Jagoda Buić: Moj život obilježen druženjima sa svjetskim uglednicima, vilama, velikom ljubavi i silnim tragedijama

Osnovna karakteristika – volja

Od tada se Buić svakodnevno podvrgava masažama i raznim vježbama tako da iz dana u dan napreduje, radi sve više koraka. „Već sam ih napravila više od 130. Ohrabrile su me riječi mog njemačkog odvjetnika koji je kazao da bi on, kad bi ga netko pitao jesam li talentirana, lijepa i pametna, odgovorio – Jagodina osnovna karakteristika je volja.“

I potpuno je u pravu, napominje Buić te ističe kako su joj upravo volja i snaga omogućile da prebrodi sve prepreke i nevolje u životu, kojih nije bilo malo.

Minimalistički uređen prostor

Gospođa Buić dočekala nas je u jedinstvenom arhitektonskom zdanju ugrađenom u stijene koje je okruženo parkom Gradac, Pilama, odnosno ulazom na Stradun te tvrđavom Lovrijenac. Do uvale Kolorine vodi sedamdesetak stepenica, koja je ovih ljetnih mjeseci puna kupača, a Jagoda Buić znala je svojedobno roniti sve do Lovrijenca.

Na 150 četvornih metara prostire se šest malih povezanih prostorija, s pet kupaonica, a sve to s punim je pravom proglašeno spomenikom prve kategorije. Puno je rariteta koji krase taj fascinantni prostor: sve je u bijelom, od kamenih zidova i stropova do minimalističkog ručno izrađenog namještaja i posteljine. Jedino su podovi izrađeni od jelovih dasaka.

Slavni Picasso i svećenikov dar

Upada u oči da nema slika ni tapiserija, no, objasnila je Buić, to je zbog toga da se ne bi oštetili zidovi. Ipak cijeli je prostor ispunjen raznim umjetninama iz kamena, drvenim brodovima, predmetima od stakla… Među ostalim, i originalnom zdjelom od bijele keramike koju je izradio čuveni Pablo Picasso.

Tu je i glava romaničkog lava kojeg je Jagoda Buić dobila od jednog svećenika. „Kad sam mu rekla da je to prevrijedan dar, odgovorio mi je kako će to nakon njegove smrti ionako tko zna tko razvući, pa je bolje da je kod mene koja znam cijeniti i čuvati tu vrijednost.“

Umjetnost utkana u prostor

Prostorije su povezane s devet vrata, ima samo jedan klasičan prozor, ali je dovoljno isklesanih rupa da kroz cijeli taj prostor neprekidno struji zrak. Jedna od tih kamenih odaja pretvorena je u atelje, a druga u muzičku sobu s bijelim klavirom i drvenim udaraljkama koje je Buić donosila iz cijelog svijeta.

Tu su još i tri su sobe namijenjene gostima. Godinama je Buić uređivala taj prostor, a u svakom detalju utkane su sve njene umjetničke vizije i sklonosti.

S obzirom da posjeduje vilu u Provansi, stan u Parizu te kuću u Veneciji, zanimalo nas je gdje najradije boravi. „ Na to vam pitanje ne mogu odgovoriti, jer ne znam. Na svim tim mjestima provela sam predivne dane, upoznala sam puno krasnih ljudi, mnogo toga naučila,“ priča Buić te ističe da se i ona rodila u jednoj raskošnoj kući u Splitu, na Matejuški. „No unatoč tome moj život nije bio idila, bio je serija katastrofa koje su me oduvijek pratile”.

Sjećanja na živopisno djetinjstvo

Jagoda Buić rođena je 1930. u Splitu, otac Mirko Buić, bio je doktor pravnih znanosti, splitski gradonačelnik, ministar i posljednji ban Primorske banovine. Kuća u kojoj su živjeli bila je prava umjetnička galerija, prepuna vrijednih slika, na zidovima je visjelo 14 radova Miroslava Kraljevića.

Jedne slike Milivoja Uzelca Jagoda se toliko bojala, da ju je majka morala odnijeti u podrum. Kuća Buićevih bila je poznata po raskošnim prijemima, biblioteci s knjigama na više jezika, a Jagoda je imala dvije guvernante te poduku iz baleta i klavira.

Prisjeća se kako je njen otac pričao da je bio na sastanku s princom Pavlom i banom Ivanom Šubašićem te da su zajedno na Bledu konstituirali banovinu Hrvatsku. „No, otac nam je strogo zabranio pričati o tomu“, prisjeća se Buić.

