TELEGRAM: Inicijalnu ideju o remasteriranju „Sarajevskog Marlbora“ dala vam je prevoditeljica poljskog izdanja. Toj ideji ste se isprva opirali. Što je bilo prijelomno da ipak krenete u avanturu?

JERGOVIĆ: Pa, vjerojatno je prijelomna bila upornost moje prevoditeljice i prijateljice Magdalene Petryńske u ignoriranju mojih ponovljenih argumenata da ne mogu napisati bonus priču za poljski prijevod “Sarajevskog Marlbora”, jer je prošlo dvadeset i sedam godina otkako sam pisao tu knjigu. U međuvremenu sam postao neki drugi čovjek i neki drukčiji pisac, stil me je odveo tko zna gdje…

Pritom, Magdalena je za mene jedan od onih apsolutnih životnih autoriteta: poljska diplomatkinja u Beogradu devedesetih, kada je bila čvrsto ispovezivana s beogradskom građanskom i antiratnom opozicijom, i s onim nekim našim čistim i ispravnim svijetom koji je iz najplemenitijih pobuda izlazio i na stote demonstracije za rušenje Slobodana Miloševića ili za podršku Dubrovniku, Sarajevu, Srebrenici…

Prije toga, početkom osamdesetih, prvoborkinja pokreta Solidarnost, angažirana u rušenju komunizma i prekidu sovjetske okupacije, kojoj je u vrijeme ratnog stanja zabranjeno da se bavi svojim poslom, nego je morala pohađati tečaj ručne izrade dječjih igračaka, jer su komesari smatrali da će tek u tom poslu biti bezopasna; a još mnogo, mnogo prije toga, kao vrlo mala djevojčica, s još mlađom sestrom i majkom za vrijeme njemačke okupacije rodnog Lavova izbjegla je na zapad Poljske, dok je otac, kojeg više nikad neće vidjeti, ostao da čuva dom, koji nije mogao sačuvati, u rodnom gradu u koji Magdalena i njezina obitelj neće moći desetljećima da posjete, valjda sve dok iz njih ne ishlapi svo domotužje.

E vidite, kada se u jednoj takvoj ženi sastane veliki književni i spisateljski talent, koji angažira uglavnom samo u prevođenje, i kada je upravo ona prevoditelj tvojih knjiga na poljski, onda u jednom trenutku shvatiš da možeš i ono što ne možeš. Jer, ako ona stvarno misli da ti to možeš, onda zašto ne bi i mogao? Istina, ja nisam mogao napisati samo jednu takvu priču, nego sam ih odmah napisao pet. A nakon toga i svih dvadeset i devet koliko ih je bilo i u “Sarajevskom Marlboru”.

Naravno, riječ je o totalno drugoj i drukčijoj knjizi, jer sam ja nakon tolikih godina totalno drukčiji čovjek, i ono što je u vrijeme “Sarajevskog Marlbora” bio neobičan pokušaj da se stilizira sadašnjost, i to krajnje ekstremna sadašnjost života pod opsadom, i da se na taj način napiše knjiga u osnovi vrlo običnih, ali oko osobnih identiteta opsesivno upletenih priča, u vrijeme “Trojice za Kartal” nešto je konvencionalniji pokušaj da se stilizira prošlost, ali u opet krajnje neobičnom kodu: tako što će se napisati jedna knjiga koju je pisac već napisao.

Ali hajdemo zamisliti da je rukopis one prve knjige izgorio u ratu, ili da su sve njezine već odštampane primjerke oteli izvanzemaljci. I sad knjigu ponovo piše, ali tako da nijednu priču ne ponovi, premda se nekoliko priča, kao neka vrsta posvete, nastavljaju na priče iz “Sarajevskog Marlbora”, ili s njima čine neku vrstu dueta.

TELEGRAM: Namjera mora da je uključivala i resetiranje pisca i resetiranje vašeg privatnog lica. Koji dio je ispao teži? Ili: gdje ste lakše pritisnuli tipku “reset”?

