Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Kultura

Kako je osječki pjesnik, esejist i sveučilišni profesor izdao digitalnu ljubavnu pjesmaricu

Neposredni povod intervjuu bio je Remov novi tehnološki poetski proizvod, zbirka 'I tvoja je sjena lijepa', objavljen u elektronskom modu

FOTO: Foto: Lana Šuster

Drevna složenica „nomen est omen“ u pravilu odgovara istini. Nije slučajno da se junak ove priče zove kao i jedan od najbitnijih rock bendova svih vremena, ili kao ona najnemirnija faza u snu. Jer, osječki pjesnik, esejist, kultgerilac i sveučilišni profesor Goran Rem (rođen 1958. u Slavonskom Brodu) u svim fazama stvaranja i života nošen je venoznim rock osjećanjem i snovitim nemirima. Naizgled melankolik u gestama, u stanju je zapržiti autentičnu i tvrdu mjeru nezavisnog otpora gdje god ustreba.

Neposredni povod našem Telegramčenju bio je Remov novi tehnološki poetski proizvod, zbirka „I tvoja je sjena lijepa“, objavljen u elektronskom modu (www.pjesnici-ane-horvat.net) kod zagrebačkog indie izdavača Druga prilika.

Dok smo dogovarali razgovor, Rem se baš pripremao za online nastavu – model kojim se naš obrazovni sistem već godinu dana protuvirusno ispomaže. Znajući Rema kao neortodoksnog pedagoga, koji uživa u live susretima sa studentima i međusobnim izmjenama kreativne energije i soli mudrosti, zanimalo me kakva su mu iskustva te zonske distance. Šef katedre za hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku kaže da ga je iskustvo u vrijeme Covida-19 naučilo da i takva nastava ipak može biti produktivna.

Digitalna ljubavna pjesmarica

„Platforme koje imamo na raspolaganju imaju te opcije skupinskih družbi, u kojima na napomene voditelja razgovora mogu reagirati svi članovi skupine, tako da ne čekaju jedan po jedan reakt. Ta brzina komunikacije, i određena uzbuđenost pri tome, zapravo prilično uvjerljivo alternira kontaktnoj nesporno nezamjenjivoj izravnoj dimenziji susreta. A uz voditeljski pozor nad svim odgovorima, tako se može kombinirati žanrove neposrednih odgovora i međusobne replike…

Ako se tome pridoda i stimuliranje video osjetljivosti koja je ionako devedeset posto naše perceptibilnosti, pa se ugradi i video predavanja, onda i rečenice koje se zatim u nastavku razgovora aktiviraju, onda i one potencijalno i vrlo sofisticirajući, ‘jure prema glagolu izgledati’, kako je svojevremeno za kraj 20. stoljeća u knjizi ‘Fantom slobode’ napisao Branko Čegec“, govori Rem.

Priznaje što je presudan borbeni paket da se istraje: „No, da nije bilo ljubavi, ne bih mogao izvesti svu tu ovako platformiranu nastavu! ‘Ljubav’ je interni nadimak najmlađeg člana moje obitelji, petnaestgodišnjaka Benjamina koji nam je netovsko-računalni supportCenter. Ljubav, dakle.

‘Nazvala me je Ana Horvat…’

Elem, kako je došlo do ideje za ovu digitalnu ljubavnu pjesmaricu? Je li to posljedica pandemijske izolacije ili…? „Vrlo jednostavno i posve neuobičajeno, naime nazvala me je Ana Horvat, koja, osim što je najaktivnija hrvatska autorica ljubavne lirike, s vremena na vrijeme objavljuje i prirediteljske autorske sveske izbora ljubavne lirike. Nisam pjesnikinju Anu poznavao drukčije doli iz zagovora o njenom pisanju, zagovora iz riječi i rečenica moje pjesničke prijateljice Maje Gjerek… I kaže mi u tom telefonskom nazivu uvažena kolegica Horvat,

‘Znate, Gorane, ja već dugo čitam i biram ljubavnu poeziju, no pitala sam i profinjenu pjesnikinju Ružicu Cindori, pa ima li još netko u hrvatskom pjesništvu, osim mojih do sada izabranih dvjesto pjesnikinja i pjesnika, od Ujevića –s odskocima do Jorgovanića i Preradovića – na ovamo, ima li još netko tko piše ljubavnu poeziju?’ Pa sam se, s tim dvama zagovorima, Ružičinim i Majinim, a one su obje ipak autorice iz prvog od Aninih 20 dosadašnjih kola, našao u dvadesetom kolu biblioteke ‘Pjesnici Ane Horvat’“, objašnjava Rem.

