Nažalost, ni ovdje o njegovom životu ne govorimo bez povoda. Rat je uvijek ružan način da književnost uđe u naše živote, ali u takvim trenucima posebno valja uvažiti njezin potencijal da bude utjehom. Gdje god se nalazili, mnogi Ukrajinci možda baš sada u mislima nose tužne Ševčenkove stihove: Tihi svijete, zemljo mila / Moja Ukrajino!.
Ševčenko kao simbol ukrajinskog otpora Rusiji
Kad su krajem 2013. godine Ukrajinci pokrenuli masovne prosvjede i sljedeće godine protjerali proruskog predsjednika Viktora Janukoviča – veliki ukrajinski pjesnik i slikar Taras Ševčenko, predstavljao je savršen simbol ukrajinskog otpora Rusiji.
Spomenici pjesniku kićeni su cvijećem i vijencima, u gužvama Euromajdana iskakali su portreti njegova lika, a transparenti su navodili stihove pjesama koje su već u 19. stoljeću postale integralni dio nacionalne kulture. Jednako tako, i oporbeni političari dobro su prepoznali da pjesnik još uvijek snažno rezonira u ukrajinskom društvu.
Postojao je i poseban povod za povratak Ševčenku. U tom se trenutku baš obilježavalo dvjesto godina od rođenja barda koji je mjesto u imaginariju svog naroda dobrim dijelom zaslužio upravo stihovima o težnji za ukrajinskom slobodom; o borbi slabih i poniženih protiv moćnih tiranina. S obzirom na to da se rodio kao kmet, Ševčenko je od početka dobro poznavao breme neslobode, patnju podčinjenih.
Od kmetstva do slobode i studija na likovnoj akademiji
Rođen 1814. godine u selu Morinci u središnjoj Ukrajini, osim ponosa, Taras Ševčenko ništa nije imao od svog kozačkog podrijetla. Bio je jedno od šestero djece; siročadi nakon što su im, izmučeni teškim radom, umrli majka pa otac. Obitelj se razdvaja. Taras je tada ušao u dvanaestu godinu života. Ranije ga je seoski đakon podučio pismu, ali učenje slikarstva još neko vrijeme ostaje daleki san.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kao kmet, naravno, ne može odlučivati o svojoj sudbini. S četrnaest godina prisiljen je za svojim gospodarom poći u Sankt Peterburg. Međutim, ovaj je zapazio Ševčenkov dar za slikanje i po svemu sudeći, nije imao ništa protiv da mladić slika u slobodno vrijeme. U gradu ga je namjestio u službu kod jednog slikara.
Tako prolaze godine. Konačno, zalaganjem grupe dobronamjernih intelektualaca i umjetnika otkupljena je Ševčenkova sloboda i poslan je razvijati svoj talent na likovnu akademiju.
Za razliku od Gogolja, piše ukrajinskim jezikom
Kad je postao slobodan čovjek (1838.), imao je dvadeset četiri godine. U to vrijeme već piše neke od poznatih pjesama. Slikarstvo mu je omogućilo osobnu i pravnu slobodu, ali njegov stvarni umjetnički potencijal vrhunac doživljava u poeziji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za razliku od mnogih svojih sunarodnjaka, od kojih je najpoznatiji Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Ševčenko piše na ukrajinskom – odnosno maloruskom jeziku – kako ga se tad posprdno nazivalo. Godine 1840. objavljuje pjesničku zbirku naziva Kobzar, izravno se tako pozivajući na tradiciju ukrajinskih nomadskih narodnih pjevača koji su stihove pratili sviranjem na trzalačkom instrumentu kobzi.
Kako piše u bilješkama Ševčenkovih Izabranih pjesama (MH, 2014), nerijetko su to bili slijepi ili osakaćeni kozački vojnici, a značajno mjesto u ukrajinskoj živućoj kulturi imali su sve do 1930-ih kad se s njima obračunao Staljin. Poput mnogih, iščeznuli su u „arhipelagu Gulag“.
Zauzima mjesto vodećeg ukrajinskog pjesnika
Romantičarska Ševčenkova zbirka odjeknula je u ukrajinskoj književnosti, nastavljajući tako uspon jezika ranije potaknut osnivanjem sveučilišta u Harkivu i Kijevu. Tu dolazi do paradoksa. “Osnivana carskim dekretom s ciljem širenja [ruske] imperijalne ideologije“, piše Paščenko u pogovoru navedenog prijevoda, „ta su se sveučilišta pretvarala u središta ukrajinske nacionalne ideje”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Ševčenkovoj poeziji ukrajinski književni jezik doživio je onovremeni vrhunac. Pjesmom Hajdamaci iz 1841. godine okreće se motivima iz ukrajinske herojske prošlosti (priča o ustanicima iz 18. stoljeća). Od 1843. godine mnogo vremena provodi na ukrajinskom tlu i šokiran je poniženošću svojeg naroda.
