Nekad je nužno odabrati stranu

Ivana Šojat u novom romanu obrađuje alarmantnu temu o tinejdžerima koji bježe u apatiju. Razgovarali smo s njom

Zmajevi koji ne lete pisan je u ich-formi, bavi se ovisnostima, stigmom psihološke pomoći i majčinstvom

23.09.2019., Zagreb - ZKM ugledni knjizevnici Vladimir Arsenijevic, Ivana Sojat i Kristian Novak u sklopu tribine koju su odrzali na temu mrznja u knjizevnosti. 
Photo: Marko Lukunic/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

“Ne treba mi psihijatar! Nisam lud!” prve su, vapijuće rečenice tinejdžera Marijana, pripovjedača i glavnog junaka romana “Zmajevi koji ne lete”, novog ostvarenja iz radionice Ivane Šojat. U produkciji Naklade Ljevak, knjiga ovih dana izlazi pred uvijek gladnu i vjernu brojnu publiku osječke književnice. Roman žanrovski namijenjen mladim čitateljima, koji govori o problemima ovisnosti, tjeskobama odrastanja, čežnjama ljubavi i ranama disfunkcionalnih porodica, iz terapeutskih razloga itekako bi morali pročitati i njihovi roditelji. I pamtiti njegove jezgrovite lekcije.

Strašno je vrijeme nepravde u kojem djeca ispuštaju krike, strahujući od stigme ludila – komentiram to Ivani, dok sjedamo uz kavu u kazališnom bifeu HNK Osijek. Birtija, propisno izdistancirana, polako se budi.

Dogma nasilnog normaliteta

“Da, strašno je to. Općenito je naše društvo bacilo stigmu na psihijatrijske ustanove. Svatko tko je ikad potražio pomoć psihoterapeuta ili se liječio u psihijatrijskim ustanovama iz bilo kojeg razloga, kod nas se automatski proglašava ludim. Ljudi kod nas bježe od psihijatra kao vrag od tamjana. Zato Marijan želi odijeliti svoju potrebu da mu se pomogne, od tog nekakvog luđaštva koje se pripisuje svakome tko je ikad ležao na psihijatriji“, razmišlja Šojat, podsjećajući da je pubertet i vrijeme pobune:

“Hormoni bujaju, djeca pokušavaju svoj identitet odvojiti od identiteta roditelja, žele biti svoji, zasebni. U tom pokušaju da bude drukčiji, Marijan je zagazio u tu ovisnost i treba mu pomoć, on je toga svjestan”.

Gadan je pritisak proklamirane normalnosti. Čak je i za ovaj recentni virusoidni kaos izmišljena blesava sintagma: NOVO NORMALNO?! “Zmajevi koji ne lete” se, između ostalog, minuciozno bave tom dogmom nasilnog normaliteta, zabrane bilo kakvog pucanja, bilo kakve slabosti, što pogotovo pritišće mlade duše.

Neprestano moramo pokazivati da smo normalni

“Normalnost je proklamirana sreća”, rezignirano će Ivana: “Mi neprestano moramo pokazivati da smo sretni i normalni. To se vidi na društvenim mrežama, izuzev kad se baš radi o smrti nekog bliskog, svi stalno objavljujemo lijepe, sretne fotografije, fotografije s mnoštva šarenih mjesta… Znači, moramo se neprestano pred publikom dokazivati da smo normalni i da smo savršeno, nepomućeno sretni. To je strahovit pritisak”.

“Ljudi imaju dva JA, jedno je javno koje se podastire drugima u vidu dokaza nekih fotografija gdje svi izgledamo savršeno, a drugo JA je ono zatvoreno između svoja četiri zida, skriveno od očiju javnosti, koje plače i pati, i nesretno je i bijesno, ali koje svi izbjegavamo. Jer, to navodno nije normalno, uvijek postoji ta opasnost što će ljudi reći ako nas vide u nekom stanju koje nije stanje sreće i idile”, nastavlja.

