Kako je krenulo, novi film o Titovom Galebu mogao bi imati ozbiljnu gledanost. Pogledali smo ga i mi
Film ne predstavlja apologiju jednog čovjeka i njegovog doba, nego ozbiljnu analizu čitavog konteksta
Za dokumentarni film Ivana Živkovića Žike koji je nastao po ideji Denisa Kuljiša, a produciran je od strane samog autora i Juroslava Buljubašića, uz koprodukciju Al Jazeere na kojoj je upravo emitiran, bilo je jasno već iz ovakvog sastava ljudi involviranih u njegovo stvaranje da nije mogao ispasti dosadan.
Postojala je, istina bojazan kako će ozbiljnoj priči o Galebu pristupiti redatelj koji se ipak primarno bavio šibenskim i dalmatinskim temama, uz jednokratni izlet u fenomenologiju Ćire Blaževića, ali konačni rezultat nije ispao loš.
Autor je također citirao neke bondovske scene
Tim prije što je riječ o pionirskom filmu na ovu temu. Danak produkcijskoj pomoći Juroslava Buljubašića, splitskog poduzetnika koji nikad nije skrivao folklornu fascinaciju Titovim likom i djelom, je u osebujnom početku filma u kojem se dio sugovornika dovozi na njegov preuređeni brod, nimalo slučajno nazvan Seagull 2. Potom on i Stipe Mesić govore o ideji za ime broda.
Snimati sugovornike na brodu koji predstavlja glamuroznu posvetu Titu i Galebu ima neke logike, iako je očito kako taj dio ipak strši.
Evidentno je također da je autor citirao neke bondovske scene, poput one u kojoj Tvrtko Jakovina šeta palubom pravog Galeba u slow-motionu, ali i Matanićeve Novine s krupnim kadrovima lica sugovornika na kraju, u čemu je moguće na koncu iščitati i posvetu Kuljiševoj senzacionalističko-glamuroznoj poetici.
Tito je na Galebu ukupno boravio skoro godinu i po dana
Film Galeb je zapravo tipičan proizvod onoga što nacionalistički povjesničari i povjesničari umjetnosti uporno zahtijevaju, a to je da se održavanjem baštine socijalističkog doba trebaju baviti isključivo oni koji to doba poštuju i to sve mogu isfinancirati.
Suvišno je i spominjati kako smatram tu ideju ciničnom i zapravo falsificirajućom prema nasljeđu zemlje, jer implicira da čitavo to doba ne predstavlja dio autentične tradicije društva i zemlje, ali je rezultat jednog takvog nastojanja pred nama i nije nezanimljiv.
No, kad sve to ostavimo po strani, dobili smo film koji je uvjerljivo predstavio temu. Sugovornici Tanja Petovar, Stanko Crnobrnja, Tvrtko Jakovina i Budimir Lončar zanimljivi su i sami po sebi, o temi puno znaju i imaju lucidne uvide.
Dobili smo sliku o odnosima u jugoslavenskom državnom vrhu
Zahvaljujući njima dobili smo i širu sliku čitave priče, kako diplomatsku, tako i onu o odnosima u jugoslavenskom državnom vrhu, ali i puno konkretnih informacija o tome kako su zapravo izgledale te duge plovidbe.
Tito je imao četrnaest putovanja s Galebom, tokom kojih je posjetio dvadeset i pet zemalja, boraveći na brodu sve zajedno skoro godinu i po dana, pri čemu su dolasci u London kroz Temzu te Indoneziju bili najupečatljiviji. Iako brod nije imao tu vrstu luksuza kakvu ima Buljubašićev brod, i to je bilo dovoljno da Dobricu Ćosića i Lazara Koliševskog natjera na misli o gubitku revolucionarnih ideala.
Uvid u način na koji su Nesvrstani funkcionirali
Film stoga ne predstavlja apologiju jednog čovjeka i njegovog doba, nego ozbiljnu analizu čitavog konteksta. Jedan od zanimljivijih uvida ponudila je Petovar koja je prenoseći vlastite impresije iz djetinjstva i Titovog susjedstva na Dedinju, pričala o tome kako su general Gošnjak i njegova obitelj uvijek dolazili i ponašali se vojnički formalno, dok je Koča Popović na večere dolazio opušteno u klompama i potpuno neformalno odjeven, točno nakon povratka s ribolova.
Budimir Lončar je pak ponudio uvid u Titov karakter i način na koji su Nesvrstani funkcionirali i u ozbiljnost pregovora s drugim članicama koje je vodio s Kočom Popovićem, Crnobrnja je predstavio studioznosti priprema tih putovanja i ciljanih poklona, dok je Jakovina govorio o važnosti i današnjem stanju te organizacije i nestanku zemlje koja ju je zapravo stvorila.
Boravci na moru često su znali biti sve samo ne ugodni
Ono što se kroz sve te razgovore provlači jeste činjenica precizno osmišljenog režima i protokola, ali i ona da su ti višemjesečni boravci na moru i plovidba preko oceana po svim vremenskim uvjetima često znali biti sve samo ne ugodni.
Arhivski snimci iz Beogradskih filmskih novosti te Muzeja Jugoslavije pak daju fantastičan uvid u to doba, ali i u funkcioniranje državne propagande, pri čemu su posebno impresivne snimke iz Egipta, zatim s beogradskog govora po povratku sa sedamdeset i jedan dan dugog tzv. putovanja mira 1961., ali ponajprije s riječke Rive na koju se Galeb vratio.
Film je dostupan na YouTube-u i već ima 20.000 pregleda
Brod se danas, izjeden vremenom, nalazi upravo u Rijeci i u vlasništvu je grada koji će ga ipak, nakon svih političkih i financijskih problema, u sklopu projekta Rijeke kao europske prijestolnice kulture obnoviti i pretvoriti u muzej, što sve može poslužiti kao sjajna metafora sudbine koja je zadesila zemlju, brod i kulturu sjećanja.
Konačno, izbor muzike u filmu je efektan, od pjesme ‘Sušac blues’ od Daleke obale, preko legendarne pjesme Oskara Danona i Vladimira Nazora, ‘Uz maršala Tita, junačkoga sina’, do odjave s Elvisom J. Kurtovićem i starim hitom ‘Haile Selasie’. Film je dostupan na YouTube-u i nema nikakve sumnje da će doživjeti ozbiljnu gledanost, budući da već sada, nakon par ima više od dvadeset tisuća pregleda.