Život sa spakiranim koferom

Kad je već bilo očito da će doći do rata, majka je htjela da se sve umjetnine sklone u bakinu kuću, no otac je odbio pa je, nakon što su njemačke štuke bombardirale Split, sve nestalo u plamenu, zajedno s vilom u kojoj su živjeli. Ostali su bez svega, a otac je morao pobjeći iz Splita preko Visa u Rim.

Od tada su uvijek živjeli sa spakiranim koferom kako bi u svakom trenutku bili spremni na bijeg. Ubrzo je, priča Buić, uslijedila nova katastrofa. Njen stariji brat Đorđe, koji je bio osobni prevoditelj Randolpha Churchilla, sina engleskog premijera, poginuo je tijekom ratnih operacija.

Bio je to strašan udarac za obitelj jer je bio iznimno obrazovan, poliglot te talentirani umjetnik, svirao je Bacha, Scarlattija i cool jazz.

Zbog ‘drskosti’ izbačena iz škole

Po završetku rata, Buić se s majkom i sestrama vratila u Split kod bake, dok je otac ostao u Rimu. Jednog dana 1945., na razgovor ju je pozvala direktorica gimnazije.

„Nosila je čizme i opasač te me strogo upitala zašto nisam jedina članica udruženja omladine. Odgovorila sam da to nije točno, kako može znati da jedino ja nisam učlanjena i kako će to dokazati.“ Zbog tako drskog odgovora odmah je izbačena iz škole.

Tada je preselila kod mamine sestre u Dubrovnik. „To je bilo kao da se otvorilo nebo, a ja ušla u raj. Dok je pola Splita bilo spaljeno, a oko mene doslovce su padale bombe te ginuli meni bliski ljudi, u prekrasnom gradu Dubrovniku rat nije ostavio ozbiljnije tragove”.

‘Zar si već sve boje potrošila’

Već 1949. kao maturantica izradila je prve nacrte kostima za HNK u Splitu te je upisala Akademiju za primijenjenu umjetnost u Zagrebu. Tu su joj predavali elitni profesori poput Koste Radovanija, Ernesta Tomaševića, Vjenceslava Richtera…

„Studenti i profesori bili su bili puni entuzijazma, no ubrzo smo se suočili s činjenicom da primijenjena umjetnost nikoga nije zanimala. Stoga sam odlučila otići u inozemstvo na studij. Profesor Đuka Kavurić, jedan od slavne braće po kojoj se nekoć zvala Hebrangova ulica, mi je rekao: Idi, ne bojim se za tebe, ti si lijepa, pametna, i talentirana pa ćeš se lako snaći.“

Ubrzo je, 1952., otputovala ocu u Rim gdje je upisala Studij kostimografije i scenografije na Eksperimentalnom centru Cinecitta. „Tada nismo imali novaca, pa me otac, kad sam ga zamolila da kupim boje, upitao zašto kad smo ih kupili još lani: Zar si već sve potrošila?“.

Anegdota o čuvenom redatelju

U to doba Italija se nastojala osloboditi nasljeđa fašističke diktature, pa se živjelo dosta raskalašeno, a Jagoda je upoznala cijeli niz poznatih ljudi iz umjetničkih krugova, posebice iz filma.

„Vratila sam se s jednog putovanja, te otišla kod prijatelja koji su imali kuću pokraj Rima. Bila sam toliko umorna da sam zaspala na krilu jednog mladića. Kad sam na povratku pitala gdje mogu sresti tog lijepog mladog čovjeka, rečeno mi je da je to slavni modernistički redatelj i najutjecajniji filmski estetičar Michelangelo Antonioni“.

O psovanju na bečkoj akademiji

Potom u Beču upisuje akademiju Fur Angewandte Kunst, za unutrašnju arhitekturu i scenografiju. No već za prvog predavanja doživjela je neugodnost. Zakasnila je pa je, dok se probijala pokraj studenata koji su već zauzeli sva mjesta, nekoliko puta opsovala po naški.

Tada ju je profesorica Kobalka, na Jagodino zaprepaštenje, upozorila da ne psuje. „Moj otac je 25 godina bio liječnik u Bosni i naučila sam sve vaše psovke“, objasnila je profesorica koja nije bila zlopamtilo, pa je brzo zaboravila sve što je čula.

