Je li čuveni Foucault bio pedofil? Optužbe o dječacima na groblju zvuče jezivo, ali njegov pravi krimen puno je kompleksniji

Za razliku od toga, jedan drugi slučaj javnog prokazivanja, odnosno optužbe za pedofiliju, prolazi ispod radara vodećih svjetskih medija, iako su protagonisti na međunarodnoj razini višestruko poznatiji.

Mnogo toga neće najbolje sjesti suvremenom čitatelju

U dva mjeseca koja su prethodila novom francuskom zakonu, ekonomist i esejist Guy Sorman u više je navrata za pedofiliju optužio vjerojatno najutjecajnijeg intelektualca druge polovice prošlog stoljeća, filozofa Michela Foucaulta, koji je preminuo još 1984. Iako je Sorman ubrzo reterirao od dijela svojih optužbi, nije se odrekao njihove srži, a sudeći po nekim drugim komentarima, njegov je napad na Foucaulta dodatno osnažio postojeće sumnje.

Razmjerno snažna obrana Foucaulta u francuskim, odnosno manjak osvrta u hrvatskim medijima možda ne iznenađuju (iako se Foucaulta baš u tom kontekstu nedavno spominjalo u popularnoj HRT-ovoj emisiji), ali svakako je zanimljivo da se nijedan od vodećih američkih medija nije ni osvrnuo na Sormanovu optužbu. Naposljetku, nije ju izrekao anonimac, nego kolumnist Le Figara i Wall Street Journala, odnedavno nositelj najvećeg francuskog državnog odlikovanja.

Postoji li u toj šutnji nešto više, kako su sugerirali konzervativnije usmjereni britanski mediji? Možda. No možda je ipak korisnije pogledati kako je sam Foucault poimao pitanje dječje seksualnosti. Nema sumnje da mu je to bila važna tema. Mnogo toga što je zagovarao tih pobunjeničkih sedamdesetih godina prošlog stoljeća vjerojatno neće najbolje sjesti suvremenom čitatelju.

Vrijede li za francusku elitu drugi moralni principi?

Da ne bude zabune, Foucault je unatoč svom globalnom statusu celebrity intelektualca privatno bio relativno samozatajan čovjek. Njegovi potencijalno problematični seksualni pothvati zasad ostaju nedokumentirani, odnosno ostaju na razini tračeva ili priča iz druge ruke. S druge strane, spomenuti Matzneff od svojih je napravio karijeru. Prije gotovo pedeset godina, u knjizi drska naslova Mlađi od šesnaest, seks s djetetom opisat će kao “sveto iskustvo”, a desetak godina iza toga u objavljenom dnevniku hvalisao se kako je na Filipinima u krevetu znao istovremeno imati i po četiri dječaka između 8 i 14 godina.

Ovdje ne samo da se manifestira nezgodna francuska sklonost izuzetnoj toleranciji ekscesa svojih umjetničkih i intelektualnih ljubimaca, za koje naizgled vrijede drugačiji moralni principi, nego se još jednom reproducira motiv požudnog francuskog umjetnika u zemljama Trećeg svijeta, što je kontekst (postkolonijalne kritike) u kojem se danas nerijetko spominju, primjerice, Paul Gauguin i André Gide. Osim toga, i Foucaultovi su navodni prijestupi počinjeni u Tunisu, gdje je kasnih šezdesetih predavao. Daleko od očiju, daleko od savjesti, moglo bi se reći, iako se Matzneff prilično trudio da svima bude jasno što radi. Podupiratelja mu nije nedostajalo.

François Mitterrand, tadašnji francuski predsjednik, ugošćivao ga je na večerama u Elizejskoj palači. Navodno je oduvijek bio ljubitelj njegovih knjiga, pa ih je poklanjao i svojim sinovima. Prijateljevao je Matzneff i s desničarom Le Penom, ali pokroviteljstvo predsjednika Mitterranda, a onda i modnog dizajnera Yvesa Saint Laurenta, pokazalo se kao znatno korisnije. Kad ga je zbog anonimne dojave o naravi odnosa s četrnaestogodišnjom Vanessom ispitivala policija, bilo je dovoljno da Matzneff pokaže recentni novinski članak u kojem ga je Mitterrand pohvalio – i pustili su ga kući. Da se ponovno ne bi našao u nezgodnoj situaciji, Saint Laurent je njemu i djevojčici platio boravak u luksuznom hotelu.

