Sirijska arhitektica u rodnom Homsu pod opsadom, dvije je godine pisala sjajnu knjigu o obnovi zemlje
Tvrdi da je do rata došlo i zbog toga kako se promišljala arhitektura
Aforizam onaj tko nema povijest nema ni budućnost koristio se u Siriji prije rata tek u nekim nostalgičnim prilikama. Odnosio se poglavito na mlade opasno moderne ljude koji nisu znali što bi sa svojom poviješću.
No, otkako se u Siriji 2011. rasplamsao građanski rat ta je izreka dobila sasvim novo značenje: kako će izgledati budućnost Sirije s obzirom na to koliko je zemlja uništena. A mnogi se pitaju i ima li Sirija još uopće kakvu budućnost, piše Guardian.
Jedna od rijetkih koji nisu napustili Homs
Marwa al-Sabouni jedna je od rijetkih koje vjreruju da je odgovor na to pitanje potvrdan. Marwa je inače 34-godišnja arhitektica i majka dvoje djece. Rodila se i odrasla je u Homsu, gradu u kojem su se odvijale najkrvavije borbe. Ali ona, za razliku od mnogih, nije napustila svoju zemlju pa čak niti grad.
Arhitektonski biro koji, teoretski, još uvijek vodi zajedno sa svojim mužem nalazi se još na glavnom starom trgu, makar su ga zatvorili čim je rat počeo. Taj dio grada postao je, naime, odmah zabranjena zona. No, njezin dom, koji se također nalazi u neposrednoj blizini, uspio je nekako preživjeti razaranja.
“Sretna sam jer nismo trebali napuštati svoj dom”, kaže. Bili su, doduše, u njemu godinama zatvoreni kao da su u zatvoru. Čak dvije godine, tvrdi, nitko od njezine četveročlane obitelji nije vidio mjesec, ali nekim čudom je jedina šteta koju je njihova kuća pretrpjela bio koji slomljeni prozor.
Najgori su bili snajperi, ljudi su padali poput ptica
Tu dvogodišnju kalvariju prežvjeli su zahvaljujući nepresušnom optimizmu njezina muža i spiritualnosti koju nikad nisu prestali njegovati. “Ovo putovanje koje se zove život nosi teške i lagane stvari. Na ovu smo situaciju gledali kao na nešto zbog čega ćemo na kraju postati bolji ljudi”, priča entuzijastična arhitektica. “Zasad nisam bila kod psihijatra. Nadam se, znate, da sam iznutra još uvijek zdrava osoba”, šali se.
Sve je počelo, kaže, postupno pa su nekako usput učili nositi se s onim što novi dan donosi. Prvo su krenule demostracije. Zatim su krenule borbe. “Prvi put u životu smo čuli pucnjeve. Znali smo se šaliti na račun toga. U tim trenucima biste pomislili da ćete ujutro otvoriti ulazna vrata i zateći razrušeni grad. Zapravo bi sve bilo u redu pa biste se zapitali kamo su svi nestali”, prisjeća se.
Grozno je postalo tek kad su grad zaposjeli tenkovi, kad su počela jaka bombardiranja. “U gradu je bila gomila snajpera. Kontrolirali su naš kvart sa svih strana. Ljudi su umirali poput ptica. Hodali biste ulicom, a netko tko je hodao pored vas bi se jednostavno srušio. To je bilo teško”, nastavlja. Kaže da nisu svi gradovi u Siriji pretpjeli štete kave je pretrpio Homs, a još su i sad veliki dijelovi grada pod opsadom, tvrdi.
Karijera sveučilišne profesorice
Niti Marwa niti njezin muž nisu radili za vrijeme rata. Djecu su na početku školovali kod kuće, ali su ih zatim počeli regularno slati u školu. Marwa trenutačno predaje na fakultetu u obližnjem gradu Hami.
“Hama je udaljena 30 kilometara za koje nam je nekad trebalo 20 minuta. Kako biste sad stigli do Hame morate se 2 sata voziti zaobilazeći novi teritorij.” Tako se, naime, u Siriji danas naziva područje koje se nalazi pod konrolom ISIS-a. “A ni taj put nije osobito siguran s obzirom na to da Vlada kontrolira tek kratku dionicu ceste koja vodi do Hame.”
Važno je preživjeti
Otkad je krajem 2015. na snagu stupio prekid vatre, i otkada se veći dio pobunjenika povukao iz grada, zavladala je tišina. No, Homs se itekako promijenio. Stara gradska jezgra u kojoj su se nalazile poznate gradske tržnice nestala je. A nestalo je i otprilke 60 posto ostalih gradskih kvartova.
“Ljudi su se preselili u dijelove grada koji su još u kakvom takvom stanju. Radimo svašta kako bismo preživjeli. Moj suprug trenutačno radi 5 različitih poslova. Homs je prije rata bio poznat po tome da gotovo da i nije imao beskućnika. Danas su ceste pune ljudi koji su izgubili svoje domove”, objašnjava mlada arhitektica.”
“Ljudi izvana misle da je glavnina naših problema povezana s oružjem. Istina je da bolnive trenutačno ubijaju više ljudi nego meci”, tvrdi.
Traljav pristup obnovi kulturne baštine
Što se tiče gradske baštine, razrušeno je i ono malo što je od nje ostalo. No, obje izrazito važne građevine nisu preživjele rat. Porušene su i legendarna al-Validova džamija i drevna kršćanska crkva sv. Marije koja datira iz 50. godine poslije Krista.