No Jagodu Buić ubrzo je sustigla katastrofa. „Pala sam i razrezala trbuh tako da su mi se vidjela crijeva. Morali su me operirati, primila sam puno krvi, a danas neki doktori misle da je oduzetost mojih nogu posljedica te ozljede.“

Simpatija koja je trajala desetljećima

Zbog toga nije mogla 1954. osobno primiti prvu nagradu na Akademiji za diplomski rad. No, kad joj je rektor magnifizenz Univerziteta u Beču Kurt Komarek svečano uručio diplomu dogodilo se nešto posve neočekivano.

„Dugo mi nije puštao ruku, imala sam osjećaj da ju nikada neće pustiti. Ubrzo se pokazalo da sam bila u pravu, taj stisak ruke trajao je decenijama. Između nas se razvila simpatija, a da ni sama ne znam kako“.

Buić priča kako je Komarek bio jedan od najpametnijih ljudi koje je srela u životu, a predavao je i na sveučilištu Columbia u New Yorku. „Naša neobična veza na daljinu bila je puna nježnosti“, prisjeća se Buić.

Svađe i koncerti slavnog dirigenta

U Beču je redovito posjećivala brojna muzička i kulturna događanja, a najviše su joj se usjekla u sjećanja koncerti čuvenog dirigenta Herberta von Karajana.

„On se neprekidno svađao s dirigentom Wilhemom Furtwanglerom pa su njih dvojica svakih petnaestak dana održavali koncerte s istim repertoarom, a mi studenti dolazili smo s partiturama i uspoređivali kako rade i tko je uspješniji. Njihovi nastupi bili su vrhunac svjetske glazbene umjetnosti“.

Suradnja s najpoznatijim redateljima

Po povratku u Split od 1955. do 1958, napravila je 11 kostimografija i tri scenografije u HNK, potom je na Dubrovačkim ljetnim igrama na poziv redatelja Branka Gavelle radila Dubravku Ivana Gundulića.

Od tada surađuje s našim najboljim kazališnim kućama i redateljima Kostom Spajićem, Dino Radojevićem, Božidarom Violićem, Vladom Habunekom, Markom Fotezom, a kostime je napravila i za film Carevo novo ruho Ante Babaje. Sa slavnim arhitektima Bernardom Bernardijem i Vjenceslavom Richterom osnovala je Studij industrijskog oblikovanja.

Svjetska slava monumentalnih tapiserija

Jagoda Buić radila je kostime i scenografiju za više od 150 dramskih predstava, opera i baleta, nekoliko filmova i televizijskih emisija. Imala je stotinjak samostalnih izložbi na kojima je predstavila svoje crteže, gvaševe, kolaže, instalacije, skulpture od željeza…

No najveće uspjehe postigla je sa svojim slavnim monumentalnim tapiserijama koje je izlagala u Helsinkiju, Oslu, Kopenhagenu, Bologni, Montrealu, New Yorku, Buenos Aresu, Amsterdamu, Madridu, Sao Paolu, Washingtonu. Trodimenzionalne tapiserije predstavila je na Bijenalu u Veneciji…

Dobitnica je nagrada Grand Prix Itamaraty na 14. Biennalu u Sao Paolu, Herderove nagrade u Beču, nagrade UNESCO-a za zasluge na području suvremenog stvaralaštva te nagrade Vladimir Nazor za životno djelo za likovnu umjetnost.

Kako se dogodila životna ljubav

Pripremajući izložbu u Washingtonu 1981. dogodila joj se ljubav života. Veleposlanik u SAD Budimir Lončar priredio je večeru u njenu čast, a jedan od gostiju bio je i Hans Wuttke, izvršni predsjednik Međunarodne financijske korporacije IFC i potpredsjednik Svjetske banke. „Tada nisam znala tko je, ali sam ga odmah zapazila jer je bio visok, naočit, prekrasan muškarac“.

Počeli su se družiti i nakon dva mjeseca Wuttke je nazvao Lončara i rekao da moraju razgovarati. Iznenađenom Lončaru kazao je da želi oženiti Jagodu pa ga je zanimalo što on o tomu misli. Lončar mu je odgovorio: „Kad ne bih imao svoju Janu, ja bih Jagodu odmah oženio.“ Nakon toga je Wutke, poslije svega tri mjeseca poznanstva, zaprosio Jagodu. Sad je na njoj bio red da razgovara s Lončarom.

