Nekad je nužno odabrati stranu

Izgleda da ni danas, 20 godina otkako je umro, ne shvaćamo koliko je Antun Ulrich bio velik

Zrinka Paladino o ostavštini maestralnog hrvatskog arhitekta

Kapela Ranjenog Isusa
FOTO: Vjekoslav Skledar

Naša je zemlja zadužena Ulrichovim djelovanjem i snažno je obilježena njegovim arhitektonskim i prostornim znakovima, no danas im uglavnom ne iskazujemo dužnu pažnju. Poput, na primjer, kapele Ranjenog Isusa u zagrebačkoj Ilici. Rijetko koja gradska točka tako samozatajno i postojano čuva svoju ljepotu za užurbane građane, koji često, neki i svakodnevno, više puta prođu pored nje ni ne primjetivši je. Bili vjernici ili ne, građani bi se svakako trebali osvijestiti po pitanju vrijednosti koja im je poklonjena na glavnom gradskom trgu i koja, i nagrizena vremenom i atmosferilijama te okružena trgovačkim lokalima, od kojih se istočni neprimjerenom reklamom za pržene krumpiriće nadvio i nad pobočje ulaznog dijela kapele, dostojanstveno čuva dio naše povijesti i identiteta.

Ime pokojnog arhitekta Antuna Ulricha jedno je od najznačajnijih imena u povijesti hrvatske arhitekture, no vjerojatno je ipak nepoznato većini građana, koji, a da toga nisu ni svjesni, svakodnevno prolaze pored nekog od njegovih ostvarenja.

Naša je zemlja zadužena Ulrichovim djelovanjem i snažno je obilježena njegovim arhitektonskim i prostornim znakovima, no premda isti predstavljaju arhitektonske dosege hrvatske arhitekture dvadesetog stoljeća, danas prema njima uglavnom ne iskazujemo dužnu pažnju.

Antun je spojio dvije ljubavi, arhitekturu i sport

Starije će generacije Ulrichovo prezime vezivati uz kultnu iličku galeriju Antunova oca, također Antuna, izučenog staklara koji je u svojoj radionici stakla te uokvirivanja i opremanja slika dolazio u dodir s brojnim umjetnicima. Kao ljubitelj i podupiratelj umjetnosti, Antun stariji je 1909. godine otvorio i prvi zagrebački izložbeni salon u Ilici 54, unutar kojega se do 1927. godine snažno promicala hrvatska umjetnost i kultura te pomogalo djelovanju starijih, ali i formiranju te afirmiranju mnogih naših mladih umjetnika.

Zahvaljujući knjizi muzeologinje Žarke Vujić ”Salon Ulrich o stotoj obljetnici” detaljnije smo upoznati s poviješću salona obitelji Ulrich i s činjenicom da je nešto istočnije od Antunovog 1926. godine bio otvoren i drugi salon u Ilici 40, kojeg je njegov sin Edo vodio sve do 1948. godine i koji je potom kao izložbeni i prodajni prostor desetljećima bio dijelom Zadruge likovnih umjetnika Hrvatske, LIKUM. Pred par godina ugašena je i ta povijesna i kulturološka vrijednost Zagreba.

Antun Ulrich i Ivan Heinzl krajem 1920-ih Iz izdanja ”Antun Ulrich. Arhiv arhitekta” Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU 1

Za razliku od galerista Ede, Antunov je mlađi sin za životni poziv odabrao arhitekturu i njegov je talent bio zamijećen već s najranijim ostvarenjima. No, kako to obično biva, Antun mlađi nije bio samo vrhunski arhitekt, već i sjajan sportaš. Arhitekt Antun bio je i višestrukim prvakom Jugoslavije u veslanju. Spajanje dviju ljubavi mora uroditi dobrim i Antun je svoje dobro Zagrebu poklonio izgradnjom sjajnog veslačkog kluba na Savi. No važno je prije svega istaknuti par podataka o njegovu školovanju.

Pročišćena funkcionalnost i estetika moderne

Rođen 24. rujna 1902. godine u Zagrebu Antun Ulrich je podučavan u zagrebačkoj Srednjoj tehničkoj školi i od Vjekoslava Bastla, secesijskog majstora i učenika velikog austrijskog arhitekta Otta Wagnera. Od 1923. do 1927. godine studirao je u klasi profesora Josefa Hoffmanna u bečkoj Kunstgewerbeschule – , Umjetničkoj akademiji, koji ga je, uočivši njegove kapacitete, odabrao i za asistenta pri izvedbi austrijskog paviljona na poznatoj pariškoj Svjetskoj izložbi 1925. godine.

