Amerikanci su za vrijeme najveće ekonomske krize u izgradnju muzeja uložili 5 milijardi dolara
Istraživanje je pokazalo neobične rezultate
Američki muzeji potrošili su u periodu između 2007. i 2014. na proširenja svojih izložbenih prostora više od 5 milijardi dolara, pokazala je studija koju je proveo list The Art Newspaper. Zanimljivo je da se upravo to razdoblje smatra najvećom američkom recesijskom krizom nakon vremena Velike depresije. Isto istraživanje pokazalo je da je SAD na proširenja muzeja u tom razdoblju potrošio više od svih drugih 37 zemalja uključenih u istraživanje.
Ravnatelji muzeja ustraju na tome da su takva proširenja nužna jer postojeći galerijski prostori svojom formom više ne zadovoljavaju zahtjeve suvremene umjetnosti. Tvrde da je performanse nemoguće izvoditi u klasičnom modelu bijele kocke. Ostali argumenti koji se navode uključuju potrebu za širenjem izložbenih prostora zbog prilagođavanja potrebama lokalnih zajednica te nadogradnju postojećih prostora zbog stalno rastućih muzejskih zbirki.
Investitori traže nove izložbene prostore
Neke ekspanzije uvjetovane su čak i potencijalnim donacijama muzejima. Takav je slučaj, primjerice, u losandželeskom muzeju Lacma (Los Angeles County Museum of Art) kojem je donator Jerry Perenchio kao uvjet za darovanje svoje zbirke vrijedne više od 500 milijuna dolara postavio izgradnju novog izložbenog prostora u koji bi se njegova vrijedna kolekcija umjetnina smjestila.
“Kad nemate dovoljno izložbenog prostora jednostavno niste u mogućnosti obratiti se nekom privatnom kolekcionaru koji posjeduje artefakt koji vam treba kako biste upotpunili neku svoju zbirku”, tvrdi Neal Benezra, ravnatelj SFMoMA-e (San Francisco Museum of Modern Art) u kojem se upravo završava projekt izgradnje dodatnog izložbenog prostora vrijednog 305 milijuna dolara.
Nove zgrade: potvrda statusa nekog muzeja
Osim toga, novi dodaci muzejima vidljiv su i materijalan dokaz uspješnosti nekog muzejskog ravnatelja ili njegovog odbora. “Neki ljudi grade muzeje jer ih smatraju potvrdom statusa”, kaže Renzo Piano, jedan od najznačajnijih autora djela suvremene arhitekture koji je dosad realizirao 25 velikih projekata izgradnje muzeja. “Takav stav obično prepoznajete u prvih 5 minuta razgovora”, tvrdi talijanski arhitekt.
Charles Saumarez Smith, ravnatelj londonske akademije umjetnosti RA (Royal Academy of Arts), također ima zanimljivu tezu. On, naime, tvrdi da su se velike muzejske kuće u New Yorku i Los Angelesu razvile zahvaljujući prijateljskoj kompeticiji.
Pronalazak investitora lakši kad je u pitanju kapitalni projekt
Provedeno istraživanje pokazalo je i da će se veći dio mecena isprsiti prije ako je u pitanju skupi projekt širenja muzeja. Michael Govan, ravnatelj Lacme, tvrdi da bi bilo nemoguće skupiti 350 milijuna koliko bi bilo potrebno da se obnovi postojeći kompleks galerijskih prostora. Kaže da je mnogo lakše naći sponzore spremne podržati rušenje starog i izgradnju novog kompleksa vrijednog 600 milijuna dolara, iako bi renovacija starog bila upola jeftinija.
Slično misli i Thomas Campell, ravnatelj njujorškog muzeja Metropolitan Museum of Art. “Ne mogu skupiti 100 milijuna dolara kako bismo otkupili jedno umjetničko djelo, ali mogu skupiti 600 milijuna kako bismo obnovili muzejsko krilo u kojem se, prijemrice, nalazi zbirka moderne. To je jednostavno lakše napraviti”, tvrdi.