O prošlosti budućeg supruga

„U 2 sata u noći nazvala sam Leku i kazala mu da mora biti iskren prema meni. O tome, naime, ovisi hoću li se udati za Hansa ili neću. Kad mi je to obećao, upitala sam ga, je li možda Hans bio član nacističke stranke ili je kao dijete bio član Hitlerjugenda. Kazala sam mu: ako je bio, i samo jedan dan, neću se udati za njega.“

No, kad je Lončar odgovorio da koliko zna Wuttke nikada nije bio član niti jedne nacističke organizacije, Buić se udala. I, kaže, nije pogriješila. „U meni je duboko usađena mržnja prema nacistima i fašistima pa nisam mogla zamisliti da bi živjela s nekim tko je podržavao tu ideologiju. Preko toga nikada ne bih mogla preći,“ zaključila je odlučno Buić.

Najljepše godine života

Bio je to njen drugi brak, posve različit od prvoga. „Kao mlada zaljubila sam se u inženjera Niku Bonettija, godinama smo hodali i pet godina bili u braku. To nije bila velika ljubav nego moja velika pogreška. Dok se on kurvao ja sam radila, pa ipak sam bila nesretna kad smo se rastali. No, onda je došao Wuttke s kojim sam proživjela najljepše godine svog života.“

Vrijeme su uglavnom provodili putujući svijetom, a Hans je bio toliko lijep, priča Buić, da su ga studentice u Barceloni zamolile za autogram misleći da je on slavni američki glumac Charlton Heston. Rado su se provodili u raskošnoj palači u Veneciji.

Do vile s buketom crvenih ruža

„Za jedne šetnje zaljubili smo se u tu vilu, a kako sam ja prodala neko zemljište pa sam imala nešto para, predložila sam Hansu da skupimo sve što imamo te da vidimo može li se ta kuća kupiti.“ Ubrzo su saznali da je vila već dugo na prodaju, ali da je vlasnica teška za pregovore.

Tada je Hans upitao Jagodu kako će pregovarati s njom. „Predložila sam mu da joj kupi veliki buket crvenih ruža te da ode pregovarati. I taj je štos upalio, žena je bez puno pogađanja prodala tu kuću s predivnim vrtom u centru Venecije. Eto to je jedan mali kamenčić u mozaiku i priči o meni.“

Šerbedžija je vratio u život

Nakon što jer njen suprug preminuo, Jagoda Buić potpuno se odvojila od svijeta. Zatvorila se u vilu u Veneciji sve dok ju Rade Šerbedžija nije pozvao da napravi kostime za predstavu Kralj Lear.

„Tada sam se vratila normalnom životu,“ priča Buić, te dodaje kako je Šerbedžija iznimno emotivan, inteligentan i talentiran glumac te neusporediv Hamlet na Lovrijencu. Supruga Lenka ispričala joj je kako se Rade rasplakao kad sam njegovoj kćeri, nakon što je diplomirala, poslala starinski bečki nakit.

Druženje sa svjetskom elitom

Ako je u životu imala bilo kakve privilegije onda je to bila, ističe Buić, svakako mogućnost da upozna brojne domaće i svjetske intelektualce i umjetnike. Tako ju je bivši francuski predsjednik Jacques Chirac impresionirao privlačnim osmjehom, lijepom kožom i velikim poznavanjem svjetske kulture.

S njim su, suprug i Jagoda, proveli nezaboravno ljeto na jahti princa i multimilijardera Age Khana. Bivši predsjednik Francoise Mitterrand također je bio veliki intelektualac, a njen suprug Hans govorio je kako je on puno sadržajniji čovjek od Chiraca.

Doba velikih nada i principa

I dok Jagoda Buić fašistima nije mogla ništa oprostiti, odnos spram partizana i komunista bio je potpuno drugačiji „Bila sam dijete buržuja, izbačena sam iz škole s 15 godina, pa nisam mogla dobiti stipendiju i atelje, čak ni točkice za kruh. Ipak moram priznati da danas žalim za tim dobom velikih nada, planova i etičkih principa. Upoznala sam cijeli niz sjajnih intelektualaca partizana, poput Leke Lončara, Koče Popovića, Ede Murtića koji su me uvelike odredili.“

Kaže kako su svi oni bili jedna duša koja se borila protiv zajedničkog neprijatelja. „Nikada neću zaboraviti niti mog brata niti puno prijatelja koji su poginuli u borbama protiv njemačkih okupatora.“

