Kultura

Jasna Đuričić o elektricitetu koji je osjetila čitajući scenarij za Quo Vadis, Aida i ulogama zbog koji je jedna od najvećih glumica regije

Davor Špišić razgovarao je sa srpskom glumicom nakon povratka sa Sarajevo film festivala gdje je predsjedavala žirijem

FOTO: Nebojša Babić

U vrelo ljeto 1990. oboje smo bili apsolutni početnici. Na KPGT-ovom festivalu Balkanske tragedije u Subotici, pod vizijama Batmana Ljubiše Ristića. Radio sam kao dramaturg s redateljem Aleksandrom Tovstonogovim, na Sofoklovoj “Antigoni”. Sjećam se, ušla je Jasna na prvi čitaći pokus i za stolom, onako iz voleja, raspalila sve demone Antigonine tvrdoglave pravde. I nije ih pustila do premijere, nego je gonila tu slobodu do kraja, držeći sve nas na nogama.

Danas je srpska glumica Jasna Đuričić, jedna od najčudesnijih amazonki na nebu iznad patuljastih država bivše Jugoslavije, a naslovnom ulogom u filmu “Quo vadis, Aida?” s pravom se vinula u svjetsku premijer ligu. Brutalno iskrena i tvrdokuhano nježna u svom umeteonstvu, takva je i u intervjuu koji ubrzo postaje blagoslov za onog s druge strane. Telegramčili smo nakon što se Jasna vratila iz Sarajeva gdje je na 27. Sarajevo film festivalu predsjedavala žirijem.

TELEGRAM: Kakve dojmove nosite iz Sarajeva? Nije lako “suditi” kolegama?

ĐURIČIĆ: Bilo je to veoma intenzivnih nedjelju dana. Kao prvo, taj zadatak predsjednice žirija nije nimalo lak. Zatim, imala sam obavezu i predstavljanja filma “Quo vadis, Aida?”, i treća stvar je bila oko “TV Awards” koje su se po prvi put dodjeljivale na ovom festivalu… Dakle, bilo je puno obaveza i ja se ne sjećam da sam ikada u životu bukvalno imala dane isplanirane u minuti. To su bili razni red carpeti, press-konferencije, intervjua sam dala mnoštvo…

Sve u svemu bilo je jako lijepo, divno sam se osjećala kao što se svi uvijek divno osjećamo u Sarajevu, na tom festivalu. I sad je još meni intenzivnije bilo, zbog “Aide”… Jer, svjetska premijera filma je bila na Venecijanskom festivalu 2020., gdje smo bili Jasmila Žbanić, Boris Isaković, producent Damir Ibrahimović i ja, i onda se opet pogoršala situacija s koronom, krenulo novo ludilo i ja zapravo od snimanja nikog nisam vidjela. Tako da smo se sad u Sarajevu opet sreli, jedan manji dio bosanske ekipe, i to je bilo divno. Osim toga, bosanski mediji jedva su me dočekali uživo i ja sam se baš onako s užitkom dala. Pristala sam biću sve što hoće, ha, ha…

TELEGRAM: Gledao sam vas na crvenom sarajevskom tepihu, fakat sad u zrelim godinama imate u gardu nešto od Helen Mirren.

ĐURIČIĆ: Oh, hvala vam… Nemam pojma, ako je tako meni je drago, to je jedna ogromna glumičetina i može mi to samo imponirati. Inače imala sam moje dizajnerice iz sarajevskog Kaftan studija, one su besprijekorne… Za Veneciju su mi napravile haljinu na neviđeno, i sad se ta suradnja nastavila. Kako ja nisam zbog covida mogla ići u Los Angeles na ceremoniju dodjele Oscara, Emina Hodžić Adilović, glavna dizajnerka Kaftan studija, rekla je u Sarajevu: “E, sad će tu svako veče biti Hollywood”, i tako je i bilo, ha, ha…

