“U Zagrebu je dio umjetnika besplatno dobio atelje, što je u New Yorku gotovo nezamislivo. Da bi se preživjelo, valja imati puno novca kojega nije uvijek lako zaraditi pa je život u New Yorku puno složeniji i stresniji. Osim toga, ljudi tamo puno više rade, manje vremena provode s prijateljima… Kultura provođenja slobodnog vremena koja se njeguje u Europi različita je od one u Americi gdje je to uglavnom povezano s poslom.”

U Zagrebu je puno teže biti umjetnik nego o New Yorku

Bruno se slaže da je u materijalnom smislu u Zagrebu možda lakše, ali umjetničko djelovanje puno je teže. “Likovni umjetnici u Hrvatskoj možda osjećaju manji pritisak i imaju manju konkurenciju, no moraju djelovati unutar uskih okvira što stvara dojam da su u kavezu. Svi pokušaji da se naprave iskoraci unaprijed odbacuju se i negativno doživljavaju, premda mi koji to gledamo iz njujorške perspektive smatramo da je takvo stvaralaštvo često zapravo genijalno.”

“U tom smislu umjetnicima u New Yorku je puno lakše jer nema nikakvih granica i okvira, sve je dopušteno i moguće. Likovni umjetnici u Zagrebu osuđeni su na životarenje jer sustav galerija i kolekcionarstva nije dovoljno razvijen da može napraviti značajnu razliku na umjetničkoj sceni. A izostanak sustavne stručne kritike onemogućava konverzaciju na jednoj drugoj, višoj razini.”

Kao dobar primjer navodi posao koji radi Lauba

Bruno Pogačnik Tremow također ističe kako nije poželjno kad samo tržište diktira razvoj kulturnog sadržaja. Ističe primjer zagrebačke galerije Lauba koja umjetnicima pomaže u predstavljanju i plasiranju njihovih radova. Time ujedno Lauba omogućuje edukaciju i reguliranje odnosa na tržištu, stvara poveznice između kolekcionara i likovnih umjetnika te kontekstualizira umjetničke prakse.

“Sretni smo da je Tomislav Kličko, koji je već kao kolekcionar napravio toliko puno dobroga za umjetničku scenu u Hrvatskoj, aktivirao Laubu ne samo kao izlagački prostor nego i kao galeriju koja prati i potpomaže razvoj umjetnika. Idealno bi bilo uspostaviti ravnotežu između reguliranog tržišta, privatnog sektora i institucija koje su financirane iz državnog proračuna. Stoga su iznimno važne umjetničke inicijative i udruženja koji mogu egzistirati neovisno od sustava i tako zadržati svježinu i nekompromisnost programa. Umjetnost zahtijeva slobodu kako bi ostala relevantna. Podupiremo rad svih onih u kulturi koji ustraju na svojim idejama i u tako oskudnim uvjetima i dalje guraju naprijed.”

Ivana Vukšić i Bruno Pogačnik Tremow su uoči novogodišnjih praznika iz New Yorka na nekoliko dana došli u Zagreb. Najveći dio vremena iskoristili su za postavljanje kolaborativne izložbe “Ankle Biter” u galeriji Miroslav Kraljević koju su radili u suradnji s dvoje umjetnika i prijatelja iz Finske, Jaakkom Pallasvuom i Anni Puolakkom. Do 27. siječnja djela grupe TARWUK mogu se također vidjeti u zagrebačkoj Laubi – Kući za ljude i umjetnost u okviru prodajne izložbe “Fascinacije – 7 likovnih stavova”.

Izložili su djela koja su uspjeli donijeti u torbama

“Budući da ne možemo platiti troškove transporta naših radova, izložili smo djela koja smo uspjeli donijeti u torbama, a dio smo, koliko je to vrijeme dopustilo, napravili ovdje u Zagrebu. To je neprocjenjivo iskustvo jer smo bili primorani stvarati na licu mjesta u određenom trenutku, što je za nas najizravnije i najiskrenije stvaralaštvo.” Kako su preostali dio vremena proveli s obiteljima, njihov boravak u Zagrebu, kažu, ovaj puta nije bio preveliki kulturološki šok budući da su bili kreativno zaokupljeni izložbom.