Fascinirana Kočom Popovićem

Posebno ju je fascinirao Koča Popović, predratni komunist, vojskovođa i vrhunski intelektualac. „On me je jako simpatizirao vjerojatno zato što sam ga znala slušati i što sam bila lijepa pa mu je bilo ugodno u mom društvu. Kao mladić školovao se i putovao je po svijetu pa je, primjerice, znao da Nijemci uvijek uredno doručkuju u 8 sati. Kad je njegova jedinica upala u njemačku zasjedu, pričekao je 8 i dok su Nijemci doručkovali, uspjeli su se neopaženo probiti iz blokade.“

Za ručka koji je priredila za društvo u kojem je bio Koča Popović, Jagoda se porječkala s njegovom suprugom. „Ona je došla iz Sandžaka, a hvalila se kako joj njena mater nije dala ništa raditi, tako da ne zna ni kuhati. Tada sam joj odgovorila da je mene moja majka odgajala kao englesku princezu. A to je značilo da sam morala znati sve raditi, pa i kuhati.“

Težak gubitak dragih prijatelja

Iznenada, Buić je zastala te prešla na posve drugu temu. „Imam osjećaj da je u zemlju i kozmos udarila jedna bijesna strijela, koja nam se sada, tko zna zbog čega sveti. Korona, potresi, nesnosne vrućine, sve je to poruka koju nismo dovoljno ozbiljno shvatili. Premda sam se cijepila protiv korone u Veneciji, prvo je udarila po meni.“

Najviše su je pogodili gubici puno velikih prijatelja: književnika Predraga Matvejevića, kipara Dušana Džamonju, slikara Edu Murtića, glumca Predraga Vušovića, likovnog kritičara i pjesnika Tonka Maroevića, filmskog redatelja Bogdana Žižića, slikara Vladimira Veličkovića….“

Dok je nabrajala imena niz lice Jagode Buić spustile su se suze. Da bismo pobjegli od te, za nju očito teške teme, pitao sam ju zašto kao prijatelje spominje uglavnom muškarce, a rijetko žene.

Više druženja, manje ljubovanja

„U pravu ste. Doista sam se družila puno više s muškarcima nego sa ženama, premda sam imala puno prijateljica iz rane mladosti. No one su se uglavnom negdje izgubile”. Objasnila je kako se radije družila muškarcima, ali ne iz razloga muško ženskih odnosa jer nikada nije razmišljala je li lijepa ili nije.

Žao joj je, kaže u šali, što se s muškarcima puno više družila, a manje ljubovala. „Voljela sam biti s njima zato što su bili inteligentni, obrazovani, zanimljivi sugovornici. Moji su prijatelji, među ostalim bili, Predrag Matvejević, Zlatko Dizdarević, Rade Šerbedžija, Vjekoslav Šutej, Edo Murtić, Dušan Džamonja… Oni su pak bili sa mnom jer sam bila zgodna žena, pa su mi možda htjeli imponirati, a osim toga bila sam kao sugovornik dovoljno pažljiva što žene često nisu.“

‘Subote sve češće dolaze’

Buić najčešće spominje Leku Lončara za kojega kaže da je briljantan intelektualac, široke kulture, te, što se u nas malo zna, čovjek od velikog ugleda i utjecaja u svjetskoj politici. „On je i dan danas toliko pažljiv da me svaki da zove i brine za moje zdravlje. Stariji od mene, ali on će postojati sve dok god bude htio, a ne onoliko koliko će neki drugi htjeti.“

Prisjetila se kako ju je filmska i kazališna glumica Marija Crnobori znala nazvati te se požaliti: “Jagoda, ove subote, što smo starije, sve češće dolaze. I bila je u pravu”, kaže Buić, a kako ne bi razmišljala o ružnim stvarima, pa i smrti, sada piše prozu i pjesme.

Pročitala nam je više tekstova koje je zapisala urednim rukopisom u bilježnicu. Među ostalim, tu je i pismo koje je poslala Goranki Vrus nakon smrti Ede Murtića i koje započinje znakovitom rečenicom: „Stogodišnji veliki crni orao, sklopljenih nepomičnih krila, šuti i čeka.“

Od zanosa do pokoje suze

Za razgovora se pokazalo da unatoč godina memorija besprijekorno služi Jagodu Buić. Često je citirala svjetske pjesnike i misli velikih književnika, a po tome što je pročitala, ovisilo je njeno raspoloženje. Kretalo se od smijeha i zanosa, do tuge i pokoje suze.

