Samo mi možemo sami sebi poslužiti kao priručnik za samopomoć humanosti – i to kroz povezanost, a nikako sebičnost. Pogotovo ako znamo da smo svi, ovako nesigurni, zaista zajedno u tom istom čamcu zvanom Zemlja, govori Dragičević u svojoj knjizi, postavljajući svima nama pitanje koje je više proročansko nego retoričko: Možemo li se izliječiti? O gorućim pitanjima s kojima se danas svijet suočava i što bismo mogli učiniti da se izliječimo, Ivana Dragičević govori u intervjuu za Telegram.

TELEGRAM: Upravo ste objavili svoju drugu publicističku knjigu, “Nesigurni”, u kojoj već samim naslovom sugerirate da je danas fokus globalnih problema na nesigurnosti. Znači li vaše skretanje pozornosti na aktualnu nesigurnost da smo prethodno bili sigurni? U kojem je smislu današnji svijet “nesigurniji” nego što je bio 2018., kad ste objavili “Nejednake”?

DRAGIČEVIĆ: Pozornost mi je uvijek na svemu što se tiče suštine našeg svijeta. Tema sigurnosti danas je ključna tema o kojoj se piše i priča, pogotovo u Europskoj uniji koja je bila zamišljena kao koncept očuvanja mira. Uz krizu vrijednosti u okviru poretka liberalne demokracije, uz autoritarne tendencije, dokidanje vladavine prava, okrutnosti i nemilosrdnosti oružane sile, koje gledamo na frontovima od istočne Ukrajine do Gaze, od velikih i dugotrajnih procesa koji mijenjaju svijet – klimatskih promjena i migracija do naših svakodnevnih života na koje globalna nesigurnost utječe, od cijena hrane do stanovanja, budućnosti naših mladih i naših društava, koncept ljudske sigurnosti mora se sagledavati vrlo temeljito i ozbiljno.

Uz nejednakost, koja je mjerljiva ekonomska kategorija, nesigurnost je kako pišu mnogi, a i ja u knjizi, osjećaj. Danas se osjećamo nesigurniji nego prije pet godina jer smo kao čovječanstvo ove generacije prošli i kroz iskustvo globalne pandemije koja nas je fundamentalno promijenila, o čemu također pišem. Nitko nikada nije siguran, a svi smo smrtni, pa smo samim time i konačni u svom postojanju. Da smo toga stalno svjesni, možda bi svijet bio bolje mjesto.

TELEGRAM: Pandemija, veliki rat u Europi, pa na Bliskom istoku, energetska kriza, inflacija. Svijet se, dakle, u proteklih pet godina jako promijenio, a ni problem nejednakosti nije nestao. Koliko ste se vi promijenili? Gledate li na neke stvari danas drugačije? Prošli ste i kroz iskustvo teške bolesti…

DRAGIČEVIĆ: Svi se moramo mijenjati kao ljudi s obzirom na vrijeme i okolnosti. Da demistificiram “iskustvo teške bolesti”. Dobila sam covid, završila u bolnici, otkriven mi je tumor, operirana sam na vrijeme. To je iskustvo. Problem je što nakon takve šok-terapije trebaš vrijeme da se doživiš u novom kontekstu, jer nisi isti, ne možeš biti isti. I često, u sustavu koji ne nudi nikakvu potporu, ostaješ sam. Netko može i ima resurse da si pomogne, mnogi nemaju. I o tome je moja knjiga. O tome da ljudi moraju imati pomoć. Pogotovo u bolesti. Moraju imati povjerenje u sustav, u ljude u njemu.

Kako nam se dogodilo to da ljudi prihvaćaju neprihvatljivo? Kako se dogodilo to da smo jedni drugima češće vukovi nego sudrugovi? Klijentelizam, korupcija, veze, protekcije, šutnja, okretanje glave u drugu stranu, pa onda i podmetanje nogu, radovanje tuđoj nesreći, laži, prijevare, manipulacije. Mi smo postali takvo društvo. Jesmo li zadovoljni i sretni što smo takvi? U tome svemu upravo je najgore kada netko zaziva i nudi lažni optimizam i ljudima ne dopušta da osjećaju što osjećaju. Da kažu što ih muči. U doba velikih promjena, moramo se mijenjati, ali tako da gledamo jedni u druge i izađemo iz ovakvog koncepta. Ili nas neće biti. I dalje sam optimist i mislim da ljudi to žele. Bolje je kad smo si dobri, nego kad si zabadamo noževe u leđa. Bolje je kada smo iskreni, nego kada se pretvaramo. Ili?

