Izašla je sjajna, punokrvna monografija o bardu Ivi Brešanu
'Trajni sukob s Nečastivim' živom analizom proniče u samu srž neponovljive Brešanove misije
U našoj vukojebini od države posebno je groteskno kad tzv. javnost nema pojma šta se događa izvan snopova metropolitanskih reflektora. Zato je bitno reagirati na svaki kovčeg s blagom koji se iskuje u tzv. provincijama. Da provincija stanuje samo u skučenim iskompleksiranim glavama, jasno je odvajkada. O tome je tako precizno remek-pisao glavni junak knjige o kojoj ovdje govorim. I svjedočio vlastitim životom.
Bio je jedan od kraljeva svjetskih pozornica, a da praktički svoja sidra nije ni izvlačio iz mora podno remek-katedrale svetog Jakova. O šjor Ivi Brešanu je, naravno, riječ. Djelo Grozdane Cvitan „Trajni sukob s Nečastivim: Ivo Brešan“ (izdavač Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku) sjajan je otisak punokrvne teatrološke monografije, strastvene u rekonstrukcijskoj gesti.
Šibenska pjesnikinja, esejistica i novinarka, praćena žudnjom i alatima istraživačkog novinarstva, kroz umjetničku i društvenu trasu slučaja Brešan prošla je minuciozno i odvažno. Puna znanstvenog obilja (knjiga je iscrpan katalog šjor Ivine dramatičarske, scenarističke i prozne ostavštine), ali bez hermetične suhoće koja tako često zna upropastiti slične projekte. Autorica Cvitan nesmanjenim uzbuđenjem pokazuje da se o Ivi Brešanu niti ne može drukčije pisati. Nego užareno prateći iskonski nemir testamenta što nam ga je Bard ostavio.
Postavljanje Mrduše na scenu
Knjiga „Trajni sukob s Nečastivim“ izravno naslovom dokumentira autoričinu idejnu vodilju. Živom analizom ona proniče u samu srž neponovljive Brešanove misije. Od rane mladosti svjesno izabravši mukotrpan ali častan usud odmetnika nesavijene kičme, Ivo Brešan je cijeloga života i spisateljske karijere bio u permanentnim fajtovima s demonima vlastohlepne sitneži.
Onim sirovim nečastivcima moći što teror provode po palankama svijeta ali su posljedice njihovog terora kozmički neizbrisive. Da Brešan ništa više osim kultne „Mrduše“ (njegove druge drame; prva, nikad scenski izvedena, je drama „Četiri podzemne rijeke“) nije napisao, besmrtnost bi mu bila zagarantirana. Autorica Cvitan jezgrovito evocira atmosferu stalnotinjajuće partijske paranoje koja je početkom 1971. godine pratila sizifovska nastojanja da se „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ postavi na scenu.
Dogme se nisu promijenile
Ravnatelji kazališta pilatovski su i panično prali ruke i nevoljko bacali ovu brutalnu travestiju u ladice. Sve dok Vjeran Zuppa, tadašnji ravnatelj Teatra ITD, nije odigrao vrhunsku moralnu i hrabru ulogu te u svojoj tetarskoj garaži otpora pružio pribježište „Mrduši“.
U režiji Boška Violića, 19. aprila 1971. „Mrduša“ je prouzročila mentalni potres u dogmatskim svijestima i trijumfalno vrisnula u svijet. Slijedile su nove i nove Brešanove pelivanske tragikomedije i groteskne tjeskobe („Nečastivi na Filozofskom fakultetu“, „Smrt predsjednika kućnog savjeta“, „Svečana večera u pogrebnom poduzeću“, „Viđenje Isusa Krista u kasarni V.P. 2507“, „Arheološka iskapanja kod sela Dilj“…), vrhunskim autorskim bijesom samo podižući tenzije u krugovima komunističkih aparatčika Jugoslavije u raspadu.
Grozdana Cvitan briljantno ukazuje na zabludu tranzicijskih velmoža Hrvatske da će ostati pošteđeni Bardove pankerske i sokratovske duše. Nije Brešanova literatura bila jednokratna fast food tvorevina. Naprotiv, veličanstveno je pronijela Bukare i sve druge arhetipske likove kroz tranziciju pljačke, terora i nacionalističke histerije. Možda jesu promijenili interijere kancelarija, ali metode „demokratskih“ Bukara i paragrafi njihovih masovnih dogmi, nisu se promijenili nimalo.
Začarani krug bez izlaza
„Mi smo opsjednuti utvarama. Svi projektanti novoga društva opsjednuti su utvarama, jer ideologije i nisu ništa drugo nego utvare“, pisao je maestro Brešan povodom praizvedbe drame „Utvare“ u HNK Osijek (26. 9. 1998.), u režiji Želimira Oreškovića.
Psihijatar Bakotić, sjajna brešanovska parafraza markiza de Sadea, ovako secira istinu: „Nije stvar u tome da se porazi stari režim, nego režimski način mišljenja. To je ono što vi ne možete shvatiti. Jer, što ste ovako postigli? Promijenili ste samo barjake i znamenja, a duh je ostao. Sve se vrti u začaranom krugu, iz koga nema izlaza…“ Ali, nitko od prozvanih barjaktara nije problijedio nad serviranom porcijom.
Stanje društva još je patogenije
U noći praizvedbe, u gledalištu osječkog HNK-a, mnogi od tih likova sjedili su u dvorani. I drijemali u svojoj udobnoj nultoj poziciji za povijest. Tradicionalno, ostala je hibernirana i ona druga vrsta gledatelja. Zamukla većina. Skupina ljudskih žetona kojom šačica današnjih režimskih utvara plaća vječnost.
U vrijeme praizvedbe, virus muzealnog toliko je začepio sve otvore Hrvatske da se sutrašnjica čitala isključivo u iskrivljenim titlovima o svijetloj budućnosti. A 24 godine kasnije, stanje društva još je patogenije. „Ovaj narod treba izliječiti od njegove vlastite povijesti“, kaže shrink Bakotić. „Utvare“ nikad više nisu postavljene, nigdje. Sretna nam utvarna stvarnost.