Optužbe za pedofiliju haraju i među političarima

Dok je Mitterrand prije smrti 1996. godine piscu ipak okrenuo leđa, dizajner je ostao doživotni obožavatelj. Christophe Girard, nekadašnji Saint Laurentov asistent i čovjek koji je osamdesetih organizirao Matzneffove hotelske aranžmane, 2002. uspio je za pisca izlobirati rijetko dodjeljivanu doživotnu stipendiju. U tom trenutku Girard je služio kao kulturni savjetnik pariškog gradonačelnika, što je pozicija koju će obnašati i osamnaest godina kasnije, sve dok nije bio prisiljen na ostavku. I eto vraga, osim zbog podrške Matzneffu, Girard se ubrzo našao na meti javnosti zbog optužbi da je duže od desetljeća seksualno zlostavljao tuniškog muškarca, od trenutka kad je ovaj imao 16 godina.

Da stvar bude još bizarnija, ne treba zaboraviti da je i Frédéric Mitterrand, nećak bivšeg predsjednika – svojevremeno hvaljen za svoj autobiografski roman Loš život (2005), koji sadrži i momente oduševljenja dječacima u bordelima Bangkoka – također imao problema s optužbama za pedofiliju. Kako god, njegove tajlandske avanture nisu ga spriječile da svega četiri godine kasnije postane ministar kulture i komunikacija u mandatu predsjednika Nicolasa Sarkozyja.

Zanimljivo je da su kritike u velikoj mjeri pristigle upravo tada, 2009. godine, kad je (kao i mnogi holivudski prvaci) podržao Romana Polanskog, koji zbog optužbi za drogiranje i silovanje trinaestogodišnjakinje bježi pred američkim sudovima još od 1978. godine. Prije kratkoročnog uhićenja u Švicarskoj (koja ga naposljetku pušta na slobodu), Polanski je duže trideset od godina živio u Francuskoj, a tamo dakako nisu namjeravali izručiti svog državljanina.

Zadnjih nekoliko paragrafa može se čitati i kao zanimljive crtice iz suvremene povijesti francuske nonšalancije po pitanju pedofilije, ali pokazuju i zašto u vezi Foucaulta ne bi nužno trebali automatski povjerovati njihovu kulturnom mainstreamu, pa ni Centru Michel Foucault, možda baš zato što službenu izjavu – koja s pravom ukazuje na rupe u Sormanovim inicijalnim istupima – potpisuju Foucaultov životni partner, nekadašnja fakultetska asistentica te nećaci i nećakinje.

‘Istina je da preferiram ne identificirati se’

Izuzetno kompleksan i rastrgan čovjek, Foucault uistinu jest živio više života, kako već svojim naslovom sugerira opsežna biografija Davida Maceya – Lives of Michel Foucault.

S jedne strane, njegova promišljanja o odnosu moći i znanja, o mehanizmima discipliniranja i marginaliziranja pojedinih skupina, o režimima istine i diskurzivnim praksama koje obilježavaju pojedine epohe, obilježila su više humanističkih i društvenih znanstvenih disciplina na način kako to nije pošlo za rukom nijednom drugom intelektualcu sve do danas, kada je i dalje redovito na vrhu ljestvice najcitiranijih autora. “U krugu filozofa moje generacije, Foucault je najtrajnije obilježio duh vremena”, rekao je njemački filozof Jürgen Habermas, iako se nije nužno slagao s onim što je Francuz pisao.

