Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar

Jedan od naših najboljih suvremenih slikara brutalno iskreno o probijanju u zemlji poput Hrvatske, krizama i fantastičnim uspjesima

Mladen Pleše razgovara s Matkom Vekićem, ovogodišnjim dobitnikom Grand Prixa šestog izdanja Bijenala slikarstva

Jedan od naših najboljih suvremenih slikara brutalno iskreno o probijanju u zemlji poput Hrvatske, krizama i fantastičnim uspjesima

Mladen Pleše razgovara s Matkom Vekićem, ovogodišnjim dobitnikom Grand Prixa šestog izdanja Bijenala slikarstva

FOTO: Vjekoslav Skledar

'Dugo mi je trebalo prihvatiti stvarnost, mislio sam da ću čim se pojavim na tržištu, svi prepoznati moju vrijednost'

Premda je Grand Prix šestog izdanja Bijenala slikarstva jedno od najvažnijih likovnih priznanja u nas, ovogodišnji laureat Matko Vekić (50), jedan od najboljih i najproduktivnijih suvremenih slikara, ipak nije bio previše impresioniran nagradom. Objašnjava kako su nagrade kao što je Grand Prix važne i definitivno olakšavaju život slikara, ali njemu nikada nisu bile motivacija za rad.

“Imam potrebu slikati, bez obzira na stručna priznanja, a za mene je prava nagrada kad ljudi u sebi ponesu osjećaje koje su doživjeli gledajući moje slike. Vjerojatno su mi zahvaljujući takvim doživljajima članovi žirija dodijelili nagradu.”

Atelje Matka Vekića razlikuje se od uobičajenih prostora u kojima djeluju likovni umjetnici. Dio obiteljske kuće, koja je uronjena u idilu zelenila Svetog duha s prekrasnim pogledom na Zagreb, projektiran je kao atelje. Golemih je dimenzija, a na krovu i na zidovima puno je dugačkih prozora, a na stropu, visokom više od pet metara, montirano je dvadesetak snažnih reflektora koji daju odlično osvjetljenje.

Matko Vekić Vjekoslav Skledar

Izložba koje je obilježila izlagačku sezonu u Hrvatskoj

Malo umjetnika ima tako veliki prostor za rad, a karakterizira ga, za slikare, nevjerojatna urednost i čistoća, pa više nalikuje ljekarni, nego slikarskom ateljeu. Boje, kistovi i ostali pribor uredno su posloženi, zid uz štafelaj prekriven je velikom plastikom kako ga Vekić, dok radi, ne bi zaprljao, a na podu nema čak ni tragova boje. Vekić kaže kako voli raditi u urednom ambijentu, no ponekad je, dok brusi slike, u ateljeu veća prašina nego u pilani, pa je zbog toga čak izradio posebnu komoru za brušenje.

Dovršeni radovi iz prethodnih ciklusa uredno su poslagani na gornjoj etaži ateljea, a na donjoj uz zid prislonjene su slike iz najnovijeg ciklusa Arhipelag, koje su u proljeće predstavljene na izložbi u MSU. Ta impresivna izložba sa 70 slika velikih formata, ističe se u obrazloženju nagrade, obilježila je čitavu izlagačku sezonu u Hrvatskoj i na njoj se Vekić na “najbolji slikarski način predstavio stručnoj i širokoj javnosti”.

Tematska raznolikost i široki interesi

Vekić još od studentskih danas radio s lakovima i uljanim bojama, no za razliku od prethodnih ciklusa, najnoviji radovi nastali su u tehnici akrilnih kitova na drvenim panelima. Takva tehnika omogućuje Vekiću razne intervencije brušenjem pigmenta pomiješanog s kitom. Time se postižu zanimljivi vizualni efekti koji daju novu dimenziju mediteranskom podneblju koje je Vekić uzeo kao motiv.