Društveno alarmantna tema o tinejdžerima

Mučna je, društveno alarmantna tema o tinejdžerima koji bježe u apatiju i usred džungle na asfaltu razvaljuju nerve sintetikom iz jeftinih osvježivača prostora. Ivana Šojat, odlučivši hrabro zaorati u osjetljivu temu, nije zauzela infantilni stav, lažno podilazeći mladim čitateljima. “Tako je. Djeca su osobe, vrlo zrele osobe. S djecom treba razgovarati o svemu”, potvrđuje mi autorica da takav pristup jednostavno nije dolazio u obzir, i da je uvijek i s vlastitom djecom, koja su sad već odrasla, imala takav odnos.

“Nikada nisam od njih skrivala neke teške situacije koje su se odnosile na nas kao obitelj. Mislim da oni prije svega trebaju i zaslužuju istinu. Isto tako ne trebamo smišljati nekakav metajezik, neko pojednostavljivanje ili tepanje, djeca jako dobro razumiju ovaj jezik kojim mi ‘odrasli’ razgovaramo. Djeca su često puno zrelija nego što mi mislimo. Ne smijemo ih podcjenjivati. Ja sam u startu, pišući ovaj roman, htjela pokazati da ih poštujem kao osobe koje su u stanju donositi svoje odluke. Mislim da sam pristupila pošteno toj zadaći. Naravno, taj roman mogu čitati i odrasli, pogotovo oni koji imaju djecu u pubertetskoj dobi”, kaže ona.

Dječak ovisan o osvježivačima, mama sve skriva

Izvanredno je u romanu analizirala onaj poguban iracionalni strah roditelja da će biti “osramoćeni” zbog djeteta u škripcu, pa su iz te panike u stanju gurati probleme pod tepih i tako ih samo još više usijati.

“Da, to je užasan problem. To skrivanje problema pred javnošću zapravo prijeti i djetetovom životu”, upozorava Ivana: “Ispada da je nekim roditeljima draže da ostanu bez djeteta nego da ljudi oko njih saznaju da njihovo dijete ima nekakav problem. U mom romanu dječak koji postane ovisan o osvježivačima ima majku koja više brige posvećuje tome da nitko ništa ne sazna, nego tome da mladić izađe iz te strašne ovisnosti koja je gotovo ravna ovisnosti o heroinu.”

“I to je veliki problem današnjice, budući da na ulici možemo vidjeti sve više mladih koji isprobavaju tu drogu koja još nije proglašena drogom. Još uvijek je legalna i može se bez problema nabaviti u trgovinama. Imali smo već i smrtnih slučajeva, u Zagrebu prije par godina, imamo vrlo teška stanja te djece koja trpe u napadima sa simptomima padavice, ta djeca završavaju na hitnoj… I onda, nažalost, dođu roditelji i potpišu zahtjev da ih se odmah pusti iz bolnice, umjesto da ostave dijete da mu se pomogne.”

Dirnula se u stereotipni tabu da je majčinstvo otporno na zlo

Muškarci, otac i sin, u “Zmajevima” su ranjiviji, lomniji, a majka je pravi demon: “Kad je naposljetku sasvim otišla, stara je to učinila bez riječi. Možda je zalupila vratima, no to ni stari, ni ja nismo mogli znati. Ostavila nas je dok je on bio na poslu, a ja u školi. Samo je svoje stvari pretovarila iz ormara u torbe i vreće i otišla. Ostavila je nas i poruku kojom je starom sigurno poručila nešto strašno, jer on je dugo, mučno predugo s tim papirom hodao po stanu, psovao je i preklinjao.

Možda je čak nekoliko puta i zaplakao, no to ne mogu sa sigurnošću tvrditi, budući da sam cijelo to vrijeme bio u svojoj sobi i čučao u kutu između ormara i radijatora”. Autorica se odvažno drznula dirnuti u stereotipni tabu da je majčinstvo otporno na kvarnost i zlo. U pojedinim opisima Marijanove majke čak se služi alatima bajke, zamjenjujući arhineprijatelja maćehu.

