'Kada sam počinjala s glumom, uvijek bih prešućivala da nisam na Akademiji. Danas sam ponosna što je moj put bio drugačiji'

TELEGRAM: Pratim vijesti koje stižu s gradilišta i čini mi se da je enigmatsko poetsko-dramsko tkivo Lorcine “Yerme” mlada redateljica Rajna Racz još više zabrijala u totalni teatar.

FRANKOVIĆ BRDAR: Da, njezine predstave su kao bogate torte s puno slojeva iznutra i sjajnom glazurom izvana.

TELEGRAM: Uostalom, Rajna je i pjesnikinja…

FRANKOVIĆ BRDAR: Rajnu u teatru zanima i poezija i slika, i glumac i priča, i glazba i tijelo i pokret i kostim i scena i svjetlo i tama, i prvi plan i drugi i treći… Rajna je prekrasna, talentirana i pametna umjetnica. Mislim da ima staru dušu. Postoji u njoj neko iskustvo koje ti se čini da ga je nemoguće imati u tim mladim godinama. Surađujemo zadnjih nekoliko godina i vidim kako raste i napreduje, zna što želi, a istovremeno je fleksibilna i otvorena. Mislim da je ovo definitivno njena najzrelija predstava. A tek je krenula.

TELEGRAM: Sjajna mi je njena teza o eksploziji različitih generacijskih iskustava u kazalištu. Što ste, dakle, razmijenili u toj eksploziji?

FRANKOVIĆ BRDAR: To je nešto što ona prakticira u radu i iz toga crpi, gledam je, može razmjenjivati misli i ideje jednako i s mladima i s starijima, a to je zaista velika stvar, jer prenijeti ideju i realizirati je, traži da imate suradnike na svojoj strani. Rajna svakako ima neiscrpnu maštu i jednostavno želite biti dio tog svijeta. Kad nas dvije sjednemo na kavu i maštamo, to zaista jest eksplozija, eksplozija ideja i planova. Nisam sigurna je li nam jedan život dovoljan da realiziramo sve što izmaštamo.

TELEGRAM: Kakva je bila vaša ranija percepcija toga komada i samog Lorce? Da li se mijenjala u ovom procesu?

FRANKOVIĆ BRDAR: Volim Lorcu, njegovu poetičnost i strast u njegovim dramama. Hipersenzibilnost i sinestezija su moje asocijacije na njegovo stvaralaštvo. A slikovitost njegovih misli traži da bude utjelovljena, realizirana u tijelu i pokretu, jednako kao i u riječi. A to je nešto što me u izvedbenom smislu jako zanima. Bolje sam poznavala njegove druge dvije drame „Krvavu svadbu“ i „Dom Bernarde Albe“, a „Yermu“ najmanje i zato mi je sjajno da se Rajna odlučila za taj komad.

Riječ je zapravo o nevjerojatno aktualnoj drami čiji je potencijal Rajna apsolutno maksimizirala. Dramski svijet “Yerme” jest svijet rituala i pravila koji se ne propituju, postulati prema kojima se živi ne dovode se u pitanje, a Yerma to počinje činiti, ne na svjesnoj razini, ona traži odgovore i načine da pripada tom svijetu. Yerma u komadu nekoliko puta kaže “Ja sam žedna, nisam prazna…” Njezina želja za djetetom je ujedno žudnja za znanjem, spoznajom svijeta izvan zatvorenih granica i nametnutog kanona shvaćanja svijeta i života.

TELEGRAM: Yermina trostruka rastrzanost – između čežnje majčinstva, neutažene žudnje u notornom braku i osjećaja dužnosti – je pravi roller coaster koji zadaje strašne izazove i mogućnosti za glumicu?

FRANKOVIĆ BRDAR: Yerma je u glumačkom smislu pravi dijamant za igranje, nevjerojatna glumačka poslastica. Sve teme koje ste naveli se snažno oslikavaju u predstavi. Tema majčinstva se rastvara u svim svojim nijansama, ljubavi, brige, želje, muke, depresije, odluke za neimanjem djece… Tema patrijarhata, nasilja u obitelji, osjećaja dužnosti i na kraju časti. Uživam u glumačkim mogućnostima koje imam na ovom projektu i jako sam zahvalna što ponovo u Rijeci radim s predivnim glumcima.