TELEGRAM: Knjiga je podnaslovljena “Self-help za današnji svijet”, no već u uvodu upozoravate da self-helpa – nema. Koje su po vama ključne stvari koje bi današnji svijet trebao učiniti ne bi li riješio svoje probleme? Koji je pojedinačno najveći problem s kojim se svijet suočava?

DRAGIČEVIĆ: Prema konceptu self-helpa sam jako kritična. Poslovna niša prodavanja magle uveliko je pridonijela dobu nepovjerenja i nesigurnosti u kojem se nalazimo. Self help nije pomoć, nego zabluda. Nisu svi kapacitirani sebi pomoći. Ponavljam, pogotovo kada su bolesni. Imam neka promišljanja što bi se trebalo raditi da današnji svijet riješi svoje probleme, ali ta promišljanja su ili radikalna ili vrlo kompleksna da bih ih ovako bacala u javnost. Problem je općenito što je, uz inflaciju mišljenja na svijetu koju imamo, jako teško razaznati autentičnost i biti dovoljno lucidan da se anticipiraju procesi i prema tome djeluje. Najveći problemi, odnosno, bolje rečeno izazovi s kojima se svijet suočava, kako sam već navela, su klimatske promjene, migracije i razvoj tehnologije, umjetna inteligencija. A to su teme i pitanja koje nužno moraju imati globalne odgovore.

TELEGRAM: Napisali ste da aktualni svjetski poredak umire. Kako bi trebao izgledati poredak koji će ga zamijeniti?

DRAGIČEVIĆ: Napisao je Gramsci da kada svijet kakvog smo znali umire a novi još nije nastao, to je vrijeme za čudovišta. Dok gledamo sva ta čudovišta i globalno i lokalno, jedino što možemo je ponovno stvarati spone među nama kao ljudima. To je jedini put da ono što dolazi bude bolje ili barem mirnije, sigurnije. Ako ništa, da imamo koga primiti za ruku kada padne komet ili nuklearna bomba. Poredak koji nastaje još ne mogu razaznati. Za sada, ono što se nazire, više izgleda ružno nego lijepo. Ali, povijest je čudo.

TELEGRAM: U knjizi spominjete filozofa Bertranda Russela, koji je između ostaloga rekao i da “nikada ne bi umro za svoja uvjerenja, jer postoji mogućnost da je u krivu”. Postoje li uvjerenja za koja biste vi “umrli”? Koje su stvari za vas neupitne?

DRAGIČEVIĆ: Taj citat ne spominjem u knjizi – spominjem Russelovu poruku budućim generacijama, kojima kaže da uvijek treba gledati činjenice i da je ljubav mudra, a mržnja glupa. Kad smo kod umiranja za uvjerenja, jedno vrijeme sam znala pitati svoje studente i ponekad kolege – postoji li trenutak u kojem biste se ponijeli kao, recimo, Jan Palach? Što je to za što biste bili spremni umrijeti? Generaciji koja nije u stvarnosti vidjela i osjetila zlo, nego joj je ono perfidno servirano u raznim videima na TikToku primjerice, takva dimenzija čovjeka i žrtve za uvjerenja, potpuno je strana.

Zgodno je prije koju godinu primijetio Miljenko Jergović, da se nekom greškom Palach spalio u današnjem Pragu ili Zagrebu, buneći se protiv izvora laži o svijetu u kojem živi, u najboljem bi ga slučaju proglasili luđakom. Mislim da je danas ključna borba svih nas uspjeti živjeti živote koji su unatoč krizama i svakodnevnoj muci, koliko možemo, moralni i dosljedni. Živjeti živote u kojima ćemo negdje u dubini duše zaista smatrati da ljubav jest mudra a mržnja glupa, i da je važno za našu prosudbu gledati činjenice. Već to je u ovakvom svijetu visokih emocija i manipulacije istima – puno.