Djelima iz ove faze stvaralaštva izgradio je svoje mjesto vodećeg, nacionalno angažiranog pjesnika. Ševčenko progovara protiv kmetstva, postupno radikalizirajući političku dimenziju svojih pjesama. Puno bolje i upoznaje domovinu: tih je godina poduzeo niz putovanja u kojima radi brojne slike iz ukrajinskog podneblja. Nakon što je završio akademiju odlazi na još jedno putovanje gdje crta i prikuplja etnografsku građu.
Uhićen je i deset godina trpi tešku vojnu službu
Seli se potom u Kijev i uključuje u novoosnovano protucarsko Čirilometodsko društvo u kojem se okuplja slobodarska ukrajinska intelektualna elita. Ševčenkove pjesme čitaju se na njihovim sastancima. Za razliku od ranije objavljenih, ove pjesme nemaju šanse proći carsku cenzuru; još dugo žive prvenstveno u svijesti pojedinaca, u prijepisima koji kruže okolo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kao protivnici kmetstva i carizma, zagovornici republikanizma, slavenskog federalizma i ukrajinskog narodnog preporoda, pripadnici Ćirilometodskog društva nepune dvije godine kasnije dolaze na udar cara Nikole I. Prijavio ih je jedan od studenata Kijevskog sveučilišta. Među uhićenima našao se i Ševčenko.
Neke od njegovih politički problematičnih pjesama navodno su završile na carevom stolu. Poslan je na tešku vojnu službu koja će ga sljedećih deset godina voditi po dalekim krajevima Ruskog Carstva. Ubrzo se cenzura obara na njegova djela.
Nisu mu dopustili da se vrati u domovinu
Sam car naredio je da mu se uskrati mogućnost pisanja i slikanja, međutim, Ševčenko je tijekom godina pronalazio načine da zaobiđe zabranu. Trebalo je proći više od dvije godine nakon smrti Nikole I. da pjesnik izađe na slobodu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U tom je trenutku već uživao širok ugled nacionalnog pjesnika, gotovo proroka buduće slobode. No teški životni uvjeti svih tih godina ostavili su veliku mrlju na njegovu zdravlju – nije mu preostalo još mnogo vremena.
Povratak u domovinu mu je uskraćen; izuzev jednog posjeta rodbini i prijateljima, nisu mu dopustili da živi na ukrajinskom tlu. Cenzuriran i sustavno policijski nadziran – umire u Sankt Petersburgu 1861. godine, u dobi od četrdeset sedam godina – nikad ne doživjevši priželjkivanu starost u kućici na obali Dnjepra.
Ispunjenje želje iz njegove Oporuke
Posmrtni su mu ostaci ipak ubrzo preneseni na goru u blizini moćne rijeke, gdje i danas stoji njegov grob. Ispunjena je tako želja iz Oporuke, vjerojatno njegove najpoznatije pjesme, ovdje donesene u prijevodu Antice Menac:
Članak se nastavlja ispod oglasa
Oporuka
Kad umrem, pokopajte me
Sred prostranih stepa,
Oko mene da se širi
Ukrajina lijepa,
Da iz groba mogu gledat’
Livade i polja
I slušati bučni Dnjepar
Koliko me volja.
Pa kad on iz Ukrajine
Do u sinje more
Krv dušmansku ljutu spere,
Polja ću i gore –
Sve napustit’ i odletjet’
Do samoga Boga
Da se molim… A sve dotle
Ne priznajem Boga.
Ustajte pokopavši me,
Okove slomite
I slobodu nad dušmanskom
Krvlju poškropite.
I u novoj porodici,
Slobodnoj, bez sjene,
Kojom dobrom, blagom riječju
Spomenite mene.
