U Gavelli je bila premijera Tesle; dopala mi se ta nepretenciozna, mala predstava dobre energije

Dopao mi se Šovagovićev Tesla; Ima duha

Trenutno se sprema nekoliko produkcija o njegovom životu: Tesla: Beyond Imagination, nepoznatog redatelja Ivana Pavletića, u koji su involvirani Rade Šerbedžija i Igor Galo, drugi Vladimira Rajčića, ponovno s Šerbežijom ( kao da ne postoji nitko drugi) , a partnerica bi mu trebala biti zaboravljena holivudska crvenokosa zavodnica Lolita Davidovich. Snimljen je nedavno i američki projekt Tesla: Born in light, redatelja J. Michel Longa, a u produkciji je i film Tesla, u režiji Justin Gulleta, za koji je scenarij napisao beogradski producent D.Danijel Vujić, s nepoznatim castom. I u Srbiji se duže vrijeme pripremao projekt o Tesli, u kojem su trebale igrati Mirjana Karanović i Anica Dobra, no čini se kako je projekt zapeo u predprodukciji, jer već duže vrijeme ništa se ne čuje o njemu.

Što je to još uvijek toliko intrigantno u tom kontroverznom tipu s brčićima, koji je iz rodnog Smiljana doživio planetarnu slavu, ali i završio tragično, u jednom njujorškom hotelu, sam i zaboravljen od svih? Sve te elemente suptilno je iskoristio u svom projektu Šovagović, svojedobnom mišungu komorne drame, s komediografskim i kabaretskim elementima. Dopala mi se ova mala predstava dobre energije, koja ima ujednačen ritam od početka do kraja, nije zamorna, nije pretenciozna, nije preduga, na momente je vrlo zabavna. Šovagović je svom Tesli unio duha, priznajem, pribojavao sam se da to ne bude neka biografska pretenciozna gnjavaža.

O Teslinom se privatnom životu malo zna

Kako se o Tesli vrlo malo zna, izuzmemo li dio njegove poslovne karijere, velom tajne obavijen je njegov intiman život, tako su se pojavile mnoge knjige, disertacije, te novinski tekstovi u kojima se proizvoljno zaključuje, zavisno od imaginacije autora, je li Tesla , zapravo, bio homoseksualac, biseksualac, ili čak pedofil? Šovagović je vrlo diskretan po tom pitanju, ali najbolji dio predstave je onaj intimistički, obiteljski vezan za njegove roditelje, majku, brata, te stare ličke tetke. Tu je uspio čak u par minuta, koliko traju te scene, postići emotivnost, koja je toliko teško izvediva na sceni i razvikanijim redateljskim imenima.

U malenom prostoru Gavellina atrija, koji je zgodan, ali ima veliki problem s nedostatkom zraka i nedovoljnom klimatizacijom, tako da poslije predstave izlazite kao iz saune, Šovagović je uspio napraviti razigrani mizanscen. Imao je odlične suradnike u scenografkinji Veroniki Radman, autoru video instalacija Ivanu Marušiću Klifu, oblikovatelju svjetla Zdravku Stolniku, a ponajviše kostimografkinji Mariti Ćopo, koja je napravila krasne, sofisticirane, crne kostime, s puno mašte i rafinmana. Šovagović, koji je cijelo vrijeme prisutan u kutu, kao glazbenik, zajedno s Fadilom Abdulovom Fafom, odabrao je zanimljiv, nezvjezdani Gavellin cast, koji je odlično funkcionirao.

Odličan šesteročlani ansambl; svi tumače više likova

Svatko u ovom šesteročlanom ansamblu tumači nekoliko likova furioznom brzinom, tako da se i preodijevaju na sceni, što nimalo ne razbija teatarsku iluziju. Vrlo razigran je Đorđe Kukuljica, premalo iskorišten Gavellin glumac, koji je danas u punoj zrelosti, igrajući Teslina oca, prof. Bukowskog, magnata Westinghousea, a briljirao je u queer epizodi Hitlera. Mlada Tara Rosandić, ( da, to je ona simpa cura koja voli banku iz jedne reklamne kampanje) i buduća zvijezda nove serije koju za jesensku shemu priprema Nova TV, pokazuje nesumnjiv scenski talent, a ugodno me iznenadila songovima koje je izvela, muzikalnošću i žestinom glasa. U sceni napuštanja rodne kuće Teslina brata , pokazala je kao majka Georgina diskretnu emotivnost suznih očiju, bez imalo patetike.