No, primijetili su da je grad puno življi u odnosu na prije šest godina kad su otišli, da ima više događanja, da se stvari kreću nabolje… Ivana i Bruno objašnjavaju kako je likovni život u New Yorku nevjerojatno bogat, prepun brojnih umjetničkih događanja na različitim razinama. Nemoguće je sve to vidjeti jer velike galerije svakodnevno izlažu radove najpoznatijih umjetnika na svijetu, krug manjih galerija poput onih na Lower East Side-u gura mlađe generacije, a na sve to još dolazi i bogat muzejski program.

“Istodobno, brojne galerije propadaju jer su osuđene djelovati po zakonima tržišta na kojem nema milosti. Troškovi održavanja su veliki, a odlasci na sajmove su vrlo skupi pa mnogi galeristi to ne mogu izdržati. Opstaju samo najbogatije galerije, a one pak izlažu radove zvijezda, onih umjetnika od imena čija se djela mogu skupo prodati premda to nikako ne znači da su vrhunske kvalitete. S druge strane imate sjajne umjetnike koji su introvertni, samozatajni, nisu materijal za zvijezde, nisu ekstravagantni, pa njihova djela teže pronalaze put do galerija i kupaca. Takvi se moraju baviti poslovima sa strane kako bi preživjeli, platili stan, studio…”

Situacija se osjetno pogoršala nakon krize 2008.

Situacija se, objašnjavaju Ivana i Bruno, posebno pogoršala nakon 2008. i financijske krize kad su se brojni kolekcionari opekli jer su nasjeli na spekulativna manipuliranja cijenama radova novih umjetnika. Sada je problem što je sve dostupno, pa je vrlo teško utvrditi što ima stvarnu kulturnu vrijednost. No Bruno je objasnio zašto su unatoč svemu odabrali baš New York kao svoju umjetničku destinaciju.

“Prvotni impuls bio je iracionalan, neobjašnjiva želja i potreba doći u grad koji je centar svjetske umjetnosti. Imali smo potrebu stvoriti uvjete da svoj rad možemo staviti u isti kontekst s najboljim svjetskim umjetnicima ne bi li tako došli do same esencije zašto radimo to što radimo, što je to što naše djelovanje zahtijeva i u kojem se smjeru dalje valja razvijati. Kad si okružen najboljima, na sceni koja je izuzetno velika, okrutna i kompetitivna moraš brzo razmišljati.”

“Primoran si također na tektonske promjene koje se možda nikad ne bi dogodile ili bi se do određenih spoznaja dolazilo nakon dugog vremena. Mogućnost iskakanja iz svoje sredine i inherentnog socijalnog konteksta omogućava ti uvid u ono što ti zbilja jesi, u tvoje vrline, ali i nedostatke. I to otvara put prema životu kakvog želiš živjeti. Nema vremena za prikrivanja, izmotavanja i isprike samom sebi. Pravo je umijeće u takvoj svjetskoj konkurenciji skrenuti pozornost na svoje stvaralaštvo. Taktika varira od umjetnika do umjetnika, ovisi o novcu i karakteru.”

Za TARWUK Zagreb i New York jednako važni

Ivana objašnjava kako su od početka inzistirali na iskrenom odnosu s ljudima. “Trudimo se održavati kontakte s onima s kojima dijelimo slične vrijednosti i energiju. Na taj način došli smo u kontakt s ljudima koji su iz istog svemira kao i mi pa ne gubimo vrijeme na nevažne stvari. Izravna konverzacija o najvažnijim pitanjima s piscima, kustosima, kritičarima, drugim umjetnicima najvrednija je jer stalno odgovaramo na pitanje zašto umjetnost, koja je uloga umjetnosti i umjetnika danas, i ima li takva pozicija budućnost.”

Po Ivaninu načinu govora lako je zaključiti da je podrijetlom iz Dubrovnika, kao što se Bruno, iako je studirao u Bostonu te već šest godina privremeno živi u New Yorku, nije oslobodio zagrebačkog naglaska. Ivana je ispričala kako su se u posljednje dvije godine uspjeli pozicionirati unutar svog umjetničkog kruga pa im to daje snagu i inspiraciju da ostanu u New Yorku. Kaže kako imaju jednaku potrebu svoje projekte predstavljati u New Yorku i Hrvatskoj jer su za njih ta dva svijeta neodvojiva, jednako bitna.

