Kako je Mira Furlan u intervjuima opisivala traume iz 90-ih: ’Ja sam tada ovdje javno linčovana’
Najupečatljivije izjave za hrvatske medije
Ovaj tjedan preminula Mira Furlan devedesetih je, bez ikakvog pretjerivanja, doživjela jeziv tretman. Dobila je otkaz, ostala je bez stana i na kraju se sa suprugom Goranom Gajićem i sinom preselila u Ameriku. U medijima se kasnije znala osvrtati na svoje najtraumatičnije godine.
“Proces oko mog stana u Zagrebu, dug 17 godina, vjerojatno spada u svojevrsne rekorde. Možda je hrvatsko sudstvo naprosto sporo pa je zato bilo tako temeljno i dugo rađeno”, kazala je novinarki Heni Erceg u intervjuu za Peščanik iz 2012.
“Što se tiče devedesetih čini mi se, iz ove perspektive, da i nisam imala izbora nego da živim svoj život onako kako sam ga živjela. Da sam postupila nekako drugačije, to bi onda bila neka druga osoba. Ja sam bila od onih koji su zaista vjerovali u takozvano bratstvo i jedinstvo, ali ne samo naših naroda, nego svih ljudi na svijetu. I još uvijek vjerujem da je to jedina opcija za opstanak ljudske rase. Sve drugo vodi u nasilje, patnju i uništenje. Ne razumijem nacionalizam, ne vibriram na toj žici. Možda je to proizvod mog odgoja u obitelji koja je bila ateistička i antinacionalistička, možda je to proizvod moga etničkog sistema gdje je svaki moj djed i svaka baka bio druge nacionalnosti”, ispričala je između ostalog. U nastavku donosimo još neke od najupečatljivijih izjava za hrvatske medije.
Intervju za Peščanik 2012.:
“Što se tiče vremena devedesetih, čini mi se, iz ove perspektive, da i nisam imala izbora nego da živim svoj život onako kako sam ga živjela. Da sam postupila nekako drukčije, to bi onda bila neka druga osoba. Ja sam bila od onih koji su zaista vjerovali u takozvano bratstvo i jedinstvo, ali ne samo naših naroda, nego svih ljudi na svijetu. I još uvijek vjerujem da je to jedina opcija za opstanak ljudske rase. Sve drugo vodi u nasilje, patnju i uništenje. Ne razumijem nacionalizam, ne vibriram na toj žici. Možda je to proizvod moga odgoja u obitelji koja je bila ateistička i antinacionalistička, možda je to proizvod moga etničkog sustava gdje je svaki moj djed i svaka baka bio druge nacionalnosti.
Kad sam jednom kao dijete pitala tatu: „Jesmo li mi Talijani?“, on mi je mudro odgovorio: „Ovisi iz kojeg ugla gledamo“. A onda mi u Istri jedan Istrijan kaže: „Furlani nisu Talijani. Oni su Furlani“. Moj djed Janez Furlan je, međutim, cijeli svoj život bio pretplaćen na časopis „Slovenac“, a živio je u Ogulinu, u Hrvatskoj. Moja baka je bila rođena s druge strane Kupe, što ju je svrstalo u Hrvate, iako je govorila istim goranskim jezikom kao djed koji je živio na slovenskoj strani. Oduvijek mi se činilo da su nacionalne etikete slučajne i, više manje, proizvoljne.
Moj drugi djed Fritz Weil je imao mogućnost da ode u Izrael i da se tako spasi za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali je odbio otići jer nije vjerovao ni u koji, pa tako ni cionisticki, nacionalizam. To ga je vjerovanje stajalo glave, mučki je, naime, ubijen u ustaškom logoru Jasenovac. Odrasla sam, dakle, na tim užasnim pričama i na strahu od svakog nacionalizma i fašizma. To je naprosto dio mog bića.”
Istup u Novom listu 2020.:
“Svakom nacionalistu s ovih i drugih prostora preporučujem da napravi DNK test pa da mu (joj) bude jasno da smo svi izmiješani i da svi, na kraju, vučemo porijeklo od homo sapiensa koji se pojavio upravo u Africi. Mi na Mediteranu nosimo također i neandertalske gene. Tu je »manjinu« zbrisala s planeta jača i, izgleda, agresivnija, homosapienska »većina«, kao što je to običaj tokom naše ljudske nasilne povijesti.
Naša boja kože je rezultat prilagodbe na klimatske uvjete na koje su naši predci nailazili u svojim migracijama. To je sve. Apsolutno je nevjerojatno da je upravo takva trivijalna stvar kao što je boja kože upotrebljavana stoljećima za ugnjetavanje, porobljavanje i eliminiranje čitavih grupa populacije. To je apsolutno porazna činjenica za ljudski rod. Da citiram svog omiljenog američkog pisca i »javnog intelektualca« Ta Nehisi Coatesa, sam pojam »rase« (a, ja ću još dodati, i »etniciteta«) je proizvod rasizma”.
Nedjeljom u 2, 2008.
“Ja sam devedesetih javno linčovana. Ljudi su upirali prstom u mene. Prozvali su me shizoidnom osobom koja se tko zna kako ponaša na majčinu sprovodu. Nisam zaboravila, jer zaborav ne liječi rane. Morala sam otići da bih sačuvala sebe.’