Pjesništvu ništa ne mogu promjene u nosačima na kojima dolazi

Inače, bum poezije na društvenim mrežama fakat je ugodno iznenađenje. O tome prekaljeni poeta Rem razmišlja ovako: „Pjesništvu, kada je riječ o najboljem u lirici, ništa ne mogu promjene u nosačima na kojima dolazi. Lirika je uglavnom vrlo kratka, stoga promjene u sposobnosti primanja, koje su sve pojačanije zbog jakog ubrzavanja i brojnosti lako dostupnih izvora, ne mogu biti osobitim problemom relativno lako obuhvatnog lirskog teksta”, priča Rem.

“Kažem – relativno, a pritom mislim na prvi formalni lik teksta, pa tom formalnom liku uglavnom svaki netovski jurišnik može posvetiti minimalnu pozornost. Naravno, nije to čitanje, ali zato se mnogima učinilo da izlaganje svojih tekstova tzv. ‘pregledima’ može nekako konkurirati čitanju. Ponavljam, tom bumu, nije to baš čitanje, jer kakvoga god opsega bio, dobar lirski je tekst zipiran roman. Stoga, ‘pregledi’ nisu baš čitanje ali jesu nekakvo zabavno ‘sličuhanje’ površinom. I tome je teško prigovoriti“, dodaje.

Čitajući zbirku „I tvoja je sjena lijepa“ imam dojam da nije u pitanju tek puka retrospektiva. Umrežene pjesme, stavljene u kontekst posveta snažnim rock osobnostima (Laurie Anderson, The Cure, Azra, EKV, Bare, Tom Waits, Joy Division…) stekle su nove dimenzije, dimenzije suautorstva. To mu je bio nekakav poriv, da ih zapravo zajedno ponovo ispišu, te stihove?

‘Odlučio sam se za tekstove koje dobro čujem’

„’Jedan poziv menja sve’, važan je stih iz sredine 80-ih, pa stoga, kada sam sada bio pozvan, onda sam brzo izabrao dvadesetak tekstova, od kojih je Ana Horvat još suzila oči na petnaest, a kada sam ih pakirao, odlučio sam se za one koje dobro čujem i koje su meni makar interno zapravo razotkrivene partiture – glazbe koju sam uz njihov nastanak prepisivao ili zapisivao svojim legitimnim pogrešnim primanjem“, otkriva Rem genezu ovog projekta.

„Ja te stare stvari čujem i dalje, tu mi sveukupno pomaže moja supruga Slade kojoj pripada i frontmenska, najisturenija posveta, a ne znam mogu li se te intonacije čuti i s druge strane, ali zato sam svima kojima sam jedan-na-jedan poklonio tu knjigu napisao i rubne retke o posvetama“, dodaje.

On ne skriva sreću što se priređivačici Horvat svidjela izdvojena pozicija triptiha „Intima“. Malog ljubavnog ekstrakta koji je sugestivnim performerskim nastupom Goranove kćeri Paule (također vrsne i robusne spisateljice) i engleskim prijevodom Ksenije Mitrović, uglazbljen na web stranici Poetry DNA Jima Gardnera, američkog profesora i underground glazbenika iz Sjeverne Karoline. Tamo se druži s američkim beatnicima kao i vodećim suvremenim američkim pjesnicima. Otisnutu ljubav iz „Intime“,

‘Kad nesvijet odstupi i vratimo se normali…’

Rem je i podijelio s 19 umjetnika iz regije, koji svoje radove (od video-spotova do performansa) stvaraju kao reakciju na njegovu izloženu pjesničku intimu. Kad „nesvijet“, kako Goran kaže, opet jednom odstupi i vratimo se normali, ti će zajednički radovi biti prezentirani u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti. Među rock ikonama kojima Rem upućuje svoj autorski soundtrack našao se i Tin Ujević, kralj autsajdera i ranjivih cinika. Ima li Tin gabarite istinskog bluzera ovih prostora?