‘U New Yorku naprosto moraš raditi i natjecati se s najboljima’

“Shvatili smo da nema jednog stremljenja u umjetnosti već ih je puno, a svaka struja ima svoja očekivanja, nastojanja, pokušaje. I na vama je da procijenite koja vam je struja bliža i kojoj ćete pripasti. Boravak u New Yorku omogućava vam da sve to sagledate, a na tebi je onda odgovornost odabira, što i na koji način želiš reprezentirati svoju praksu. Ti i tvoj rad niste sami nego ste unutar nekog šireg konteksta, unutar ideje što je umjetnost i koja je njena uloga. Svi mi na nekoj mikro razini doprinosimo toj široj slici.”

“U New Yorku nema izgovora, nitko nije odgovoran za tebe osim tebe samog. Stoga nemaš izbora, nego raditi i natjecati se za pozornost sa svim onim što se u New Yorku nudi. Bitno je da smo dolaskom u SAD dobili mogućnost sami određivati kontekst unutar kojega stvaramo. Konverzacije o umjetnosti i životu na strašno su visokoj razini pa je nevjerojatna nagrada već sama mogućnost da smo svemu tome izloženi.”

Susret u New Yorku promijenio im je živote i karijere

Bruno Pogačnik Tremow diplomirao je 2008. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Zlatka Kesera te 2014. na Columbia University, School of the Arts, New Yorku. Bio je jedan od najvažnijih aktera na hrvatskoj umjetničkoj sceni na kojoj je izgradio prepoznatljiv vizualni jezik kroz crteže, kolaže i instalacije. Sudjelovao je na izložbama Nestalna izložba Zbirke Filip Trade, Lauba, Mogag Galerie, Tokyo, 5 portreta 2, Luksemburg, 45. zagrebački salon. Pod svojim imenom prvi je puta samostalno izlagao 2011. u Laubi.

Ivana Vukšić diplomirala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, radila je kao producentica za razne reklamne agencije, osnovala je vlastitu produkcijsku kuću Centralna jedinica, koja je postala nevladina udruga koja je organizirala brojne umjetničke programe. Presudan trenutak u njihovim životima dogodio se 2014. kad je Ivana odlučila napustiti Hrvatsku i preseliti se u New York. Bruno je završio studij na Sveučilištu Columbia te je i on krenuo put New Yorka. Tu su se sreli pa se prijateljstvo iz Zagreba, posve spontano, pretvorilo u ljubav.

“Pred završetak studija bio sam razočaran svojom pozicijom unutar tog specifičnog kulturnog konteksta i nisam bio inspiriran smjerom kojim je krenula moja umjetnička praksa i karijera. Oduvijek sam tražio načina da život i umjetnost budu jedno, da među njima nema razlike jer mi jedino to ima smisla. Moram priznati da mi to nije uspijevalo sve dok nisam upoznao Ivanu i počeo surađivati s njom. Tada sam shvatio da sam našao rješenje pa su stvari odmah došle na svoje mjesto.” “Otkrili smo da između nas postoji ne samo životna nego i umjetnička energija. Gubitak osobnosti i ega, smrt osobnog autorstva bio je za mene ključan: nisam ni ja, ni Ivana, nego nas dvoje, TARWUK. To je nešto što je više od mene, uključuje me, ali me i poništava. Tako ostvarujem izravan pristup univerzumu. ”

Bruno se silno pokušavao skriti iza pseudonima

Ivana Vukšić slaže se da je zaista sve počelo vrlo spontano, no bila je posve zatečena kad joj je Bruno otkrio kako više ne želi raditi sam. “U početku to nisam htjela prihvatiti jer je Bruno već imao iza sebe karijeru pa sam mislila da je glupo da je se tek tako odrekne. Ispalo je ipak da ne možeš zaustaviti nešto tako intenzivno, što osjećaš kao prirodno, nešto u čemu jednako uživate. Tako smo od završetka Bruninog faksa već bili potpuno predani našem zajedničkom radu. Naš prijatelj, slikar Zlatan Vehabović, u New Yorku je u to vrijeme pripremao izložbu.”

