Iz radova Gustava Klimta za riječki HNK, teško bi se moglo pogoditi da će ga bečki krugovi uskoro nazivati pornografom
Klimt je bio jedan od mladih bečkih slikara angažiranih za alegorijska planta u riječkom kazalištu
Stariji brat Klimt odbacio je akademizam i ubrzo naslikao neke od najvažnijih radova europske secesije. Poslije 1903. godine odlazi u novom smjeru iz kojeg će proizaći neki od njegovih najpoznatijih radova, poput Poljupca (1908)
Kad je 1885. izgrađeno novo riječko kazalište, Teatro Comunale – današnje Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca – iz radionice trojice mladih bečkih slikara koji su djelovali iza imena Družba umjetnika, naručeno je devet alegorijskih platna koja su postavljena na kazališni svod.
Teško da su projektanti iz arhitektonskog ateljea Fellner & Helmer mogli predvidjeti da će desetak godina kasnije – u trenutku dovršavanja druge historicističke kazališne zgrade, one u Zagrebu – jedan od ove trojice slikara već dobrano biti na putu da zauvijek promijeni povijest umjetnosti, što će biti već posve jasno 1897. godine kad je postao suosnivačem i istaknutim članom bečke secesije. Dakako, riječ je o Gustavu Klimtu.
Slikari su ih te 1885. nakratko izložili bečkoj publici, a sve do nedavno, dakle više od stotinu trideset godina, posjetitelji u Hrvatskoj nisu mogli izbliza pogledati ove radove.
Ranije postavljena u Muzeju grada Rijeke, izložba postavljena oko devet riječkih platna nedavno je stigla u zagrebačke Klovićeve dvore pod imenom Klimt u Rijeci – Ljubav, smrt, ekstaza, i bit će otvorena do 26. lipnja ove godine. Osim ranih radova Gustava Klimta, posjetitelji će moći vidjeti i radove njegova dvije godine mlađeg brata Ernsta Klimta i njihovog prijatelja Franza Matscha.
Otvoren put prema Burgtheatru
Kako pokazuju informativni paneli, osamdesetih su godina devetnaestog stoljeća ova trojica naslikali stropne slike za više kazališta u Austro-Ugarskoj Monarhiji, primjerice u gradovima Liberec i Karlovy Vary, a nakon što je glasoviti arhitekt Karl von Hasenauer vidio slike namijenjene riječkom kazalištu, pozvani su da oslikaju unutrašnjost bečkog Burgtheatra, što su i učinili između 1886. i 1888. godine.
Godine 1892. u dvadeset osmoj godini života umire Ernst Klimt, a Gustav i Franz Matsch odlaze zasebnim smjerovima: dok je potonji preuzeo mjesto nastavnika slikarstva u Školi umjetničkog obrta, gdje će mu učenikom biti i hrvatski slikar Robert Auer, i ubrzo se isprofilirao kao portretist aristokracije, stariji brat Klimt odbacio je akademizam i ubrzo naslikao neke od najvažnijih radova europske secesije. Poslije 1903. godine odlazi u novom smjeru iz kojeg će proizaći neki od njegovih najpoznatijih radova, poput Poljupca (1908).
Zanimljivo je da su obojica od Sveučilišta u Beču dobili narudžbe za oslikavanje svečane aule, no dok su Matschove konvencionalne alegorije u konačnici i osvanule u zgradi Sveučilišta, Klimtove radikalne simbolističke alegorije Filozofije, Pravde i Medicine šokirale su konzervativne bečke krugove te su ih naručitelji odbacili kao pornografske uratke. Dakako, 1894. godine kad su od Klimta naručili alegorije teško su mogli predvidjeti u kojem će smjeru slikar krenuti u svojim kasnim tridesetim godinama.
Put od restauracije do izložbe nije bio jednostavan
Ovi su radovi nažalost uništeni 1945. godine kad su nacističke snage u bijegu zapalile dvorac u kojem su bile čuvane. Klimt je u tom trenutku već dugo bio mrtav, umro je u rodnom Beču još prije kraja Prvog svjetskog rata. S druge strane, Matsch koji od raspada Monarhije živi povučeno doživio je relativno duboku starost i umire s osamdeset tri godine, također u Beču, gradu u kojem se i rodio. Kraj Drugog svjetskog rata bio je težak i za njegovu baštinu – u bombardiranju 1945. godine stradala je i njegova vila s umjetninama.
Izložba u Klovićevim počinje kratkim historijatom otvaranja i dekorativnih rješenja riječkog kazališta, što se nastavlja uvidom u rano djelovanje ovog slikarskog trojca i prikazom nekoliko zgodnih alegorijskih litografija, zatim kratkim dokumentarnim filmom koji prati restauraciju platna za izložbu, a potom su zasebno izložena po tri platna koja je svatko od njih naslikao, uz još poneke manje studije. Autorica i koatorica izložbe su Deborah Pustišek Antić i Irena Kraševac, dok ulogu kustosice potpisuje Valentina Bach.
Put od restauracije do izložbe nije bio jednostavan: „Od demontaže u kazalištu, u kolovozu 2018. godine, do izlaganja u Muzeju grada Rijeke prošle su gotovo tri godine. Na tom su putu slike restaurirane i pripremljene za izložbu kako bih i publika mogla vidjeti i doživjeti izbliza. Sam postupak demontaže bio je veoma zahtjevan jer se odvijao na visini od 18 metara…“, možemo pročitati na jednom od panela.
Ne radi se o ulju na platnu, kako se dosad mislilo
Osim toga, u tom je procesu došlo do novih spoznaja: “Detaljnom analizom ustanovljeno je da su nastale tehnikom tutkalne tempere izrazito lazurnog namaza, ali u pravilu bez ulja pa ih je pogrešno nazivati uljima na platnu. Braća Klimt i Matsch namjerno su se odlučili za ovakvu tehniku želeći ostaviti dojam slikarstva nastalog izravno na zidu, a ne na platnu”.
S obzirom na to da se radi o opsegom skromnoj izložbi, manjak radova autorice su nadomjestile kraćom deskripcijom sadržaja svake od ovih alegorija pa tako manje upućeni posjetitelji dobivaju priliku nešto bolje upoznati temeljne postavke alegorijskog slikarstva, a jednako tako, ovim se opisima ukazuje na različitost senzibiliteta i umjetničkih postupaka među slikarima.
“Za razliku od Matschovih i Ernstovih slika koje su školski primjer idiličnih krajolika i vedrih likova pa i klišeiziranih rješenja, Gustav Klimt postupno, ali sigurno utire put modernoj umjetnosti…”, navode autorice.
Izložba koja se vjerojatno više nikad neće ponoviti
Uz ranije otvorenu izložbu Bukovčevih radova, Klovićevi su dvori u svoje prizemlje dodali još jedan razlog da se svi oni koji mogu prošetaju do Gornjeg grada.
Izložba ostvarena u suradnji s Muzejom grada Rijeke ne donosi vanserijska djela kakve pronalazimo u onoj na katu iznad, ali pruža priliku da se izbliza pogledaju djela koja se, nakon što budu vraćena na svoje uobičajeno mjesto u riječkom kazalištu, zbog složenosti postupka vrlo vjerojatno neće izlagati još dugo, dugo vremena – a možda i više nikad – kako sugerira autorica u popratnom dokumentarnom filmu.