TELEGRAM: Kad već spominjete visoke emocije i manipulacije, one su uvelike pridonijele obezvrjeđenju europske ideje koja, kako se čini, gubi privlačnost u perifernim zemljama EU-a, poput Mađarske, a izgleda da su liberalna demokracija i “zajedničke europske vrijednosti” ugrožene i u samom srcu zapadne Europe, kao primjerice u Nizozemskoj. Kako vi gledate na sadašnjost i budućnost projekta Europske unije? Treba li nam “više” ili “manje” Europe?

DRAGIČEVIĆ: Ne znam gubi li europska ideja privlačnost u perifernim zemljama EU-a, jer recimo onaj kojeg građani ondje biraju – i tako lijepo diktira i dalje jednoglasnim odlukama Europskog vijeća – sasvim fino razvija Mađarsku europskim novcem i fondovima. Ovo drugo o čemu pričate je ključno, a to su koncepti Europe budućnosti. Ako je Europa shopping centar, koji ima svoja pravila poslovanja, ali ona su potpuno zanemarena jer je na koncu bitan samo profit, onda smo u problemu. Koliko je važno unutarnje uređenje centra, bitne su i cijene i kvaliteta proizvoda, ali i okoliš, koji bi trebao biti zelen i održiv, otvoren za druge vrste i goste.

Europa u kojoj su politička rješenja koncepti poput Wildersovog, jasno pokazuje kako su dosadašnje elite zakazale i “odnarodile” se. To da naši građani u današnjem svijetu Europu vide kao problem a ne kao rješenje, pokazatelj je s jedne strane dosadašnje nebrige za ljude, a s druge i bezsadržajnog populizma koji se nudi kao rješenje i jedini izlaz, koji ako zagrebeš i postaviš nekoliko suvislih pitanja kao kontru, pada kao trula jabuka. U doba preslagivanja Europe i svijeta, pitanje je kako će se za novu sadašnjost i budućnost presložiti Europa. Iskreno se nadam da će taj shopping centar biti sređen na način koji daje nadu i vraća povjerenje, a ne kao poligon za sijanje straha među ionako izgubljenim ljudima koji sve manje vjeruju tradicionalnim institucijama demokracije, od političkih stranaka do medija.

TELEGRAM: U kontekstu nove nesigurnosti, na koji način možemo razgovarati o izborima koji sljedeće godine čekaju Europsku uniju? Što očekujete da će se dogoditi?

DRAGIČEVIĆ: Iako će tek nova godina, kampanja već uvelike traje. S obzirom na rezultate nacionalnih izbora u mnogim državama članicama, jasno je da raste desnica i pitanje je kako će se posložiti većina u Europskom parlamentu. Hoće li ta desnica postati toliko jaka da će o njoj ovisiti ta većina? Hoće li Europski pučani, kao dosad najjača politička grupacija donijeti odluku koalicije s desnicom koja će trasirati potpuno novi put Unije od onoga do sada? Tko će biti čelni ljudi Unije koji će koordinirati procese u idućem razdoblju – od čelne osobe Europskog vijeća, Komisije, pa predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku koja bi trebala biti sve važnija s obzirom na okolnosti?

Sve su to elementi koji su velika nepoznanica. Također, bitno je naglasiti kako su izbori 2019. bili oni na kojima je glasalo više od pedeset posto europskog elektorata. Hoće li prvi izbori nakon pandemije, u vrijeme rata i krize biti motivirajući za građane ili ne? Također, mislim da naše građanke i građani moraju osvijestiti da smo mi Europa i promijeniti poraznu statistiku da je Hrvatska jedna od država s najnižom izlaznošću na europske izbore. Valjda možemo bolje.

TELEGRAM: Demokracija je u Europi, kažete u svojoj knjizi, u više navrata bila izigrana. Zašto, onda, i dalje vjerovati u EU?

DRAGIĆEVIĆ: Ni u što ne treba slijepo vjerovati, no za naš kontinent u doba multipolarnog agresivnog svijeta, Europa je najbolje što imamo. Naša demokracija je najbolje što imamo. Prošla sam cijeli svijet, svuda imam puno prijatelja, cijenim različite kulture, narode, ali činjenica jest da mi ovdje najbolje živimo. Europa kao projekt mira nije bila spremna za ono što se događa. Sada pokušava graditi svoju vanjsku i sigurnosnu politiku, ali nisam sigurna da će ono kamo idemo biti doba nekog novog mira i prosperiteta. Bit će to, na žalost, doba nesigurnosti, u kojem trebamo znati preživjeti. U tom smislu bit će važno što više misliti i pričati što je to Europa nama i što smo mi njoj, jer mislim da se deset godina nakon našeg članstva u Uniji i dalje ne razumijeva kontekst tog saveza država, tako jedinstven u svijetu.

