Zaustavljamo vrijeme ispod Titovog mosta

“Tommija i Petterija poznajem već dugi niz godina i dobri smo prijatelji”, raspoloženo nam priča Franke dok sjedimo na kavi u kafiću na Branimircu. Prije dvije godine zajedno su izlagali u zagrebačkom MSU-u, a poznaju se, kaže, cijelu vječnost, još iz Japana gdje je živjela prije petnaestak godina. “Godinu dana sam provela u Centru za suvremenu umjetnost u Kitakyushu i tamo smo se sprijateljili”, govori Franke prisjećajući se kako su još tada razgovarali i planirali suradnju.

Osim instalacije Imminence u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, istog dana u listopadu postavljena im je i svjetlosna instalacija Time Slip ispod Titovog mosta u Rijeci, a sastoji se od stroboskopskog svjetla. “Dakle, sam izvor svjetlosti se ne vidi, ali se odbija od vode”, kaže Franke i objašnjava da su svjetla napravljena po narudžbi, a njih troje su programirali različite frekvencije kako bi promijenili percepciju toka rijeke i povremeno je zaustavili.

“Ideja je bila napraviti procijep u vremenu, izmak iz linearnog u fiktivno mentalno vrijeme… vrijeme slike, sjećanja, imaginacije budućnosti, na lokaciji koja svojom poviješću poziva na to. Da bi to postigli igramo se percepcijom”, kaže Franke i dodaje kako postoji nešto što se zove Critical flicker fusion frequency, a mjeri se kod ljudi i drugih vrsta stroboskopom. “I pokazuje nam koliko informacija možemo vizualno percipirati unutar jedne sekunde. I to zapravo definira naš osjećaj vremena, odnosno osjećaj brzine prolaznosti”, objašnjava Franke.

Taj je broj, nastavlja, drugačiji kod različitih vrsta, pa primjerice ptice okolinu vide u puno većoj vremenskoj rezoluciji i zato im vrijeme prolazi sporije. Isto tako, priča umjetnica, čovjeku se kroz život mijenja osjećaj brzine prolaznosti vremena. Djeca imaju brži metabolizam i percepciju, pa im vrijeme prolazi mnogo sporije nego odraslima. “To je vezano uz tu vizualnu percepciju i brzinu kojom možemo percipirati informaciju”, govori nam Franke koja je krajem devedesetih diplomirala grafiku u klasi profesora Šuteja na Likovnoj akademiji u Zagrebu.

U svojoj umjetnosti koristi matematiku, arhitekturu, neuroznanost

Još kao studenticu nerviralo ju je konstantno crtanje portreta i aktova, pa kad je saznala da se na klasi profesora Miroslava Šuteja rade drugačije stvari odlučila je otići na grafiku. “I neki umjetnici koji su mi tada bili zanimljivi poput Mirjane Vodopije bili su iz njegove klase tako da sam se i s tim vodila kod izbora mentora”, prisjeća se Franke koja u početku nije znala što bi tamo radila, pa je nastavila crtati portrete i aktove.

“Nisam znala kako bih uopće krenula u nešto drugo i onda me profesor Šutej ispred jednog portreta koji sam tada radila upitao: ‘ Je l’ ti stvarno to želiš raditi?, ja sam mu sramežljivo odgovorila da i ne baš. Pitao me tada što želim, pa sam mu spomenula neke instalacije s vodom i refleksijama, ali nisam imala pojma kako to izvesti. Rekao mi je da izvolim shvatiti kako ću napraviti te neke ideje koje imam”, prisjeća se Franke i dodaje kako joj je takav stav mnogo pomogao, a prvu izložbu imala je u galeriji Miroslav Kraljević. “Bili su to neki reljefi i instalacije s nekakvim prozirnim elementima. Tek sam kasnije počela raditi sa svjetlom”, priča Franke.

U svojoj umjetnosti do sada se često oslanjala na matematiku, arhitekturu i neuroznanost. Oduvijek su je, kaže, zanimali brojevi, a geometrija joj je osnova za sve jer se puno bavi prostorom. “Često pričam s matematičarima i neke stvari ne bih mogla realizirati bez njih”, govori umjetnica koja je matematiku obožavala još kao klinka u osnovnoj školi, ali je, kaže, nekako na tome ostalo. Svojedobno se, kaže, bavila i suvremenim plesom koji se također može dovesti u relaciju s geometrijom prostora. Učila ga je u školi Ane Maletić, koja je bazirana na teoriji pokreta Rudolfa Labana. “A ta je njegova teorija povezana s čistom geometrijom prostora i oblika”, objašnjava umjetnica.

