Čini se gotovo nemoguće da u već zreloj eri televizije, 1969. godine, jedan izvanredni kulturni događaj koji je privukao tristo tisuća sudionika ostane nezapažen više od pedeset godina, no upravo se to dogodilo sa serijom koncerata koji su održani u razdoblju od šest tjedana, šest vrućih ljetnih nedjelja u njujorškom parku Mt. Morris Park, usred probuđenog Harlema, udaljenog manje od dvjesto kilometara od kultnog Woodstocka koji se paralelno odvijao.
Isprva nesretno opisan kao “Crni Woodstock”, ovaj spektakl tek je nedavno dobio zasluženu pozornost, nakon što je arhivska građa koja je tolike godine ležala u skladištu maestralno iskorištena u jednom od najuspješnijih dokumentaraca 21. stoljeća. Debitantski trijumf Ahmira Thompsona, film Ljeto Soula (… Ili kada se revolucija nije mogla prenositi), pobjednik ovogodišnjih Oskara, prošlog vikenda prikazan u zagrebačkom dokukinu KIC-a, puno je više od snimke zaboravljenog koncerta, koliko god taj koncert bio dojmljiv.
Crna Amerika eksplodirala je 1968. godine
Kao i mnoga druga mjesta u SAD-u 1960-ih, Harlem je gubio strpljenje. Početkom nasilnih pobuna protiv rasne diskriminacije uglavnom se označavaju nemiri iz 1964. godine, kad su poslije policijskog ubojstva crnog tinejdžera uslijedili dani demonstracija, ali i vandalizma, pljački lokalnih dućana i napada na sjedište policije. Tijekom sljedećih godina nemiri su izbijali u mnogim gradovima, osobito tijekom “dugog, vrućeg ljeta 1967. godine“, kako je bio naziv za preko stotinu pobuna koje su to ljeto izbili diljem zemlje.
Tadašnji predsjednik, Lyndon B. Johnson, uspostavio je posebno tijelo, zaduživši ga da sastavi izvještaj o svemu što se zapravo događalo u ovim nemirima. Kernerova komisija, nazvana po predsjedavajućem Ottu Kerneru, guverneru iz Illinoisa, sljedeće godina predstavila je izuzetan dokumenat na više stotina stranica, u kojima se kao uzrok nemira navode, prije svega, rasna diskriminacija u svim sferama života, policijska brutalnost i neadekvatni mehanizmi socijalnih programa.
Johnson nije očekivao tako otvoreno lociranje rana američkog društva: službeni dokument neizbježno je zasjenio velike iskorake njegovih legislativnih reformi iz proteklih godina. Kako god, izvještaj je u reproduciran u ogromnim brojkama i dobio je izuzetnu recepciju u javnosti. Nedugo nakon toga, u travnju 1968. godine, ubijen je Martin Luther King. Crna Amerika ponovno je eksplodirala, a demonstracije su nastavljene i tijekom sljedeće godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Harlem Cultural Festival osiguravale Crne pantere
Do 1969. godine afroamerička zajednica bila je podijeljena na one koji su tražili promjene Kingovim nenasilnim reformističkim metodama, i one koji su bili spremni na nasilnu revoluciju. Tony Lawrence, pjevač i promotor, pokretač harlemskog festivala koji se prvi put održao dvije godine ranije, pripadao je prvoj skupini.
Festival je bio besplatan za sve posjetitelje, i to je svaki vikend omogućilo desecima tisuća siromašnih Njujorčana, golemom većinom crnaca, da prisustvuju koncertima. Takav je događaj, dakako, predstavljao i sigurnosni problem, a kako njujorška policija nije stajala iza događaja, osiguranje je preuzela upravo skupina koja je ostala najprepoznatljiviji znak afroameričkog bijesa druge polovice dvadesetog stoljeća, Crne pantere. No sve je prošlo u najboljem redu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Treba istaknuti, festival je imao jednog izuzetno snažnog saveznika u gradu. Bio je to gradonačelnik John Lindsay, koji je na čelu grada stajao od 1966. do 1973. godine. Lindsay je bio poprilično zanimljiva politička figura. Nakon što je u svojim ranim dvadesetim sudjelovao u američkim akcijama u Drugom svjetskom ratu, diplomirao je pravo na Sveučilištu Yale i postao republikanski kongresmen.
Zbog svojih progresivnih stavova, sredinom šezdesetih dobio je podršku njujorških liberala i izabran je za gradonačelnika. Svojim akcijama dobio je i naklonost crnačke zajednice.
Redatelj veoma vješto vodi dva narativa
S obzirom na to da je bio u sastavu spomenute Kernerove komisije, na čiji je konačni izvještaj uvelike utjecao, Lindsay je bio jako dobro upoznat s problemima svojih afroameričkih i ostalih ne-bijelih sugrađana. Usred nemira nakon ubojstva Luthera Kinga, otišao je u Harlem, kamo je često zalazio, i izrazio svoje žaljenje ljudima na ulici.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poslije su mnogi isticali da je upravo njegovo posredovanje zaslužno za razmjerno mirnije rješavanje travanjskih nemira u New Yorku. Svoje razočaranje političkim smjerom Republikanaca Lindsay je konačno potvrdio 1971. godine, kad je prešao u Demokratsku stranku.
U Ljetu Soula, redatelj Thompson, poznatiji kao Questlove, veoma vješto vodi dva temeljna narativa: prvi izgrađen oko glazbe i snimaka koncerata, drugi oko društveno-političke realnosti epohe, utemeljen na pomno izabranoj filmskoj arhivskoj građi. Dodatnu perspektivu otvaraju protagonisti ovih događaja, intervjuirani za potrebe filma. Puno je momenata koji ovaj film čine dragocjenim dokumentom.
Jedan aspekt čine sjajni nastupi velikih tamnoputih glazbenika. Tu je devetnaestogodišnji Stevie Wonder, izuzetno nadahnut iza svog sintisajzera, tu je legenda bluesa, B. B. King, u punom naponu snage. Sjajan nastup imali su tadašnji supružnici, ponajveći jazz bubnjar Max Roach i njegova supruga, pjevačica Abbey Lincoln. Središnji dio dokumentarca obilježili su nastupi gospel glazbenika, a vodeće mjesto pripalo je moćnoj Mahaliji Jackson.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Filmu ne nedostaje političkih momenata
Religioznost je oduvijek bila jedan od nosećih stupova afroameričkog suočavanja s golemim preprekama na svom putu; druga važna komponenta, dakako, bila je glazba, što vjerno dočarava i ovaj film; no tek je politička participacija otvorila put prema dokidanju višestoljetnih prepreka. Na tom tragu, treba reći da političkih momenata u ovom filmu ne nedostaje.
Upečatljiva je govornička uloga Jessea Jacksona, političkog aktivista i baptističkog propovjednika koji je kasnih osamdesetih u dva navrata bio jedan od kandidata Demokratske stranke za predsjednika SAD-a. No u to vrijeme Jackson je bio u središtu pozornosti jer je bio čovjek u čijim je rukama, nakon što je ustrijeljen, umro Martin Luther King.
“Mnogi od vas ne mogu čitati novine. Mnogi od vas ne mogu čitati knjige jer su naše škole bile okrutne i ostavile vas nepismenima i polupismenima. Ali imate mentalni kapacitet da može pročitati znakove vremena.“ Jacksonov govor imao je snažnu recepciju u publici.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zanimljivo, nekoliko desetljeća kasnije, njegov sin, Jesse Jackson Jr., također je ostvario uspješnu političku karijeru, no 2013. godine, zajedno sa suprugom, priznao je krivnju za pronevjeru više stotina tisuća dolara prikupljenih u političkoj kampanji; između ostaloga, potrošili su tisuće dolara na preparirane životinje i primjerice, potpisani šešir Michaela Jacksona. Osuđen je na trideset mjeseci zatvora.
Pozivali na oslobađanje zatvorenih Crnih pantera
Upečatljiva priča o nedaćama sa zatvorom obilježila je i Harlem Cultural Festival. Upravo Jackson stariji pozivao je na podršku pripadnicima Crnih pantera, njih 21, poznatih kao Panther 21, koji su ranije te godine zatvoreni zbog sumnje u planiranje terorističkih napada. Dvije godine kasnije svi su oslobođeni optužnice.
Iste te 1971. godine, jedna od osumnjičenih, Afeni Shakur, rodit će sina koji će dvadesetak godina kasnije, pod imenom Tupac Amaru Shakur, postati jedan od najvažnijih repera svih vremena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Jeste li spremni ubiti ako je potrebno?”
Konačno, izuzetan politički moment festivala predstavlja nastup legendarne Nine Simone, “odjevene poput afričke kraljice”, čijim izvedbama nije nedostajalo vehementnosti ni u nastupu ni u retorici. Tako je pročitala pjesmu Davida Nelsona, njujorškog pjesnika, pjesmu koja je sadržavala i sljedeće stihove:
Jeste li spremni učiniti ono što je potrebno? Jeste li spremni ubiti ako je potrebno? Jeste li spremni razbijati bjelačke stvari? Zapaliti građevine? I bili su spremni, posve razumljivo, ali tog ljeta u Harlemu pobijedile su druge emocije.
Kako se tada održao i Woodstock koji je dobio sav publicitet, autor snimaka harlemskog festivala snimljeni je materijal pokušavao prodati kao “Crni Woodstock“. Nije bilo interesa za tako nešto. No Harlem Cultural Festival ne treba uspoređivati s njegovim slavnijim suvremenikom. Njegovu važnost možda vidimo tek sada, no kako demonstrira ovaj vanserijski montiran i uređen, inteligentno i promišljeno režiran dokumentarac, u životima onih koji su bili tamo tih nekoliko usijanih harlemskih nedjelja, malo što je ostavilo tako snažan trag.
Jedan od najboljih dokumentaraca 21. stoljeća o ljetu kada je Nina Simone bila spremna ubijati
Ovogodišnji pobjednik Oskara za dokumentarce izniman je u uvid u neka od gorućih američkih problema 1960-ih
Kao i mnoga druga mjesta u SAD-u 1960-ih, Harlem je gubio strpljenje. Početkom nasilnih pobuna protiv rasne diskriminacije uglavnom se označavaju nemiri iz 1964. godine, kad su poslije policijskog ubojstva crnog tinejdžera uslijedili dani demonstracija, ali i vandalizma, pljački lokalnih dućana i napada na sjedište policije. Tijekom sljedećih godina nemiri su izbijali u mnogim gradovima, osobito tijekom "dugog, vrućeg ljeta 1967. godine“, kako je bio naziv za preko stotinu pobuna koje su to ljeto izbili diljem zemlje
Čini se gotovo nemoguće da u već zreloj eri televizije, 1969. godine, jedan izvanredni kulturni događaj koji je privukao tristo tisuća sudionika ostane nezapažen više od pedeset godina, no upravo se to dogodilo sa serijom koncerata koji su održani u razdoblju od šest tjedana, šest vrućih ljetnih nedjelja u njujorškom parku Mt. Morris Park, usred probuđenog Harlema, udaljenog manje od dvjesto kilometara od kultnog Woodstocka koji se paralelno odvijao.
Harlem Cultural Festival, kako je stvarni naziv manifestacije u sklopu koje su održani koncerti, privukao je glazbenike kao što su Stevie Wonder, B. B. King i Nina Simone, i u tim je nasilnim i krvavim, a opet optimističnim vremenima, kad se još činilo da bi svijet ubrzo morao postati puno pravednije mjesto, označio veličanstven trenutak proslave crnačke kulture, trenutak u kojem je, osobito nakon ubojstva Martina Luthera Kinga godinu dana ranije, već bilo posve jasno da ako nastavi u tom smjeru, Amerika i nema previše vremena na raspolaganju.
Isprva nesretno opisan kao “Crni Woodstock”, ovaj spektakl tek je nedavno dobio zasluženu pozornost, nakon što je arhivska građa koja je tolike godine ležala u skladištu maestralno iskorištena u jednom od najuspješnijih dokumentaraca 21. stoljeća. Debitantski trijumf Ahmira Thompsona, film Ljeto Soula (… Ili kada se revolucija nije mogla prenositi), pobjednik ovogodišnjih Oskara, prošlog vikenda prikazan u zagrebačkom dokukinu KIC-a, puno je više od snimke zaboravljenog koncerta, koliko god taj koncert bio dojmljiv.
Crna Amerika eksplodirala je 1968. godine
Kao i mnoga druga mjesta u SAD-u 1960-ih, Harlem je gubio strpljenje. Početkom nasilnih pobuna protiv rasne diskriminacije uglavnom se označavaju nemiri iz 1964. godine, kad su poslije policijskog ubojstva crnog tinejdžera uslijedili dani demonstracija, ali i vandalizma, pljački lokalnih dućana i napada na sjedište policije. Tijekom sljedećih godina nemiri su izbijali u mnogim gradovima, osobito tijekom “dugog, vrućeg ljeta 1967. godine“, kako je bio naziv za preko stotinu pobuna koje su to ljeto izbili diljem zemlje.
Tadašnji predsjednik, Lyndon B. Johnson, uspostavio je posebno tijelo, zaduživši ga da sastavi izvještaj o svemu što se zapravo događalo u ovim nemirima. Kernerova komisija, nazvana po predsjedavajućem Ottu Kerneru, guverneru iz Illinoisa, sljedeće godina predstavila je izuzetan dokumenat na više stotina stranica, u kojima se kao uzrok nemira navode, prije svega, rasna diskriminacija u svim sferama života, policijska brutalnost i neadekvatni mehanizmi socijalnih programa.
Johnson nije očekivao tako otvoreno lociranje rana američkog društva: službeni dokument neizbježno je zasjenio velike iskorake njegovih legislativnih reformi iz proteklih godina. Kako god, izvještaj je u reproduciran u ogromnim brojkama i dobio je izuzetnu recepciju u javnosti. Nedugo nakon toga, u travnju 1968. godine, ubijen je Martin Luther King. Crna Amerika ponovno je eksplodirala, a demonstracije su nastavljene i tijekom sljedeće godine.
Harlem Cultural Festival osiguravale Crne pantere
Do 1969. godine afroamerička zajednica bila je podijeljena na one koji su tražili promjene Kingovim nenasilnim reformističkim metodama, i one koji su bili spremni na nasilnu revoluciju. Tony Lawrence, pjevač i promotor, pokretač harlemskog festivala koji se prvi put održao dvije godine ranije, pripadao je prvoj skupini.
Festival je bio besplatan za sve posjetitelje, i to je svaki vikend omogućilo desecima tisuća siromašnih Njujorčana, golemom većinom crnaca, da prisustvuju koncertima. Takav je događaj, dakako, predstavljao i sigurnosni problem, a kako njujorška policija nije stajala iza događaja, osiguranje je preuzela upravo skupina koja je ostala najprepoznatljiviji znak afroameričkog bijesa druge polovice dvadesetog stoljeća, Crne pantere. No sve je prošlo u najboljem redu.
Treba istaknuti, festival je imao jednog izuzetno snažnog saveznika u gradu. Bio je to gradonačelnik John Lindsay, koji je na čelu grada stajao od 1966. do 1973. godine. Lindsay je bio poprilično zanimljiva politička figura. Nakon što je u svojim ranim dvadesetim sudjelovao u američkim akcijama u Drugom svjetskom ratu, diplomirao je pravo na Sveučilištu Yale i postao republikanski kongresmen.
Zbog svojih progresivnih stavova, sredinom šezdesetih dobio je podršku njujorških liberala i izabran je za gradonačelnika. Svojim akcijama dobio je i naklonost crnačke zajednice.
Redatelj veoma vješto vodi dva narativa
S obzirom na to da je bio u sastavu spomenute Kernerove komisije, na čiji je konačni izvještaj uvelike utjecao, Lindsay je bio jako dobro upoznat s problemima svojih afroameričkih i ostalih ne-bijelih sugrađana. Usred nemira nakon ubojstva Luthera Kinga, otišao je u Harlem, kamo je često zalazio, i izrazio svoje žaljenje ljudima na ulici.
Poslije su mnogi isticali da je upravo njegovo posredovanje zaslužno za razmjerno mirnije rješavanje travanjskih nemira u New Yorku. Svoje razočaranje političkim smjerom Republikanaca Lindsay je konačno potvrdio 1971. godine, kad je prešao u Demokratsku stranku.
U Ljetu Soula, redatelj Thompson, poznatiji kao Questlove, veoma vješto vodi dva temeljna narativa: prvi izgrađen oko glazbe i snimaka koncerata, drugi oko društveno-političke realnosti epohe, utemeljen na pomno izabranoj filmskoj arhivskoj građi. Dodatnu perspektivu otvaraju protagonisti ovih događaja, intervjuirani za potrebe filma. Puno je momenata koji ovaj film čine dragocjenim dokumentom.