TELEGRAM: Može li se Srbija nadati skorom članstvu u Europskoj uniji? Na nedavnim izborima u Srbiji naprednjaci predsjednika Aleksandra Vučića odnijeli su premoćnu pobjedu. Unatoč oporbenim optužbama za izbornu prijevaru i svakodnevnim prosvjedima, čini se da većina Srba ipak podržava autoritarnu, “iliberalnu” Vučićevu vladavinu, a prozapadne stranke osvajaju jedva četvrtinu glasova birača. Je li to prava slika današnje Srbije? Koja je tajna Vučićeva uspjeha?

DRAGIČEVIĆ: Znamo što se događa s procesom proširenja i na koje se načine, s obzirom na status kandidata Ukrajini i Moldovi, mijenjaju koncepti i principi jedne od ključnih europskih politika. To hoće li ili neće i kada Srbija ući u EU ovisi i o svim okolnostima o kojima smo do sada govorili, ali prvenstveno o Srbiji. Ono što ovako iz daljine mogu vidjeti da se događa u Srbiji jest da su i građanke i građani zasićeni onime što se nudi u političkom katalogu. Ne mora se biti vrhunski analitičar ili politolog da se razumije kako Vučić vlada i vodi državu.

Kolikogod u svijetu gledamo te stare ili muškarce u zrelijim godinama, koji žele vladati vječno, ne može se vladati vječno. Pitanje je tko je i što je neka nova politika za novu Srbiju novog vremena, tu Srbiju u Europskoj uniji, tu Srbiju koja će moći odriješiti samu sebe Kosova. Je li to uopće moguće? I dalje ne znam. Ono što mi uvijek daje nadu jest to da sam vidjela da su se mimo starih lica u Srbiji pojavili neki novi mladi ljudi, ne samo iz Beograda, već iz Užica i Vranja, mladi ljudi koji jedini mogu biti agenti promjena, jer će budućnost biti njihova sadašnjost.

TELEGRAM: Svijet neprekidno kao da se kreće u smjeru suprotnome od onoga koji i vi u svojoj knjizi izdvajate kao jedini smisleni – svijet humanosti. Prijeti li nam implozija, neka vrsta samouništenja? Zašto su zapadna društva odlučila samozapaliti svoje “svete” vrijednosti humanizma i demokracije? Ili ih nikada nisu ni imala?

DRAGIČEVIĆ: Svijet je prošao toliko puno implozija, tako da je ova današnja, koja je vezana i za tehnologiju i za zlokobni utjecaj big tech biznis koncepta društvenih mreža i novog doba cyber ratovanja, kognitivnih potresa koje doživljavamo, samo znak vremena u kojem živimo. Mislim da je riječ “humanost” precijenjena, ili bolje rečeno idealizirana. Puno ljudi će vam danas reći, kakav je to svijet kad toliko ljudi pati. I dalje ne znamo što je prava ljudska priroda. Mislim da se humanost mora i može danas tražiti samo u naoko malim stvarima, ali onima koje čine život.

Kada ti netko pruži ruku, a ne očekuješ, kada ti netko uputi osmijeh koji ti pomogne da proguraš dan. Humanost leži u susjedskim, ako hoćete, komunalnim odnosima. Kako bacamo smeće, kako se odnosimo s onima koji žive pokraj nas. Većina svijeta pak nikada nije živjela u zapadnom konceptu društva blagostanja ili liberalne demokracije. Nejednaki, sužnji svijeta, pogotovo u najpropulzivnijem i najmlađem dijelu svijeta, u Africi, o čemu puno pišem u obje knjige, oni su čije vrijeme tek dolazi, koji će morati stvarati neki novi svijet. Zapad se iscrpio i čini mi se da ne razumije legitimne frustracije ostatka svijeta.

U tom bazenu u kojem su nakupljene sve ružne stvari povijesnih nepravdi, svoj okrutni novi svijet danas želi sagraditi netko poput Putina, tko je ubio svako kritičko mišljenje, utamničio mlade prosvjednike, protjerao sve one koji drugačije misle i koji skoro pa kao vječni čelnik najveće zemlje svijeta, pokušava skrojiti svijet po vlastitoj mjeri opasno manipulirajući osjećajima drugih. U takvom dobu, mislim da je potrebno stvarati nove ideje, nove koncepte za svijet, jer ovako ćemo se svi zajedno ugušiti u užasu. Možda nekim ljudima odgovara da njima vladaju voždovi i oni koji izmišljaju stvarnost. Meni ne.

TELEGRAM: Gdje je danas Ukrajina? Je li tamošnje ratište utihnulo jednakim intenzitetom kao što je utihnula i naša zainteresiranost za tu zemlju otkako je započeo sukob u Izraelu?

DRAGIČEVIĆ: Ukrajina je danas gdje je bila. Krnja od 2014. godine, razrušenija i opasnija fronta danas, kada je Europa napokon shvatila tko joj to čuči u istočnom susjedstvu i što je spreman napraviti. Odlazilo se Putinu na Olimpijske igre i na nogometno prvenstvo i dobili smo prvu crtu civilizacijskog rata, koji je ključan za opstojnost Europe, njezinu vanjsku i sigurnosnu politiku. To što naša javnost ima pažnju papučice, ne znači da ono što se događa u Ukrajini i oko Ukrajine nije važno. Isto tako kao što je ključno što se događa na Bliskom istoku. Od rata u Siriji do situacije u Iranu, do prapočela postratne slike tog svijeta – odnosa Izraela s Palestincima, stvaranje palestinske države. Ništa nije utihnulo, sve oko Europe, stare, umorne i Europe bez ideje bubnja ogromnom i zaglušujućom bukom.

TELEGRAM: U “Nesigurnima” se također dotičete razvoja umjetne inteligencije koja je ove godine na velika vrata ušla u naše živote. Kako bi nove tehnologije, osobito AI, mogle utjecati na budući svijet? Predstavlja li umjetna inteligencija priliku ili prijetnju za čovječanstvo?

TELEGRAM: Postavljate ta velika i temeljna pitanja, na koje kod nas iz rukava sipaju odgovore oni koji se vole slikati po televizijama svaki dan i imaju odgovor na sve. Ja nemam. Pratim i svjesna sam fundamentalne promjene koje umjetna inteligencija donosi našem konceptu dosadašnjeg svijeta. Sve je kako prijetnja, tako i prilika. U dizajn svake tehnologije trebalo bi ugraditi etička načela, stvoriti legislativni okvir. Ne dopustiti ono što se događalo do sada, da je cijeli big-tech svijet maltene ostao nereguliran i imao veliki udio u stvaranju kaosa koji živimo.

TELEGRAM: Kako bi umjetna inteligencija mogla utjecati na medije i sam način informiranja javnosti? Hoće li tradicionalni mediji preživjeti?

DRAGIČEVIĆ: Umjetna inteligencija već pomaže mnogim redakcijama da odradi mnoge banalne stvari, od prekucavanja intervjua do generiranja agencijskih tekstova, na što se inače gubilo puno vremena. S time se otvaraju mogućnosti u novo investiranje u novinarstvo, istraživanja. Zaista mislim da umjetna inteligencija može pomoći novinarima da se bave svojim poslom. Vidjeli smo to na slučajevima Panama Papersa, u kojima je UI pomogla u poniranju u tisuće i tisuće dokumenata i njihovoj analizi. Pitanje je shvaćaju li vlasnici tradicionalnih medijskih kuća vrijeme u kojem živimo i jesu li hrabri da učine novinarstvo ponovno velikim, da parafraziram (sic!) Donalda Trumpa.

TELEGRAM: Kad već spominjete Trumpa, krajem sljedeće godine očekuju nas predsjednički izbori u SAD-u. Vjerujete li da Trump – dakako, ako bude kandidat – ima izgleda za pobjedu? Što bi za svijet značio njegov povratak u Bijelu kuću?