Što se tiče žiriranja, ne volim to, godinama odbijam sve takve pozive, to je nezahvalna pozicija. Ja sam užasno nesretna zbog toga, isto kao što se na fakultetu zalažem da se prestane s ocjenama, to mi je skroz bez veze. Jednom sam, još kao mlada glumica, bila u žiriju Sterijinog pozorja i onda mi je to mnogo teško palo. Bilo je raznih reakcija, ono, neke kolege nisu sa mnom pričale dvije godine, i tada sam rekla sad i nikad više. I ovo mi je zaista bio drugi žiri u životu. Ovo je ipak nešto drugo, na širem međunarodnom nivou, a i velika je razlika Jace s trideset godina i današnje Jace s pedeset i pet. Danas me te reakcije ne mogu povrijediti… Osim toga, ako dobro radiš svoj posao, kad si dugo u poslu i radiš od srca svoj posao, uvijek dođu i nagrade.

TELEGRAM: Na SFF-u ste u kategoriji najbolje televizijske glumice nagrađeni za sjajnu ulogu Sremice u seriji “Grupa”. Ona se nalazi u svojevrsnoj poziciji Michaela Corleonea?

ĐURIČIĆ: Jeste, dobro ste to zapazili. Nisam dosad razmišljala tako, ali u pravu ste. To jeste neko tko pokušava da taj kriminal i tu porodicu ogrezlu u kriminalu, nekako kanalizira i dovede u biznis tokove. Što nije daleko od naše realnosti, toga smo se nagledali na našim prostorima. Bilo mi je krajnje zanimljivo raditi tu seriju. Mladi ljudi Uroš Tomić i Jelena Gavrilović su me pozvali i ponudili mi zaista nešto drugačije. Ja tu vrstu uloga nisam imala u karijeri i to mi je veoma prijalo. Serija je bila jako uspješna u Srbiji, donijela je nešto drugačije, ali ova nagrada u Sarajevu me je baš iznenadila. Zato što sam nekako imala utisak da je to ipak jedna epizoda, međutim to samo dokazuje da nema velikih i malih uloga… Mislim ima, naravno, ali pokazuje kako se i na malom prostoru može nešto veliko napraviti. Pogotovo na filmu i na televiziji. Mada, ja sam u kazalištu naučila sve. Pa i to što znače epizode.

TELEGRAM: I sami kažete da niste baš igrali negativke. Bilo mi je fascinantno, kako ste prije nekih sedamnaest godina obranili “negativku” Femu, pokondirušu iz znamenitog komada Jovana Sterije Popovića. Vi ste ju igrali žestoko, u naporima da se izdigne iz egzistencijalnog blata…

ĐURIČIĆ: Divno je da se sjećate toga… Znate, ja tako stalno razmišljam u životu i potpuno identično se odnosim prema ulogama, odnosno prema karakterima koje tumačim. Pokušavam da ne budem sudac, da shvaćam kako smo svi ljudi kojima se sve može desiti u životu. Koji u sebi nosimo i crnu i bijelu stranu, samo je pitanje konteksta i obrazovanja, mada često vidimo da obrazovanje gubi bitku… Nikad ne znamo što će kod čovjeka jače bljesnuti – crnilo ili bjelilo. Zamislite kako bi ružno bilo da igraš Femu tako da ju samo ismijavaš. Tko je Fema? Samo jedna nesavršena žena koja ima svoje neispunjene snove i malo se presanjala, malo se zaletjela. A to nam se svima dešava, stalno.

TELEGRAM: I vaš suprug, glumac Boris Isaković je u Sarajevu nagrađen za maestralnu ulogu Slobodana Miloševića u tv-seriji “Porodica”. Znači, puna kuća svježih nagrada. Najiskrenije, pojavi li se makar zrnce ljubomore ako jednom od vas loše krene?