S druge strane, bio je Foucault i pravi javni intelektualac, glasan kritičar, politički i društveni aktivist po pitanju ljudskih prava. Nije se pritom lako dao svrstati u neku grupaciju; zapravo, kao mnogo toga kod njega, Foucaultove političke stavove bilo je praktički nemoguće posve jasno odrediti, što ga je, kako prenosi Macey, očito zabavljalo:

“Mislim da su me smjestili u većinu kvadrata na političkoj šahovnici, u jedan za drugim, a ponekad i istovremeno: proglašavan sam anarhistom, ljevičarom, razmetljivim ili prikrivenim marksistom, izričitim ili potajnim antimarksistom, tehnokratom u službi golizma, neoliberalom itd. Istina je da preferiram ne identificirati se, i da me zabavlja raznolikost načina na koji su me prosuđivali i klasificirali.”

Život u potrazi za izvanrednim senzacijama

Nezadovoljan njezinim metodama i rješenjima, već nakon tri godine u Komunističkoj Partiji Francuske okončao je mladenačku avanturu s komunizmom. Danas ga se ponekad neprikladno označava “svjetionikom” woke ideologije, rodnih i identitetskih politika – na koje pojedinim svojim idejama definitivno jest utjecao – no nema sumnje da Foucaultu ne bi najbolje sjeli makartizam i dogmatske, proskriptivno-preskriptivne tendencije kakve nerijetko pronalazimo u tim redovima.

Dapače, vjerojatno bi u njima našao dobru temu za kritičku analizu suvremene dinamike moći. U svakom slučaju, koliko god značajna, profesionalna dostignuća nisu mu donijela neko konačno zadovoljstvo. U Oxfordovu priručniku o Foucaultu, Gary Gutting na početku nudi i alternativnu mini biografiju francuskog autora:

“Foucault je bio briljantan, ali emocionalno nesređen sin autoritarnog liječnika. Izmučeni homoseksualac, možda se probao i ubiti tijekom studija, a sigurno je to da je bio pod psihijatrijskom skrbi. Toliko je mrzio francusko društvo da je preuzeo niz marginalnih položaja u stranim zemljama, međutim, ni tamo ne pronalazi oslobođenje koje je tražio. Unatoč spektakularnom intelektualnom uspjehu, život je je proveo tražio ekstremne senzacije u drogama i sadomazohističkom seksu, te prije šezdesete godine života umire od AIDS-a, kojim se vjerojatno zarazio u saunama San Francisca.”

Degutantne konfabulacije prate ga od smrti

Ta činjenica da je Francuz bio među ranim žrtvama AIDS-a – tek tri godine ranije prepoznate bolesti s dosta nepoznanica – potaknula je neke zlonamjerne ideološke neistomišljenike na prilično degutantne konfabulacije. Dok je nacija oplakivala svog vodećeg intelektualca, pojavljuju se glasine da je Foucault pred smrt namjerno širio bolest. Takva razina diskursa u opskurnijim je krugovima ostala prisutna svih ovih desetljeća, pa možda i u tome treba tražiti jedan od razloga zašto su mnogi i danas posebno osjetljivi na optužbe upućene na njegov račun. Ime Michel Foucault ostalo je magnet za kontroverze.

Prepoznao je to i Guy Sorman. Prvo ga je uvrstio u poglavlje “Pedofilija” u svojoj knjizi Mon dictionnaire du bullshit, gdje se usputno osvrnuo na Matzneffa, Polanskog i dvostruki moral francuske kulturne elite još od Voltairea, pa je prešao na “bijelog imperijalista” Foucaulta koji je, nonšalantno piše Sorman, pred njegovim očima plaćao tuniške dječake da bi ih kasno navečer silovao na lokalnom groblju, i to na samim grobovima sahranjenih. Potom ublažava retoriku, ističući da Foucault i dalje ostaje važan, da njegova djela nikako ne treba zabranjivati, ali da je potrebno ukazati o kakvom se čovjeku radi. Nešto od toga što je napisao i ima smisla.

Nije, međutim, ovo bio kraj Sormanove baraže po Foucaultu. Navodnu situaciju još je jednom opisao na francuskoj javnoj televiziji, a potom i u britanskom The Sunday Timesu, gdje će precizirati da se radilo o dječacima starim između 8 i 10 godina, koje je Foucault zasipao novcem i pozivao na susret na “uobičajenom mjestu”, groblju malenog tuniškog mjesta Sidi Bou Saida, sjeverno od glavnog grada u kojem je već nekoliko godina predavao na sveučilištu.