TELEGRAM: Možete li na svojoj koži zamisliti duševni i društveni škripac iz kojeg je izlaz tako drastičan – u zločinu iz očaja?

FRANKOVIĆ BRDAR: Ubojstvo koje se događa u ovoj verziji komada je simbolična smrt. To je ubojstvo starih vrijednosti i postulata čija je smrt nužna za novi početak. Ono je spoznaja da na zastarjelim postulatima nema napretka i budućnosti, kraj ove predstave zapravo je početak novog doba.

TELEGRAM: Ovo nije vaša prva suradnja s riječkim ansamblom. Igrali ste i u „Čeličnim magnolijama“.

FRANKOVIĆ BRDAR: Tako je, na poziv Renate Carole Gatice i Natalije Manojlović…

TELEGRAM: Kakav je osjećaj ulaska izvana u tkivo ansambla?

FRANKOVIĆ BRDAR: Bilo mi je prekrasno i napravile smo jako lijepu predstavu. Ansambl me je primio nevjerojatno toplo i srdačno. U radu sam se osjećala sigurno i kreativno. Ljudi s kojima sam surađivala divni su glumci i nevjerojatni kolege, a s još jednim iskustvom rada s njima mogu samo potvrditi sve što sam i tada osjetila. Prihvatili su me kao svoju i na tome sam im neizmjerno zahvalna. Radeći s njima i ja sam bolja glumica. Sve u ovoj predstavi posljedica je sjajne suradnje svih sektora.

TELEGRAM: Iskreno, strahujete li ikad od mogućnosti obostranog neprihvaćanja, makar i nesvjesnog?

FRANKOVIĆ BRDAR: U projekt uvijek ulazim s punim povjerenjem, pa što bude. Rad s ljudima uvijek je intenzivno iskustvo koje traži maksimalan angažman, emotivni, duhovni, fizički. Uvijek polazim s pozitivnog i optimističnog stajališta, uvijek prvo vidim pozitivne i kreativne aspekte, a ostalo shvaćam kao izazove. Ponekad se treba potruditi i naći rješenje, a ponekad se treba s ljudima pozdraviti i oprostiti. C’est la vie.

Ovaj posao traži određenu dozu kompatibilnosti i fleksibilnosti, važno je biti iskren do sebe i drugih i znati prepoznati kada ostati a kada otići. Kako sam odrasla na nezavisnoj sceni nemam puno iskustva s takozvanim velikim ansambl predstavama i uviđam koliko je važno imati podršku ansambla. Oni su vezno tkivo, oni Yerminoj borbi daju smisao. Bez njih nema ni mene ni Yerme. Pa i to pomalo učim, jer se u malim predstavama zapravo oslanjaš na sebe, a u ovakvim predstavama kolege ti daju puno, puno svojih leđa. Zajedno stvaramo svijet predstave i svi bez iznimke smo dio njega.

TELEGRAM: Slobodnjački status je isključivo stvar vašeg borbenog izbora ili stanja stvari na terenu? Da li ste ikada imali kakve pregovore o ulasku u stalni angažman?

FRANKOVIĆ BRDAR: Oduvijek sam slobodnjak, u duši sam slobodnjak, u glavi sam slobodnjak, volim biti slobodnjak. Taj me status čini, s jedne strane, uvijek spremnom, aktivnom, živom, a s druge strane zahvalnom na svakoj prilici koju dobijem.

TELEGRAM: Inspirativno, a vjerujem i stresno iskustvo, imali ste uskakanjem u kultnu predstavu „Pričaj mi o Gorkom“. Dajte mi malo opišite performersko koautorstvo s neponovljivom Mani Gotovac.

FRANKOVIĆ BRDAR: Mani, Mani, Mani… Voljela sam Mani i ona je voljela mene. Uvijek ću žaliti što se nismo malo ranije upoznale. Mani je bila pasionirana kazalištarka i nikada se nije bojala riskirati, a da biste to mogli mora u vama biti neke ludosti, ljudi će to pročitati kao hrabrost, ali prije svega to su strast i želja i žudnja za realizacijom neke ideje, nekog cilja, tada često nema racionalnosti, tada nastupa intuicija. Mani se, čini mi se, nije bojala pogriješiti, ili ako se i bojala to je uvijek nadvladala želja da se proba, da se riskira, da se skoči u ponor.