Jedan aspekt čine sjajni nastupi velikih tamnoputih glazbenika. Tu je devetnaestogodišnji Stevie Wonder, izuzetno nadahnut iza svog sintisajzera, tu je legenda bluesa, B. B. King, u punom naponu snage. Sjajan nastup imali su tadašnji supružnici, ponajveći jazz bubnjar Max Roach i njegova supruga, pjevačica Abbey Lincoln. Središnji dio dokumentarca obilježili su nastupi gospel glazbenika, a vodeće mjesto pripalo je moćnoj Mahaliji Jackson.
Filmu ne nedostaje političkih momenata
Religioznost je oduvijek bila jedan od nosećih stupova afroameričkog suočavanja s golemim preprekama na svom putu; druga važna komponenta, dakako, bila je glazba, što vjerno dočarava i ovaj film; no tek je politička participacija otvorila put prema dokidanju višestoljetnih prepreka. Na tom tragu, treba reći da političkih momenata u ovom filmu ne nedostaje.
Upečatljiva je govornička uloga Jessea Jacksona, političkog aktivista i baptističkog propovjednika koji je kasnih osamdesetih u dva navrata bio jedan od kandidata Demokratske stranke za predsjednika SAD-a. No u to vrijeme Jackson je bio u središtu pozornosti jer je bio čovjek u čijim je rukama, nakon što je ustrijeljen, umro Martin Luther King.
“Mnogi od vas ne mogu čitati novine. Mnogi od vas ne mogu čitati knjige jer su naše škole bile okrutne i ostavile vas nepismenima i polupismenima. Ali imate mentalni kapacitet da može pročitati znakove vremena.“ Jacksonov govor imao je snažnu recepciju u publici.
Zanimljivo, nekoliko desetljeća kasnije, njegov sin, Jesse Jackson Jr., također je ostvario uspješnu političku karijeru, no 2013. godine, zajedno sa suprugom, priznao je krivnju za pronevjeru više stotina tisuća dolara prikupljenih u političkoj kampanji; između ostaloga, potrošili su tisuće dolara na preparirane životinje i primjerice, potpisani šešir Michaela Jacksona. Osuđen je na trideset mjeseci zatvora.
Pozivali na oslobađanje zatvorenih Crnih pantera
Upečatljiva priča o nedaćama sa zatvorom obilježila je i Harlem Cultural Festival. Upravo Jackson stariji pozivao je na podršku pripadnicima Crnih pantera, njih 21, poznatih kao Panther 21, koji su ranije te godine zatvoreni zbog sumnje u planiranje terorističkih napada. Dvije godine kasnije svi su oslobođeni optužnice.
Iste te 1971. godine, jedna od osumnjičenih, Afeni Shakur, rodit će sina koji će dvadesetak godina kasnije, pod imenom Tupac Amaru Shakur, postati jedan od najvažnijih repera svih vremena.
“Jeste li spremni ubiti ako je potrebno?”
Konačno, izuzetan politički moment festivala predstavlja nastup legendarne Nine Simone, “odjevene poput afričke kraljice”, čijim izvedbama nije nedostajalo vehementnosti ni u nastupu ni u retorici. Tako je pročitala pjesmu Davida Nelsona, njujorškog pjesnika, pjesmu koja je sadržavala i sljedeće stihove:
Jeste li spremni učiniti ono što je potrebno? Jeste li spremni ubiti ako je potrebno? Jeste li spremni razbijati bjelačke stvari? Zapaliti građevine? I bili su spremni, posve razumljivo, ali tog ljeta u Harlemu pobijedile su druge emocije.
Kako se tada održao i Woodstock koji je dobio sav publicitet, autor snimaka harlemskog festivala snimljeni je materijal pokušavao prodati kao “Crni Woodstock“. Nije bilo interesa za tako nešto. No Harlem Cultural Festival ne treba uspoređivati s njegovim slavnijim suvremenikom. Njegovu važnost možda vidimo tek sada, no kako demonstrira ovaj vanserijski montiran i uređen, inteligentno i promišljeno režiran dokumentarac, u životima onih koji su bili tamo tih nekoliko usijanih harlemskih nedjelja, malo što je ostavilo tako snažan trag.