Tunižani tvrde da se nije radilo o maloj djeci

Neki od autora koji su branili Foucaulta brzo su ukazali na brojne manjkavosti Sormanovih izjava, a dobrim dijelom se i sam sebe naknadno opovrgnuo. Recimo, naveo je da se to odvilo 1969. godine, no Foucault već od jeseni 1968. nije živio u Tunisu. Pod pritiskom medija priznao je i da ipak nije svjedočio spornim činovima, nego se poslužio šuškanjem i glasinama iz druge ruke. One u Tunisu postoje do danas, no kad je ekipa jednog francuskog portala otišla razgovarati s mještanima, oni su rekli da se Foucault uistinu jest sastajao s mladićima, no eventualno se moglo raditi o sedamnaestogodišnjacima, dakle dvostruko starijim dječacima.

Kako je on tad bio u ranim četrdesetim, razumljivo je da to mnogima i dalje predstavlja problem, ali istovremeno to ipak drastično mijenja percepciju događaja. Jednako tako, mještani su opovrgnuli degutantnu provokaciju da se sam seksualni čin odvijao na grobovima. Nijedna zajednica, a pogotovo ne tako malena (mjesto ni danas nema 10 tisuća stanovnika) nikad ne bi dopustila takvo oskvrnjivanje sepukralnog prostora, neovisno o statusu prekršitelja.

Ako zavirimo u tri poznate biografije o Foucaultu, od one prve koju je napisao poznati francuski pisac Didier Eribon, preko već spomenute Maceyeve pa do one Jamesa Millera (The Passion of Michel Foucault), možemo primijetiti da o svemu tom nema ni jedne riječi. Pritom nije nevažno da ni Miller – koji nešto opširnije razmatra pitanje Foucaultovih stavova o pedofiliji – također ne spominje događaje o kojima je nagađao Sorman. Osim gnjeva mještana, pokazuju ove knjige, Francuz bi tako definitivno došao u sukob i s režimom tuniškog predsjednika Habiba Burbige, koji je po svemu sudeći imao dosta razloga da dobro drži oko na njemu.

U jednom trenutku pretučen je na cesti

Reformistički pokušaji prvog predsjednika Republike Tunis (osamostaljena 1956) od početka šezdesetih počivali su na jednostranačkom nedemokratskom sustavu koji je imao protivnike kako u konzervativnim krugovima tako i u redovima radništva i studenata. Baš tijekom Foucaltovih godina u Tunisu studenti su pokretali velike štrajkaške i prosvjedne akcije koju se rezultirale represivnim mjerama režima. Kako Francuz u svemu ovom nije bio neutralan, ubrzo se i sam našao pod policijskom prismotrom. Iako je bio zgrožen njihovim antisemitskim istupima (u tijeku je bila jedna od eskalacija izraelsko-palestinskog sukoba), Foucault je ipak podržao studentske napore te je u vlastitom vrtu sakrivao stroj na kojem su tiskani proturežimski pamfleti.

Bio je uvjeren da mu je telefon prisluškivan, a primijetio je i da su njegovi susreti s policajcima postali češći. Pokušao je i svjedočiti u korist svojih uhićenih studenata, piše Didier Eribon, no suđenja su održavana iza zatvorenih vrata. Konačno, jednom prilikom – dok je vozio doma jednog od svojih mlađih ljubavnika – filozof je zaustavljen na skrovitoj cesti gdje su ga neuniformirani muškarci pretukli.

Njegovo vrijeme u Tunisu tako je privedeno kraju; ubrzo se vratio Francusku. Zanimljivo je da je tadašnji ministar unutarnjih poslova, a kasnije predsjednik (2014-2019), Beji Caid Essebsi, rodom bio upravo iz Sidi Bou Sida gdje je Foucault živio. Čak i da je htio, teško da bi se u takvom ozračju Foucault upustio u ono za ono što ga optužuje Sorman, a još je manja mogućnost da bi tako nešto prošlo nezapaženo pod paskom ministra poznatog po rankovićevskim metodama.

