačno najviše borite?
Pokušavamo postići sporazum kakve bismo filmove u Hrvatskoj trebali snimati, kakvi bi trebali biti uvjeti rada, sve što je vani odavno posloženo. Ovdje vlada divlji zapad. Dolazi do nerazumijevanja između nas redatelja,umjetnika i producenata, s druge strane. Redatelji ne žele biti sputani ničim, a producenti krpaju s fondovima i s malo para pokušavaju završiti filmove. Nikome nije lako. Svatko vuče na svoju stranu, nijednim natječajem nitko nije uvijek zadovoljan.
Ispekli ste zanat asistirajući mnogim etabliranim hrvatskim redateljima. S kime ste imali najbolju interakciju na setu?
Najljepše mi je raditi sa Zrinkom Ogrestom, koji uvijek spreman dođe na set, miran je i kul tip. Kao asistent kad mislim da bi se nešto moglo popraviti na setu, sugeriram to redatelju, potiho. Uglavnom me se nije shvaćalo što pokušavam sugerirati, pa sam s vremenom odustao. Ogresta je prvi među redateljima kojem je uvijek bilo jasno što mu i zašto sugeriram. Redatelj mora pripremljen dolaziti na set, jer tamo uvijek ima iznenađenja. Kod onih redatelja koji dolaze na set spremni samo na improvizaciju, nastaje kaos. Ja svaki dan dolazim na svoj set sa storyboardom i razrađenim pozicijama kamere.
Sjećam se jedne scene svoga razgovora s Mirom Furlan u minutu i pol, ostao sam šokiran kako sam uspijevao toliko biti uvjerljiv s pet godina
Kakav odnos imate danas s ujakom Zlatkom Vitezom? Bili ste glumački partneri u Schmidtovoj drami Rano sazrijevanje Marka Kovača, u kojem vam je, kao klincu, igrao oca, a Mira Furlan mamu.
Pa, dobri smo si. Zlatko me gurnuo u glumu. Prvo sam s pet godina igrao u Shakespearevoj Oluji s Histrionima na morskoj turneji, a onda snimio tu dramu. Kad je danas gledam, ne mogu vjerovati. Sjećam se jedne scene svoga razgovora s Mirom Furlan u minutu i pol, ostao sam šokiran kako sam uspijevao toliko biti uvjerljiv s pet godina.
Imate neki ironijski odnos prema stvarnosti u projektima. Zašto ste toliko skloni satiri?
Meni je satira glavna životna filozofija. Sigurnije je raditi mainstream. Ovo čime se ja bavim uvijek je nekako rubno.
Ubrajate li se u redatelje koji u ovom trenutku imaju nekoliko spremnih projekata u ladici?
Ja ih imam sigurno deset, za koje sam spreman. Znate, imam 40 godina, nisam ni ja spreman raditi besplatno, moram i doma nešto donijeti. Ako se igramo da smo profesionalna kinematografija, hajmo se onda u svim segmentima profesionalno ponašati, do kraja. Dok sam bio na Akademiji bilo mi je lako žicati ljudi da mi rade badava. Danas mi je neugodno od bilo koga u ovom poslu očekivati da radi besplatno.
Ovaj tekst je izašao u tiskanom izdanju Telegrama 28.11.2015.