Međutim taj mediteranski pejzaž u Vekićevoj interpretaciji prerasta u apstrakciju snažnog, zadivljujućeg izričaja. Ciklus Arhipelag sve je iznenadio jer su do sada u Vekićevim slikarskim fazama dominirale nebrojne teme, bilderi, manekenke, teroristkinje, štakor i zlatna ribica, kukci, maske, automobili, električni stupovi i gradilišta, prometne petlje i mostovi, releji i dalekovodi, pečeni janjci, zahodi i stadioni, rovokopači i dizalice, oblaci i elementarna priroda…

Vekić, snimljen ovaj tjedan u svom ateljeu Vjekoslav Skledar

Vekić ima jednostavno objašnjenje za toliko različitih ciklusa i tema. “To dolazi spontano i logično. Cijeli život je traganje, a kako se s vremenom i sam čovjek mijenja, tako se izmjenjuju i teme koje obrađujem.” Takva tematska raznolikost rezultat je i Vekićevih širokih interesa. Za razliku od brojnih umjetnika, s Vekićem se može zanimljivo razgovarati o kulturi, politici, svim relevantnim društvenim temama i u sve je više nego dobro upućen. Dok priča o slikarstvu pomalo je suzdržan i oprezan, pažljivo bira riječi, no dok se povede razgovor o drugim temama, odmah živne, postane iznimno pričljiv, lako je uočiti da ga svijet oko nas i sve što se u njemu zbiva itekako zanima.

Iznenađenje na izložbi 2016. u MUO-u

Izraz tih šarolikih interesa bila je i izložba koju je krajem 2016. priredio u Muzeju za umjetnost i obrt pod nazivom Orijenta(liza)cija. Podijelio ju je na dva dijela Džihad i Maska slike božje. S obzirom na to da se voli i pismeno izražavati Vekić je u uvodom dijelu kataloga za izložbu napisao kako se džihad, sveti rat, ne vodi po horizontalnoj razini: ja ili mi protiv drugih. “Sveti rat se bojuje po vertikali. Individualna je to borba čovjekova da bi se čovještvo oslobodilo i uzdignulo, povratilo. Osebujno je to ratovanje protiv vlastita neznanja, ljubomore, straha, zloće”, zaključuje Vekić. Posjetiteljima izložbe priredio je golemo iznenađenje jer u dijelu izložbe Džihad dominiralo golo žensko tijelo i to ne bilo kakvo.

Miroslav Gašparović, ravnatelj zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, zapisao je tim povodom: “Kontrapostirajući ženski akt koji svjesno i namjerno dovodi do granica vulgarnosti ali i maskira rukom koja prekriva lice s likom skrivenim pod burkom za koji možemo tek samo pretpostaviti, na osnovu kulturološkog prepoznavanja, da se radi o ženskoj osobi. Vekić suprotstavlja dva trenutno snažno sukobljena svjetonazora koja se, oba zapravo, svako iz svoje krajnosti, zasnivaju na potpunoj negaciji ženskog, a time, naravno, i samog ljudskog bića”.Gašparović zaključuje kako se Vekić ovom izložbom “definitivno etablirao kao umjetnik čiji prostor interesa nadilazi usko klasično poimanje slikarstva”.

‘Prepuštam da se stvari događaju same od sebe’

Prije tri godine, u izložbenom prostoru Laube Tomislava Klička, Vekić je priredio malu retrospektivu u kojoj se “obračunao” s prethodnim ciklusima, kako bi se, kao što sam ističe, “očistio” i mogao krenuti dalje. I to je očito otvorilo prostor za novi mediteranski ciklus. “Kad počneš raditi ni ne slutiš da bi od toga mogao nastati novi ciklus. Unaprijed ništa ne znam, prepuštam da se stvari događaju same od sebe. Nakon dvije, tri godine, kad se ispušem, ciklus je završen”.

