Kako je ravnatelj Tate muzeja preuzeo jedno od najvažnijih kazališta Europe
Uz velike kontroverze Chris Dercon postaje važan intendant Berliner Volksbühnea
Nisu borbe za intendantska mjesta, niti prljavo rublje koje se popratno uz njih pere, nešto je svojstveno hrvatskom kulturnom kontekstu. Dobro, kod nas su najzanimljivije jer se ipak vode na nekoj balkanskoj komunikacijskoj razini pa se svi mi često možemo dobro nasmijati ljudima koji predstavljaju najvišu kulturu. No, ništa drugačije nije ni drugdje u svijetu.
Uzmimo, primjerice, Njemačku. U Berlinu se upravo vodi najžustrija debata koji je njihov svijet kulture doživio u posljednjih 25 godina. Jedna od relevantnijih kazališnih kuća, Berliner Volksbühne, treba novog intendanta. Prijavilo se troje kandidata, trojica zapravo. Njihov je gradonačelnik (koji je ujedno i gradski povjerenik za kulturu) protivno volji Gradske skupštine donio odluku da na čelo te institucije stane gospodin Chris Decron – ravnatelj londonskog muzeja Tate.
Govorimo o čovjeku koji ima široko znanstveno-umjetničko obrazovanje – ukljućujući i ono s polja teatrologije – i višegodišnje iskustvo u ravnanju značajnim ustanovama s područja kulture. Berlinski se kulturni establišment usprotivio odluci o njegovom imenovanju na mjesto intendanta kazališne institucije (koja je bila Brechtova matična kuća i rasadnik ideja njegova političkog teatra) zbog toga što smatra da će grad dio ozbiljnog kulturnog krajobraza ustupiti žutilu koje proizvodi kultura evenata.
Tko je Chris Dercon?
Chris Dercon rođeni je Belgijac koji je strudirao povijest umjetnosti, teatrologiju i filmologiju. Radio je kao radijski novinar, sveučilišni profesor i umjetnički ravnatelj njujorškog instituta PS1. Kasnije je bio intendant Kuće umjetnosti u Münchenu da bi nakon osam godina otišao u najznačajniji hram suvremene umjetnosti – Tate.
On predstvalja arhetip šarmantnog postherojskog ravnatelja kozmopolitske aure čiji ciljevi daleko premašuju potporu isključivo edukativnoj crti umjetnosti. Ovaj rječiti ljubazni Belgijac sebi je zadao misiju aktivirati publiku rekontekstualizacijom starih sadržaja. Njegova je vizija umjetnosti svediva na davanje glasa i prostora izravnoj komunikaciji proizvođača i konzumenata umjetnosti, što je kontinuirano dokazivao kroz svaki projekt na kojem je radio.
Plan i program
Iako će Dercon svoju intendantsku poziciju preuzeti tek 2017. godine, već se sad govori o dijelovima njegova programa. Odlučeno je da će se dio dramskog programa iseliti iz nekadašnjeg simbola Istoka u prostore zapuštenog aerodroma Tempelhof. Taj će potez rezultirati dvostrukom provokacijom: em će se rasplinuti klasični model ansambla tradicionalnog stila, em će se jedan ikonički prostor zamijeniti drugim. To se, ljudi moji, zove promjena paradigme!
Topografski gledano, ta je ideja razumno zanimljiva. Postojat će dvije scene, jedna konvencionalna crna kutija sa svojim uigranim scenskim salonima i nekoliko divljih i sirovih hangara kao što su svojevremeno bile prazne crne dvorane jedne napuštene londonske elektrane. Radi se o impoznatnim građevinama s neograničenim potencijalom uzme li se u obzir ispunjenost semantičkog polja koje nose.
A što se događa kod nas?
Trenutačno su prepirke oko intendantskih mjesta malo zamrle, ali sukobi naših intendanata s drugim akterima kazališne scene još su uvijek itekako živi. No, fokusirajmo se za promjenu malo na pozitivno u svom tom cirkusu. Na tragu ove berlinske priče o ekspanziji kazališnih prostora u periferne, ali povijesnim značenjima (i bremenima) bogate prostore u nas se raspliće jedna vrlo slična.
Intendantica zagrebačkog kazališta HNK, Dubravka Vrgoč, nedavno je obznanila da će se najnoviji projekt te kuće inscenirati u prostoru zaboravljenog i gotovo nepovratno devastiranog Zagrebačkog velesajma. Matija Ferlin postavit će svoj najnovi autorski projekt “Mi smo kraljevi a ne ljudi” u Kineskom paviljonu početkom svibnja. Teško da bi postojalo intrigantnije mjesto od spomenutog za ispitivanje i istraživanje scenskog jezika koji nije nužno jezik u smislu kakvim ga većina ljudi doživljava. Ferlin je u ovom projektu odlučio izjednačiti vrijednost jezika u onom užem smislu s jezikom scenskog pokreta reducirajući ga na jezik djece kako bi na taj način stvorio sasvim drugačiji pristup semiotičkom tumačenju izvedbe.
Decentalizacija kazališta uporabom dislociranih perifernih lokacija sjajan je potez nove intendantice o kojem ćemo zasigurno još pisati. Na njenom se je primjeru dokazalo da vješto manipuliranje kulturom evenata može uroditi izvrsnim inovacijama i širenjem kazališta na nova i neosvojena mjesta. No, postoji još jedna poveznica između nje i Dercona. Vrgoč se svojski trudi uključiti različite profile demografskih struktura u svoj teatar čineći nešto što bi trebala biti misija svakog pravog intendanta – otvara mogućnost komunikacije sa svijetom koji je po svojoj prirodi vrlo hermetičan i misteriozan.