Nekad je nužno odabrati stranu

Jesmo li spremni za prvu melodramu snimljenu u 3D-u? Mi mislimo da jesmo

Genijalni Wim Wenders s novim je filmom otišao u poptuno radikalne tehnike

youtube
FOTO: youtube

Postojala je izvjesna količina straha prije no što je film Wima Wendersa, “Every Thing Will Be Fine”, projiciran na ovogodišnjem Berlinaleu. S obzirom na to da su upravo majstori filma poput Wernera Herzoga ili Terrenca Malicka bili ti koji su ove godine razočarali berlinsku publiku, taj je strah možda i bio opravdan. Nije dugo trebalo da se ta bojazan rasprši poput tinte na starom papiru.

Gledatelj je odmah na početku katapultiran u nekakav zagušljivi prostor. I prije no što taj isti gledatelj uopće shvati gdje se nalazi, zasmeta ga oblačak prašine koji slobodno lebdi nadomak njegova nosa. To je trenutak u kojem film osvaja i više od sušte pozornosti. Shvatili ste, radi se o 3D filmu, naaravno da onda već i zrno prašine može natjerati na to da govorimo o spektaklu.

3D efekti su dosad bili rezervirani poglavito za akcijske filmove i metke koji gledatelju prolijeću opasno blizu glave. I tad je došao Wim Wenders koji je pred nekoliko sezona otkrio da trodimenzionalnost može funkcionirati čak i u dokumentarnom filmu. “Odsada radim isključivo 3D”, rekao je poznati redatelj tada.

I trenutak nepažnje je dovoljan

Wenders već godinama, uz sve čime se bavio, paralelno radi na “Every Thingu”. Tko bi pomislio da ćemo još uvijek biti u stanju govoriti o pionirskom podvigu nakon svih ovih godina? Ovaj uskoro sedamdesetogodišnjak sad nam predstavlja prvu veliku 3D dramu. Film prati sudbinu pisca Tomasa Eldona (James Franco). Protagonist je bio uključen u prometnu nesreću u kojoj je stradalo dijete.

Jedne večeri sjeda u svoj auto, vozi se kroz bajkovite snijegom zasute kanadske krajolike, a onda mu zazvoni telefon. U tom su se trenutku pod njegovim kotačima pronašle saonice. Iskače iz auta, optrči ga i pronađe dijete koje sjedi na sanjkama. Sve postaje bizarno nakon što je dijete odvezao njegovoj majci koja ga šokirano pita što se dogodilo bratu malca sa sanjki.

Odlična filmska ekipa

Krivnja i oproštaj, čovjek bi rekao da su to primjeri klasično njemačkih tema. U Filmu Wima Wendersa posljedice fatalne nesreće presijecaju čak tri sudbine – onu shrvane majke (Charlotte Gainsbourg), nesretnog pisca i njegove djevojke (Rachel McAdams).

Spori proces otuđivanja i udaljavanja nesretnog para pripovijeda se pomoću 3D tehnika. Slike se uvijek iznova umjetno kadriraju okvirima vratiju, prozorskim oknima pa čak i kuhinjskim elementima kroz koje kamera Benoita Debiea bilježi raspadanje života prikazanih filmova. Na taj ih način istovremeno izolira iz njihove okoline, ali i oslikava pozicije izgubljenih koje su bili primorani zauzeti pukim slučajem.

Zahvaljujući odabranim sredstvima gledatelj je uvijek iznova u mogućnosti vizualno proživjeti duševne ponore u koje se (anti)junaci spuštaju. Te su slike odlično dopunjene glazbom Alexandra Desplanta koji je očito odlično shvatio hičkokovsko rješenje stvaranja stalnog stanja napetosti.

Wenders kao Douglas Sirk 3D tehnologije

Ovdje govorimo o svojevrsnom kinematografskom otkrivenju. Wenders s 3D tehnikom radi upravo ono što je svojedobno radio Douglas Sirk pomoću technicolora. Ta metoda služenja kolorom prvotno je bila korištena samo u mjuziklima i avanturističkim filmovima. Dakle, sve-je-dobro-dok-je-šareno metoda. I onda se je pojavio veliki melodramatičar i počeo technicolor koristiti kako bi na taj način u dramama isticao emocionalna stanja. Pogledate li film shvatit ćete zašto se Wendersa naziva Dirkom 3D tehnologije.

Ovaj redatelj kroz svaki se svoj filmski uradak uvijek iznova gradi, ali pritom ipak ostaje dosljedan samome sebi. Zna kako ovu tehniku koristiti s iznimnim senzibilitetom, a da tehnika kao takva ne uguši filmski narativ. Uspjeva zadržati dramsku radnju, ali i glumca u prvom planu. Čak je i James Franco ovaj put uspio dokazati da nešto i vrijedi kad radi pod kvalitetnim vodstvom.