Iako se divi slikarima koji cijeli život slikaju iste teme, Vekić je, za razliku od njih, prošao razne faze i transformacije, a u tim traganjima mijenjao je ne samo teme nego i tehnike. Na primjedbu kako slike tako velikih formata, 2,5 x 1,20 metara, nisu baš prikladne za uobičajene stambene prostore, Vekić objašnjava kako do formata dolazi promišljajući neku ideju i koncept. “Često se prisjetim Baudelairovih kritika salona iz sredine 19. stoljeća, kada je pisao kako ni muze nisu imune na dimenziju”, napominje Vekić te dodaje da su, primjerice, slike mediteranskog podneblja male, ostavile bi sasvim drugi dojam. “Siguran sam da nikoga ne bi impresionirale. Nije svejedno je li slika mala ili velika, premda, dakako, ako su mali formati promišljeni, kao kod Henrija Matissea, i one ostavljaju strašan dojam”.

Više od 40 samostalnih izložbi, Japan, Turska, Indija…

Matko Vekić rođen je u Zagrebu, maturirao je na grafičkom odjelu Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn, a diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Đure Sedera. Nekoliko godina radio je kao nastavnik crtanja i slikanja u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu, a potom je honorarno predavao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu pri Sveučilištu u Mostaru. Od 2017. redoviti je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje obnaša dužnost predstojnika Katedre za crtanje i slikanje.

Priredio je više od 40 samostalnih izložaba, izlagao na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i na međunarodnim likovnim manifestacijama, a studijski je boravio u Japanu, Turskoj i dvaput u Indiji. Za svoj rad dobio je godišnju nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika za mlade slikare, nagradu Premio Lissone u Lissoneu te nagradu za suvremenu umjetnost Filip Trade. Svoja je djela predstavio publici u Kairu, Veneciji, a postavio je i nekoliko scenografija za kazališne predstave.

Jedan obilazak europskih muzeja kao dvije godine studija

Dok nam je njegova supruga servirala čaj, Vekić je priznao da ima dvije slabosti, putovanja i čaj. “Već kao student obišao sam sve glavne gradove Europe, posjetio sve važnije muzeje od Amsterdama do Londona, od Madrida i Pariza, a obišao sam i cijelu Italiju. Svojim studentima i danas ponavljam da jedan obilazak europskih muzeja vrijedi kao dvije godine studija”, kaže.

Kasnije je zavolio daleke zemlje poput Indije, Šri Lanke, Japana, Egipta, neka od tih putovanja trajala se mjesecima. S njih je uvijek donosio kući čajeve koji su mu najdraži napitak. Iako je teško zamisliti tog mirnog, odmjerenog i samozatajnog umjetnika kao avanturista, Vekić priča kako bi sa suprugom stavio ruksak na leđa, pa svaka tri dana mijenjao destinacije. Zarana je stekao putnu kondiciju, jer je veliki dio vremena, nakon završetka studija, provodio na putovanjima.

“U Škodi Feliciji vozio sam stalno na relaciji Zagreb-Široki Brijeg gdje sam predavao, a istodobno koristio sam svaki slobodni trenutak putovati u Beč gdje je moja supruga studirala”.

‘Mislio sam da će svi odmah prepoznati moju vrijednost’

Vekić priznaje kako mu je bilo teško prihvatiti realnost s kojom se susreo nakon što je diplomirao. “Dugo mi je trebalo prihvatiti stvarnost, mislio sam da ću čim se pojavim na tržištu, svi prepoznati moju vrijednost”. Nije bilo, kaže, lako probiti se kod kuće, a još je teže to napraviti u inozemstvu. “Kad dolazite iz tako male zemlje gotovo je nemoguće uspjeti. Probio sam neke barijere, prodao nešto, bilo je i dobrih kontakata, ali bez velike logistike i potpore šanse na veći uspjeh svedene su na minimum.”