“Nisam posjetila ni jedan od ta dva lokaliteta, nikome to nije dopušteno”, tvrdi. “Priča se da čak niti UN-ove organizacije zadužene za restauraciju povijesne jezgre Homsa ne mogu poduzeti ništa po pitanju restauracije.”
Slična situacija je i u Krak de Chevaliersu, križarskoj utvrdi koja se nalazi 40 kilometara zapadno od Homsa i koja se nalazi na popusu Unescove svjetske baštine. “Vlasti nikome ne govore što se događa tamo. No, počeli su radovi. Moj muž je otišao do Kraka i vidio da su stvari krenule. Ali čini se da je sve napravljeno na brzinu, pretpostavljam da se ionako cijela stvar svodi samo na slanje poruke”, dodaje.
Pitanje je treba li obnoviti Palmiru
Njezini osjećaji po pitanju restauracije onoga što je u Siriji ostalo i ponovne izgradnje onoga što je u potpunosti uništeno podijeljeni su. Kako pristupiti pitanju Palmire ne zna. Važniji su joj, kaže, ljudi koji tamo žive od toga hoće li se taj antički grad obnavljati.
No, postoji i druga strana priče. “Posjetila sam Palmiru kad sam bila školarka i čak je i tad grad bio devastiran i totalno zapušten, prepušten pustinji. Pogledajte samo fotografije takozvanog muzeja… Dio mene misli da je bolje što je Plamira uništena”, tvrdi.
Na trenutak zastaje pa nastavlja malo oprezije. “Razumijem zašto je Zapad toliko emocionalan po pitanju Palmire. Ali kad ovdje živite, onda shvatite da postoji i drugačiji kut gledanja na ciju tu stvar.”
Knjiga o obnovi Sirije
Sabouni je, inače, svoja stajališta o tome koliko će uloga arhitekture biti važna za budućnost Sirije, održi li se mir, raspisala u svojim memoarima The Battle for Home, koji bi uskoro trebali biti tiskani. Knjigu je pisala za vrijeme najjačih bombardiranja, a uvod je napisao filozof Roger Scruton koji autoricu opisuje kao jednu od najnevjerojatnijih osoba koje je u svom životu upoznao.
Upoznali su se pred dvije godine, na početku opsade Homsa. Sabouni je tad pisala Scruton molivši ga da joj objasni neko poglavlje iz svoje kjige Estetika arhitekture. Bio je osupnut. Pitao se kakva se to ekstentrična osoba bavi pitanjima estetike arhitekure u trenutku kad se njezina zemlja nalazi u ratnom stanju.
Odmah joj je odgovorio i tako je započela njihova korespondencija. Scruton tvrdi da njezino djelo nije samo knjiga produhovljenog mislioca, nego i izraz prekrasne duše koja se svojim čitateljima obraća puna nade.
Segregacija stanovništa pridonijela je ratu
Sabouni u svojoj knjizi postavlja ključni problem: sirijski urbanizam odigrao je veliku ulogu u prošlom ratu zbog činjenice što je previše ljudi živjelo u sketaškim getoima. Poziva sirijsku Vladu da izbjegne taj problem pri budućoj obnovi zemlje. Problem je što će njezin apel vjerojatno proći nezapaženo u Siriji s obzirom na to da zasad čak nije planirana niti objava njezina djela na arapskom jeziku.
No, činjneica je da su njezini argumenti važni i točni. Piše da bliskoistočna arhitektura u 21. stoljeću dolazi u samo dva modela: dubajskom koji nema duše i namijenjen je tek bogatim ljudima i islamski zamjenski model fradnje koji se poglavito svodi na prvokutne građevine na čije su ravne krovove nehajno, poput šešira položene kupole.
Izgubljen nacionalni identitet
Previše starih građenina je omraženo, porušeno ili ostavljeno na milost i nemilost vremenu dok su nove betonske pridonijele tek gubitku nacionalnog identiteta i samopoštovanja.
“Nedostatak ljepote, obećanja dobrog života koje arhitektura može nuditi… Strai Homs bio je poznat kao majka siromašnih. Nije vam trebao novac da biste tu živjeli. Bilo je to mjesto stabala, jamina i voća. Ali onda se ponad toga razvio novi grad sa svojom korupcijom i modernim blokovima lišavajući grad nade, a donoseći mu tek očaj”, piše arhitektica u svojoj knjizi.
Drugačiji pristup arhitekturi
“Čak i biljke potvrđuju moju tezu”, tvrdi arhitektica. “Na starim bazaltnim građevinama raste žuto cvijeće i trava. Nove građevine nemaju ništa od toga. One su mrtve poput leševa, a stare nekako i dalje žive.” Boji se i da će Vlada požurivati obnovu zemlje bez jasne strategije.
“Pred nama je toliko izazova. Pod hitno moramo vratiti ljudima domove, ali i vratiti svima nama dio koji smo izgubili. Ali ono što smo izgubili nije bilo dobro od samoga početka, u to sam duboko uvjerena. To nas je dovelo do ovoga gdje smo sada. Zamijenili smo svoje vrijednosti stare islamske arhitekture za neki rasipnički konzumeristički model i u cijelom tom procesu smo se izgubili”, tvrdi.