ĐURIČIĆ: Ako se nekad i pojavilo takvo razmišljanje, onda je to bilo kad smo bili mladi. To sada već dugi niz godina apsolutno ne postoji. Boris radi non-stop, prije svega zato što je dobar glumac. Ali, kako da kažem, ima i nas dobrih glumica pa ne radimo stalno. Mi smo još uvijek svi u izrazito muškim društvima i ako si ti muškarac ne moraš uopće biti nešto iznad prosjeka i ti ćeš igrati stalno. Ja sam to godinama promatrala u teatru, sasvim osrednji muškarci glumci idu iz podjele u podjelu. Isto tako na filmu i televiziji. Sa ženama je posve nešto drugo. Tako da je Boris sigurno prije radio više od mene, pa i sada je tako, ali nikada nam to nije bio neki problem koji bi predstavljao prepreku da mi ne možemo zajedno živjeti. Moraš biti svjestan svega i da taj drugi nikako nije kriv što ti ne radiš. Za sve to treba nekakvo strpljenje i naravno poštovanje i ljubav. A ne da kriviš drugog za sve. No, prije svega mi uopće ne pričamo kod kuće o poslu. Dobro, nekad se desi da ga samo pitaš “Ej, kako ide?”…

TELEGRAM: Kao komšiju?

ĐURIČIĆ: Da, ha, ha… Ali to jeste nekakvo povjerenje i sigurnost koje imamo jedno u drugom. Dovoljna mi je samo jedna rečenica njegova pa da mi se rasvijetli problem, isto tako je i njemu s moje strane… Mnogo je sad života iza nas, životnog iskustva i profesionalnog i pojedinačnog i zajedničkog, neraskidivo je to i skroz normalno.

TELEGRAM: Da, jednom sam pročitao u nekom Borisovom intervjuu gdje kaže da u vašim očima najbolje vidi što je uradio… Imate istu refleksiju u njegovim očima?

ĐURIČIĆ: Jeste, mi smo jedno drugom ogledalo. Svako se u svom partneru ogleda, u tim očima.

TELEGRAM: Za razliku od pozornice, na filmu i televiziji niste često bili izravni partneri. Ne spajaju vas u castingu ili sami izbjegavate?

ĐURIČIĆ: Ma ne, što glumac uopće može odlučivati. Mi smo birana kategorija, ha, ha… Nije to naša odluka, to je naprosto tako. Što ne znači da se u budućnosti neće promijeniti, ne razmišljamo o tome. Kad smo bili mladi glumci možda i jesmo razmišljali u smislu kako bi bilo divno da zajedno radimo ovo ili ono… Naravno, razmišljamo mi o nekim stvarima koje bismo jednog dana htjeli uraditi, ali to je uglavnom vezano za kazalište. Dakle, mogu nas zvati ali ni ne moraju.

TELEGRAM: Zanima me kakve ste reakcije osjetili na prvo čitanje scenarija “Quo vadis, Aida?”, koji vam je bio prvi impuls?

ĐURIČIĆ: Kad sam prvi put pročitala scenarij, odmah mi se učinio poznatim, učinio mi se mojim.

TELEGRA: Mora da je fenomenalan osjećaj za glumicu…

ĐURIČIĆ: Jeste, osjećala sam kao da je nešto kroz mene prolazilo, neki elektricitet… Ima tih uloga kad na prvo čitanje prođu kroz tebe neke frekvencije, kao da ti je odnekud poznato. Zanimljivo je da je taj dan kad mi je Jasmila poslala scenarij, bio 8. mart. Nakon kratke prepiske, kad je ona primijetila koji je dan, napisala mi je: “Vidiš, možda nije loše što je baš osmi mart datum za naš početak…”

Jasna Đuričić Nebojša Babić

TELEGRAM: Jedna od najdragocjenijih postavki Jasmile Žbanić je da u impostaciji Aide prvo krene iznutra, iz njene nagonske i najsebičnije odluke da se zvjerski bori prije svega za izbavljenje svoje porodice iz zvjerinjaka. To vam je bio pravi, izazovni putokaz?

ĐURIČIĆ: Da, to je identična stvar kao što ste i za Femu primijetili. Ljudi koji su zaista bili u toj užasnoj situaciji Srebrenice, ponašali su se identično kao što se svi mi ponašamo, a to je da spasim živu glavu, majka da spasi živote svoje djece i muža, i ne pitam za načine. Tu su, dakle, moguće neke naše glumačke predrasude, da sad ona mora biti neka velika heroina. Ne, ne mora. Kad radim, uvijek se nekako trudim ići od situacije do situacije. Evo, sad dok radimo ovaj intervju mi smo u jednoj situaciji, neka Jasna i neki Davor, a već u narednoj situaciji vi ćete biti sa svojom dragom a ja ću sići na kavu kod komšija…

