Nekad je nužno odabrati stranu

Jedan francuski filozof u genijalnom animiranom filmu rastumačio je učenje velikog Alberta Camusa

Alain de Botton lansirao je novu epizodu svoje serije 'The School of Life'

FOTO: squarespace.com

Koji je smisao života? Ovo vječno pitanje može zvučati pojednostavljeno ili naivno, posebno u odnosu na većinu suvremene filozofije, koja pretpostavlja da pitanje nije koherentno i pogrešno rezervira fokus na sve manje i manje djeliće iskustva. Također, prije uspona sekularnog modernizma, a tako je još uvijek za vrlo mnogo ljudi, odgovor na ovo pitanje pružala je religija.

Nekada ste u njezin odgovor vjerovali ili ste o njemu šutjeli, no barem od Sørena Kierkegaarda naovamo filozofi Zapada veliko su pitanje shvaćali vrlo ozbiljno, a nijedan ih odgovor nije zadovoljio. Sredinom dvadesetog stoljeća, egzistencijalističkim misliocima poput Alberta Camusa činilo se da odgovora nema i da je život sam po sebi besmislen, a njime vlada apsurd.

Camus je svoja razmišljanja utkao u provokativne eseje poput ‘Mita o Sizifu’ ili romane kao što su ‘Kuga’ i ‘Stranac’ (‘L’Etranger’). Naslov potonjeg romana poznati francuski filozof i publicist Alain de Botton u svom recentnom videu ‘The School of Life’ (posvećenom Camusovoj filozofiji apsurda) na engleski prevodi kao ‘The Outsider’ (otpadnik, izopćenik, marginalac…). Čitajući knjigu de Botton je zaključio da je to neizostavna literatura tijekom puberteta, jer se takva pitanja prvi put počinju postavljati kada čovjek ima šesnaest ili sedamnaest godina. Colin Wilson, još jedan pisac vrlo popularan među adolescentima, potpunu ambivalenciju Mersaulta, protagonista ‘Stranca’, prema životu i ljudima objašnjava njegovim “osjećanjem nestvarnosti”. Samo ga nagovještaj skore smrti budi iz te letargije.

Siromašni filozof i književna superzvijezda

Međutim, umjesto da zdvaja nad očajavanjem lika kojeg je stvorio, Camus tvrdi da se osobna sloboda može dostići samo ako se sa životom uistinu uhvati ukoštac, hrabro gledajući u beskonačnost, imajući uvijek pomalo na umu krajnju mogućnost smrti, odnosno samoubojstva. De Botton, čini se, drži da su Camusov seksualni nonkonformizam, osjećaj za modu i naočit izgled bili dokazi njegovog psihološkog zdravlja i svježine, a ne samo stilističke manire. Naravno, Camus nije bio tek šarmantni zavodnik, nego “veliki prvak svakodnevne običnosti”, odlični amaterski nogometaš i književna superzvijezda nagrađena Nobelom.

https://youtu.be/01meVbOfObc

K tome, tijekom većine svoje karijere Camus je živio kao posvećeni novinar i politički aktivist, ostajući pri svojim lijevim ideološkim principima usprkos svim deformacijama koje je socijalizam doživljavao u Sovjetskom Savezu za vrijeme Staljinove vladavine, ali i poslije. U priloženom dokumentarcu možemo saznati mnogo o Camusovoj problematičnoj mladosti, prožetoj siromaštvom i gubitkom, stoga je pravo čudo da je Camus uspio proživjeti tako bogat i sadržajan, premda kratak život, čak i više od nekih socijalno privilegiranih pisaca i filozofa.

https://youtu.be/dICwQHVqLZU

Problem smrti je problem odnosa razuma i vjere

U gornjem televizijskom intervjuu, rijetko emitiranom, Camus odgovara na pitanja o svojoj kazališnoj adaptaciji romana ‘Bjesovi’ Fjodora M. Dostojevskog, spominjući “nihilizam” knjige i “stvarnost s kojom se treba suočiti”. Camus ne spominje da je Dostojevski, baš kao i rani egzistencijalist Kierkegaard, s vremenom utonuo u neku vrstu agnostičke vjere, ne uzimajući u obzir mogućnost da intelektualci tog formata krenu tim putem. Međutim, ono oko čega bi se Camus i Dostojevski mogli složiti jest temeljni zaključak da se problemom smrti naprosto moramo baviti ako želimo doseći bilo kakav autentičan način života.

Izvor: openculture.com