“Kako je vlasnik zgrade u kojoj je završavao slike bio njegov galerist, Zlatan nam je pomogao unajmiti jedan prostor koji smo dijelili s umjetnicom Majom Čule. Nakon toga stvari su se odigrale iznimno brzo. Nakon dva mjeseca smo se vjenčali, ušli u novi studio i krenuli raditi zajedno. Tako se ostvarila sinteza života i umjetnosti. Moj put umjetničkom radu bio je svojevrsna zaobilaznica. Nikad nisam studirala umjetnost, ali sam uvijek osjećala potrebu da budem okružena umjetnošću i umjetnicima. Kako si nisam dala za pravo baviti se umjetnošću, počela sam raditi za umjetnike, organizirati ih i kurirati pa sam tako sudjelovala u umjetničkom diskursu.”

Bruno priča kako je često mijenjao imena jer je imao poriv skrivati se iza pseudonima. Tako je godinama stvarao pod pseudonimima Filijo, Puma 34, Wukodrakula… Na taj način, kaže, postajao je dio tih imena, a oni dio njega. A ti identiteti mijenjali su se kroz vrijeme, sve dok nije sreo Ivanu pa se više ne doživljava kao Bruno Pogačnik Tremow, nego kao dio TARWUK-a.

‘U svemu smo ravnopravni, od privatnog do umjetničkog života’

Kad je Ivana ispričala kako se njih dvoje rijetko razdvajaju, zanimalo me nije li to pomalo rizično budući da su njihovi profesionalni i životni putevi potpuno ispremiješani, a svako toliko valja razrješavati neizbježne dvojbe, pa i nesporazume i sporove, ne samo u životu već i za umjetničkog djelovanja.

“U svemu smo ravnopravni, od privatnog do umjetničkog života. U nas nema lidera, a djelo završimo tek kad smo oboje zadovoljni. Postali smo dobar tim, razumijemo se, gotovo telepatski, dobro funkcioniramo na svakom polju, i kao supružnici i kao suradnici. Nemamo dnevnu rutinu, u studiju živimo i radimo tako da nema granice između umjetnosti i života. Preko dana radimo, a navečer izlazimo na izložbe i druženja. Zajednički rad pomaže u privatnom životu: ako se pojave razlike u mišljenju, problem odmah dobro iskomuniciramo, a najvažnije je imati puno poštovanja i sluha za drugu osobu.”

Zajedno crtaju na svakom mjestu i u svakom trenutku

Bruno kaže kako zajedno crtaju na svakom mjestu i u svakom trenutku, čak i za dugih putovanja u metrou. “Crtež nam je bitan jer je vrlo direktan, fizikalan. Kad dvoje ljudi rade na istom crtežu onda se uvijek dogodi borba za prostor, kao neka koreografija i ples ispred papira na kojemu crtamo razne oznake, čestice, bez plana i razgovora. Svaki radi svoje, naslanjamo se jedno na drugo, ponekad doslovce olovka preko olovke. Proces je intuitivan, nemamo dogovorenu temu ili ideju, ne komuniciramo dok crtamo, nastojimo se potpuno opustiti.”

“Najvažnije je slijediti intuiciju kao bitnu stvar unutar naše umjetničke prakse. Crtež nastaje kroz emotivnu inteligenciju, a ne intelektualnom inteligencijom. Tijekom procesa u kojem se površina papira saturira našom zajedničkom energijom i oznakama, možemo vidjeti što se stvarno događa i u kojem smjeru možemo ići. Svaki trenutak koristimo kako bismo napravili neki iskorak, puno eksperimentiramo, mnoge stvari započnemo, pa odemo na nešto drugo. Studio je neka vrsta našeg laboratorija: stalno otvaramo neke nove stvari pa onda krenemo dalje.”

Opsjednutost subjektivnim doživljajem tjelesnosti

Ivana i Bruno slažu se kako je skulpturu teže napraviti od crteža jer je u pitanju fizički objekt kojemu je na raspolaganju cijeli prostor, pozitivan ili negativan, u kojemu nema granica.
“Skulptura ima tri dimenzije, dok je papir samo jedna ploha. Na papiru je situacija puno jasnija, limitiranija, dok u skulpturi moraš najprije izabrati materijal, potom odlučiti koje će biti veličine, kako ju smjestiti u prostoru te se moraš suočiti se s najvažnijim problemom, a to je gravitacija.”

