Nekad je nužno odabrati stranu

Kako je 20 godina duga priča o Kazalištu Ulysses dobila svoju knjigu

Davor Špišić o novoj knjizi Borne Vujčića

FOTO: Mia Belušić

Da će ovo biti tužna, sretna i važna knjiga, već mi je predskazala naslovnica. Na coveru knjige „Od prvog čina – 20 godina Kazališta Ulysses“ Borne Vujčića (Nakladnik Kazalište Ulysses) fotografkinja Sandra Vitaljić instinktivno je ulovila začudan prizor. Isječak života i umjetnosti čije se refleksije poput krugova na vodi šire i umnažaju u Borninom sugestivnom ostvarenju.

U prvom planu fotografije snimljene jedne augustovske večeri 2001. vidimo plavokosog sedmogodišnjeg dječaka u bijeloj prozračnoj košuljici. Snimljen je s leđa kako s prozora brodice pruža ruku prema čeličnoj grdosiji koja siječe valove. Vojni desantni brod koji prolazi u zatravljenom dječakovom vidokrugu ipak nema svoju militarističku namjenu. Ne prevozi oružanu silu nego grozdove natiskane publike. Uzbuđene hodočasnike što hitaju otoku teatarske slobode u sigurni zagrljaj.

Dječak kojemu ne vidimo lice, u ono doba maleni nesvjesni glasnik slobode, danas je autor knjige „Od prvog čina“. Prihvativši se odgovornog zadatka da napiše biografski dnevnik Kazališta Ulysses (povodom 20 godina od osnutka ove dragocjene teatarske činjenice) Borna Vujčić je otkrio svoje lice i srce. Otisnuo je autobiografiju djetinjstva, mladosti i prvih lomova životnih iskustava. I manirizmom znatiželjnog sakupljača temeljnog Ulyssesovog amaneta: slobode i ljubavi, proizveo bujnu proznu fresku. Koja ne samo da je iscrpna faktografska kronologija (itekako važna budućim teatrološkim analitičarima) nego i začudna društvena memorija. Historija skutrena u onoj neuništivoj jakosti slabog protagonista – doslovce iz dječačke kože.

‘Objektivnost vam ne mogu obećati’

Žanrovski se Borna Vujčić s pravom odlučio za rakurs osobnog pripovijedanja, uklanjajući se onoj prečesto jalovoj i hladnoj „objektivizaciji“ teme. Uostalom, projekt Kazališta Ulysses nikada nije podrazumijevao notornu gradnju institucije, ispunjavanje forme lišene strasti, rizika, lutalaštva, nadanja i sumnji. Zato se i uloga Pripovjedača nipošto nije smjela lišiti emocija i osobnosti u pristupu.

U uvodnom poglavlju Borna nedvosmisleno najavljuje da je njegovo biće naprosto odrastalo s Ulyssesom i zato: „Svaka povijest nije skup neporecivih činjenica, već je priča. To ne znači da je svaka povijest neistinita. Ali treba osvijestiti da ona, poput romana ili drame, ima svojeg autora (…) Odmah na početku, od mene imate obećanje: sve što ovdje iznosim, zaista se dogodilo. Ali objektivnost vam ne mogu obećati. Za početak, zbog onoga što smo maloprije utvrdili: nema povijesti koja nije subjektivna. A ponajmanje je to moguće kad netko piše o nečemu što toliko voli.“

Povratak u olovne devedesete

Punokrvna Vujčićeva strategija priče o Kazalištu Ulysses od prvih stranica je oblikovana poput „ejzenštejnovske“ montaže ljudi (od megastarova do pozadinaca u backstageu), predstava, fikcije, društvenog i političkog konteksta… Izmjenama stanja u kojima se, odrastajući nalazio, strastveno montirajući tužne (napose preranom smrću oca Borislava, velikog dramatičara i prozaika, kojemu je knjiga i posvećena), smiješne, melankolične i zaljubljene dane, Borna sugestivno svoje najintimnije impresije ugrađuje u nasljedstvo svih nas.

Tako se, opisujući prve klice porinuća budućeg odisejskog teatra i maštanja njegovih osnivača Rade Šerbedžije i Borislava Vujčića, Borna osviješteno „vraća“ u Ulyssesovu predpovijest: olovne devedesete, na fonu krvavog raspada Jugoslavije. U ono vrijeme kada pisac Ulyssesove knjige postanka još nije bio rođen ili je tek koračao svoje prve trapave korake u život. Vrijeme je to kada se nezavisnost i sloboda pojedinca grubo gušila pod urlicima nacionalnih balkanskih čopora. Iz mučne sudbine progona Šerbedžije i njegove supruge Lenke Udovički (hrabre i vizionarske umjetničke vestalke Kazališta Ulysses) s jugoslavenskih prostora, kao i niza mučnih sudbina sličnih njihovoj, zasigurno je niknula gvozdena žudnja Kazališta Ulysses za pravom na slobodu. Estetsku i etičku.

Vozeći nas na palubi svoje vlastite odiseje, kroz sjećanje i svjedočenje, Borna uspješno prenosi taj gerilski, odmetnički duh kojim su Ulyssesovci pronosili „zastarjele“ ideje ljubavi, međusobnog uvažavanja, pribjegarstva i utjehe pred progonima. U kalendaru neke gromke jake povijesti dvadeset godina se možda ne čini golemim zalogajem, ali u Borninoj kronologiji zrcali se impresivan, tvrdoglavi i udarnički niz jedne ideje koja je rađala brojne blistave vrhunce teatra u svjetskim kategorijama.

Predrasude, sumnjičavosti, zluradosti

Od inauguracijske predstave Shakespeareovog „Kralja Leara“ u zanosnoj režiji Lenke Udovički i carskoj igri Rade Šerbedžije, pa sve do danas. Ono što je gorkim tonom opisano i u knjizi „Od prvog čina“ jesu brojne predrasude, sumnjičavosti, zluradosti ili otvoreni napadi koji su pratili Kazalište Ulysses od osnutka. Pisalo se i tračalo da je riječ o koloniji razmaženih zvijezda koja krčmi društvene pare, o obnoviteljima jugonostalgije, o estradnom teatru…

Što sve nije bacano pred otočne obale Brijuna u paketima malicioznosti, trebalo je ustrajnosti i umjetničkog poštenja za sve to izdržati. Borna Vujčić stasao je upijajući u sebe tu gerilsku nepokolebljivost i vjeru u društvenoodgovornu umjetnost. Punu ljubavi i zabrinutosti za održanje života dostojnog čovjeka.

„Pitam se, ali i strepim, kakav bih bio da nije bilo Ulyssesa“, piše Borna na jednom mjestu u knjizi. Ova je knjiga njegov odgovor, i odgovor u ime svih nas: ne bi nas ni bilo. Jer, bez slobode nema života, ima samo tavorenja.