Tijekom studija posebno pažljivo rješavani zadaci stambene i javne namjene kasnijim su Ulrichovim djelovanjem implementirani u manje, no funkcionalno vrhunski promišljene projekte, poput primjerice onih za vilu Maticu i veslački klub ”Uskok” u Zagrebu, u koji se po završetku studija vratio, u kojem je plodno djelovao i u kojem je naposljetku u dubokoj starosti 27. ožujka 1998. godine i preminuo.

Zahvaljujući velikom talentu i kvalitetnoj edukaciji Antun je bio osposobljen za građenje jednog od najljepših hrvatskih arhitektonskih opusa. Usmjeren pročišćenoj funkcionalnosti i estetici moderne od prvih je ostvarenja s početka 1930-ih godina te potom sjajnih međuratnih i poratnih ostvarenja plodnog opusa ostavljao prepoznatljivo kvalitetan trag.

Veslački dom Uskok na Savi izgrađen za 18 dana

Premda se današnjom kolumnom detaljnije dotičemo tek par Ulrichovih ostvarenja, ne smijemo propustiti nabrojati i druga važna, poput obiteljskih kuća u zagrebačkoj Petrovoj i Jurjevskoj ulici, stambenih zgrada u najužem centru grada, sklopa Kliničke i zakladne bolnice “Rebro” ostvarenog u suradnji sa Stankom Kliskom i Vladimirom Juranovićem, Aleksandrovih stuba i stuba u Dvorničićevoj ulici, škola u Slavonskom Brodu i na zagrebačkom Pantovčaku te velebne zgrade Predsjedništva vlade FNRJ u Beogradu ostvarene u suradnji sa Zlatkom Neumannom, Dragicom Perak i Vladimirom Potočnjakom, Vojno-medicinskog centra u Splitu ili poslovnog nebodera ”Vjesnika” u Zagrebu.

Uz mnoštvo priznanja i nagrada Antun Ulrich je bio laureatom i dviju najvažnijih stručnih nagrada, ”Vladimir Nazor” i ”Viktor Kovačić”. Premda je zahvaljujući istraživanju, disertaciji te izložbama profesorice Vesne Mikić s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, koja je prema arhitektovoj želji i predala njegovu arhivsku dokumentaciju Muzeju arhitekutre HAZU, taj sjajni opus kvalitetno obrađen, pojedini su njegovi vrijedni segmenti zapušteni, ugroženi ili zaboravljeni pa ih se iz tog razloga, točno dva desetljeća od Ulrichove smrti, opravdano dotičemo.

VK ”Uskok” 1931. Iz izdanja ”Antun Ulrich. Arhiv arhitekta” Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU

Jedan od najistaknutijih primjera vrijednog, a nepovratno izgubljenog hrvatskog arhitektonskog nasljeđa predstavlja i Ulrichov nekadašnji Jugoslavenski veslački dom ”Uskok” na Savi, kome je ”privremena građevinska dozvola za provizorij do opoziva za gradilište na Savi” izdana u srpnju 1931. godine. Divno zdanje, koje je Antun uz financijsku pomoć starijeg brata i vlasnika tvornice drva kao glavnog sponzora s grupom tesara navodno izveo kroz nevjerojatnih 18 dana, nažalost, premda je to neupitno zasluživalo, nikada neće biti upisano u Registar kulturnih dobara naše zemlje, jer mu je sudbina bila gorko zapečaćena još velikom poplavom rijeke Save 1964. godine.

Drvena konstrukcija nije izdržala poplavu 1964.

Tada ugroženi ostaci izvorne drvene konstrukcije ”lebdeće” građevine na drvenim stupovima, naglašene horizontalom terase sa spremištem čamaca te dvokatnim volumenom društvenih prostorija izmirenih s nižim dijelovima zaobljenom terasom i visokim jarbolom, 1967. godine su radi dotrajalosti konstrukcije srušeni i u istovjetnom tlocrtnom obrisu zamijenjeni i danas očuvanom ispunjenom armiranobetonskom konstrukcijom.

Svjesna vrijednosti koju nevjerojatna Ulrichova kompozicija, kao jedno od najistaknutijih ostvarenje hrvatske međuratne moderne arhitekture, predstavlja u povijesti naše arhitekture, profesorica Vesna Mikić je 2003. godine pokrenula i inicijativu za njezinom restitucijom. S konzervatorskog pak stajališta faksimilna rekonstrukcija jedino je što bi ”drvena čarolija, savska lađa, veslačka stonoga sojenica, terasast vidikovac na savske sumaglicom smekšane pejzaže”, kako ju je profesor Krešimir Ivaniš 1987. godine krasno opisao, zasluživala.