“Hoće li skulptura stajati, hoće li se naslanjati na nešto. Na nekim skulpturama i strukturama radimo godinama, one rastu bez ovisnosti o vremenu. Često se vraćamo starim radovima, rijetko ih bacamo, uvijek nešto dorađujemo. U skulpturi je najbolje uočljiva ta naša opsesija s tijelom, tjelesnošću… Tijelo je važna tema i u nju unosimo naš subjektivni doživljaj iskustva tjelesnosti i to onda pokušavamo materijalizirati odmičući se od standardnih kanona”

U izradi instalacija sudjeluje i njihova obitelj

Grupa TARWUK u svom radu koristi tradicionalne skulptorske tehnike te spajaju digitalnu i fizičku stvarnost kroz multimedijalne instalacije. Osim toga grupa TARWUK često organizira izložbe i izdaje knjige svojim kolegama. Jedna od specifičnosti njihova stvaralaštva je u tomu što u izradi nekih instalacija sudjeluju i članovi njihovih obitelji. Na početku su se mame, tate, sestre, braća, bunili i pitali zašto ih tjeraju na te gluposti, no sada već vrlo dobro surađuju.

“U našem stvaralaštvu bitno je da ne produciramo uvijek istu stvar, važno je da smo uvijek na rubu nepoznatog, da smo u slobodnom padu ne bi li otvorili mogućnost da se stvari događaju intuitivno, da to nisu stvari koje si naučio ili predvidio. Vodimo se načelom da dvoje uvijek daju više od jednog, a nekoliko ljudi daje više od dvoje. Uključujući obitelj u stvaralaštvo zaključili smo kako je to je nevjerojatan način rada i učenja. Osim toga to je sjajan način druženja različitih generacija obitelji na kreativan način. Time se ujedno preskače uobičajena konverzacija tipa, jeste li jeli, kakvo je vrijeme. Umjesto malih nužnih razgovora, vodi se konverzacija o bezvremenskim temama. Svaki član obitelji unese u rad nešto svojega, neki svoj interes, koji onda postaje naš. Pri tomu nema hijerarhije, nije bitno što smo mi umjetnici, a oni naturščici, sve je na istom vrijednosnom nivou.”

Bruno Pogačnik Tremow i Ivana Vukšić ističu kako je u New Yorku važno pripadati nekoj zajednici. “Imamo krug od 15 do 20 ljudi s kojima se družimo, ekipu koja nas inspirira i s kojom konverziramo na dnevnoj bazi, čitamo poeziju, izvodimo performanse… Većinom je to šaroliko multikulturalno društvo, raznih rasa, nacionalnosti, opredjeljenja. Pomažemo jedni drugima i skupa gradimo sigurnu zonu unutar konzumerističkog sistema. Najbliži su nam prijatelji Amerikanci, Finci, Mongol, Latvijac. Imamo, dakako, i bliske prijatelje iz Hrvatske i Srbije. ”

Uglavnom surađuju s mlađim galeristima, svojim vršnjacima

Ivana i Bruno priznaju kako ne egzistiraju isključivo u sustavu galerijskog tržišta, ali ističu kako je važno pronaći nišu unutar koje se može egzistirati. Uglavnom surađuju s mlađim galeristima, pripadnicima njihove generacije, vršnjacima od kojih su većina i sami umjetnici. Tako se njihovo stvaralaštvo pretvara u generacijsku priču u kojoj zajedno sazrijevaju. Tek nekoliko njihovih prijatelja imaju iza sebe galeriste koji se brinu o njihovim karijerama i prodaji radova.

Na pitanje može li se tako osigurati egzistencija, Ivana odgovara: “Svi se bave nekim paralelnim poslovima. I mi ponekad radimo za neke poznatije umjetnike, pomažemo im u studiju, bavimo se nekim free-lance poslovima, od dizajna na raznim produkcijama do izgradnje knauf zidova i pregrada. Postoje kolekcionari koji prate naš rad i koji žele imati naše radove, što nam omogućava provoditi što više vremena u studiju. Važno nam je tko su ti ljudi i iznimno je bitno da s njima dijelimo pozitivnu energiju, a naš rad se pokazao kao najbolji filter za to. Zahvalni smo ljudima koji cijene naš rad i njihova podrška seže puno dalje od našeg bankovnog računa.”