„Tin je Bare, a bare naše isTine su rođene u blatu, makar to Blato bila krčma u kojoj nisam nikada bio“, efektno zakucava Rem posvetu. Remov pjesnički opus gotovo u cijelosti je posvećen ljubavi, inficiran i zaveden ljubavlju. Socijalna tematika, jaki angažirani društveni šamari kod njega su više vezani za prozni, kolumnistički žanr. Referirajući se na jednu njegovu davnašnju knjigu, „Čitati Hrvatsku“ (objavljena u zagrebačkom Durieuxu, 1994.), pitam Gorana da li je vrijeme da ponovno pročita Hrvatsku? I što bismo u toj lektiri danas pronašli?

„’Čitati Hrvatsku’ je bila posvećena mojoj dragoj Slade, tom tonu rezolutnog privatnog otpora ratnoj destrukciji, a nisam poslušao Nenada Popovića da ju žanrovski prepustim sudbini romana. Tako da je, uz Slade, također pisana ekstimnim uzbuđenjem… A, danas? ‘Vrisak Hrvatska / Vrisak Hrvatska / Vrisak Hrvatska’ je noiserski trostih najboljeg našeg noise pjesnika Stjepana Petea Fileta, kojeg je napisao u jesen 1991. za glazbenu skupinu Noise Slawonische Kunst, i riječ je i o jedinom tekstu iz toga vremena kojega nikada nije uglazbio. Vratio ga je u dostupnost nedavno kada je složio svoju prvu i jedinu zbirku pjesama, sastavljenu od stihova koje je izvodio u nekoliko svojih bendova, a poglavito u Die Hausersima…”, priča.

‘Moja nova knjiga zvala bi se ‘Vrisak Hrvatska”

„Dakle, da se vratim na pitanje o danas pisanoj knjizi sličnoj ‘Čitati Hrvatsku’, ta moja nova knjiga zvala bi se ‘Vrisak Hrvatska’, skamenjenost Muncha i Filetova scenska ekspresija. File je svoju knjigu nazvao ‘Sibir’. Ruke uz obraze su se zaledile“, govori Rem u zaleđenom gorkom tonalitetu. Kada je Goranov otac Vladimir, Tinov suborac zagrebačkog asfalta, tankoćutni esejist i lirik, preuzeo vodstvo vinkovačkog Gradskog kazališta Joze Ivakića, Removi sele iz Slavonskog Broda u Vinkovce.

Nedvojbeno je da su Vinkovci, kao Goranovo formativno mjesto, neobično važni. Tada u to tinejdžersko doba, imali su draž željezničke suburbije, nešto poput našeg Seattlea ili Manchestera za tragove pune protopunka i grungea ostavljene na budućim art projektima. Rem s utemeljenom nostalgijom potvrđuje.

„Da, u Vinkovcima je bio Art, baš kao u Osijeku Valentino, kafić urbane fantastike, s tisućama koje su svake vikend večeri stale u njihove prostore realnog volumena od 10 kubnih metara. Te fantastične vatre, energetski paradoksi, odnosno vinkovački Dom Omladine i osječki najmlađi jugoslavenski Studentski centar, nemjesta snažne antropologije prijelaza u Mjesta intenziteta – kao Zvečka i Kulušić u Zagrebu, ili u Požegi Sidro i njihov veći klupski prostor, u Brodu Papagaj i Plavac…”, priča.

‘Vinkovci su jaki dubinski arheo-suburb’

“Dom Omladine je dignut u zrak, artovski basketaš otišao, Valentino, u kojem je izmišljen prvi hrvatski privatni rock magazin ‘Heroina’, zatvaran je tijekom proteklih trideset godina češće od otvaranja, a STUC ukinuo kategoriju studentskog standarda koja je plaćala visoku svjetsku kulturu domaće proizvodnje… Vinkovci su jaki dubinski arheo-suburb, poput Osijeka, gdje su i Art i Valentino otvorili basketaši, Peko i Boras, s tim tonom studentsko-studijskog sporta u kojemu je tadašnja država bila najbolja na svijetu, a ja zbog njega i s tek deset godina 1968. u Vinkovcima krao fosnu s obližnjeg gradilišta za nosač prvog istočnohrvatskog privatnog koša. u mojem dvorištu… Lirika”, kaže.