U svakoj situaciji se i mi mijenjamo. Kamoli u kompletnom ludilo kao što je bila Srebrenica. Otkud ona ima vremena da misli o bilo čemu drugom osim o svojima, to je laž… Da misli jesam li dobra ili loša, o tome se tada ne misli. Pogotovo kad imaš tako ogromnu rolu, gdje nema kadra bez mene, čekaj, imat ćeš vremena, pokazat ćeš i da si dobra i da si loša, i da si grozna i osjetljiva, sve. Mislim da se to prije svega tiče neke osude glumačke a da nisi ni svjestan da si to napravio. Uvijek moramo tragati za tom čistom situacijom u kojoj se neko nađe. Sjećam se, čak i na setu su mi neki govorili: „Nije ta tvoja Aida baš tako dobra…“ Pa, naravno da nije.

TELEGRAM: U svakom slučaju, bio bi fejk kad biste igrali na samo jednu dimenziju.

ĐURIČIĆ: Zamislite samo, bila bi totalno patetična i lažna.

TELEGRAM: Da li društvena odgovornost može u nekom trenutku biti kočnica u gradnji uloge?

ĐURIČIĆ: Ne znam, meni se čini da se uspješno nosim s tim. A naravno da to utiče, ako se sputavaš tako da radiš nešto a cijelo vrijeme se bojiš što će drugi ljudi reći.

TELEGRAM: To je ono što se kaže pojela ga tema.

ĐURIČIĆ: Tako je. To se moglo dogoditi i Jasmili i meni, svima nama. Moraš imati uzemljenje, da se vraćaš na zemlju. Ne možemo igrati teme, ni metafore. Aida nema konkretna saznanja o Srebrenici. To su naša saznanja o Srebrenici, kakav se užas tamo desio. Ona nema pojma. Nada se do posljednjeg časa. Oni ne mogu ni pretpostaviti što će se dogoditi, u što će se to pretvoriti. Ona ima neke slutnje ali čak ni te slutnje ne mogu imati sliku u kakvim će se razmjerima to zlo otvoriti.

TELEGRAM: Budući da niste otputovali u L.A., gledali ste televizijski prijenos dodjele Oscara. Kakva je bila atmosfera? Jeste klopali kokice, grizli nokte od napetosti?

ĐURČIĆ: Ma, ja sam bila mnogo napetija kad su birali ove filmove u posljednji krug od pet nominacija. Kako smo mi zbog slova “Q” u naslovu bili zadnji na redu, kad su došli do četvrtog filma ja sam ustala naglo, krenula u kupatilo, nisam više mogla to gledati, i onda čujem “Quo vadis, Aida?” i počela sam skakati po kući… Kasnije, pošto sam u međuvremenu odgledala filmove koji su bila s nama u konkurenciji, vidjela sam “Još jednu rundu” i film mi se odmah jako svidio, bila sam sigurna da oni pobjeđuju. Imala sam osjećaj da je taj film za nijansu više pogodio trenutak u kojem živimo.

TELEGRAM: Ali sama ta činjenica da se dogodila iscjeljujuće važna “Aida”, pozlatila je i vas njene stvaraoce i nas koji je nosimo dalje u pamćenju… To je Oscar koji živi u nama.

ĐURIČIĆ: Slažem se. Hvala vam na tome. To je evidentno velik film i potvrđeno je to sa svih strana ove planete. Divno bi bilo da smo dobili Oscara, naravno, ali te ogromne količine zahvalnosti od ljudi ne samo iz regiona, nego doslovce iz cijelog svijeta, to je stvarno vrednije od ičega. Jer, kad vi uđete u tih prvih pet, to osigurava enormnu gledanost svuda po svijetu. A film je tek sad krenuo u distribuciju. Sjećam se da nam je tijekom snimanja svima bilo važno da to preraste u nešto univerzalno. Jer, svjedoci smo da se to dešava svuda po svijetu. Ljudi iz svijeta kada gledaju film imaju svoju vrstu refleksije i identifikacije, iskreno su zabrinuti za svoja društva, za svoje bližnje… Film govori o tome da zlo nije iza nas, nego da se svijet opet i opet nalazi u sličnim situacijama. Mi imamo dvoumljenje planete hoće li krenuti lijevo ili desno. Zapravo, nema to veze s planetom…

TELEGRAM: Nego s nama.