Ništa više niti manje od toga. Ulrichov pak Veslački dom do neke sretnije prilike treba čuvati kao jednu od najljepših slika u memoriji Zagreba. Vilu Matica u Petrovoj ulici 161 iz 1932. godine recentnim smo uspostavljanjem pojedinačne zaštite možda i uspjeli spasiti. No, samo možda jer je sirotica izgrađena na povećoj ozelenjenoj parceli, naknadno, nažalost, preparceliranoj, te kao takva zaziva zamjensku višestambenu izgradnju kojom bi se popunila ”suvišna zelena rupa” između Petrove i Kišpatićeve ulice.

Obiteljske kuće obilježene srastanjem s okolišem

Vješto komponirana i skladno uravnotežena stambena jednokatnica s natkrivenim, uvučenim i povišenim ulaznim dijelom zauzima južni dio parcele sa sjeverne strane Petrove ulice dok je s pobočja i sa sjevera obrubljuje kvalitetno uzraslo zelenilo, kojim je, sukladno izvornoj jedinstvenoj parceli, spojena sa sjevernijom Kišpatićevom ulicom. Upravo ta maksimirska kuća predstavlja sintezu Ulrichovih promišljanja stambene arhitekture, kojoj je još kao bečki student bio revno posvećen i na kojoj je gradio neosporni talent majstora za proporciju i ritam.

Prema citatu Vesne Mikić iz knjige „Arhitekt Antun Ulrich. Klasičnost moderne“ apstraktni se klasicizam unutar faze moderniteta Ulrichova opusa ne otuđuje od tradicije, ali je transformira prema minimalizmu i apstrakciji suvremenih likovnih strujanja pa su njegove obiteljske kuće obilježene izrazitim kompozicijskim i oblikovnim vrijednostima te srastanjem s okolišem.

Kuća u Ilici 1 s kapelom Ranjenog Isusa Vjekoslav Skledar

Nažalost, danas smo daleko od takvih sagledavanja i projektiranja. Kako ne bismo isticali samo tužne, posvetimo se i nekim sretnijim primjerima. Dva vrijedna Ulrichova ostvarenja utkana su i u zaštićeno kulturno dobro arhitektonske cjeline trgovačko-stambenih i poslovnih zgrada ”Zakladni blok” u Zagrebu, koju gradi blok od trinaest građevina s trgovačkim pasažom.

Surađivao s Kliskom, Bahovcem, Juranovićem

U bloku omeđenom Ilicom, Gajevom, Bogovićevom i Petrićevom ulicom stambeno-poslovnu zgradu Mirovinske zaklade namještenika štedionice savske Banovine u Gajevoj 2a Ulrich je projektirao i ostvario s arhitektom Stankom Kliskom 1935.-1936. godine, a trgovačko-stambenu i poslovnu uglovnicu Zaklade za gradnju Zakladne bolnice s kapelom ”Ranjenog Isusa” u Petrićevoj 1/Ilici 1a 1932.-1933. godine s arhitektom Franjom Bahovcem te inžinjerom Ivom Juranovićem. Upravo se prizemnom segmentu te zgrade detaljnije posvećujemo današnjom kolumnom.

Kraj 1920-ih godina u Zagrebu obilježile su i težnje da se građevinsko zemljište na jugozapadnom dijelu trga sa sklopom Zakladne bolnice Milosrdne braće, građenim od 1794. do 1804. godine, iskoristi za gradnju nove gradske vijećnice, u koju svrhu je 1929. godine bio raspisan i natječaj ”za parcelaciju i izgradnju građevnog bloka Zakladne bolnice i nasuprot stojećeg ugla”.

Natječaj nije rezultirao prvonagrađenim radom, već četirima jednakovrijedno ocijenjenim osnovama autora Drage Iblera, Milovana Kovačevića, ateliera ”Sunko & Jungmann” i Zdenka Strižića pa su arhitekti Josip Pičman i Josip Seissel 1932. godine izradili alternativni projekt reprezentativnog bloka s integralno riješenim javnim, poslovnim i stambenim sadržajima. Nemogućnost gradske uprave da kupnjom cijelog sklopa ostvari cjelovito prostorno rješenje rezultirala je parcelacijom zemljišta, javnom dražbom pojedinih gadilišta te etapnom izgradnjom.

Samozatajna kapela Ranjenog Isusa u Ilici

Temeljem parcelacijskog plana od 10+3 gradilišta ”Zakladnog zemljišta” proveo se niz užih, pozivnih natječaja za rješenja zgrada na tim gradilištima. Parcelacijski je plan respektirao opći volumetrijski plan bloka, iniciran Iblerovim natječajnim radom iz 1929. godine te elaboriran Pičman-Seisselovim projektom iz 1932. godine, te ideju Iličkog nebodera kao prostorne prijelomnice glavnog gradskog trga i Ilice.