Osim jakog stvaralačkog nerva, Goran Rem nosi i onaj „guruovski“ talent, instinkt za okupljanje, kanaliziranje i promišljanje tuđih stvaralačkih nemira. Zanimljivo je da, studirajući književnost u Osijeku, nekako u isto vrijeme kad u Sloveniji Dragan Živadinov osniva Neue Slowenische Kunst, sredinom 80-ih Rem udara temelje laboratorijske skupine istog apokrifa: Noise Slawonische Kunst. Ta podudarnost nije slučajna? Bilo je nešto u zraku tog posljednjeg desetljeća prije raspada Jugoslavije?

‘U STUC-u su prašila dva koncerta tjedno’

Rem potvrđuje moju tezu, istaknuvši da je kreativna osovina kultne osječke birtije Valentina i Studentskog centra pržila kroz cijele 80-te: od djelovanja Branislava Krivokapića Krivog (prvi pravi umjetnički voditelj STUC-a), pa osnutka STUC-ovog Teatra BAM – s markantnim ukazivanjem na značaj Daniila Harmsa po mentalno zdravlje naše slobode…

„U osvit destrukcije, uz usklik Darka Jerkovića i konstataciju Ivice Zeca da je riječ o ‘situacijskoj dosjetci’, odučili smo si dati ne državno obuhvatni naziv, poput moćnih slovenskih kriptomodernista, nego taj subregijski, rubnosni, dvojezično generabilnobučni, s očiglednom radošću“, veli Rem te podsjeća na tadašnje garažersko obilje. „U STUC-u su prašila dva koncerta tjedno, dvije Tribine Quorum mjesečno, a tu je i koncept poliredateljske kazališne produkcije ‘Kaspar Hauser’, mininaklada live koncertnih zapisa, kult-projekcije, serijali njemačkih filmova Fassbindera, Wendersa, Langa, pod umjetničkim izborom Ivana Faktora, izložbe u stucovskoj Galeriji, uh…“, priča.

Jedna od nosećih mantri slavonskog noise-pokreta, koju je Rem utkao na sve važnije displaye tadašnje umjetničke proizvodnje, bila je: „Postoji samo privatna gesta“. U vrijeme kad se jedan kolektivizam gasio a drugi gladno stvarao, ta je mantra bila zapravo jako gerilska? Na našim balkanskim prostorima kolektivizmi su žilavi i prilagodljivi poput virusa.

‘E, to je ljubav’

O tome Goran kaže: „Da, rezolutno nismo htjeli, kada ‘sve to’ prođe, biti glavni urednici, ravnatelji, predsjednici ili dekani… To smo rekli tako što smo u jesen 1992. projekt Noise Slawonische Kunst odjavili, nakon što smo se svi našli s dignutim čašama i sve pripremili za prijaviti ga kao Tvrtku, jer smo, shvatismo s punim osmijehom, bili zadovoljni privatnošću i individualnošću, autorskim gardom. Koji smo svi supotpisali uz tu rečenicu Katje Šimunić, njenu repliku iz radio-drame ‘Blueblansche, tango, rat’.

Naš tadašnji radikalni antisocrealistički dokumentarizam producirao je nekoliko knjiga (‘Guide Out of TheWar’, ‘Slavonska krv’), tematskih svezaka književnih časopisa, dvije HNK-ove predstave, jedini puni autorski artglazbeni album… Uglavnom, sedamnaest vrlo složenih visokoautorskih stvari smo napravili i ni u kakav kolektivizam iliti ruganje s njim nismo htjeli ulaziti. Taman je postalo jasno da trojanski konj prostačkog negativiteta nezadrživo, na svih kolektivističko-pseudoelitnih dvjesto obiteljskih konja, gazi našu ravnicu dolazeći s neočekivane strane, gazi ravnicu i pretvara u pustu.“

Snagu, hrabrenje i izlaz iz tog novokolektivističkog gaženja, Rem je našao zaštićen bedemima ljubavi i genoma slobode: „Uskoro mi je i kćerka Paula pokazala svoju predtinejdžersku krasnu distopijsku fantastiku kao opciju uživanja u tekstu. Punu fine tekstne emo osjetljivosti. E, to je ljubav!“