Na primjedbu kako u drugoj polovici njenog života ipak nije bilo toliko katastrofa koje su je pratile u mladosti, Buić odgovara kako to nije istina: „Izgubila sam voljenog Hansa, ostala sam bez najboljih prijatelja, u kazalištu su mi zabranili predstavu, kritičarke Jagoda Martinčević i Mani Gotovac optužile su me za izdaju, a nedavno mi se dogodilo nešto nezamislivo strašno.“

Traumatično iskustvo u Parizu

I opet su licem Jagode Buić potekle suze. „Opljačkan mi je stan u Parizu, odneseno je sve zlato i dijamanti koje mi je Hans poklanjao, ostala sam bez najljepših uspomena na njega“. Kaže kako se sve to dogodilo u svega nekoliko minuta.

„Jedna je mala Romkinja priznala na policiji da je upala u stan, a da joj je neki muškarac dao upute kako da prođe kroz brojne šifre i brave. Njemu je predala sve što je našla na točno određenim mjestima. To je, dakle, mogao biti samo netko tko je znao sve o mom stanu. Policija nažalost tvrdi da ne može utvrditi njegov identitet premda je sve jasno. To je nešto toliko monstruozno, da se protiv toga možeš boriti, samo ako tu traumu potisneš duboko u sebe.“

Skinuli joj predstavu zbog Tuđmana

Posebno joj je teško palo kad su je Mani Gotovac i Jagoda Martinčević javno napale jer je tražila da UNESCO-u na početku rata proglasi Dubrovnik otvorenim gradom. „Bio je to moralni zločin, jer sam tražila da Dubrovnik bude otvoreni grad koji se ne smije napadati. Pa pojam Rim, otvoreni grad podrazumijevao je da je on nedodirljiv, a te su dvije osobe to iskoristile da bi me oblatile.“

Tih godina radikalni su desničari predbacivali Buić da se predstavljala kao jugoslavenska umjetnica, a on je odgovarala kako ne žali za bivšom državom već zbog toga što je izgubila kontakte sa svojim slovenskim, srpskim i bosanskim prijateljima.

Buić se 1997. okušala i kao kazališna redateljica. U zagrebačkoj Gavelli postavila je Shakespeareova Richarda III, a uz režiju bila je i scenografkinja i kostimografkinja. Glumci su bili Predrag Vušović i Dubravka Miletić. No predstava je nakon samo 4 izvedbe skinuta s repertoara. „Obrazloženje je bilo da sam s Richardom III. aludirala na predsjednika Tuđmana i to je bila velika kulturna sramota.“

‘Igre su postale efemerne’

Kaže kako joj je žao što Dubrovnik nije uspio sačuvati Ljetne igre kao središnji kulturni događaj u Hrvatskoj, za razliku od mnogih mjesta u svijetu koja takva događanja brižljivo njeguju i razvijaju.

„Bio je to festival u rangu najvećih na svijetu, bilo je tu 36 pozornica, a sve je to propalo, ne zbog novca nego zbog nedostatka entuzijazma te sustavnog zapostavljanja kulture.“Buić je ustvrdila kako danas postoji samo jedna osoba, tajnica Igara Lina Njirić, koja kao karijatida posljednja brani nešto čega više nema.

„Ona na svojim leđima nosi taj sada efemerni događa, pitanje što bi bilo da nje nema. Festival i grad čine ljudi, a ljudi u Dubrovniku skoro pa i nema. Dolazi nova kultura, sad su DJ-evi važniji od svake predstave i glumca, ma kako veliki bio.“

Nema namjeru pisati memoare

Više je puta ponovila kako ne namjerava napisati memoare, kako svojim pričama ne želi zabavljati niti opterećivati ljude, a nema kome niti ostaviti trag za sobom. Osim toga nema sređene arhive, puno je papira, pisama i dokumenata zagubila, kao i brojne fotografije.

„Razlog tomu je što sam neuredna, nije me briga za to, ništa nemam složeno ni sređeno.“ Ubrzo smo se uvjerili da je istina to što govori jer nam je bez oklijevanja ponudila da izaberemo koje fotografije želimo odnijeti. Što je doista neobično jer se ljudi u pravilu ne žele ni pod koju cijenu odreći tako važnih uspomena.