‘Htio sam da moje knjige budu fragmenti autobiografije’

Međutim, ako Sormanove optužbe treba najvećim dijelom odbaciti kao najobičnija olajavanja čovjeka koji je možda preko skandala nastojao poboljšati prodaju svojih knjiga, mnogo toga iz Foucaultove kasnije biografije neizbježno se nameće kao neizostavan prilog ovoj raspravi. Jedan aspekt čine njegova djela; naposljetku, sam je 1981. godine rekao: “U određenom smislu, uvijek sam htio da moje knjige budu fragmenti autobiografije. One su oduvijek predstavljale moje osobne probleme s ludilom, zatvorima i seksualnošću.”

Na tom tragu, poput mnogih kritičara prvog sveska Povijesti seksualnosti (1976), možemo ukazati na Foucaultovu interpretaciju jednog događaja u francuskom selu Lapcourtu, događaja koji će – iako ga on eksplicitno tako ne naziva – označiti moment prepoznavanja i sankcioniranja pedofilije u devetnaestostoljetnoj Francuskoj. Priča je sljedeća.

Nakon što je vidio kad su to radili drugi, i nakon što je to sam već više puta učinio, maloumni je seljak Jouy zbog seksualnog odnosa s lokalnom djevojčicom na inicijativu roditelja i mjesnog načelnika predan žandarmeriji. Žandarmerija je potom predala seljaka liječniku, a oni su ga poslali stručnjacima koji su ga temeljito pregledali te o svemu objavili i izvještaj. Jadni Jouy, piše Foucault, na kraju je doživotno hospitaliziran.

“Bezazleni bukolički užitci” kakvi su oduvijek bili prisutni u seljačkoj seksualnoj svakodnevici, argumentira Foucault, postali su predmetom kolektivne netolerancije, medicinske intervencije i pravne akcije, iz čega će biti konstruiran moderni koncept pedofilije, koji će kao takav biti pridružen ostalim, također društveno konstruiranim medicinskim stanjima.

‘Zabranjeno je zabranjivati!’ kao usklik epohe

Nema sumnje, danas bismo ovaj događaj okarakterizirali kao čin seksualnog napastovanja nad djevojčicom, kako su pojedini kritičari, napose iz feminističkih redova, uistinu i činili kad su analizirali knjigu, no s druge strane, Foucaultov bi odgovor išao u smjeru interpretacije da je takva reakcija zapravo samo produkt aktualne episteme, odnosno prevladavajućih misaonih obrazaca i hijerarhije vrijednosti suvremenog društva.

Ako su Foucaultove opaske o “bukoličkim užicima” ovdje doimaju tek neosjetljive, i ako možda nije ni do kraja pošteno izvlačiti pojedinosti iz znatno šire misaone cjeline, njegovi stavovi po pitanju dječje seksualnosti mogu se rekonstruirati na temelju uloge koju je odigrao u brojnim francuskim raspravama o tom pitanju, što se može osobito dobro pratiti tijekom 1970-ih.

Naime, seksualna liberalizacija poslije 1968. godine sadržavala je jednu utjecajnu liniju u kojoj su tolerancija, a ponekad i zagovor pedofilskih sklonosti razmatrani kao alternativne i progresivne metode potkopavanja uskogrudnog buržoaskog društva. “Zabranjeno je zabranjivati!”, klicali su mnogi. Vodeću je ulogu u tom preuzela francuska lijeva kulturna i intelektualna elita, a među njima ćemo pronaći i Gabriela Matzneffa.

‘Tri godine je dovoljno za milovanje i poljupce’

Poznat je primjer protestnog pisma u Le Mondu 1977. godine, gdje se zahtijeva puštanje na slobodu trojice odraslih muškaraca koji su u tom trenutku već tri godine bili pritvoreni zbog seksualnih kontakata s dječacima i djevojčicama od 12, odnosno 13 godina. Tri godine je dovoljno za milovanje i poljupce (uostalom, zašto se djevojčicama tih godinama daju kontracepcijske pilule?), piše u tekstu koji je za potpisnika imao ne samo Matzneffa kao autora, nego i čitavu plejadu vodećih francuskih intelektualaca, od niza liječnika, psihologa i psihijatara, pa do imena kao što su Jean-Paul Sartre, Simone de Beauvoir i Roland Barthes.