JERGOVIĆ: Meni, na neki način, baš i nije veliki problem resetirati se. I počinjao sam ozbiljnije u gimnaziji pisati tako što bih pisao kao netko drugi. Napisao bih pjesmu Tina Ujevića, pa bih je na satu analize djela podvalio profesorici kao pjesmu Tina Ujevića. I onda bi cijeli razred, istina nevoljko, sudjelovao u analizi pjesme koja nije bila Ujevićeva, ali su svi mislili da jest. Takvim sam se stilskim vježbama bavio u završne dvije gimnazijske godine.

I naravno da nikad nisam bio otkriven. Pritom, vjerujte mi na riječ, imao sam dobru profesoricu, a ni svi moji razredni kolege, pogotovo kolegice, nisu baš bili sasvim nezainteresirani za književnost. Kasnije sam, pišući i objavljujući knjige, zapravo mnogo radio na stilskim, autorskim i žanrovskim transformacijama. Jedino što me nikad nije zanimalo i što sam smatrao da ne trebam raditi bilo je širenje tematskog okvira izvan onoga što me doista zanima i u čemu stvarno živim.

U svemu tome mi je pomagalo i novinarstvo. Pisanje u novinama za pisca je kao svakodnevno treniranje za maraton. To izoštri moć koncentracije. Važno mi je bilo izboriti se za potpunu kontrolu nad rečenicom, njezinim ritmom i melodijom, a onda i nad promjenama ritma. Recimo, naš jezik slabo podnosi kada se preblizu u rečenici ili u odjeljku ponavlja jedna ista riječ. Ali, istovremeno, ako pisac ovlada tom vrstom ponavljanja, otvaraju mu se neki očuđavajući registri, nešto do čega se drugim sredstvima teško može doprijeti.

Zahvaljujući svemu tome, i još koječemu, mogao sam pisati “Trojicu za Kartal” kao da dvadeset i sedam godina kasnije pišem “Sarajevski Marlboro”. Što to znači za pisca, a što za privatnu osobu? Zapravo, istu stvar. Upravo za ovo sam se u životu pripremao. A opet, za svaku svoju knjigu mogao bih istu stvar reći. Samo iz različitih razloga, na različite načine. Trudim se svaki put napisati drukčiju knjigu od svih svojih prethodnih knjiga.

TELEGRAM: Ima li u tom remakeu i stalne zavodljive dileme ispod naših koža, ono, da mi je to još jednom proći, onda bih drukčije…?

JERGOVIĆ: Znate, zapravo nema! Premda je čovjeku zavodljivo da u životu i u pisanju fantazira što bi učinio kad bi mu se pružila mogućnost da od početka odživi ono što je živio, sretna je okolnost što takvo što nije moguće. Recimo, da me sad pitate što bih učinio da se sutra probudim u 1989. godini i da znam sve što će se u našoj zemlji i u svijetu dogoditi u sljedeće trideset i tri godine, odgovorio bih vam mirne duše i čistog srca da bih kao razuman čovjek pobjegao s lica mjesta, i da bih bježao u neki daleki svijet, koji bi naravno bio na Zapadu.

Prethodno bih svoje bližnje te prijatelje i dobre znance pokušao nagovoriti da učine isto. Ali ne bih se puno oko njih mučio ako bi mislili da nisam normalan i ako ne bi htjeli bježati. Otišao bih, makar i sam samcat. I nijednom se ne bih osvrnuo. I još bih učinio sve da ne saznajem ništa o nesrećama koje narednih godina budu zahvatale moj jučerašnji svijet. Moj pogled bi bio okrenut na drugu stranu, e samo da sam 1989. mogao znati ono što danas znam. Ali zar bih na takav način bio sretniji? Sigurno ne bih.

Ali, što je još strašnije od takve nesreće, u tom slučaju ne bih mogao biti pisac. Jer piscem se biva iz nedostatka, nesposobnosti, invalidnosti, mentalne i emocionalne oštećenosti, piscem se biva zato što nisi uspio pobjeći onda kada je trebalo bježati, nego si pobjegao onda kada više ni bijeg nije bio nikakav izlaz, piscem se biva iz suštinske nesposobnosti čovjekove da se nosi sa životom i s vlastitom sudbinom.

Eto, zato je najbolje kad ne možeš postupati drukčije nego što postupaš. Biti pisac znači i pomalo biti unutar nekog vrlo široko postavljenog autističnog spektra: svijet te povređuje neprestanim iskakanjem iz kolotečine. Ljudi koji uspijevaju biti u kolotečini, ne mogu biti pisci. Oni su komesari jučerašnjeg doba, pretvoreni u menadžere naše današnjice. Kad vidim nasmiješenog menadžera u skupocjenom sivom odijelu, kako po susnježici prelazi cestu, jer je izašao iz firme u restoran preko puta, u njemu ja vidim Staljinovog komesara. Rado bih ga pregazio, ali ne smijem.

TELEGRAM: Knjigu otvara autobiografska priča “Kino” s kratkim, a snažnim doživljajem Ciminovog “Lovca na jelene”. Sjećam se da sam ga ja drugi put gledao u Leskovcu 1980., čekajući ponoć da se prijavim na odsluženje vojnog roka. Ispada da je film jak formativni impuls za našu generaciju?

JERGOVIĆ: Da, jest! Ali kako bismo sad ikome objasnili zašto jest. Ja mislim i zato što je nakon “Lovca na jelene”, nekih desetak ili više godina kasnije, započeo rat, koji je na određeni način sakrio neke druge filmove koji su nam bili važni, a o kojima bismo sad govorili da nije bilo rata.

Međutim, možda je zanimljivo da nam “Apokalipsa sada” nije, bez obzira na rat, bila tako formativno jak impuls kao “Lovac na jelene”. Jednom bih, kada se opet nađemo zajedno u Osijeku, da o tome pričamo. Možemo i u Zagrebu, premda mi Zagreb zbog nečega nije mjesto za razgovore koji imaju veze s ratovima devedesetih.

TELEGRAM: “Te noći posljednji sam se put grudvao s majkom”, zapisuje u toj priči vaš dječački prethodnik, prividno se i dirljivo rastajući s djetinjstvom. Da li se uopće možemo i želimo rastati od djeteta u sebi? Mislim da vaša literatura puno govori o tom odgađanju.

JERGOVIĆ: Ako smijem išta reći o svojoj literaturi, onda bih rekao da ona govori o nemogućnosti odrastanja. Čovjek se disciplinira, uklopi se i formatira, a onda se i oslobodi većeg dijela užasa djetinjstva i strave koju kao dijete vidiš u mraku, ali suštinski nikad ne odrasteš.

Problem je, međutim, u tome što postoje ljudi koji su se rodili bez djetinjstva, ili kojima je djetinjstvo zaboravom amputirano. Njih se plašim. Djeca su po svojoj prirodi zla i okrutna. S vremenom, međutim, naučiš kontrolirati vlastito zlo i okrutnost. To oni koji su se rodili bez djetinjstva nisu u stanju. Hoće li me opet netko sad napasti zato što govorim da su djeca po prirodi zla i okrutna?

TELEGRAM: A može li rat ikada u nama ostarjeti, kako skeptički mantra jedan od vaših antijunaka?

JERGOVIĆ: Ne može, naravno da ne može! Rat se samo odmiče od nas, teče niz vrijeme. A nama se onda čini da mi stojimo u mjestu i ne tečemo skupa s njim. Ljudi doživotno uživaju u toj jednostavnosti emocija i odnosa koju im je donio rat. Ako nema rata, mora se mnogo misliti.

TELEGRAM: Krije li se jedan od pogonskih motora ovih priča u isitni da, unatoč prepoznatljivoj našoj ratnoj pozornici, zapravo govore o globalnoj ljudskoj svakodnevici – o ljubavima, mržnjama, usponima i padovima, sitnim i krupnim izdajama i razočarenjima?

JERGOVIĆ: Rat je snažno svjetlo koje rasvijetli ono što je u ljudima prethodno zamračeno. A onda i njihove međusobne odnose. Rat je istina o ljudima, i o svakom čovjeku pojedinačno. Dugo nakon rata pokušava se prepraviti, sakriti, zamaskirati i ponovo zamračiti ono što je rat rasvijetlio. Recimo, moje veliko ratno saznanje, kojemu je posvećena barem jedna priča o “Trojici za Kartal”, jest da dobri ljudi postaju ratni zločinci.

Reći ćete, pa to smo i bez tebe znali! Da, ali ono što je strašno, što nas kasnije opterećuje, ono što ne možemo shvatiti i što nas onda dovodi do bijesa, jest da su najgori među takvim ratnim zločincima i ostali dobri ljudi. Naravno, dobri prema socijalnim, bračnim, porodičnim, susjedskim, općenarodnim i nacionalnim konvencijama. Dobri pred ljudima, ali možda ne i dobri pred Bogom!

Kad ovo kažem, ne mislim, naravno, na Boga iz crkve, onog nad kojim vjerske institucije imaju nadležnost, nego mislim na Boga iz srca i glave svakog onog djeteta koje nakon djetinjstva nastoji kontrolirati vlastito zlo i okrutnost.

Zašto ne dopuštamo sebi da budemo zli i da ubijamo čak ni kada nas nitko ne gleda, čak ni kada nema policije, suda i države? Nećete vjerovati što će vam reći jedan ateist: zbog Boga, zbog straha od Boga, zbog Božje milosti i Božje ljubavi. Rat je svijet bez Boga. Zato bogobojazni katkad toliko uživaju u ratu. Opuste se. I zato crkvenjaci vole rat. U ratu povjeruju da su oni Bog.

TELEGRAM: Često u ogoljenoj dokumentarnosti ispreplićete fantastične momente paralelnih vremena. Da li ste gledali izvrsnu njemačku seriju “Dark”, koja upravo na tom paradoksu počiva?

JERGOVIĆ: Nisam, premda znam da bih trebao.

TELEGRAM: Završnom pričom “Vaze” premošćujete skoro trideset godina između ratnog Sarajeva i pandemijskog i potresom uzdrhtalog Zagreba. Apokalipse različite a ljudi se navlas isto ponašaju u svojim strahovima?

JERGOVIĆ: Da, možda. Premda, moram i to priznati, nisam u pandemiji ni u potresu osjetio ništa od rata, premda sam oko sebe gledao mnoge ratne slike. Recimo, pusti Zagreb usred onoga prvog i jedinog ozbiljnog pandemijskog zatvaranja imao je atmosferu popodnevnog i predvečernjeg Sarajeva iz prvog mjeseca opsade. Centar Zagreba je onog jutra nakon potresa bio preslika centra Sarajeva iz vremena nakon prvih velikih granatiranja.

Ljudi su se isto ponašali. Zakleo bih se i da su to bili isti ljudi. Vrlo slična bila je i epidemijska histerija među narodom, a onda i prvo poricanje epidemije. Tako je izgledala prvotna obuzetost opsadom i teorijama o deblokadi grada i uplovljavanju Šeste američke flote u Jadran, s ciljem oslobađanja Sarajeva. A redovi pred benzinskim pumpama nakon potresa bili su identični redovima pred benzinskim pumpama u Sarajevu u danima prije početka rata.

Isti je bio i taj bijeg tisuća ljudi, isto je bilo i to opravdavanje: znaš, ali ja imam djecu, znaš, ali ja imam stare i bolesne roditelje. Sve drugo, međutim, bilo je različito. Nijednom, za epidemije, u sebi nisam osjetio stvarni strah od zaraze, od bolesti i od virusa. Samo neki daleki strah, kombiniran s prijezirom, od ljudskog ludovanja.

Prema potresu, koji sam slučajno dvaput dočekivao na šesnaestom katu novozagrebačkog nebodera, bio sam duboko ravnodušan. Ili zainteresiran na način djeteta koje nema pojam o tome da bi mu potres mogao naškoditi. Nula straha. Pola sata nakon potresa nagovarao sam Anu da uđe u lift, govoreći joj da će joj sutra trebati psihijatar ako u lift ne uđe odmah, danas. “Vaze” su, međutim, nešto drugo. One su porodična i ratna priča, koja ciničnim paradoksom slučajnosti završava u trenutku potresa. Na žalost, u toj priči svaka riječ je istinita. Nulta tačka imaginacije.

TELEGRAM: U “Marlboru” i u “Trojici” završni dio ste naslovili stihovima “Who will be the witness” iz Caveove razorne “The Witness Song”. Volite Cavea?

JERGOVIĆ: Volim Cavea. Volim taj mrak.

TELEGRAM: Iz opkoljenog Sarajeva prve ratne godine čudnim putevima probijale su se vaše priče u Nedjeljnu Dalmaciju, uz Slobodnu Dalmaciju tada nepatvorenog svjetionika slobode. Bez novinarstva ni danas ne možete, to je neki vaš žilavi svjetionik?

JERGOVIĆ: Mislim da novine i novinarstvo volim jer sam naivan pa vjerujem da novine i novinarstvo društvenu zajednicu čine društvenom zajednicom. Bez novinarstva društvena zajednica ne postoji, a država bez novinarstva je čvrsto hijerarhizirani čopor divljih zvijeri. Osim toga, kao što sam vam rekao, novinarstvo je svakodnevni trening pisanja. Novinarstvo je najbolja vježba koncentracije.

TELEGRAM: Vaša djela prerijetko izazivaju želju autora u drugim medijima da ih iskušaju. Ako se ne varam, dosad imamo samo film „Buick Rivera“ i predstavu „Kažeš Anđeo“, oba sjajna primjera u svojim segmentima. Zašto je to tako?

JERGOVIĆ: Možda da to pitate nekog drugog? Nikad nisam ništa učinio da me netko zavoli na takav način koji će omogućiti snimanje filmova po mojim romanima ili pripovijetkama. Uostalom, nakon što je za nikakve novce, još prije ustanovljenja HAVC-a, snimio “Buick Riveru”, za koji će u Puli osvojiti samo Zlatnu arenu za scenarij, ali će u Sarajevu pokupiti sva Srca Sarajeva – što je do danas jedini slučaj da neki hrvatski dugometražni igrani film osvoji glavnu nagradu Sarajevo film festivala – Goran Rušinović je skupa sa mnom napisao scenarij i za “Freelandera”.

Ali s tim se scenarijem na HAVC-u tako proveo, i u profesionalnom i u ljudskom smislu, da je otišao u emigraciju i za dugo vrijeme napustio hrvatski film. Hoće li se ikad vratiti, ne znam. Ali znam da mu je pri eventualnom povratku dobro ne spominjati moje ime. Nemam pojma zašto je to tako, ali je tako. Ali nije me previše briga! Da jest, nešto bih pokušao promijeniti. Bez filmova po svojim knjigama ja ništa ne gubim. Ako mi je baš do toga, mogu svaku svoju knjigu čitati i pustiti da mi se s unutarnje strane čeone ili zatiljačke kosti projicira njezin film.

Ista je stvar i s kazalištem. Kazališne tekstove nisam više pisao, jer ne vjerujem da bi ih itko ovdje igrao. Za romane i pripovijetke, za nedefinirane prozne tekstove, nije me briga hoće li ih netko čitati, pa ih onda mnogi ljudi čitaju i ja sam sretan što ih čitaju, ali dramske tekstove i scenarije sigurno neću pisati iz čista mira. Što zapravo znači da ih neću pisati nikako. Danas me teško itko može uvjeriti da bi nešto od toga moglo biti. I ne, ne pomišljajte da sam rezigniran. Od svih kobajagi intelektualnih poza ta mi je najmrža.

TELEGRAM: Dok sam se pripremao za razgovor vidio sam vijest da je englesko izdanje vašeg autobiografskog romana „Rod“ ušlo na proširenu listu ugledne Dublin Literary Award za 2022. Sjajno je da je do nominacije došlo upravo na kandidaturu Biblioteke grada Beograda. Na užas naših nacionalista?

JERGOVIĆ: Mislim da nacionaliste za tu stvar nije briga. Možda bi ih brinulo da je riječka knjižnica, koja je ispred Hrvatske akreditirana za nominacije, predložila moju knjigu. Kako se to nije dogodilo, možemo reći da se nije dogodilo ništa. Uostalom, vi za ovu stvar znate jer pratite moju Facebook stranicu.

I naravno da je lijepo i važno što i u postjugoslavensko vrijeme uživamo tu dragocjenu blagodat zajedničkog jezika i zajedničke kulturne i književne scene, koja nam omogućava da nikad ne možemo biti do kraja skrajnuti. Ako te ne žele u Rijeci, možda ćete željeti u Beogradu. Ili u Sarajevu. Ili na Cetinju. Ili u Ljubljani i Skoplju. Praktično sva se važna imena naših živih kultura koriste tom blagodati. Pritom, ne želim govoriti da sam važan. Premda ih očito ima koji misle da jesam.