Kako je bard iz 19. stoljeća postao najsnažniji simbol ukrajinske borbe za slobodu i otpora ruskom teroru
Ukrajinci su se u prosvjedima 2013. masovno vratili velikom pjesniku koji je bio na udaru ruske cenzure
Kao protivnici kmetstva i carizma, pripadnici Ćirilometodskog društva dolaze na udar cara Nikole I. Među uhićenima našao se i Ševčenko. Neke od njegovih politički problematičnih pjesama navodno su završile na carevom stolu. Poslan je na tešku vojnu službu koja će ga sljedećih deset godina voditi po dalekim krajevima Ruskog Carstva. Sam car naredio je da mu se uskrati mogućnost pisanja i slikanja
Ukrajinski slavist Evgenij Paščenko u knjizi Hrvatska ševčenkiana navodi: “Fenomen Tarasa Ševčenka je u tome da se nije pretvorio u antologijski raritet, u starinsku ikonu, nije izgubio aktualnost”.
Nažalost, ni ovdje o njegovom životu ne govorimo bez povoda. Rat je uvijek ružan način da književnost uđe u naše živote, ali u takvim trenucima posebno valja uvažiti njezin potencijal da bude utjehom. Gdje god se nalazili, mnogi Ukrajinci možda baš sada u mislima nose tužne Ševčenkove stihove: Tihi svijete, zemljo mila / Moja Ukrajino!.
Ševčenko kao simbol ukrajinskog otpora Rusiji
Kad su krajem 2013. godine Ukrajinci pokrenuli masovne prosvjede i sljedeće godine protjerali proruskog predsjednika Viktora Janukoviča – veliki ukrajinski pjesnik i slikar Taras Ševčenko, predstavljao je savršen simbol ukrajinskog otpora Rusiji.
Spomenici pjesniku kićeni su cvijećem i vijencima, u gužvama Euromajdana iskakali su portreti njegova lika, a transparenti su navodili stihove pjesama koje su već u 19. stoljeću postale integralni dio nacionalne kulture. Jednako tako, i oporbeni političari dobro su prepoznali da pjesnik još uvijek snažno rezonira u ukrajinskom društvu.
Postojao je i poseban povod za povratak Ševčenku. U tom se trenutku baš obilježavalo dvjesto godina od rođenja barda koji je mjesto u imaginariju svog naroda dobrim dijelom zaslužio upravo stihovima o težnji za ukrajinskom slobodom; o borbi slabih i poniženih protiv moćnih tiranina. S obzirom na to da se rodio kao kmet, Ševčenko je od početka dobro poznavao breme neslobode, patnju podčinjenih.
Od kmetstva do slobode i studija na likovnoj akademiji
Rođen 1814. godine u selu Morinci u središnjoj Ukrajini, osim ponosa, Taras Ševčenko ništa nije imao od svog kozačkog podrijetla. Bio je jedno od šestero djece; siročadi nakon što su im, izmučeni teškim radom, umrli majka pa otac. Obitelj se razdvaja. Taras je tada ušao u dvanaestu godinu života. Ranije ga je seoski đakon podučio pismu, ali učenje slikarstva još neko vrijeme ostaje daleki san.
Kao kmet, naravno, ne može odlučivati o svojoj sudbini. S četrnaest godina prisiljen je za svojim gospodarom poći u Sankt Peterburg. Međutim, ovaj je zapazio Ševčenkov dar za slikanje i po svemu sudeći, nije imao ništa protiv da mladić slika u slobodno vrijeme. U gradu ga je namjestio u službu kod jednog slikara.
Tako prolaze godine. Konačno, zalaganjem grupe dobronamjernih intelektualaca i umjetnika otkupljena je Ševčenkova sloboda i poslan je razvijati svoj talent na likovnu akademiju.
Za razliku od Gogolja, piše ukrajinskim jezikom
Kad je postao slobodan čovjek (1838.), imao je dvadeset četiri godine. U to vrijeme već piše neke od poznatih pjesama. Slikarstvo mu je omogućilo osobnu i pravnu slobodu, ali njegov stvarni umjetnički potencijal vrhunac doživljava u poeziji.
Za razliku od mnogih svojih sunarodnjaka, od kojih je najpoznatiji Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Ševčenko piše na ukrajinskom – odnosno maloruskom jeziku – kako ga se tad posprdno nazivalo. Godine 1840. objavljuje pjesničku zbirku naziva Kobzar, izravno se tako pozivajući na tradiciju ukrajinskih nomadskih narodnih pjevača koji su stihove pratili sviranjem na trzalačkom instrumentu kobzi.
Kako piše u bilješkama Ševčenkovih Izabranih pjesama (MH, 2014), nerijetko su to bili slijepi ili osakaćeni kozački vojnici, a značajno mjesto u ukrajinskoj živućoj kulturi imali su sve do 1930-ih kad se s njima obračunao Staljin. Poput mnogih, iščeznuli su u „arhipelagu Gulag“.
