Kako je Damir Karakaš na svega 116 stranica romana napisao veličanstvenu simfoniju
Telegramu se kao autor pridružio cijenjeni dramatičar i prozaik Davor Špišić. Recenzija ‘Proslave’ njegov je prvi tekst kod nas
„Stavio je još jednu klipu drveta, komadom grane sabrao rastresenu žeravicu i pritom svojom sjenom široko zagrlio vatru, a pogled zaustavio na crvenkastom, bakrenom loncu, jedinom u kući, u kojem kuhaju ono još malo od preostalih krumpira. Za zime i snjegova, kad zbog vijavice ne možeš pošteno ni glavu promoliti van, a posvuda oko kuća ima i gladnih vukova, noću bi u taj lonac obavljali nuždu, a danju bi u tom istom loncu kuhali; ali uskoro, pomisli sa zebnjom u nogama, ni govana u ovoj kući više neće biti“ – jedan je od ključnih dijelova „Proslave“ Damira Karakaša. Romana koji na svega 116 stranica (izdanje Oceanmora) moćno nadrasta realne aršine svoga postojanja. I uz strašnu, kockarski uloženu stvaralačku piščevu bitku, postaje veličanstvena simfonija o prapočelu naših života.
U spomenutom odlomku koncentrirana je sva metafizička, tvrdokorno istesana realnost jedne, rekao bih, volterovske bajke: u loncu i utrobi u isto vrijeme plijevi se i uzgaja život i smrt. Blaguje se poput posljednje večere a prazne crijeva kao kataklizmički otpad. Mahnita glad čovjekova poraza i božanski sklad prirode, kaligrafski su sljubljeni. Brutalni opstanak svagdašnji istetovirao je duše i kože sastojcima i jednoga i drugoga. Karakaš je matematički precizan u oslikavanju te brutalne nirvane. Zemljano prizeman i himnično uzvišen. Baš zato što u svojoj bajci ništa ne uljepšava nego ogoljuje do elementarne, škrte svedenosti, Karakaš je u „Proslavi“ dosegao poetske vrhunce.
U njegovoj spisateljskoj metodi kraljevski se dokazuje ona mantra „manje je više“, postajući uzoran primjer samurajske discipline, pomnog i gotovo sirovog klesanja minijatura. Kao na onim najranijim ikonama, par šturih skiciranih svjetovnih prizora u hrvanju sa životom odjednom zasvjetlucaju raskošnim svetačkim apoteozama. Svetačkim u pohvalu ljudskosti – nesavršene, proklete i rajske u istom dahu.
Žrtve bijede izmanipulirane u žrtve ideologija
Četiri vibrantna dijela ovog zgusnutog romana („Kuća“, „Psi“, „Proslava“, „Otac“) trasirana su kujundžijskim strpljenjem, kao da ih je pisac neimar čekićem stoički kuckao sve dok se metal nije izborao u reljef svijeta kojeg predobro poznaje i nosi u venama. Pratimo epski komorni rez kroz tri generacije (da uhvati prohujala vremena, Karakašu je dovoljna razdaljina između dva lista knjige) koje se susreću i prelamaju u Miji, našem Wolverineu, koji ima super moći prekaljenog instinkta za preživljavanje.
Mijo je demijurg nemirnog, tankoćutnog a životom ogrubjelog bića. On upija i reflektira nepresušan spektar čuvstava i društvenih lomova – od animalne saživljenosti s prirodom do fragilne ljubavi i naslućene erotike ili složenih odnosa roditelja i djece u okruženju koje guši emocije. Karakašev asketizam u izričaju kojim je u stanju sondirati najsloženije čovjekove lomove, moćno funkcionira u analiziranju uzroka ratova i terora. Mračnih strana egzistencije u kojima su žrtve bijede izmanipulirane u zaslijepljene žrtve ideologija.
Nemojte se zavaravati da ćete proletjeti 116 stranica
Tako, recimo, u maestralnoj montaži prizora, stapa sjenke progonjenih Cigana, uzaludna nastojanja Mijine djevojke a kasnije žene Drenke da s haljine očisti mrlju krvi zaklanog pijevca, i kola kojima na proslavu novouspostavljene ustaške države stižu najneviniji: „Iza šljivika i tijesno poredanih stogova sijena priključila se na cestu, krešući kotačima iskre, i rasklimana volovska zaprega, iz koje su ih mahanjem pozdravljala djeca; na glavama su imali papirnate vojničke kape s napisanim slovom U…“
I nemojte se zavaravati da ćete u sprintu proletjeti tih 116 Karakaševih stranica. Jer, riječ je o snovitom maratonu. Magijskoj slagalici u srcu iskonskog labirinta koju ćete bezbroj puta obrtati, a ona će vas svaki put odvesti u neke druge, neistražene predjele.