Nekad je nužno odabrati stranu

Kako je britanska violistica postala opsjednuta pticama i ostavila nam krucijalna istraživanja o njima

Autorica knjige o Gwendolen Howard danas gostuje na Zagrebu book festivalu

Meijer u romanu donosi zanimljivu epizodu u kojoj veliki časopis Nature odbija protagonistkinjin rad. Iako joj priznaju originalnost i visoku razinu razumijevanja velikih sjenica, rad ipak nije dovoljno znanstveno utemeljen, navode. "Ako ponovite eksperiment, ili još bolje: ako ga netko drugi mogne ponoviti za Vas, rado ćemo primiti izvješće o tome". Sasvim moguće da se takva situacija uistinu i dogodila

U posljednjih nekoliko desetljeća čovjek je otvorio novu stranicu u razumijevanju ponašanja ostalih, ne-ljudskih životinja. Primjerice, naučili smo da dupini jedni druge poznaju po imenu, a jednako vrijedi i za papige. Afrički slonovi posjeduju bogat raspon upozorenja i znakova za razlikovanje pojava i prijetnji – onaj kojim detektiraju prisutnost čovjeka sinonim je za opasnost.

Spoznali smo i više od toga. Kad čovjek i pas u bliskom odnosu gledaju jedno drugog u oči, stvaraju oksitocin – “hormon ljubavi” – što se događa i između ljubavnika, odnosno roditelja i male djece. Dosta prije nego je moderna znanost sa svojom naprednom aparaturom došla do ovih zaključaka, jedna je britanska žena uočila koliko toga propuštamo vidjeti, odnosno koja su ograničenja tadašnjeg znanstvenog pristupa.

Riječ je o Gwendolen Howard, violistici i amaterskoj proučavateljici ptica koja se neposredno pred Drugi svjetski rat posvetila onom što će se pretvoriti u višedesetljetno intimno, posve nekonvencionalno, ali iskustveno duboko potkovano istraživanje. Odrekla se pritom glazbene karijere, ali i dobrog dijela svojih ljudskih kontakata. Osim zanimljive, dugo zaboravljene životne priče, iza sebe ostavila je dvije kultne knjige o pticama koje su tijekom 1950-ih i 1960-ih intrigirale čitatelje diljem Europe.

I tko zna kakva bi bila njezina baština da se tom pričom nije inspirirala još jedna talentirana žena, Eva Meijer, nizozemska filozofkinja, književnica i glazbenica (između ostaloga) – gošća aktualnog Zagreb Book Festivala – koja je o njoj 2016. godine napisala romanesknu romansiranu biografiju Gwendolen Howard naaziva Kuća za ptice, nedavno objavljenu na hrvatskom jeziku u izdanju naklade Ljevak.

Politički zaokret u pristupu životinjama

Četrdesetdvogodišnja Meijer, autorica više romana i znanstvenih radova, postdoktorandica projekata kao što je Politika (ne)jedenja životinja i jedna od istaknutijih predstavnica novog filozofskog pristupa, tzv. političkog zaokreta etici životinja, prvi je zaokret doživjela sa svojih jedanaest godina kad je prestala jesti meso. Kad je s vremenom shvatila da vegetarijanstvo u modernoj industriji hrane još uvijek nosi puno moralne prtljage, prelazak na veganstvo bio je logičan, etički konzistentan potez.

Kako navodi u razgovoru s australskom politologinjom Siobhan O’Sullivan, na početku studija filozofije došla je s vizijom bavljenja životinjama, no brzo je shvatila da zapadnom filozofskom mišlju dominira izuzetno ograničena perspektiva životinjskog svijeta, ona u kojoj se životinje tretira kao objekt.

Na temelju onoga što je mogla vidjeti tijekom odrastanja, to joj se učinilo kontraintuitivno. Kao što je slučaj sa svim ljudima koji žive s drugim životinjama, prije svega sisavcima i pticama, svjedočila je njihovim specifičnim emocijama, komunikacijskim strategijama i različitim karakterima.

