Kako nas nova knjiga Julijane Matanović može naučiti da ne odustanemo vježbati život
Davor Špišić recenzira Ljutu godinu
Da se odmah razumijemo. O „Ljutoj godini“ niti želim niti mogu pisati kao distancirani čitatelj, kao isključivi konzument. O tom virtualnom knjigovnom stvorenju (objavljenom pod etiketom VBZ-a) nemoguće je drukčije svjedočiti nego kao o začudnom vremenskom stroju. Astralnoj kolijevci koja nas, uzduž i poprijeko, nosi i njiše po vlastitim životima.
To moje osjećanje vjerujem da dijele stotine hiljada onih kojima se književnica Julijana Matanović odavno ušančila u srcu. Naime, njezine nježne i gorke istinoljubive fikcije ili fikcijske istine –posijane u romanima i zbirkama priča, još tamo od 1997. i senzacionalnog proznog prvijenca „Zašto sam vam lagala?“- obilno su natopljene ponosnim i uspravnim „jastvom“. Prvim licem jednine ogoljenim do kosti. „Sagradila sam sebi prošlost da bih mogla imati budućnost. Moji su me bližnji u pričama više voljeli i više se brinuli o meni. Da nisam smislila takav pristup vlastitom životu, bila bih danas daleko slabija“, piše u novoj knjizi (u priči „Ja – književni lik“), objašnjavajući svoj umjetnički i ljudski credo.
Na privatna sjećanja Matanovićeve doslovce se lijepe privatna sjećanja baš svakog njenog čitatelja. U tome je tajna. Virtuozna a jezgrovito jednostavna, pribrana a zanesena poput neke kaligrafske majstorice, Julijana Matanović opaža i zapisuje život u ime svih nas. Montirajući ga onako kako često i sami poželimo ali se ne usudimo. Ono, kad se stvarnost liječi oblozima izmišljotina i obratno – snovi se hrabro bude grubim alarmom, na postelji najkonkretnije jave. Taj mišung zvan život treba znati svladati, nositi se njime i od njega stvarati umjetnička djela. Uvježbaju to umijeće samo rijetki. Jedna je od njih i Julijana Matanović, skladateljica melankoličnog fragilnog opusa koji je, paradoksalno, čvrst poput hardboiled proze.
Žudnje su često utopijske
Društvene mreže su idealne platforme za evoluciju Julijaninog ogoljenog energijskog paradoksa. A dugo se opirala zaigrati „na mreži“. O tome sama svjedoči u predgovoru: „Sad sam već jednim korakom tamo gdje mi signal neće biti potreban…“ No, početkom veljače 2018. popustila je sirenskom zovu, otvorila fejs-profil i počela pisati postove, žanrovski omeđene kao short short stories.
U virtualnom minimalizmu epskog dosega autorica je otkrila digitalno gorivo za svoju stalnu lutalačku potragu za ljubavlju: „Radni staž u novom mediju uvjerio me u pravu smisao književnosti. Ona je čitateljima potrebna kao mjesto dodira, prepoznavanja, poistovjećivanja. Komunikacija, kad je dobronamjerna, može biti i virtualna jer svi smo mi, uništeni poviješću i arogantnim potezima političara, željni i malo, samo malkoc, dobrote…“
Dakako, ranjivo je svjesna da su te žudnje često utopijske a da umjesto njih nastupaju okrutne mane umrežavanja: „Fejs je idealno mjesto za ranjavanje drugih, za navijanje, jer ‘tuđa rana ne boli’. No, u životu nitko nije toliko velik i toliko talentiran da ima pravo nanositi bol onima koji su slabiji, umorniji i koji smetaju samo zbog toga što troše ovo malo zajedničkog zraka.“
Zavidan splet najrazličitijih iskustava
U knjizi „Ljuta godina“ (s podnaslovom „Zapisi internetske novakinje“) objavljeno je stotinu tekstova, izabranih od onih pisanih u razdoblju od 5. veljače 2018. do 5. veljače 2019. Fusnota ispod svake priče pedantno bilježi preglede, lajkove i komentare, koji se broje u vrtoglavim ciframa. Na kraju knjige posebno je i citirano 12 komentara čitatelja, za 12 mjeseci. Briljantim ofejsbučenim tragovima Julijana Matanović još više je dokinula granicu između „visoke“ i „niske“ literature.
Minijaturama koje plijene iskonskom mudrošću i opažajnim instinktom za svakodnevicu, ispisala je zavidan splet najrazličitijih iskustava od djetinjstva do zrelosti. Čitamo o ljubavnim uzletima i drastičnim prizemljenjima, o raskriljenim srcima povjerenja i kukavičkim izdajama, o ahasverskim selidbama i traganjima za domom, o mijenama rata i mira („Biti rođen na ovom prostoru znači biti rođen između dva rata…“), o roditeljima i djeci, o identitetu i zaboravu, o ljubavima tjelesnim i nesvjesnim, opsesiji za književnošću…
Sav onaj prokleti urbani rasizam
S kakvom lakoćom i pribranošću Julijana Matanović prodire pod kožu i najbremenitijih problema društva, vidljivo je, primjerice, u priči „Šumske jagode“. Maleni road movie je ispisala, putujući jednom u Bosnu, zemlju svojih predaka. Zaustavila se uz cestu, kupujući šumske jagode od troje klinaca, dvojice dječaka i djevojčice. I eto moćnog malog prizora: trojka sićušnih mudraca, kao da je iznikla iz bajki Ivane Brlić Mažuranić, trguje s došljakinjom, sve pogledavajući na ZG-tablice na njenom automobilu. Jedan dječak odvaži se i upita je da li je rođena u Zagrebu. Kad im je priznala da je rođena u Bosni, osjetila je njihovu razočaranost jer izjalovila im se nada da će upoznati nekog baš rođenog u gradu njihove nevine djetinje utopije.
„I dok čitam komentare kako su za devastaciju našeg prelijepog glavnog grada krive tisuće i tisuće onih koji su u ‘naš Zagreb’ doselili iz zemlje u kojoj sam i sama rođena, onih koji su željeli bolje za svoju djecu znajući da će nježni dječji tabani −kad-tad– dotaknuti preplitko zakopano zlo, mislim na njih Troje“, nadahnuto piše Julijana: „I znam, ljubav koju su oni osjećali prema Zagrebu -kao mjestu najljepše bajke i nevine mašte- izbrisala bi sve one komentare. A oni koji su te komentare napisali, ne bi to učinili da su samo jedanput vidjeli lica te djece u trenutku dok oni izgovaraju ‘Zagreb’.“ Sav onaj prokleti urbani rasizam koji je u stanju otrovno i oholo zbrisati došljake, migrante i strance (kao da svi mi nismo došljaci, tako vjekovima), uspjela je Julijana Matanović analizirati ovom dirljivom pastoralom.
Nije slučajno da se autorica „Ljute godine“ nebrojeno puta vraća uspomenama na književnika Nedjeljka Fabria, opisujući snažna iskustva i lekcije što ih je crpila iz njegove literature i svjetonazora. Spominjući Fabriovu besmrtnu definiciju povijesti kao „ludosti, jalovosti i smrti“, Matanovićeva na neki način opisuje i jednostavnu misiju vlastite stvaralačke i ljudske sudbine. Kao da je (ne)svjesno preuzela ulogu nastavljačice i junakinje Fabriova remek-romana „Vježbanje života“, ona u svojim taktilnim a tvrdoglavim bajkama dosljedno vježba život. I uči nas naizgled jednostavnim tajnama kako da od tog vježbanja ne odustanemo. Svim histeričnim historijama usprkos.