Zanimljiva je priča o takozvanoj lajpciškoj školi, čijih se nekoliko članova profiliralo u slikare čije su cijene nezamislivo visoke. “Oni su ista generacija kao i moja, ali njihova je prednost bila što su iza njihovog projekta stajali kritičari, kolekcionari, kustosi, povjesničari umjetnosti…”

Nije ugodno prodavati slike, priča Vekić, jer u nas nema tržišta, odnosno ambijenta u kojem bi se mogle uspostaviti koliko toliko realne cijene. “Nema ni tržišta koje bi to reguliralo, kao što nema suradnje između kolekcionara, kustosa, kritičara, medija koji biti pomogli da se formira cijena nekog umjetničkog djela.”

Svaki umjetnik ima neki svoju imaginarnu publiku

Priznaje kako u svom fundusu ima ciklusa “koji su svi na broju, nitko ništa nije kupio.“ Na pitanje što je s ciklusom, primjerice, janjaca, odgovara kako su išli bolje nego li se moglo očekivati. “Ljudi su ih kupovali u ateljeu, a onda ih preprodavali po dva puta većoj cijeni.”

Na izložbama Vekić je uvijek izlagao slike koje su bile dio nekog projekta i tada mu kupci nisu bili u fokusu. “Naravno, ne možete stvarati samo za sebe, morate misliti i na publiku. Svaki umjetnik ima neki svoju imaginarnu publiku, to ne mora biti masa ljudi, dovoljno je dvoje ili troje s kojima vodite imaginarni dijalog i razgovore. Do takve mi je publike stalo”.

Manje drži do mišljenja nekih kritičara jer je ono, objašnjava, lako predvidljivo, a neki ga ni ne zanimaju jer nisu njegova publika. Za razliku od njih, iznimno je cijenio pokojnog Tonka Maroevića, zanimao ga je njegov doživljaj slike, kako ju je on vidio. Jednako tako voli čuti reakcije svojih kolega, njima najviše vjeruje.

Profesura mu jamči egzistenciju, a time slobodu stvaranja

Kao profesor na Akademiji Vekić ima zajamčenu egzistenciju, pa je potpuno slobodan u svom stvaralaštvu. “Bavim se stvarima kojima želim, sam odlučujem što ću raditi, nitko me ne može navoditi i sugerirati što i kako valja slikati.” Siguran je da bi se snašao i da ne radi kao profesor, da bi se uvijek našao kupac za njegove slike, no profesura mu omogućuje komotniju situaciju. “Omogućila mi je slobodu stvaranja i ne muči me imperativ prodavanja slika pod svaku cijenu. Čim je novac u pitanju, tada čovjek radi pod velikim pritiskom pa i pod svojevrsnom autocenzurom.”

Priznaje da je radio i po narudžbi, ali to je bilo teško, jer dovodi do unutarnjih borbi, dijaloga, preispitivanja… Ponekad mu je teško odvajati se od slika koje su mu drage ili važne. “Nije mi lako kad dođu ljudi koji pokažu sliku koju su vidjeli u katalogu i kažu da je žele kupiti, a meni je ona draga.” No, ako netko inzistira baš na toj slici, ako se vidi da mu je stalo do nje, a da ju ne namjerava preprodavati, tada Vekić pristaje odvojiti se od nje.

‘Kad dolazite iz tako male zemlje gotovo je nemoguće uspjeti’ Vjekoslav Skledar

Slike koje napravi brzo, u dahu, ispadnu najbolji radovi

Inspiracije crpi iz života, okoline koju promatra, iz razgovora, čitajući knjige ili gledajući filmove. “Dogodi se da po nekoliko sati sjedim u ateljeu, nište ne radim, samo razmišljam i motrim oko sebe, a to je proces kad mozak stalno nešto kombinira, planira, promišlja…” U ateljeu često radi u potpunoj tišini, no ponekad sluša klasičnu glazbu, premda voli i druge vrste muzike. Priča kako u pravilu slika lako i brzo, ali zapravo nema pravila. Već nakon prvih poteza kistom svjestan je da neke slike neće brzo završiti, da će to biti teška borba.