Otvorilo se pitanje što uopće smatramo jezikom

Počela je istraživati životinjsku komunikaciju, odnosno jezik, no uskoro se osim konkretnog empirijskog pitanja (odnosa ljudskog i jezika drugih životinja) nametnulo i političko (čiji glas se čuje ili prepoznaje) – odnosno, otvorilo se pitanje što uopće smatramo jezikom. Obrtanjem antropocentričke perspektive o životinjama i propitkivanjem naših misaonih obrazaca, brzo shvatimo da se veoma često krećemo na razini predrasuda i stereotipa, smatra Meijer.

Pioniri borbe za životinjska prava iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća – ljudi poput Petera Singera i Toma Regana koji su utjecali na njezino formiranje – i sami su dijelom upadali u ovu stupicu. No to je ne iznenađuje. Još je Aristotel u svojoj Politici čovjeka definirao kao zoon politikon, svojevrsnu političku životinju – jedinu životinju obdarenu mogućnošću govora.

René Descartes ne-ljudske je životinje vidio kao strojeve – bića bez razuma (i dakako, duše) – nesposobna čak i da iskuse bol. Za njega su njihovi podražaji bili poput satnog mehanizma: kad ozljeđujemo životinju ne vidimo osjećajnu reakciju, nego čisto mehanički refleks, smatrao je. To je bio jedan od njegovih argumenata za obranu vivisekcije, postupka seciranja živih bića u svrhu znanosti.

Nove generacije znanstvenika mijenjaju perspektivu

Rastući broj progresivnih, uglavnom mlađih znanstvenika danas radikalno oponira ovakvom poimanju ostatka životinjskog svijeta. Odgojeni na knjigama poput Singerova Oslobođenja životinja (1975) i kod nas neprevedene Reganove knjige The Case for Animal Rights (1983), djelima koja su pitanja životinjskih prava i osjećaja učinili prvorazrednim etičkim, ali i političkim problemom, nove generacije učinile su našu sliku životinja znatno kompleksnijom. Tako je lista stvari “za koje su samo ljudi sposobni” postajala sve kraćom.

Osim toga, čovjek generalno jest svjesniji da koliko god se trudio, neke stvari više ne može zaobići ili ne vidjeti, a gomilajući problemi suvremenog svijeta polako našu planetu pretvaraju u goruću kuglu neodrživosti s kojom će se – ako se stvari ne počnu radikalnije mijenjati – biti sve teže suočiti. Teško je i nabrojati koliko je mainstream dokumentarnih filmova posvećeno klimatskim promjenama, a u širu cirkulaciju ulaze i filmovi koji problematiziraju svakodnevne uznemirujuće prakse industrije hrane.

Ako je Earthlings s Joaqinom Phoenixom 2000-ih privukao pozornost malog dijela populacije, a njegov nastavak Dominion (2018) gdje mu se pridružuje i Rooney Mara još malo proširio vidljivost, Netflixov Seaspiracy (2021) – prikazan usred pandemije koja je više nego išta razotkrila krhkost naših društveno-političkih struktura – definitivno je došao pred oči milijunima. Manje je važno što se ne radi o najboljem filmu na srodnu tematiku.

Svijet isprepleten problemima vodi u opću anksioznost

Danas živimo u svijetu koji je više no ikad isprepleten čitavim nizom potencijalno pogubnih faktora: nepredvidljivošću klimatskih promjena, neodrživim povećanjem proizvodnje i potrošnje, nestabilnom ekonomijom, tvrdokornom pandemijom, a evo sada i prijetećom nuklearnom opasnošću – stoga ne čudi opća egzistencijalna kriza – ne čudi razina anksioznosti kakvu možemo uočiti svuda oko sebe. Barem se meni tako čini dok razgovaram s ljudima oko sebe.