ĐURIČIĆ: Baš tako. Samo o nama ovisi što će prevladati.

TELEGRAM: “Aida” vas je definitivno izbacila u europsku premijer ligu. No, desetak godina prije dogodio se jedan film koji vam je bio istinska prekretnica: “Beli, beli svet” Olega Novkovića koji je potpuno atipičan u gabaritima cijelog regiona. S tim čudesnim spojem Brechta, antičke tragedije, oporog luzerstva…

ĐURIČIĆ: To je prije svega čudesna dramatičarka Milena Marković i njeno pismo. Ja sam u toj fazi imala iznimnu sreću da sam u kazalištu odigrala sve što je ona tada napisala. U to vrijeme je Oleg odlučio da njeno pismo pokuša sprovesti i na filmu. Čini mi se da je predstava “Nahod Simenon” koju smo radili u Srpskom narodnom pozorištu prema Mileninom tekstu, režirao je Tomi Janežič a fantastičnu muziku je napisao Boris Kovač, da je nekako inspirirala Olega i Milenu da to pokušaju i na filmu. I onda je Kovač napisao i songove i muziku za čitav film… Da, potpuno ste u pravu, to je neka posebna vrsta filmskog izraza, drukčija od svega što se radi u regionu. I taj film je veoma uspio i za tu ulogu sam dobila razne svjetske nagrade.

Svakako da su Oleg i Milena učinili puno da ja nekako krenem s filmom. Jer, kad si iz Novog Sada, odnosno kad nisi u prestolnici, nekako te te stvari mimoilaze, barem je u moje vrijeme bilo tako. Sada je već drukčije, jer televizijska produkcija u Srbiji je ogromna, tako da sad mnogo glumaca koji nisu iz Beograda igra u serijama, uzimaju se i glumci iz drugih sredina, što je dobro. U moje vrijeme je bilo drukčije. Kad sam bila mlađa to nije bio slučaj, ali ja sam imala toliko divnog posla u Srpskom narodnom pozorištu, toliko divnih uloga sam radila, da nisam bila nesretna. Život mi je zaista bio ispunjen, jer smo velike stvari tada radili. Ali ja naprosto nisam tip koji bi se nudio ljudima, muvao se svuda…

Naravno, ne govorim o dobrom ili pogrešnom, ja mislim da sam ja pogrešna. Više sam kao neka vezana vreća, ha, ha… Mislim si ako me neko baš treba, sigurno će doći i reći trebaš mi za taj i taj film ili seriju. Ja zaista razmišljam tako, a ne ono, joj bila sam genijalna a nisu me uzeli. Ne, nije sve u talentu. Talent podrazumijeva svašta. Jednostavno, nekim ljudima je potrebno dugo vremena a neki odmah imaju sve. Meni je dugo trebalo da se ja sastavim, da povežem sve moje unutarnje i vanjske emocije, da se osjetim dobro u svojoj koži.

TELEGRAM: Veliki glumac i redatelj Radoslav Milenković kaže da je pogrešno ono kukanje kao “nisam imao sreće, nema me u podjeli…”, jer nije li sama sreća u tome da se možeš baviti ovim božanstvenim zanatom?

ĐURIČIĆ: Super je to Rale rekao. Često ljudi od šume ne vide drvo. Čekaj, što si očajan, je l’ imaš sad ulogu, na čemu sad radiš? Ma da, radim, ali bez veze je… Pa čekaj, ako ti kažeš da je bez veze, onda će tako i biti, ali ako ti kažeš da je značajno, onda će i biti značajno.

TELEGRAM: U kazalištu ste radili s mnogim sjajnim režiserima, ali rekao bih da ste najviše domete postigli u suradnji s Egonom Savinom i Tomijem Janežičem, kao da ste s njima dvojicom otišli najdalje.