“Dio slika nastane u nekoliko dana, a s nekima se mučim mjesecima. Dogodi se da neku sliku napravim u jednom dahu, i tada su to najbolji radovi, ponekad bolji od nekih na kojima sam se mučio mjesecima.” Kad završi sliku i kad je svjestan da je to ono što je želio, odmah kreće na novi projekt. “Da ne ispadnem iz štosa. Popijem čaj i počnem slikati.” Slična je situacija kad završi s jednim ciklusom, odmah ima ideju i naslućuje neku novu fazu. U tijeku rada na slici ili pri samom kraju, Vekić počinje razmišljati kako će slika funkcionirati u prostoru, hoće li s drugim slikama imati neku relaciju. “Slika je završena tek kad ju postavim i prezentiram u prostoru.”

‘Ništa ne nastane bez da se prođe kroz krizu’

Premda nikad nije požalio što se bavi slikarstvom, ipak priznaje da je imao povremene krize. “To je normalno, to je dio umjetnikova života. Neke krize traju godinama, ništa ne nastane bez da se prođe kroz krizu. Imam dovoljno iskustva i godina da znam da se kroz te krize mora proći, te da se morate znati nositi s njima.” Priča kako svojim studentima pokušava objasniti da će prolaziti kroz razne faze kriza, vatrene, zračne, vodene. “Svaka ideja i kreacija prolazi kroz faze razbuktavanja, kad nešto samo titra, kad se traži forma i onda se to realizira u nekom materijalu.”

Mentorski rad sa studentima Akademije likovnih umjetnosti ne predstavlja mu teret, upravo suprotno. “Za razliku od nekih drugih kolega mene rad sa studentima ne iscrpljuje, s njima razgovaram o strategijama, pokušavam im se približiti, razumjeti ih, i pri tome im dajem punu slobodu.” Razgovarajući s njima, kaže Vekić, ujedno sam sebe preispituje, a zna se dogoditi da se njihove ideje poklapaju s nekim njegovim razmišljanjima.

Na Akademiji obično boravi sa studentima od 9 do 12 sati, što mu ne oduzima previše vremena, čak mu je pomoglo da bolje organizira radni dan. Poslije predavanja slijede druženja, kava i razgovori s prijateljima. Uglavnom radi poslijepodne, najintenzivnije pred večer, a kad nema obveza voli slikati prije podne jer je tada najbistriji.

Što govori svojim studentima, mladim umjetnicima

Kao profesor nastoji svojim studentima prenijeti ljubav prema slikarskom pozivu. “Tim zanatom želim inficirati svoje studente, želim da ga zavole, da to bude njihov život i svijet. Trudim se ne nametati im svoje ideje, već ih potičem da razviju ono što imaju u sebi”, govori Vekić te zaključuje kako je i inače takav u životu. Priča kako u svakoj generaciji ima talentiranih mladih ljudi, od kojih se dvadesetak posto izdvaja po velikom potencijalu. “No ni to nije jamstvo da će uspjeti kao umjetnici. Od cijele generacije, ako uspije 10 posto, onda je to puno.”

Za razliku o njegove generacije, današnji naraštaji, tvrdi Vekić, više se drže zajedno, više surađuju. “Mi smo bili individualci, pa čak i rivali, kod nas je vladao natjecateljski duh. Drago mi je da su ove generacije više okrenute jedni prema drugima.” Govori svojim studentima da prvih dvadesetak godina nakon završetka Akademije ne mogu računati da će zarađivati, a ako i prodaju nešto, taj će novac morati uložiti u kupnju materijala i plaćanje prostora.

“Objašnjavam im da je naš posao maraton, da moraju računati s tim da se ništa ne može postići n brzinu jer to nije sportsko natjecanje”, govori. Uz to Vekić ih upozorava da nije dovoljno samo završiti Akademiju i lijepo slikati i crtati. “Važno je stalno se obrazovati, istraživati, čitati, proučavati, to je u mom umjetničkom razvoju bilo bitno, pa i dan danas s kolegama razmjenjujem literaturu.”

‘Dogodi se da neku sliku napravim u jednom dahu, i to su najbolji radovi’ Vjekoslav Skledar