Suradnja s arhitektima i instalacija za hotel Lone

Prvu suradnju s arhitektima ostvarila je prije petnaest godina na projektu Frameworks na Venecijanskom Bijenaleu Arhitekture i to s arhitektima Leom Pelivan, Petrom Miškovićem i Tomom Plejićem. Nakon toga je usko surađivala i s arhitektima iz studija 3LHD-a, a iz te je suradnje nastala ogromna umjetnička skulptura koja već godinama visi u rovinjskom hotelu Lone. Mnogo veću viseću instalaciju napravila je prošle godine za kineski hotel LN Garden Resort, inače gigantsku verziju rovinjskog Lonea kojeg je u Kini također radio 3LHD. Osim viseće instalacije, u predvorju, točnije na zidu recepcije tog hotela u Kini nalazi se i njezin kristalni reljef Traces of Elsewhere napravljen od pleksiglasa i metalne konstrukcije.

“Cijeli taj proces rada na projektu bio mi je jako zanimljiv, a iskustva iz Kine su mi i više nego pozitivna, pogotovo jer sam čula razne negativne priče i bojala se kako će sve to proći”, govori Franke i uspoređuje svoja dva vrlo slična umjetnička djela. Instalacija za kineski hotel, kaže, visoka je dvadeset metara, dok skulptura u rovinjskom Loneu ima oko devet metara u promjeru. Instalaciju u Kini, kaže, može nazvati i svjetlosnom jer ovisi o dnevnom svjetlu. “U biti je koncipirana i postavljena tako da reflektira svjetlo iz četiri izvora svjetlosti kroz četiri velika staklena otvora”, objašnjava Franke i dodaje kako su obje instalacije u Kini većinom rađene od pleksiglasa.

Kinezi drugačije gledaju na Copyright

Sa svojim timom na postavu te instalacije provela je više od mjesec dana i kroz to se vrijeme uspjela upoznati s radnom etikom Kineza. “Impresivna im je radna etika… Rade stvarno odgovorno i nema zabušavanja”. S druge strane. kaže, na autorska prava gledaju prilično ležerno. Svjedočila je i sama situaciji kad su joj došli klijenti s mini replikom njezinog reljefnog zida iz predvorja hotela s idejom da ga stave u sve sobe.

“Najprije sam mislila da imaju samo ideju, ali su mi drugi dan došli s već napravljenom kopijom koja je sličila mojem zidu i kad su me pitali slažem li se da me potpišu na nju, nekako to nisam mogla prihvatiti. Mogla bih da smo se dogovorili da ga ja napravim kako treba, ali njihov prijedlog mi nije bio za potpisati”, prepričava Franke čiju su želju ipak na kraju uvažili. “Stvarno se trude uvažiti svako mišljenje i pitaju te, ali njima je normalno preuzeti ideju i odmah je proizvesti. Vrlo su ekspeditivni! ”, smije se Franke koja je, priznaje, nakon mjesec dana u Aziji imala čak i ideju preseliti u Hong Kong ili Shenzen.

“Čini mi se da su to gradovi koji žive u suvremenom trenutku. Imam osjećaj da u Europi svi još spavamo u dvadesetom stoljeću”. U tim gradovima, dodaje, osjeća se optimizam i dinamika. “Sada mi se malo komplicirano seliti, ali nikad ne znaš”, govori Franke kojoj Berlin nakon Hong Konga i Kine djeluje pomalo uspavano.

Halucinacije izazvane stroboskopskim svjetlom

Jedan od važnijih projekata u karijeri koji bi i sama izdvojila jest “Seeing With Eyes Closed”. U tom su se projektu Franke i neuroznanstvenica Momennejad bavile halucinacijama izazvanim stroboskopskim svjetlom u koje se gleda zatvorenih očiju. Posjetitelji izložbe sjedaju pred zaobljeni pano s kojeg titra stroboskopsko svjetlo u različitim frekvencijama. Franke to iskustvo opisuje kao film, sekvencu ili kompoziciju jer ljudi sjednu, zažmire i tada kreću slike. “Iskustvo je vrlo zanimljivo jer je potpuno subjektivno i ne postoje dvije osobe koje su ga jednako doživjele.” Franke je za tu izložbu dobila mnoštvo dobrih kritika, a bila je postavljena u zemljama Europe, Amerike i Australije.

“U tom projektu najzanimljivija mi je introspekcija koja se događa nakon tog iskustva. Gledatelj preispituje svoju svijest, pita se što je to vidio, je li s njim sve u redu, te je li trebao to vidjeti? I tu se otvora prostor u kojem se sva iskustva i analize događaju iznutra, počinjemo se uspoređivati s drugima, pitati se je li naša psiha u pitanju, sjećanje?”, govori Franke.

U njezinim razgovorima s volonterima, a kasnije i posjetiteljima izložbe, bilo je i onih koji su to iskustvo doživjeli prilično invazivno. “Neki su imali osjećaj kao da su izmanipulirani izvana i da unutar svojeg uma vide nešto čega zapravo nema… U svakom slučaju događa se neki refleksivni proces koji je svaki puta drugačiji”, objašnjava Franke.

Na kontroli kod doktora došla je na ideju za instalaciju

Istraživanja koja su radile Franke i Momennejad, pokazala su da oko 70 posto ljudi vidi obojene geometrijske oblike u prostoru, a dobar postotak vidi nekakve stvarne scene. “Sjećam se djevojke koja je plakala, a kasnije nam je rekla da je vidjela sebe i scenu kako ju je pregazio vlak. Bilo joj je to vrlo traumatično iskustvo..l”, kaže Franke i objašnjava kako mnogo ljudi vidi same sebe, ali se rijetko tko usudi to priznati iz straha da ne ispadne čudan. Isto tako statistike su pokazale da je dosta ljudi vidjelo pogled odozgora na Zemlju dakle kao nekakav Google maps.

Franke je na ideju za taj projekt došla sasvim slučajno. Već godinama boluje od epilepsije zbog čega odlazi na redovite liječničke kontrole. Na jednom od pregleda pokušali su inducirati napadaj kako bi ga snimili EEG-om. “I to rade stroboskopskim svjetlom koje zapravo djeluje samo na fotosenzitivnu epilepsiju što ima jako mali postotak ljudi”, priča Franke i prisjeća se kako su joj pred zatvorene oči postavili lampu i mijenjali frekvencije titraja.

“Nije mi to izazvalo napadaj, ali nisam mogla vjerovati što sam sve vidjela. Pitala sam ih mogu li još jednom, a oni su me blijedo gledali i vjerojatno pomislili ‘koji je tvoj problem?’”, smije se umjetnica i dodaje kako je tada odlučila da to svi moraju vidjeti jer je genijalno. Ubrzo je počela istraživati, razgovarati s neuroznanstvenicima i isprobavati različitu rasvjetu.

Tada se pobliže upoznala i s već postojećim radovima slične tematike, objašnjava dalje. Jedan je nastao još 1963. godine, a osmislio ga je umjetnik Brian Gysin. Taj je stroboskopski uređaj umjetnik nazvao Dream Machine i isto je bio namijenjen za gledanje zatvorenih očiju. “Taj se rad sastojao od cilindra s rupama koji se okretao oko lampe koja je proizvodila bljeskove od nekih dvanaest herca”, opisuje Franke. S time su, kaže, željeli inducirati određeno stanje uma. “Postoje teorije da su različite frekvencije svjetla komplementarne s određenim mentalnim stanjima… A, recimo, tih dvanaest herca su povezivali s relaksacijom i meditacijom”.

Njezine svjetlosne instalacije izlaze iz mraka

Iako se najviše bavi svjetlom ono što je najviše privlači, priznaje, zapravo je mrak. “Sve te svjetlosne instalacije zapravo izlaze iz mraka. Počnete li razmišljati o prostoru ili percepciji ili načinu na koji doživljavate stvarnost jasno je da se oslanjamo najviše na slike, a onda kada ugasite svjetlo više nema vizualnog, više nema okoline. Orijentirani smo samo na naša osjetila koja se počinju izoštravati. Čovjek se počinje oslanjati na sluh i zapravo postaje tih kako bi bolje čuo”, opisuje Franke.

Do sada je radila više instalacija u mraku, a recentne ‘Retreat into Darkness. Towards a Phenomenology of the Unknown’, postavila je u Berlinu, te Lovers Seeing Darkness u MACBA-i u Barceloni. I tu se poigrala našom percepcijom i osjetilima. Osmislila je prostor u kojem nema ničega i sve je u potpunom mraku. “Osjećaj je to kao da je sve nestalo kad uđeš u tu mračnu sobu”, govori Franke. “Slušaš je li netko drugi tamo i u principu se ne možeš niti kretati jer je apsolutni mrak koji ne možeš doživjeti kod kuće. Tako da se najprije oslanjaš na sluh”, opisuje Franke i dodaje kako se tek nakon nekoliko minuta počinju vidjeti slaba svjetla.

“U prostoriji postoji osam lampica koje nisu upaljene u isto vrijeme i nekoliko velikih objekata koji reflektiraju njihovo svjetlo. Dakle, lampice se pale, pa gase i minimalne su jačine. Tako da nakon što vam se oči počnu privikavati najprije vidite jednu točkicu. I ta točkica ništa ne znači jer ne možete odrediti njezinu udaljenost, ali se nakon toga počinju vidjeti i linije po prostoru koje se pojavljuju, nestaju i miču. Počnete li se i vi kretati, miču se s vama… Cijelo iskustvo je prilično nestvarno, odnosno dovodi u pitanje osjećaj stvarnosti, jer se to što se vidi ne može kategorizirati, prepoznati kao nešto što smo već vidjeli“, opisuje Franke. Zanimljivo da nakon dvadeset minuta provedenih u toj sobi vid se toliko izoštri da se može vidjeti gotovo sve.

New York- Kitakyushu- Berlin

Sa zapadnom suvremenom umjetničkom scenom Franke se prvi puta susrela prije osamnaest godina kada je na tri mjeseca otišla u New York jer je dobila rezidenciju u sklopu tamošnje umjetničke institucije MoMA PS 1. “Bilo je to vrlo zanimljivo, čak i možda šokantno iskustvo. Tada sam bila totalno naivna i nisam imala nikakvu ideju na koji način funkcionira umjetnički svijet”, prisjeća se umjetnica koja je u New York došla s dvadeset i osam godina. Tek je tada shvatila da i u umjetnosti postoji tržište, a najveći šok bio joj je vidjeti neke od svojih najdražih umjetnika kako na Art fairu prodaju svoju umjetnost na štandu. “Sjećam se da mi je bilo jako šokantno, a to je naravno najnormalnije u Zapadnom svijetu. Umjetnost se prodaje i često je prilagođena tržištu, a to je meni bio vrlo teško pojmiti iz socijalističke perspektive gdje umjetnost ima isključivo viši cilj”.

Iste te godine odlazi na godinu dana u Japan u Centar za suvremenu umjetnost CCA u Kitakyushu gdje se prvi puta susreće s multidisciplinarnim projektima. “Među prvima su tada organizirali i konferencije s umjetnicima i znanstvenicima”, govori Franke koja je u to vrijeme upoznala mnogo umjetnika i znanstvenika, a s nekima od njih i danas surađuje. Japan ju je oduševio od prve. “Sjećam se da mi je bilo divno otkrivati tu njihovu sofisticiranu kulturu i nevjerojatno mi je kako imaju visoku razinu osjetljivosti jedni za druge. I zapravo je to jedna kolektivna kultura, nije nimalo individualna ako je usporedimo sa Zapadom. Odnosi među ljudima su senzitivni, ali pravila ponašanja su jako čvrsta kako bi se mogli toliko uvažavati u svakom trenutku… “

Prije skoro deset godina Franke je, na poziv danskog umjetnika Olafura Eliassona. preselila u Berlin jer je dobila šestomjesečnu stipendiju na Institutu za prostorne eksperimente. “Olafur je pokrenuo taj institut i pozvao me. Inicijalno sam došla na šest mjeseci, ali sam produžila na godinu dana… Pa još malo i tako sam spontano ostala”, kroz smijeh će Franke kojoj je danas drago što je odlučila ostati. “Scena je veća i mislim da postoji više interesa i prostora u Berlinu za ovo što radim. Jako su mi bitne i suradnje sa znanstvenicima, koje je jednostavnije realizirati”, objašnjava Franke te dodaje kako bi mladim umjetnicima definitivno sugerirala da probaju barem privremeno živjeti i raditi u tom gradu koji broji oko dvadeset tisuća umjetnika.