Osim toga, višedesetljetna popularnost self-help knjiga, podcasta i predavanja, od čitave plejade opskurnih new age pristupa s jedne strane, do globalnog uspjeha nešto manje opskurnog kliničkog psihologa Jordana Petersona s druge, samo je jedan od pokazatelja ovog fenomena. No to je već drugo pitanje.

Bavila se Meijer i ljudskim stanjem, u svojoj recentnoj knjizi The Limits of My Language: Meditations on Depression donosi filozofsku raspravu gdje, kako sama navodi, uspostavlja svojevrsnu dijalektiku između vlastitog iskustva i misaone tradicije o depresiji. Vratimo se ipak glavnom idejnom toku teksta i pitanjima životinja.

Do rješenja često dolazimo metodom pokušaja i pogrešaka

Kad govorimo o političkom zaokretu u postupanju sa životinjama, možemo govoriti o barem dvije razine. Prva se tiče konkretno političkog na način kako to poimamo u svakodnevnom smislu. Ne iznenađuje da nova pitanja polako ulaze u parlamentarne rasprave i zakonsku legislativu, no to je područje na kojem će se još neko vrijeme tražiti odgovori, često neizbježno metodom pokušaja i pogrešaka.

Primjerice, upravo u Nizozemskoj prošle je godine prošao prijedlog zakona za zaštitu životinja, prvenstveno usmjeren na poboljšanje životnih uvjeta na farmama – tako da se životinje mogu ponašati u skladu sa svojim “prirodnim potrebama” – iako bi mogao utjecati i na regulativu oko držanja kućnih ljubimaca. Puno toga ostalo je nejasno i ministrica poljoprivrede zatražila je precizniju analizu pojedinih formulacija i egzaktniji plan provođenja.

Zakon je prošao prvo u Donjem, a potom u Gornjem domu parlamenta, no mnogi se pribojavaju da će to biti ogroman udarac za intenzivni uzgoj životinja na farmama, a samim tim i velik ekonomski udarac. Konkretna primjena još je predmetom diskusija, no vremena za prilagodbu sve je manje – odredbe bi trebale stupiti na snagu 2023. godine.

Promijenjena svijest o životinjama promijenit će demokraciju

Koliko god se iz perspektive hrvatske svakodnevice ove stvari nekima mogle činiti manje relevantnim u gomili drugih poteškoća koje imamo, nemoguće je pobjeći od činjenice da ova problematika poprilično dobro rezonira kod dijela populacije, i izgledno je da će i ovdje s vremenom naići na sve snažniji odaziv, kako se već događa diljem Europe, ponajprije u razvijenim zemljama.

Inače, spomenuti zakon predložila je Stranka za životinje (PvdD), politička skupina zelenih koja je od svog prvog ulaska u parlament 2006. godine – dakle svega četiri godine nakon osnutka – u ovom trenutku došla na devet mjesta u dva doma parlamenta i jedno u Europskom parlamentu, a nedavno su postigli sjajan rezultat i na općinskim izborima.

Tu dolazimo i do drugog, definitivno intrigantnijeg aspekta političkog zaokreta u odnosu prema životinjama – njihova potencijalnog konstituiranja kao političkih subjekata. Reperkusije moguće promjene paradigme mogle bi iz radikalno izmijeniti demokraciju u budućnosti.

Trebamo iznova promisliti kapacitete životinja

U ovom tekstu ne možemo detaljniji istražiti što bi to moglo značiti, no jedan motiv iz te šire teme Eva Meijer razrađuje u filozofski provokativnoj knjizi When Animals Speak: Toward an Interspecies Democracy, objavljenoj u ediciji Animals in Context izdavačke kuće New York University Press.

Naslanjajući se na recentne pomake u političkoj filozofiji i nove spoznaje u prirodnim znanostima, Meijer poziva da iznova promislimo kognitivne, društvene i lingvističke kapacitete drugih životinja, odnosno da propitamo što zapravo smatramo jezikom.