Čini mi se kako je Svrtan učinio dobar potez uzevši je u pomlađeni ansambl. Iako baš nisam bio nježan prema dvije Gavelline članice u nekim prošlim osvrtima, Šovagović je učinio hrabar potez uzevši Nataliju Đorđević i Antoniju Stanišić Šperanda, izvukavši iz njih nešto što još nijednom redatelju nije uspjelo. I one tumače nekoliko uloga, a perfektne su kao babe Alka i Bakha, pokazavši zavidan komičarski nerv. Još jedna nova Gavellina uzdanica Andrej Dojkić opravdao je ravnateljevo povjerenje ulogama Teslina brata Dane, te Edisona i Pattona, fino nijansiravši svaku od tih rola, glumački i glasovno siguran.

Mali problem s prikazom Tesle u starosti

U naslovnoj ulozi Tesle pojavio se Marko Petrić, kojega sam zapazio prije pet godina u Buljanovoj predstavi Adio, kauboju na Splitskom ljetu, za koju je osvojio Nagradu glumišta kao najbolji mladi glumac, za kojega u kazališnim krugovima šuškaju već neko vrijeme kako bi mogao postati zvijezda. Kao Tesla bio je dobar, razigran, scenski mekan, no na glasu bi još morao poprilično poraditi. A koliko mu nedostaje glumačke zrelosti pokazao je u scenama Tesline starosti, kad je s amaterskim kazališnim trikovima oslanjanja na štap i tremolom jedne ruke pokušao dočarati vremešnost glavnog junaka, no u glasovnom registru ostao je na nivou Tesle iz mladosti. A to je propust redatelja koji nije dovoljno radio s mladim glumcem, kojeg još treba prilično modelirati.

Kad se nedavno pojavio u ITD-ovoj predstavi Magic evening Anice Tomić, gol do pasa, tetoviran, duže kose, odmah su krenule glasine kako imamo novog seks simbola hrvatskog glumišta. Biti će zanimljivo pratiti u kojem smjeru će se razvijati karijera ovog dečka koji obećava. Šovagović je tako zaključio Gavellinu sezonu, od koje se, usprkos respektabilnom broju sedam naslova, znatno više očekivalo u kreativnim dometima. Sve je počelo u rujnu prošle godine nesretnom adaptacijom Ivane Sajko Flaubertova klasika Gospođa Bovary, kojom je Saša Božić pod svaku cijenu želio biti originalan, poništivši svaki duh i rafinman divnog predloška, s nekim besmislenim miznscenskim rješenjima, a nije mu pomogla ni Jelena Miholjević, prihvativši ulogu koja uopće nije za nju.

Od sezone u Gavelli puno se više očekivalo

Kad se pročulo da Igor Vuk Torbica poslije megahita Hinkemann postavlja famozne Priče iz bečke šume, začudan Horvatov klasik, 40 godina nakon što je Kosta Spaić režirao u istoj kući predstavu koja je ušla u anale hrvatskog glumišta, očekivanja su bila ogromna. Nažalost, rezultat ih nije opravdao.Torbica je naišao na nerazumijevanje i otpor većine ansambla i to se vidjelo na sceni. Rezultat je bio sveden na pedeset posto onoga što je taj ansambl mogao pokazati, da je imao vjeru u najtalentiranijeg mladog redatelja u regiji. Šansu je iskoristila jedino Nataša Janjić u divnoj ulozi Marijane, dok su ostali bili svedeni na razinu korektne igre, ništa više. Nažalost.

Čini se kako se aktualni ravnatelji kazališta ili Drame nikako ne mogu tijekom trajanja mandata osloboditi ambicije i taština da trenutnu poziciju iskoriste i sebi prigrabe režiju u vlastitoj kući, umjesto da to prepuste kolegama. Tako se i ravnatelj prihvatio dosadnjikave scenske postave Šoljanove Romance o tri ljubavi, pruživši šansu mladim glumicama Martini Čvek i Teni Nemet Brankov, te Nikoli Baćeu i Igoru Kovaču, kojeg ravnatelj jako forsira, iako nije u svim rolama tijekom sezone to opravdao. Komet Aide Bukvić mnogi su gledatelji popljuvali kao slab tekst Justine del Corte, sa sapunastim zapletima, no meni se baš ta nepretencioznost predstave , likovnost i razigranost dijela ansambla, posebno Amara Bukvića, Nele Kocsis i Ksenije Pajić, dopala.