Iako se ponegdje navodi drugačije, Foucault nije bio potpisnikom ovog pisma (navodno je Matzneffu poslao odbijenicu), ali je s gore spomenutim ljudima iste godine podržao peticiju koja se konkretnije bavila pravnim položajem homoseksualaca i dekriminalizacijom spolnih odnosa s maloljetnicima mlađim od 15 godina.

Naime, tada je na snazi bio zakon iz 1945. godine koji je granicu za pristanak na seks postavio na 15 godina, no to je vrijedilo samo za heteroseksualne odnose. Svaki odnos s muškarcem mlađim od 18 godina (do 1974. granica je bila 21 godina) smatran je sodomijom, a prekršitelji su mogli kazneno odgovarati. Nakon više godina sustavne i razgranate kampanje, njihovo se lobiranje pokazalo uspješnim i 1982. godine spomenuta je distinkcija uklonjena, odnosno došlo je do izjednačavanja “doba zrelosti” seksualnih skupina.

Sartreov časopis tiska ljubavne oglase za maloljetnike

Iz današnje perspektive, 1977. doima se kao vrhunac francuskih rasprava o dječjoj seksualnosti. Uz stalne kritike “zastarjele” legislative komentari su često išli u smjeru obrane ili zagovora pedofilskih sklonosti. Sartreov časopis Libération potpuno je otvoreno objavljivao ljubavne oglase u kojima su odrasli ljudi tražili maloljetne seksualne partnere (ponekad i od 12 godina!), centristički Le Monde dao je kolumnu pedofilskom prvaku Matzneffu, a nastajali su i posebni časopisi posvećeni “ljubavi prema maloljetnicima”. Neko opće geslo ove grupacije bilo je da i djeca mogu uživati u spolnom odnosu s odraslim ljudima, te da ih stoga ne treba ograničavati u njihovoj seksualnosti.

U tom ključu može se iščitati i dio Foucaultovih ondašnjih javnih istupa. Godinu dana nakon te peticije, dakle 1978. godine, sudjelovao je u radijskoj emisiji u kojoj će izreći neke od svojih najkontroverznijih stavova, koji će nakon transkripcije i prijevoda ostati dostupni u knjizi Politics, Philosophy, Culture, objavljenoj nakon njegove smrti.

U razgovoru s pokretačima gore spomenute peticije, Foucault je u eteru obrazlagao da dječja seksualnost ima svoju “vlastitu geografiju”, da je moguće i da dijete bude inicijator zavođenja odrasle osobe, te da im treba dati pravo glasa da sami procijene je li u nekom odnosu bilo prisile ili nasilja. Nema previše smisla u postavljanju nekih dobnih granica, sugerirao je Foucault.

‘Silovanje nije puno drugačije od udarca šakom u glavu’

Iz tog vremena dostupan je i transkript razgovora za časopis Changes, gdje će Foucault relativiziranjem silovanja na licu mjesta izazvati otpor svojih sugovornica. Konkretno, sugerirao je da je na teoretskoj razini sam čin silovanja moguće razmatrati isključivo kao fizičko nasilje i ništa više od toga. Kao čin agresije, silovanje nije puno drugačije od udarca šakom u glavu. Iako, dodao je, “nisam siguran da bi se žene složile s tim”, na što je jedna od sugovornica odmah uzvratila: “Ne, ne baš, zapravo, ni najmanje.”

Kad je rasprava u jednom trenutku došla do Romana Polanskog (čiji je slučaj upravo tada bio aktualan), Foucault je još jednom postavio pitanje o smislu zakona koji bi regulirao spolne odnose između “voljnog” djeteta i odrasle osobe. “Postoje djeca koja se u dobi od 10 godina bacaju na odrasle osobe. Postoje djeca koja pristaju, koja su oduševljena time, zar ne?” Dodaje potom: “U kušnji sam da kažem: dokle god se dijete ne protivi, nema razloga kažnjavati neki čin.”

