Izolacija koju smo svi proživjeli upravo je stvorila novu predstavu. Prije premijere na Igrama pričamo s glumcima

Komad će, u režiji Andreja Nosova, biti praizveden na 71. Dubrovačkim ljetnim igrama (13. kolovoza), u indikativnim prostorima „postkužnih“ Lazareta. Nositelj produkcije je beogradska Heartefact fondacija (koproducent DLJI) i to u okviru projekta ‘Futur Epics’ sufinanciranog sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa.

‘Dijalog sa samoćom’

Rad na ‘Intimnosti’ u startu je imao specifičnu notu izoliranosti jer su se glavni akteri Jelena Graovac i Leon Lučev, s autorskom ekipom utaborili na otoku Zlarinu i ondje zajedničkim snagama propitkivali granice emocija u (samo)egzilu. Životni i umjetnički partneri svoju zlarinsku punionicu snage i nirvane (ondje se, između ostalog, bave i povrtlarstvom) pretvorili su tako i u umjetničku bazu.

Na pitanje kako je došlo do ovog projekta, Leon jednostavno odgovara: „Iz zajedničke potrebe da ga realiziramo. Da podijelimo neke prostore sebe na način koji baš nije uobičajen, dogovoren, prihvaćen… Iz Heartefactove inicijative da se ne odustane i da se radi uprkos i sa situacijom u kojoj se nalazimo.“ Zakačio sam se za višeznačnu konstataciju Biljane Srbljanović da je današnji svijet „nesposoban za samoću“.

Pitam Jelenu kako ona tretira to pitanje? „Osjećanje samoće i dijalog sa samoćom, to su neka ključna pitanja u našem životu, zar ne? Sve što radimo ili kreiramo negdje se u svojoj srži ogleda u tom pitanju. I kazalište se ogleda u tom pitanju. Dominantne vrijednosti paradigme u kojoj živimo rijetko se dotiču srži pa je tako u cijelom performativnom vrtlogu medijskih slika i online života, samoća skrajnuta u neki neželjeni prostor, u kojem je izjednačena sa strahom i anksioznošću. A strah i anksioznost u takvom poretku znače i nesposobnost. Put suprotan tome je prihvaćanje straha kao prostora ljubavi“, otkriva mi Jelena.

Prvi put partneri i u teatru

Ljubav, gradnja njihove male obitelji i zajednička profesija, povezali su Jelenu i Leona čvrstim uzbudljivim sponama. Na filmu su već zaigrali kao partneri, a sada će im ovo biti prvo teatarsko zajedničko iskustvo. Znatiželjan sam kako su preklapali privatne osjećaje i one glumljene za potrebe izvedbene priče ‘Intimnost’.

„Leon i ja smo dosad dvaput zajedno radili na filmu. U kazalištu smo glumački partneri prvi put u ovoj predstavi. U predstavi se bavimo intimnošću, bliskošću, i postoji jedan velik prostor u ovoj predstavi kojeg ne moramo da igramo jer on naprosto postoji. Iz njega idemo dalje, u to što je scensko. Temom bliskosti već smo se bavili na filmu, tada je postojala i ideja da radimo predstavu, ali nije slučajno da smo za nju trebali sačekati Andrejev i Biljanin poziv“, opisuje Jelena i još dodaje tajni recept: „A s Leonom je sve u životu najintenzivnije i najljubavnije, pa i rad.“

Leon, pak, o sljubljenosti fikcije i stvarnosti, kaže: „Koliko god kreirali fiktivne likove, oni su stvarani i iz našeg iskustva i iskustva svih sudionika procesa. Iz Andrejeve potrebe da se širi, iz naše potrebe da se širimo i u tom prostoru s povjerenjem dotičemo i međusobno i s publikom, kreirajući zajedno novi prostor kazališta. Dodirujući se ranjivošću.“

Životne pouke iz izolacije

Što je Jelena intimno prelomila u izolaciji? Mogu li nas ovakve katastrofe naučiti pameti? „Prelomila sam neku novu neizvjesnost i prihvaćanje nepoznatog u svemu što slijedi. Još prelamam. Ne ide lako. Imam malo dijete, i nemam iste strahove i potrebe kao pred tri godine. Još uvijek se nadam da nas ovakve katastrofe mogu naučiti pameti. Time bi prestale biti samo katastrofe“, razmišlja Jelena Graovac.

Usred rada na ‘Intimnosti’ morala je skoknuti i na snimanje u Beograd, što u ovim pandemijsko-graničnim danima nije bio nimalo jednostavan zadatak. Snimala je seriju ‘Porodica’ u režiji Bojana Vuletića, o kojoj kaže: „Serija se bavi danima i atmosferom pred uhićenje Slobodana Miloševića. Porodičnim odnosima, kako te obitelji, tako i drugih obitelji koji su tih dana odlazili na posao, pratili vijesti, živjeli neki život, svađali se, objašnjavali djeci šta se događa…“

Lučev i najveće glumačko iskušenje

U sjajnom filmu ‘Teret’ Ognjena Glavonića, začudnoj kombinaciji Tarkovskog i Spielberga, Lučev je maestralno utjelovio Vladu. Meni se čini da je i taj njegov Vlada također u svojevrsnoj izolacijskoj tjeskobi. Da li se on iz kamionske kabine neuspješno brani od užasa zločina u ime nacije ali i od tjesnaca svoga braka?

„Vlada ne zna što vozi, naslućuje u toku vožnje i dobija potvrdu do kraja, pa onda donosi odluku. Užas je u njemu“, opisuje Leon jedno od svojih najtežih i najveličanstvenijih glumačkih iskušenja: „I tiče se njega i njegovog pristajanja na život koji nije ni sjena života njegovih predaka. Odluka ide iz njegove odgovornosti prema sljedećim pokoljenjima, mada u sebi nosi veći užas, s kojim se može nositi. Život.“

‘Štitimo se i puštamo međusobno’

I Leon i Jelena, uz umjetničke, nose i jake društvene angažmane. Koliko se projekat ‘Intimnost’ uklopio, nadostavio na Jelenino društveno tribunstvo? „Hvala vam na komplimentu, ali, recimo, moja nedavna otvorena podrška političkoj platformi ‘Možemo’ bila je jedna u nizu glasova ljudi kojima je stalo da konačno neki ljudi koji život smatraju vrijednim dođu u vidljiv politički prostor. Ovim putem im zahvaljujem na srčanosti“, veli Jelena.

A koliko je u današnjem suludom vremenu teško zadržati „tradicionalnu“ ulogu oca i muškarca? Boji li se Leon, katkad, da neće uspjeti zaštititi svoje drage? Evo što on na to odgovara, otvoreno, bez puno filozofiranja: „Bez obzira što se bojim svega, dovoljan sam drkoš od malih nogu da slijedim život koji neprestano probija kroz sve moje otpore. Štitimo se međusobno. Jelena i ja. I puštamo.“