“Ljudi u ovom trenutku ne znaju postoje li jezici ne-ljudskih životinja jednako kompleksni kao ljudski, a ne razumiju ni puno značenje mnogih izraza drugih životinja ili kompleksnost komunikacije među vrstama. Međutim, ideja da samo ljudi posjeduju jezik u smislu logosa, a druge životinje ne – više nije održiva.”

Pjesme kitova strukturirane su poput rečenica

Istraživanja uspostavljena na temelju inovativnih metoda i nove tehnologije pokazuju da gramatika nije isključivo fenomen ljudskog jezika. Meijer izdvaja nekoliko primjera. Pjesme grbavih kitova, ljudskom uhu naizgled proizvoljne i improvizirane, također sadrže prepoznatljivu strukturu; moglo bi se reći da su formirane poput rečenica, a u njihovim je pjesmama zabilježeno i do četiristo manjih jedinica značenja.

Jedna vrsta meksičkog šišmiša pokazala se posebno zanimljivom i zasad predvodi ne-ljudske sisavce po razini kompleksnosti vokalne komunikacije. Iako smo zbog frekvencije tih zvukova uglavnom gluhi za njihovu komunikaciju, moderna je tehnologija omogućila “dešifriranje” sadržaja i strukture njihovog pjeva, pa sad znamo da “raspravljaju” o teritoriju, ljubavnom statusu (mužjaci pri zavođenju razvijaju originalne individualne pjesme), odgoju mladunaca i brojnim drugim aspektima društvenog života.

I konačno – da ovaj krug ipak zatvorimo s pticama, junacima romana Eve Meijer, ali prije svega junacima života Gwendolen Howard – brojni su iskoraci učinjeni u smjeru boljeg ljudskog razumijevanja ptičjeg ponašanja. Ptičji je pjev naizgled oduvijek predmetom ljudskog interesa, no neke su predrasude – poput one da najčešće pjevaju mužjaci kako bi privukli ženke i potjerali konkurenciju – sve do nedavno bile prisutne u znanstvenoj zajednici.

Howard je kao glazbenica krenula s proučavanjem ptičjeg pjeva

Iako je u znanstvenoj zajednici nisu ozbiljno shvaćali, svoj udio dekonstrukciji starih naslaga “znanja” definitivno je priložila i ekstravagantna Gwendolen Howard. Od djetinjstva učena ljubavi prema pticama, ona je sa svoje četrdeset četiri godine preselila u izoliranu kućicu na engleskom jugu gdje se u potpunosti okrenula suživotu s pernatim pjevačima.

Školovana kao glazbenica, ponajprije je bila zainteresirana za njihov pjev, no kako je stjecala njihovo povjerenje – a osobito je puno radila s velikim sjenicama, vrstom koju pronalazimo i u Hrvatskoj – sve je bolje razumjela koliko se malo zapravo znalo o njihovoj komunikaciji, odnosno inteligenciji uopće.

Nakon što je tijekom godina pisala članke u manje zapaženim časopisima, Howard je 1949. godine dobila ponudu za knjigu koju je i objavila tri godine kasnije. Uspjeh knjige Birds as Individuals otvorio je prostor za sljedeću, Living with Birds, objavljenu četiri godine kasnije. Ti su naslovi doživjeli višestruka izdanje i prijevode na više jezika, no uz pisma čitatelja koji su joj zahvaljivali što im je u potpunosti promijenila perspektivu, Howard se tijekom godinama morala suočavati s malograđanskim izrugivanjem i osporavanjem profesionalnih ornitologa.

Eva Meijer slučajno je došla do priče o Britanki

Sa znanstvenim pristupom proučavanju ptica nije htjela imati ništa. Dominantna metoda istraživanja – bihevioristička – životinjama se bavila u zatvorenim laboratorijskim uvjetima, što je njoj bilo posve neprihvatljivo. U takvom okruženju ptice nisu mogle demonstrirati kompleksnost svog društvenog života, kao ni kognitivne kapacitete, bila je uvjerena.