Zauzima mjesto vodećeg ukrajinskog pjesnika
Romantičarska Ševčenkova zbirka odjeknula je u ukrajinskoj književnosti, nastavljajući tako uspon jezika ranije potaknut osnivanjem sveučilišta u Harkivu i Kijevu. Tu dolazi do paradoksa. “Osnivana carskim dekretom s ciljem širenja [ruske] imperijalne ideologije“, piše Paščenko u pogovoru navedenog prijevoda, „ta su se sveučilišta pretvarala u središta ukrajinske nacionalne ideje”.
U Ševčenkovoj poeziji ukrajinski književni jezik doživio je onovremeni vrhunac. Pjesmom Hajdamaci iz 1841. godine okreće se motivima iz ukrajinske herojske prošlosti (priča o ustanicima iz 18. stoljeća). Od 1843. godine mnogo vremena provodi na ukrajinskom tlu i šokiran je poniženošću svojeg naroda.
Djelima iz ove faze stvaralaštva izgradio je svoje mjesto vodećeg, nacionalno angažiranog pjesnika. Ševčenko progovara protiv kmetstva, postupno radikalizirajući političku dimenziju svojih pjesama. Puno bolje i upoznaje domovinu: tih je godina poduzeo niz putovanja u kojima radi brojne slike iz ukrajinskog podneblja. Nakon što je završio akademiju odlazi na još jedno putovanje gdje crta i prikuplja etnografsku građu.
Uhićen je i deset godina trpi tešku vojnu službu
Seli se potom u Kijev i uključuje u novoosnovano protucarsko Čirilometodsko društvo u kojem se okuplja slobodarska ukrajinska intelektualna elita. Ševčenkove pjesme čitaju se na njihovim sastancima. Za razliku od ranije objavljenih, ove pjesme nemaju šanse proći carsku cenzuru; još dugo žive prvenstveno u svijesti pojedinaca, u prijepisima koji kruže okolo.
Kao protivnici kmetstva i carizma, zagovornici republikanizma, slavenskog federalizma i ukrajinskog narodnog preporoda, pripadnici Ćirilometodskog društva nepune dvije godine kasnije dolaze na udar cara Nikole I. Prijavio ih je jedan od studenata Kijevskog sveučilišta. Među uhićenima našao se i Ševčenko.
Neke od njegovih politički problematičnih pjesama navodno su završile na carevom stolu. Poslan je na tešku vojnu službu koja će ga sljedećih deset godina voditi po dalekim krajevima Ruskog Carstva. Ubrzo se cenzura obara na njegova djela.
Nisu mu dopustili da se vrati u domovinu
Sam car naredio je da mu se uskrati mogućnost pisanja i slikanja, međutim, Ševčenko je tijekom godina pronalazio načine da zaobiđe zabranu. Trebalo je proći više od dvije godine nakon smrti Nikole I. da pjesnik izađe na slobodu.
U tom je trenutku već uživao širok ugled nacionalnog pjesnika, gotovo proroka buduće slobode. No teški životni uvjeti svih tih godina ostavili su veliku mrlju na njegovu zdravlju – nije mu preostalo još mnogo vremena.
Povratak u domovinu mu je uskraćen; izuzev jednog posjeta rodbini i prijateljima, nisu mu dopustili da živi na ukrajinskom tlu. Cenzuriran i sustavno policijski nadziran – umire u Sankt Petersburgu 1861. godine, u dobi od četrdeset sedam godina – nikad ne doživjevši priželjkivanu starost u kućici na obali Dnjepra.
Ispunjenje želje iz njegove Oporuke
Posmrtni su mu ostaci ipak ubrzo preneseni na goru u blizini moćne rijeke, gdje i danas stoji njegov grob. Ispunjena je tako želja iz Oporuke, vjerojatno njegove najpoznatije pjesme, ovdje donesene u prijevodu Antice Menac:
Oporuka
Kad umrem, pokopajte me
Sred prostranih stepa,
Oko mene da se širi
Ukrajina lijepa,
Da iz groba mogu gledat’
Livade i polja
I slušati bučni Dnjepar
Koliko me volja.
Pa kad on iz Ukrajine
Do u sinje more
Krv dušmansku ljutu spere,
Polja ću i gore –
Sve napustit’ i odletjet’
Do samoga Boga
Da se molim… A sve dotle
Ne priznajem Boga.
Ustajte pokopavši me,
Okove slomite
I slobodu nad dušmanskom
Krvlju poškropite.
I u novoj porodici,
Slobodnoj, bez sjene,
Kojom dobrom, blagom riječju
Spomenite mene.