Nije se bojala ponora i znala je iz njega izroniti. Naravno, kada uđete u napravljenu i postavljenu predstavu to je uvijek osjetljiva stvar, morate postati dio tog tkiva. Ono što je bilo sjajno u radu s Mani Gotovac je koliko mi je zapravo dozvolila moje vlastite interpretacije. Voljela sam igrati tu predstavu, bila je iskrena i strastvena.

I Hana Hegedušić i Robert Plemić su me otvorenih ruku prihvatili. Nakon rada na tom projektu nekako smo se povezale i maštale puno novih projekata. Prerano je otišla Mani. Mani je na neki način i poveznica između mene i Rajne, preko Mani se dogodio poziv s Rajnine strane da sudjelujem u ispitu koji je radila, Paul Claudel “Razmeđe podneva”, sjajan tekst za koji se nadam da ćemo ga ponovo postaviti.

TELEGRAM: Iako ste već iza sebe imali snažnih filmskih i teatarskih uloga, nekako je 2013. ispala prijelomna. Tada se rodila Lucija Car, antiheroina televizijske trilogije “Počivali u miru”.

FRANKOVIĆ BRDAR: Mislim da je presudan ipak bio moj susret i suradnja s Vlatkom Vorkapić, a to je otvorilo put svemu drugome. Vlatka je bila prva osoba koja mi je dala profesionalnu priliku, ulogu u seriji “Kad zvoni?”, 2005. Na tom projektu smo kliknule i nakon toga napravile, pa mislim da mogu reći kultnu predstavu, predstavu koja me legitimirala u našu branšu, jednu od najboljih predstava koju sam radila, “Judith French”. Ta je predstava i ta uloga bila ishodišna točka za sve što je došlo poslije. A 2013., kako ste i rekli, došla je Lucija Car, na audiciji se još zvala Mirjana…

TELEGRAM: I kako je izgledao vaš prvi susret s Lucijom?

FRANKOVIĆ BRDAR: “Bilo je to vrijeme kada su na televiziji dominirale sapunice, pa sam pomislila da je to jedan od tih kastinga i skoro nisam otišla. Razuvjerio me moj tadašnji filmski partner Goran Bogdan, u to vrijeme smo snimali “Sonju i bika”, film koji je također režirala Vlatka Vorkapić… Već na audiciji mi je zamirisalo na nešto dobro.

Mislim da sam tada imala puno sreće i nisam bila niti svjesna što sam dobila. Svi smo nekako osjećali da radimo nešto dobro. Pomisao na taj projekt uvijek mi zagrije srce. Možda odbindžam sve tri sezone kad uhvatim vremena.

TELEGRAM: Jesu li vam godile žanrovske opaske da je Lucija naša Lisbeth Salander?

FRANKOVIĆ BRDAR: Svidio mi se generalno pozitivan odjek na lik Lucije Car. Kod nje je taj mrak bio ponešto drugačiji nego kod Lisbeth. Ali naravno, uvijek je lijepo kad te uspoređuju s nečim što je dobro i kvalitetno.

TELEGRAM: Snažan je terapijski društveni pročistač ove važne serije. Jeste li ga u tom smislu osjetili i na vlastitom habitusu?

FRANKOVIĆ BRDAR: Zapravo, kad sam u nekom procesu i kad mi je friško, nikada ne mogu objektivno sagledati stvar, uvijek sam prekritična, preispitujem se, kao i većina, uostalom… Tako da u trenutku kada je serija bila aktualna, stvar mi se događala, ali je nisam bila svjesna. Sad s odmakom shvaćam da smo napravili veliku i važnu stvar.

Užasno sam zahvalna na toj prilici. Odigrati takav kompleksan lik koji se razvija u tri sezone, nijanse i dijapazon koji sam imala prilike odigrati, surađivati s toliko kolega, baviti se relevantnim društveno političkim temama, pretpostavljam da je to prilika koja se u tom obliku dogodi jednom u životu.

TELEGRAM: Glumački talent neosporno vam struji u venama, ali zapravo ste završili komparativnu književnost na Filozofskom faksu u Zagrebu. Koliko vam taj paralelni nauk koristi u glumačkom pozivu?