Kapela Ranjenog Isusa Vjekoslav Skledar

Ujesen 1932. godine pristupilo se gradnji prvih šest zgrada, među kojim je bila i današnja sjeverozapadna uglovnica bloka, adresirana na Petrićevu 1 i Ilicu 1a, na mjestu nekadašnja Zakladne bolnice koja je djelovala od 1804. do 1918. godine i kojom je upravljao katolički bolnički red Milosrdne braće Svetog Ivana od Boga. Bolnica je srušena radi zamjenske gradnje 1931. godine, a njezinu kapelu ”Ranjenog Isusa”, koja je uvjetovano bila i dijelom Ulrichovog i Bahovčevog projekta zamjenske uglovnice na tom zemljištu, po dovršetku je gradnje zgrade 1933. godine zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac predao na upravljanje dominikancima.

Ilica 1 Vjekoslav Skledar

Rijetko koja zagrebačka točka tako samozatajno i postojano čuva svoju ljepotu za užurbane građane, koji često, neki i svakodnevno, više puta prođu pored nje ni ne primjetivši je. Pročišćenim, no ne i siromašnim pročeljnim plaštem, od pješačke površine uvučenog, dvama stupovima osiguranog te niskom metalnom ogradom ograđenog ulaznog dijela s dvama metalnim vratima, dominira središnji dio u staklenoj opeci s elegantno istaknutim križem koji nas poziva u skrovitost kapele u unutrašnjosti.

Iskorištena dvostrana prirodna osvjetljenost

Jednostavnost, čistoća i mjera riječi su kojima se dotičemo te malene sakralne gradnje koja je, srećom, i uz neke nespretno izvedene intervencije u prostoru, poput montiranja niskog radijatora pred glavnim oltarnim vitrajem, ostala očuvanom u izvornom oblikovanju do danas. Mudrost arhitekata koji su iskoristili dvostranu prirodnu osvjetljenost prostora, sa sjeverne ulice i s južnog svjetlarnika, rezultirala je s vremenom obogaćenjem malenog interijera s minimalističkom opremom prizemlja i korske galerijice dvama prekrasnim vitrajima.

Unutrašnjost kapele Ranjenog Isusa Vjekoslav Skledar

Prema nacrtima akademskog slikara Marijana Trepšea (1897.-1964.) nezaobilazni je stakloslikar Ivan Marinković 1960. godine izradio dva golema vitraja kojima su u punoj širini zatvorena dva pročelja ugrađene kapele i kojima je u interijeru ostvareno čudo. Kamena obloga zidova i i poda, dva usporedna reda drvenih klupa, dva slobodna stupa kružnog presjeka i dva vitraja ukratko opisuju maleni, a ipak tako značajan prostor koji, premda izvana vezan na buku tramvaja i prolaznika, predstavlja sigurno utočište svojim pohoditeljima.

Unutrašnjost kapele Ranjenog Isusa Vjekoslav Skledar

Bili vjernici ili ne, građani bi se svakako trebali osvijestiti po pitanju vrijednosti koja im je poklonjena na glavnom gradskom trgu i koja, i nagrizena vremenom i atmosferilijama te okružena trgovačkim lokalima, od kojih se istočni neprimjerenom reklamom za pržene krumpiriće nadvio i nad pobočje ulaznog dijela kapele, dostojanstveno čuva dio naše povijesti i identiteta.

Unatoč svemu, ugrožena vrsta još opstaje

Veliki umjetnici su jedini osposobljeni minimalnim sredstvima kreirati bogatstvo, a ckrva ”Ranjenog Isusa” svjedoči u prilog toj tezi jer su je sretnim slučajem, a možda i nije bila riječ samo o slučaju, oblikovale ruke nekih od najvećih hrvatskih umjetnika. Ugrađena pak stambeno-poslovna šesterokatna zgrada Srpske pravoslavne općine u Zagrebu na Trgu Petra Preradovića 5 Antun Urlich i Stanka Kliske iz 1939.-1940. godine ponovno, nažalost, nije bila takve sreće u očuvanju.

Preradovićev trg Vjekoslav Skledar

Zgrada je usljed izgradnje susjedne građevine ostala bez zagrepčanima omiljene kinodvorane, no ni njezino uzorno i skladno kameno pročelje, kao jedino modernističko u plaštu živopisnog gradskog trga, u svom najvišem dijelu nije ostalo pošteđeno brutalnosti naše svagdašnje pa i brzinski pogled na uvučeni šesti kat zaziva poznato pitanje: Što se bijeli…? Kako smo svjesni da odgovor, nažalost, ne otkriva ni snijeg ni labudove, bit će da je stvarno u pitanju šator Age Hasan-Age. Pače dva. Uz još neke zadivljujuće detalje, naravno… I eto nas ponovno u ranama ljutim. ”Nas” podrazumijeva one rijetke kojima je stalo. Za ne povjerovati, u Zagrebu, unatoč svemu, ta ugrožena vrsta još opstaje.