Dijete uvijek očekuje bezrezervnu ljubav

“Mi imamo mit o majci koja se rađa rođenjem djeteta. Žene koje bi trebale biti majke a to nisu u emotivnom smislu, stvaraju daleko veću štetu svojoj djeci nego očevi. Nažalost, takvih majki ima, majka se ne rađa nužno rođenjem djeteta. Ima majki kojima su se djeca dogodila, koje nikada ne prihvate tu ulogu majke. Osim toga, iz razloga valjda neke muške časti, ne govorimo o nasilju što neke žene u obiteljima provode nad svojim muževima ili djecom.

Muškarca je vjerojatno sramota doći na policiju i reći da ga žena tuče ili mentalno maltretira. Jer, mentalno mučenje je možda čak i bolnije od fizičkog. Ovo je jako sklizak teren… Majka ima gotovo magijsku moć nad svojim djetetom. Budući da je ranjivo, slabo i treba zaštitu, dijete uvijek očekuje bezrezervnu ljubav. I kada je ne dobije, dobijamo traumu čovjeka koji onda misli da se ljubav mora zaslužiti, a ljubav je besplatna. Ničim se ne bi smjela uvjetovati, ljubav jest ili nije. Dakle, majka koja to nema u sebi, doista je čudovište i ona mijenja svijest bića koje je rodila”, veli Šojat.

Posvećena je nutrini, bitnom, neizrečenom…

I ovim najnovijim djelom (kao i u “Unterstadtu”, “Ničijim sinovima”, “Jom Kipuru”, “Emetu”, “Ezanu”) Ivana Šojat nastavlja se sustavno i brižno baviti luzerima. Primjećujem da njena bitka za ranjenike ne posustaje, a ona jednostavno potvrđuje: „Treba se boriti za slabe. Slabi su ti koji trebaju našu pomoć. Oni su ti kojima trebamo pristupiti i pronaći načina kako im pomoći da opstanu. Jaki ne trebaju našu pomoć, oni su moćni. Kad se u literarnom smislu bavimo jakima, onda možda i ne htijući skliznemo u patetiku i mitologizaciju, a to ja ne volim.”

Posebno me je u “Zmajevima” fascinirala svedenim, gotovo škrtim noirovskim izrazom ispod kojeg samo bujaju značenja. Njezini klesarski udarci su elementarni poput ranoromanske crkve. Ivana je sva posvećena nutrini, bitnom, neizrečenom, mukama koje peku, a jedva su procijeđene na van.

Djela nastala nakon ogromnih trauma

“Roman je pisan u ich-formi, pripovjedač je Marijan, morala sam, dakle, ići iz njegove pozicije dečka koji ide u drugi razred srednje škole. Osim toga, vi muškarci i kao odrasli niste toliko obilno verbalni kao mi žene, ne mislim da ste nesposobniji, nego ste jednostavno konkretniji. S druge strane, htjela sam se osloboditi te neke svoje ponekad monstruozno duge rečenice kojima često pribjegavam”, objašnjava Ivana.

“Išla sam napisati jednostavan tekst s obzirom na momka koji se našao u strašnoj situaciji. Koji ne pronalazi riječi za ono strašno koje osjeća u sebi. Zato i imamo sva ta djela nastala nakon ogromnih trauma, kao, recimo, ‘Zar je to čovjek’ Prima Levija, koja se pojavljuju i trideset godina nakon traume. Grozne traume nas ostavljaju bez teksta. Nije to stvar hrabrosti ili kukavičluka, jednostavno nam treba vremena da to probavimo. U tim trenucima shvatimo koliko je jalov jezik kojim se služimo, koji ne može uobličiti ono što je u nama”, zaključuje Šojat.