DRAGIČEVIĆ: Iako još nije poznato hoće li Donald Trump na koncu biti ili ne predsjednički kandidat Republikanaca, njegova visoka popularnost s jedne i polarizirajući učinak s druge strane bilo koji scenarij u SAD-u ne čine ugodnim ni ohrabrujućim. Suđenje za izbornu prijevaru trebalo bi početi dan uoči tzv. Super utorka. Ako se sjetimo kako je Trump reagirao na gubitak izbora 2020., te nikada prije viđene slike upada njegovih pristalica u zgradu Kongresa, kao i sve što je slijedilo u protekle četiri godine u američkoj i globalnoj politici, čak i Trumpovo nedobivanje republikanske kandidature moglo bi biti mogući okidač za nestabilnost. Mislim da će se svijet poravnavati s obzirom na kampanju i događanja u SAD-u koja će voditi do izbora u studenom. Američki izbori su ključan događaj iduće godine i svakako će se prema njima ravnati odgovori na mnoga goruća globalna pitanja.

TELEGRAM: Vremena su, dakle, kakva god da jesu, barem inspirativna? Jesu li “Nesigurni” u tom smislu pokušaj da se izliječi duša od svih vanjskih faktora?

DRAGIČEVIĆ: S užasom i zlom se lako sprdati, ali mora biti nekoga tko će situaciju promatrati ozbiljno, relevantno, tko će nuditi rješenja, neku viziju za dalje, za izlazak iz užasa. Vremena su uvijek “inspirativna”, premda smrt, pandemije, ratovi i stradanja, ono čime se bavim cijeli svoj profesionalni život kao novinar, nisu nešto romantično niti “inspirativno”; to su teške stvari, kojih je svijet prepun. Pisanje nije liječenje, pisanje je obaveza nekoga tko se zove novinar, da stvari stavi u kontekst i analizira ono što se događa.

TELEGRAM: Što vas održava motiviranom da nastavite govoriti, pisati? Zapadate li ponekad i u beznađe kad je riječ o vašem poslu, ulozi novinara, medija?

TELEGRAM: Mislim da je uloga novinara i novinarstva važnija no ikada. Mediji su danas svi i sve. X i Facebook, vaš susjed koji zna sve o ratu u Ukrajini ili vaša prijateljica iz osnovne koja zna sve o pandemijama i javnom zdravstvu. U svijetu, kako već rekoh, inflacije mišljenja i stavova rastopljenih u kakofoniji narcisoidne zlogukosti društvenih mreža, povratak vjerodostojnosti onoga što ima svoje etičke kodekse i principe, onoga što služi kontekstualizaciji, od iznimne je važnosti.

Već se odavno događa orkestrirani populistički pokret protiv tzv. tradicionalnih medija koji je s ogromnom propagandnom mašinerijom vođen preko društvenih mreža, a traje i danas otvorenim pozivom protiv novinara i novinarstva od strane najbogatijeg čovjeka svijeta čije je preuzimanje Twittera financirao katarski i saudijski kapital. Kognitivna disonanca je zeznuta stvar, ali voljela bih vidjeti kako taj vrli novi svijet u kojem svatko živi svoju istinu i stvarnost bez zajedničkog društvenog nazivnika izgleda. Iako vjerujem u novinarstvo, ipak me strah da smo zakasnili, a za to smo si i sami krivi. Meni je bitno biti na prvoj crti vremena i upirati prstom u stvari. Ljudi moraju željeti vidjeti i znati, ne mogu stalno biti hipnotizirani.

TELEGRAM: “Nejednaki” i “Nesigurni” čine svojevrsnu duologiju. S obzirom na aktualne probleme s kojima se svijet suočava, kao i one anticipirane teme koje vas novinarski okupiraju, koji bi mogao biti naslov treće knjige u ciklusu? Možemo li je očekivati?

DRAGIČEVIĆ: Naslovnica prve knjige bila je crvena s crnim znakom nejednakosti u bijelom krugu i jasno je asocirala na nacističku zastavu, kao stalni podsjetnik na prijetnju najgorim civilizacijskim i moralnim užasom koji je uvijek moguć i koji na neki način jest rezultat nejednakosti. Naslovnica “Nesigurnih” je žuta, s malim izdignutim globusom u kutu. Žuta kao žuti karton za čovječanstvo. Treća bi morala biti zelena. No “Zelena knjiga” je već davno objavljena. Šalu na stranu, treću – moju, ne Gadafijevu – zelenu knjigu možemo očekivati, no pitanje je – kada, ali i zašto, jer za pisanje mora postojati dobar razlog i vrijeme u kojem jasno vidimo to zeleno svjetlo na semaforu.