Ne planiraju nikada imati djecu

Razgovor o egzistenciji i materijalnom s umjetnicima najčešće nije jednostavan. Dok su to za većinu ljudi prioritetna životna pitanja, za dio umjetnika, pa i za Ivanu i Brunu, to je tek sporedna stvar o kojoj nerado razgovaraju. Mnogi čak smatraju da je o tomu neukusno govoriti. Unatoč toga nisam odolio pitati kako je živjeti u ozračju stalne neizvjesnosti i nesigurnosti. “Bitno je kako se ti kao osoba osjećaš, koji su ti prioriteti, kako zadržati osobnu slobodu. Sve je to za nas iznimno važno, sve ostalo je u drugom je planu. Posvetili smo se umjetnosti, živimo i vjerujemo da ćemo živjeti od nje.”

Premda je razgovor zašao previše u intimnu i privatnu sferu, iako to nisam namjeravao, ipak mi se otelo, manje kao pitanje, a više kao zaključak, kako se tako može živjeti dok se nema djece. “Nećemo imati djecu”, rezolutno je Bruno presjekao sve dvojbe, dok je Ivana odmah dodala: “Ne zanima nas klasična reprezentacija obiteljskog nukleusa. Smatramo da krvno srodstvo nije jedini način na koji se gradi obitelj i zajednica. U tom kontekstu ne možemo ne razmišljati o budućnosti našeg planeta, o klimatskim promjenama, o nejednakostima u pravima na reprodukciju i nejednakim ekonomskim uvjetima. ”

Ne razmišljaju o tome hoće li prodati svoje radove

Unatoč svemu tome, Ivana i Bruno tvrde da nikada ne razmišljaju hoće li prodati neki rad niti imaju pred sobom nekog imaginarnog kupca. Tako, kažu, njihova umjetnost ne funkcionira. Kad bi se razmišljalo kako će njihov rad na kraju izgledati ili pak vodilo računa o ukusima kupaca ili mecena, automatski bi sami sebi postavili ograničenja i granice stvaralaštva. Kao i u svakom segmentu rada bitno im je da intelektualno i emocionalno prevladava u svakom trenutku u njihovom stvaralaštvu.

“Želimo da ljudi koji promatraju naše radove nešto osjete, da razmišljaju o njima nakon što odu s izložbe.” Taj dio razgovora potvrdio je već raniji dojam kako su Ivana i Bruno, unatoč svim egzistencijalnim problemima, zapravo vrlo sretni ljudi, prepuni energije i optimizma. Za razliku od brojnih parova njihove generacije koji ni izdaleka nemaju toliko problema, ali ipak ne kriju frustriranost i razočaranost svojim životima.

Misle da je za svakog umjetnika bitno da izlaže

Premda je instalacije najteže prodati, Ivana i Bruno ne odustaju od njih. “Bitno nam je da stalno pomičemo granice, da se osjećamo dobro, da smo stalno prisutni, svježi u izražaju, bez ikakvih ograničenja… Zanima nas guranje svakog medija, koliko naše mogućnosti dopuštaju, možda ne do krajnjih granica, ali što dalje možemo. Bavimo se umjetnošću ponajprije za sebe, zbog konverzacija s vršnjacima ili sa svojom ekipom i onda s ljudima koji osjećaju povezanost s onim što vide. Ta komunikacija može se ostvariti samo preko izložbi, ona nije nužno verbalna, kao sjedenje na kavi i pričanje o umjetnosti, nego podrazumijeva i fizičko iskustvo odlaženje u studije i izložbe,” zaključio je Bruno.

Ivana međutim smatra kako je za svakog umjetnika bitno da što više izlaže jer radovi u studiju izgledaju drugačije kad ih se izmjesti u neki drugi prostor. “Tada izgledaju bitno drugačije. Izložbe potiču razmišljanje o promatraču, gdje je ta osoba naspram tvog rada, kako se kreće kroz prostor, kako ju navigiraš da doživi ono što si ti prošao radeći na tom djelu. Izložbe su konglomerat radova preko kojih umjetnici komuniciraju, a bez radova te konverzacije nema. Bitne su i zbog toga što umjetnik može puno naučiti o svom radu kojeg promatra u prostoru izvan studija. Izložba dobiva ulogu vremenske kapsule koja u sebi čuva iskustvo jednog momenta, trenutnog stanja, promišljanja i dosega.”