FRANKOVIĆ BRDAR: Da, komparativnu književnost i kroatistiku. Zadovoljna sam i zahvalna što su se stvari odvile na taj način i što imam diplomu s Filozofskog. Taj fakultet mi je dao bazu, temelje i širinu. Sada sam jako ponosna na tu diplomu. Kada sam počinjala s glumom uvijek bih to prešućivala jer sam htjela da me shvate kao „ozbiljnu“ glumicu, što god to značilo (smijeh) a nisam znala kako bih objasnila da sam glumica, ali da zapravo studiram na Filozofskom.

Tako da ljudi uglavnom nisu znali da studiram na Filozofskom, nego su podrazumijevali da sam na Akademiji, a kada bi shvatili da nisam, nisu znali što bi sa mnom i kamo da me smjeste. Muka Isusova (smijeh). Kad se samo sjetim koliko sam energije potrošila na objašnjavanja… A zapravo, vjerojatno sam ja željela biti „smještena“ i prihvaćena. U svakom slučaju, sve je dobro što se dobro svrši iliti nekad bilo sad se spominjalo iliti mladost ludost (smijeh). Ne bih mijenjala ništa, volim svoju prošlost takvu kakva je, volim je se sjećati, tada sam vjerovala da je sve moguće.

TELEGRAM: Svojedobno su vas rušili na prijemnom na Akademiji. Nije bilo lako smoći hrabrosti i ipak nastaviti slijediti iskušenja scene?

FRANKOVIĆ BRDAR: Ma, da vam budem iskrena, ja se niti ne sjećam tko je tada bio u komisiji, sjećam se da ih je bilo puno. I komisije i drugih kandidata. Ja se toga sjećam kao nekog usporenog filma gdje hodam hodnicima, ljudi me pitaju koji put sam ovdje, prvi, drugi, treći…? Što sam pripremila, koliko dugo sam bila unutra, jesu li me tražili da odglumim sve što sam pripremila, što su me pitali…?

Sam prijamni je zapravo bio ugodan, tražili su da pokažem sve što sam pripremila. Ja sam tada već upisala Filozofski, pa je ovaj prijamni bio mala beba naspram onoga. Plus, kako sam ja u Zagreb došla iz Kutine, dođete nekako s tom naivnom djetinjom idejom da ćete u novom „velikom“ gradu koji nudi mogućnosti o kojima niste mogli sanjati, ostvariti sve svoje snove. Ne danas i ne odmah, ali jednom. S takvim sam ja mentalnim stanjem došla na prijamni na Akademiju, s namjerom da vidim što je to i kako i da dolazim koliko je god potrebno dok me ne prime.

Dakle ta činjenica da me nisu primili za mene je samo značila da jednostavno moram doći ponovo. Mislim da je gore bilo djevojci koju sam zamolila da mi javi jesam li prošla u uži krug. Kako tada još nisam živjela u Zagrebu i morala sam se vlakom vratiti za Kutinu, zamolila sam jednu djevojku bi li mi mogla javiti, pa je imala tu nezahvalnu poziciju da mi napiše, žao mi je nisi prošla (smijeh). Međutim, eto odvelo me u malo drugačijem smjeru. Nikada više nisam otišla na prijamni, jer sam u međuvremenu pronašla neki drugi put, za mene ispravan.

TELEGRAM: U kontekstu toga što ste sve postigli, osjećate li svojevrsni trijumf ili satisfakciju prema ondašnjim rušiteljima?

FRANKOVIĆ BRDAR: Ta mi je činjenica učinila više dobroga nego lošega. To što nisam na Akademiji me jednostavno tjeralo da više radim, da ulažem u sebe, u glumačko znanje i vještinu. Kroz život čovjek shvati da je svaki dan novi izazov, svaki projekt novi izazov. Ali onaj najveći i najteži je zapravo nadmetanje sa samim sobom. Pobjede su slatke, ali traju kratko, ne treba na njima graditi kuću. Neke dane pobijediš, neke dane izgubiš i baš su ti dragocjeni, ti dani kada izgubiš i podigneš se, to su dani koji grade karakter i kroče put za dalje.