Meijer u romanu donosi zanimljivu epizodu u kojoj veliki časopis Nature odbija protagonistkinjin rad. Iako joj priznaju originalnost i visoku razinu razumijevanja velikih sjenica, rad ipak nije dovoljno znanstveno utemeljen, navode. “Ako ponovite eksperiment, ili još bolje: ako ga netko drugi mogne ponoviti za Vas, rado ćemo primiti izvješće o tome”. Sasvim moguće da se takva situacija uistinu i dogodila.

Nizozemska je autorica na priču o Howard naletjela posve slučajno – u razgovoru s jednom od majčinih prijateljica –i odlučila je da o njoj mora napisati roman. Izvan manjeg fascikla korespondencije i tekstova koje je sama Howard pisala, nije bilo previše informacija o njezinu životu.

Kuća za ptice nije najbolje što je Meijer napisala

Otac joj je bio dobrostojeći pjesnik i dramatičar Newman Howard, dok je njezinu majku Meijer prikazala kao malograđanku iz visokog društva – ženu koja je prije svega bila zainteresirana da svoje kćeri dobro uda. Gwendolen se izborila da ode na studij u London, ali rano je osjetila da konvencionalni put nije i njezin put – te se povlači u osamu kuće za ptice – gdje ostaje sljedeći trideset pet godina.

Dužan sam i nešto reći o samom romanu. Iako je Meijer afirmirana književnica – Kuća za ptice njezin je treći roman – ne mogu reći da se radi o posebno impresivnoj knjizi. Ako zanemarimo vanjski kontekst i neobičan život Gwendolen Howard, malo toga u tekstu ima veću vrijednost. Strukturalno je razmjerno jednostavan, podijeljen na dvije temeljne narativne osi u kojoj jedna prati njezine igre ili eksperimente s pticama, a druga kronološki prati pojedine epizode iz njezinog života.

Napisan je u prvom licu suzdržanim i minimalističkim stilom, no protagonistkinjin reduciran i eliptičan misaoni povremeno odlazi u relativno banalnom smjeru i odiše mudrostima kakve bi bez problema potpisao i Paulo Coelho. Svaki trag mogućnosti veće napetosti veoma brzo eliminira sama autorica: ništa ne ostaje neizrečeno, a čitatelj se ni u kojem dijelu teksta ne suočava s potencijalnim izazovom.

Osim toga, roman boluje od klišeja na više razina, a izuzev protagonistkinje – a ni tu ne možemo govoriti o nekoj značajnijoj slojevitosti – svi ostali likovi svedeni su na skicu ili karikaturu, kako je –najupečatljivije – slučaj s njezinom majkom.

O Evi Meijer mogli bi još puno čuti nadolazećih godina

Kuća za ptice je ono što bi mogli nazvati pitkim ili lakim štivom, romanom koji definitivno ne ulazi u gornji ešalon prijevodne proze, ali ne može se reći da je riječ o posve nesimpatičnom djelu. Ovdje bih htio pohvaliti lijep dizajn naslovnice, rad Ane Pojatine.

Za hrvatsko čitateljstvo ponajveća je vrijednost ove knjige u tom što donosi priču o zanimljivoj Britanki koja je krčila stazu današnjim ornitolozima, a potencijalno bi mogla odvesti prema ostalom stvaralaštvu Eve Meijer – autorice o kojoj bi još puno mogli slušati sljedećih godina – osobito kad se radi o njezinim filozofskim knjigama.

Prevođenje nekih od tih naslova – primjerice gore spomenutih rasprava o depresiji i jezicima ne-ljudskih životinja – bio bi puno važniji događaj za našu kulturu nego što je to ovaj roman.