ĐURIČIĆ: U pravu ste. To su baš redatelji s kojima sam ja i najviše predstava radila, otprilike podjednako sa svakim. Oni su došli u različitim periodima mog života i mog profesionalnog života. S Egonom sam radila prvu profesionalnu predstavu “Lud od ljubavi” Sama Sheparda, onda se nastavilo, Egon je obilježio zapravo prvih desetak godina mog rada u teatru. Prva Sterijina nagrada mi je bila s njim, Cmilja, “Čudo u Šarganu”…

TELEGRAM: I kultnu Krležinu barunicu Castelli ste stvarali sa Savinom.

ĐURIČIĆ: Tako je, i “Pozorište Šopalović”… To je nekad bio zakon. Nakon Akademije ti se školovanje zaista nastavljalo u kazalištu, ja kažem da su to sve moji masteri bili. Bilo je tu još sjajnih redatelja, i Dejan Mijač i Rale Milenković, da sad ne nabrajam… To je takvo učenje bilo s Egonom, neverovatno, ja sam za te predstave dobila mnogo raznih nagrada, išlo se po festivalima, ali nije bilo lako, nije me puštao, bio je rad, nikada se to ne završava. Jer, ti kad dođeš kao mlad glumac s Akademije, ti si tek neka znanja usvojio, moraš da nastaviš. I ja sam imala sreću da se to Egon pojavio, ali nije moralo da bude tako.

Onda se kasnije pojavio Tomi Janežič, negdje od 2006. I tekstovi Milene Marković, i to je bilo također u pravom trenutku. Ja sam tada petnaest godina već bila u stalnom angažmanu u Srpskom narodnom pozorištu, igrala sam i u drugim gradovima, nekako mi je postalo tijesno u Novom Sadu… I onda mi je Tomi pružio nadogradnju, nešto što mi je falilo da zaokružim svoje i razmišljanje o teatru i sav svoj rad. Strašno me poneo njegov način rada. Izvukao je iz mene neke stvari za koje nisam ni mislila da postoje u meni, i to je bilo iznenađenje kako za mene samu tako i za publiku. Naučio me kako biti prisutan na sceni, sad, ovog trenutka, ne zatvarati se nego naprotiv, otvarati sve, totalno. I to je bio šlag na torti. Mislim da je to iskustvo strašno olakšalo moj ulazak na film.

TELEGRAM: Sva ta iskustva donosite i pred svoje studente na novosadskoj Akademiji umetnosti, gdje ste redovni profesor na Katedri za glumu. Ako u pedagoškom procesu opazite da lutaju, da griješe, kako im kažete istinu a da ih ne ranite?

ĐURIČIĆ: Kako kad, znate. Često bude veoma teško. Kako god da to kažeš, a moramo izreći jer samo tako možemo dalje, diplomatski ili netaktično, uvijek to povrijedi. Mladi ljudi dolaze sa svojom nekom predstavom o ovom zanatu, dolaze iz raznih sredina, u svakom slučaju treba to nekako razmekšati, napraviti taj put ka otvorenosti, naučiti ih kako da postanu otvoreni. Da vide kako stvari nisu crno-bijele. Gomila predrasuda je s kojima dođu. Dakle, to mora ponekad da zaboli, ali onda je pola posla napravljeno, i nekako stvari već krenu na bolje. Ja ne mogu zamisliti da stanem pred bilo kog čovjeka i da ga lažem. Pogotovo pred mladog čovjeka.

Danas kad je strašno stanje u kulturi u svim ovim našim državama, kad nam zavrću slavine do kraja, mladi ljudi moraju imati svijest o tome. To vam je kao u porodici, bolje da ti majka i otac otvoreno kažu da nije sve med i mlijeko, nego da te kasnije život udari po glavi. Kako im dati neke smjernice, kako im otvoriti linkove, jer oni su svi daroviti, ne bi bili tu da nisu daroviti. Ne postavlja se tu pitanje talenta. Nešto drugo je mnogo važnije. Kako im otvoriti um? Jer svjedočimo totalnom jednoumlju, ne samo u našem regionu nego u cijelom svijetu. Stalno utjerivanje u neke torove, a glumac mora imati širinu uma, vjeru u sebe i golemo samopouzdanje. Da osjete da su građani svijeta.

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu