Jerko Bakotin napisao je fantastičnu knjigu reportaža s lošim naslovom
Autor je posjetio zemlje poput Japana, Libanona, Palestinu i Mongoliju
Negdje u sjeni postizborne krize i u društvu koje sve manje zna što bi s vlastitom kulturom i znanošću, ali i u doba ozbiljne krize izdavaštva, Algoritam je čitateljima isporučio odličnu knjigu, pomalo nespretnog naslova. Njen autor je novinar Jerko Bakotin, a naslovljena je s “Bratstva, ubojstva i gajđin”.
Kao što rekosmo, nespretno izabran naslov mogao bi odbiti potencijalne čitatelje, koji iz njega neće uspjeti iščitati činjenicu da je riječ o zbirci izvrsnih putopisnih reportaža, i to s onih mjesta, izuzev Japana, u koja ne zalaze brojni ljudi i o kojima šira javnost malo toga zna.
Iako bi već i izbor mjesta koje je autor posjetio sugerirao njenu prosvjetiteljsku ulogu, kvaliteta rukopisa, ali i sam, gotovo zaboravljeni žanr aktivističkog reportažnog putopisa, podižu vrijednost ove knjige na višu razinu.
Proživljena iskustva
Nekoliko je razloga za to. Bakotin prije svega očito ne piše za neku slavu, a još manje za ozbiljan novac, ne pretvarajući se istodobno u nekog šminkerskog ljevičara koji egzistencijalno situiran obilazi svjetska žarišta i o njima piše knjige. Svakome tko se na kraju susretne s ovim rukopisom, bit će jasno da je riječ o duboko proživljenim iskustvima, u kojima ne nedostaje znanje o temi koju se problematizira, ali ono istodobno nije ni nadmeno.
Autor nas u knjizi vodi kroz Zapadnu Saharu, Palestinu, Izrael i Libanon, Mongoliju, Japan i Kosovo, nudeći nam istodobno nova znanja i opasnosti avanturizma, kao i osobne doživljaje. Najkvalitetniji dijelovi rukopisa su svakako oni novinarsko-reportažni, iz kojih je vidljiva autorova sposobnost uočavanja bitnog, talentirano reportersko oko za detalje i sposobnost držanja čitatelja budnima. Analizirajući u konačnici kompletan rukopis, teško se oteti dojmu kako je riječ o tekstu najsličnijem sjajnim reporterskim knjigama Pere Zlatara o situaciji u komunističkoj Albaniji.
Krizna svjetska žarišta
Pored toga što nam na jednak način otkrivaju malo poznate političke i društvene ambijente, oba autora imaju jednak stil i talent da zaintrigiraju čitatelje i ne zamore ih s prevelikom količinom informacija. Bakotinu ne nedostaje ni sjajnih sugovornika, pri čemu je jedan od zapaženijih posljednji veleposlanik Libanona u Jugoslaviji, Wiliam Habib, koji je zaključio sljedeće: “Kod vas se pisalo o libanonizaciji vaše države, kod nas o balkanizaciji naše. Jedine planine u regiji nalaze se u Libanonu, zato su sve manjine tu bježale. Ova zemlja je prodavaonica kristala, iskustvo koje treba sačuvati”.
Najbolji, ujedno i najduži dio knjige čini putopis s Kosova, i to unatoč, ili možda baš zbog autorove nevoljkosti da se pozabavi s kosovskim temama. S druge pak strane, jedna od najvećih kvaliteta knjige je autorova često prisutna svijest o nemogućnosti promjene situacije u kriznim žarištima ili iskorjenjivanju bijede u Mongoliji. Posjetiti sva ta društva koja žive u nekom izvancivilizacijskom vremenu i biti svjestan vlastite nemoći pa i cinizma pozicije u kojoj se nalazi, nije nimalo jednostavno.
Revolucija za nezavisnost
Shvaćajući ovaj rukopis na taj način, postat će nam jasnije koliko je knjiga nastala iz istinske unutrašnje potrebe za pisanjem i bilježenjem viđenog. Kao najbolja ilustracija navedenog može nam poslužiti Bakotinova misao o uspješnosti revolucionarne borbe za nezavisnost u Zapadnoj Sahari, u kojoj se osvrnuo na domete berlinske ljevice zainteresirane isključivo za bilo kakvu vrstu zabave i isprazno teoretiziranje. Kvaliteta i zanimljivost knjige osnažena je brojnim fotografijama koje su na ovim putovanjima snimili Damir Žižić, Hrvoje Krešić i sam autor.
Želite li na kraju doznati neke posve nepoznate detalje o 2500 kilometara dugom zidu kojim je marokanska vojska opasala Zapadnu Saharu, o sivoj ekonomiji kojom se održava život u Palestini, o romantici i tjeskobi Ulan Batora, ubrzanosti Japana ili paradoksima suvremenog Kosova, trebali biste pročitati ovu knjigu, koja se čita u jednom dahu. Ako ni zbog čega drugog, onda iz poštovanja prema autorovoj iskrenosti koji je u post scriptumu napisao da je pisao iz viška želje i nadobudnosti, a manjka znanja, te izrazio nadu da su se do kraja rukopisa ti odnosi promijenili.
Tekst je objavljen 16. siječnja u tiskanom izdanju Telegrama