Debakl koji je obilježio sezonu

Mlada redateljica Tamara Damjanović nije iskoristila šansu uprizorivši vlastitu adaptaciju neloše drame Elvisa Bošnjaka Srce veće od ruku. Vidjevši rezultat Bošnjak se javno ogradio od prekrajanja svog teksta, a u ovoj priči o dva ljubavna para, za koju redateljici neosporno nedostaje kako životnog, tako i kazališnog iskustva, najbolje je iskoristila svojom zrelošću Barbara Nola. Tijekom sezone ispao je , nažalost, naslov Pijani ruskog dramatičara Viripajeva, kojeg smo lani vidjeli u sjajnoj postavi Ateljea 212 i režiji Borisa Liješevića, kojeg je radio Borna Baletić. Očito nedovoljno pripremljen i nesiguran u vlastiti redateljski rukopis, što je izazvalo nezadovoljstvo većine ansambla na čelu s Anjom Šovagović Despot, Baletić je odustao, a komad skinut u zadnjoj fazi proba.

Predstava koja je apsolutno trebala obilježiti sezonu jest adaptacija teksta Tene Štivičić Nevidljivi, u režiji Tomaža Pograjca, slovenskog redatelja kojeg je sama autorica izabrala. Ispala je potpuni debakl, s besmislenim scenskim rješenjima, s video ekranom, kromakijem i estetikom najjetinijih produkcija lokalnih hrvatskih televizija s početka devedesetih. Redatelj nije razumio, ili nije želio razumiti Štivičićkin dobar, psihološki nijansiran i težak tekst, a predstava je lišena bilo kakve empatije prema subinama likova kojima se bavi, strancima s Istoka kao nesretnim imigrantima koji se pokušavaju snaći u hladnoj, birokratskoj Velikoj Britaniji. A glumački ansambl, u kojemu ima vrsnih glumaca, poput Ozrena Grabarića, Nataše Janjić, Živka Anočića i Filipa Križana, nije , što je bilo toliko očito, vjerovao u one besmislice koje pretenciozni redatelj od njega zahtjeva, sveden na šetače po sceni i slagače maketa. Promašaj par excellence.

Tesla je možda ipak primjereniji za ITD

I sad na kraju, Filip Šovagović sa svojim Teslom, projektom koji bi možda bio primjerenijim za ITD, nego renomirani teatar u Frankopanskoj. Dok je HNK u ovoj dramskoj sezoni izbacio Matišićeve Ljude od voska, ZKM Novakovu Črnu mati zemlu u postavi dramaturga Tomislava Zajeca i režiji Dore Ruždjak Podolski, a Komedija pokušalo vratiti dijelić stare slave postavom razigrane Lemove i Mujićeve Kraljice čardaša, Gavella nije imala od sedam naslova u ovoj sezoni nijedan projekt dostojan konkurenciji navedenim. Zna se da su ovih dana krenule probe Pomerattovog komada Ponovno ujedinjenje dviju Koreja, kao prva jesenska premijera, u režiji veterana Magellija, u kojemu šansu dobiva i talentirana ravnateljeva kći Petra Svrtan.

Zna se da je Boris Svrtan odustao, vjerojatno u strahu od usporedbe sa Svibenovom adaptacijom Glembajevih, od istog naslova u sljedećoj sezoni, u kojem je njemu omiljeni Igor Kovač trebao biti Leone, a Nela Kocsis barunica Castelli, uloga koja bi joj nakon Laure Lenbachove savršeno pristajala. Navodno će se Pijani ipak postaviti, ali pod palicom jednog slovenskog redatelja, no sve drugo obavijeno je velom tajne. Svrtan je učinio dvije neosporne i hvale vrijedne stvari: pomladio je ansambl i pokrenuo Scenu 121, u atriju, ali to nije dovoljno. Kreativno već dulje vrijeme ovo etablirano gradsko kazalište zabrinjavajuće stagnira, a za sve ovo što nam je upriličilo u netom završenoj sezoni ne zaslužuje, nažalost, ništa više od dvojke.