Zagovaranje pedofilije prisutno je u više ideoloških skupina

Unatoč snažnoj medijskoj prisutnosti i izuzetnom kulturnom, društvenom i simboličkom kapitalu Foucaulta i drugih, nerijetko radikalnijih zagovornika oslobođenja dječje seksualnosti, postojao je snažan društveni otpor ovim idejama.

Pedagozi, državni službenici i ostali koji su imali praktičnog iskustva s traumatiziranom i zlostavljanom djecom jasno su artikulirali ono što je navedeno i u zaključcima Svjetske zdravstvene organizacije: moment fizičke prisile u slučaju zlostavljanja djece najčešće ne postoji, a “pristanak” se uglavnom dobiva raznim oblicima manipulacije.

Ovdje se zadržavamo isključivo na francuskom primjeru i radikalnoj ljevici, no slične je stavove moguće pronaći i u pojedinim drugim zemljama, recimo Velikoj Britaniji, kao i u redovima drugih ideoloških grupacija, primjerice među libertarijancima. Nakon određenog perioda povlačenja, srodne ideje – u novom ruhu i s novom teorijskom artikulacijom – posljednjih godina ponovno ulaze u cirkulaciju, no zasad ih, čini se, artikuliraju prilično marginalni ljudi.

Foucault neosporno snosi dio moralne odgovornosti

Bez ikakve dvojbe, prevratni moment seksualnog oslobođenja zadnje trećine prošlog stoljeća nosio je sa sobom i neke mračne epizode. Je li u njima sudjelovao i Michel Foucault? Jednim dijelom definitivno jest. Je li bio pedofil? Za to nemamo dokaza i u ovom trenutku možemo tek nagađati, kao što možemo nagađati o bilo kome drugom.

Imajući na umu sve što je ovdje napisano, ako bi jednog dana glasina bila potvrđena, ne bih bio pretjerano iznenađen. Nema sumnje da je kao i mnogi drugi francuski intelektualci toga doba imao opasne, temeljito krive stavove o dječjoj seksualnosti, koliko god oni bili odraz radikalnog duha i briljantnog uma koji je nerijetko plesao na delikatnoj granici dopuštenog i zamislivog. Ako i sam nije sudjelovao u zlostavljanju, teško je pobjeći od toga da vjerojatno snosi dio moralne odgovornosti za djecu koja su u međuvremenu nastradala od seksualnih predatora. Radikalna misao rađa radikalne posljedice. Tu zasigurno ne ostaje usamljen.

Podbacio je i u tom što kao ponajbolji interpretator politika moći nije prepoznao njihovu očitu zloupotrebu. Otvarao je dijaloški prostor za ljude poput Matzneffa, gradio je mostove tolerancije prema pojavama koje ne treba tolerirati i pomogao je formirati specifičnu društvenu klimu u kojoj je tako nešto bilo moguće. Nije ovo, međutim, nikakav krik za otkazivanjem Foucaulta.

Vode u kojima je plivao mutnije su no što bismo htjeli

Sve su to stvari s kojima se treba suočiti, neovisno o tom koliko cijenili njegove ostale briljantne ideje, konceptualne majstorije i opći doprinos kompleksnijem poimanju svijeta. Vode u kojima je plivao puno su mutnije nego što bismo mi možda htjeli, ali ni prešućivanje ni otkazivanje ne mogu biti odgovor na to.

Znamo, nažalost, da su danas upravo te metode primarni refleks dobrog dijela zapadne kulture, ali ostavimo manihejsku interpretaciju svijeta debilima i pokažimo prema Foucaultu barem djelić onog razumijevanja koje je on – boreći se s istovremeno s nekim svojim demonima – pokazivao prema pedofilima svog doba.

Kršćanski je pokazati razumijevanje, još kršćanskije opraštati. Katolička crkva uvijek nam iznova dariva tu lekciju.