Njegova kolegica Mary Ceruti, ravnateljica njujorškog muzeja SculptureCenter u kojem je pred dvije godine otvoreno novo krilo vrijedno 3.9 milijuna dolara, misli isto. Tvrdi da je lakše skupiti sredstva za kapitalne projekte jer investitori u takvim slučajevima smatraju da se radi o jedinstvenom ulaganju. “No, dobra stvar u tome je što velike organizacije stalno traže takve projekte”, dodaje.
U Europi su takva ulaganja nemoguća
Ovakva stajališta jedinstvena su za SAD. Studija je, naime, pokazala da se muzeji u drugim državama u mnogo većoj mjeri oslanjaju na državne dotacije. Provedenim istraživanjem utvrđeno je da je 0d 2007. do 2014. u svijetu na 75 projekata širenja muzeja potrošeno ukupno 8.9 milijardi dolara.
Od toga je u Velikoj Britaniji na ekspanzije 15 institucija potrošena milijarda dolara, a prosječni projekt stajao je 69 milijuna dolara dok je, za usporedbu, u SAD-u na sličan projekt prosječno potrošeno 190 milijuna dolara. “Volio bih da i mi ovdje imamo mogućnost potrošiti 800 milijuna na neki projekt”, kaže Saumarez Smith. “No SAD i Velika Britanija imaju značajne razlike u poreznim sustavima i dostupnosti bogatstva što nam ne ide u prilog”, tvrdi.
Jaka imena se isplate
Provedena studija otkrila je još nekoliko zanimljivih činjenica. Pokazalo se, između ostaloga, da izgradnja novih izložbenih prostora koje su projektirali poznati arhitekti stoji 52 posto više od onih koje su projektirala neka manje poznata imena.
Prosječna cijena kvadratnog metra nekog poznatog dizajnera tako primjerice stoji 2.458 dolara, dok manje poznati biroi računaju 1.617 dolara po kvadratnom metru. No, pokazalo se i da je ta investicija dugoročno isplativija jer posjećenost muzejima koje su projektirali poznati arhitekti raste za 97 posto (za razliku od posjećenosti muzejima nepoznatih arhitekata gdje ona u prosjeku iznosi 46 posto).
Arhitekata koji su se mogu smatrati poznatima, inače, postoji 10: Zaha Hadid, Frank Gehry, Foster + Partners, Renzo Piano, Herzog & de Meuron, Rem Koolhaas, Tod Williams and Billie Tsien, David Chipperfield, Steven Holl i Rafael Viñoly. A najtraženiji od njih je Piano koji je u periodu od 2007. do 2014. projektirao 5 muzejskih zgrada.
Drugačija mišljenja
No, ne misle svi da su investicije takve vrste uvijek mudar izbor. Adrian Ellis, direktor konzultantske firme AEA Consulting, kaže da trećina takvih projekata redovito propada. Bob Rennie, član odbora muzeja Art Institute of Chicago, kaže pak da neki sjevernoamerički muzeji grade bez da promisle što će u te nove zgrade smjestiti. “Nikako ne bismo voljeli da muzeji postanu mjesta za spekulativne investicije. Osiguranje takvih zgrada je skup posao”, kaže.
I Ceruti upozorava da troškovi ekspanzije ne završavaju rezanjem vrpce. “Nakon toga dolazite do točke u kojoj resurs postaje nešto što treba resurse”, kaže. Slično se pokazalo i u slučaju poznatog muzeja Whitney čiji su troškovi poslovanja nakon preseljenja u novu zgradu porasli s 33 milijuna dolara godišnje na 65 milijuna. Benezra kaže da se njegov muzej zbog troškova kampanje za izgradnju novog muzeja zadužio za trostruko više.
Zbog svega toga mnogi smatraju da se ovaj trend polako usporava. “Kustosi su revoltirani i polako su počeli natrag prisvajati prostore koje smatraju podobnijima za izložbe”, kaže Tom Eccles, pročelnik Bardovog odsjeka za Kuratorske studije. “Osim toga, polako se i izvori investicija iscrpljuju. Opravdati gradnju u današnje vrijeme mnogo je teže nego pred 5 godina”, zaključuje.