Nekad je nužno odabrati stranu

Zrinka Paladino: Kako očuvati dostojanstvo malih galerija, važnih simbola kulturnoumjetničke ponude Zagreba

Priča o Studiju Moderne galerije Josip Račić, malom biseru velikog grada

FOTO: Pixsell/Zrinka Paladino

I neprofitabilni ili manje unosni prostori nose golemu vrijednost gradovima koji prepoznaju važnost kulture i obrazovanja te profiliranja svojih građana. Takvi prostori naprosto nemaju cijene i njih se upravo pod svaku cijenu čuva na mjestima koja su obilježila svojim djelovanjem

Kao što smo prethodnom kolumnom i najavili, probat ćemo se češće baviti lijepim temama i o njima pisati. Zahvaljujući turbulentnim vremenima kojima smo izloženi i koja će posebno zanimljiva biti baš tijekom idućih predizbornih mjeseci, u Zagrebu to i neće baš uvijek biti moguće, no nevolje je i ovako previše da bismo joj se baš svakim dahom, djelom ili osvrtom u cijelosti posvećivali. Stoga, malo po malo pozitive ubacujmo u naše živote i pritom ne brinimo da bismo u tome mogli pretjerati. Dobrim se ne može pretjerati.

Gradovi nastaju, opstaju i žive primarno zahvaljujući svojim građanima i svakim svojim segmentom odaju kvalitetu recipročnu njima i njihovim životnim navikama. Zagreb nikada nije svim svojim segmentima bio napredan i lijep, no zahvaljujući jednom srednjoeuropskom građanskom štihu manjeg i za ugodan život prikladnog grada, na posjetitelje je redovito ostavljao ugodan dojam.

Kultura grada ovisi o kulturi građana

Njegov najvrjedniji središnji dio pritom nisu primarno definirale samo vrjednije građevine i uređeniji javni prostori, već i ono nešto nematerijalno što se ”udisalo” s njegovim zrakom, nevidljivo, a tako osjetno utkano u njegov nekoć ugodni, a danas, nažalost, teško narušeni urbani identitet.

Kultura jednog grada ovisi o kulturi života njegovih građana, njihovih navika i postupanja i premda se čini da u potresom i drugim nevoljama narušenom gradu više ne vrijedi gotovo ništa, upravo nas kultura sama uvjerava da tome i usprkos svemu lošem nije baš tako.

Kako danas izgleda prostor pred Studijem Moderne galerije Josip Račić u Margaretskoj 3 Zrinka Paladino

Još uvijek živi pozitivan duh našeg glavnog grada u njegovu teško ispaćenom tijelu i upravo će on pomoći i da se stvari jednom, i ne valjda tako prokleto teško, vrate na svoje mjesto. Za početak barem dijelom, po čemu će trebati pažljivo graditi ne samo njegovu opipljivu pojavnost, već i onu neopipljivu, tako ambijentalno i prostorno važnu duhovnu kategoriju bez koje Zagreb više ne bi bio Zagrebom.

Mjesta koja grad čine vrijednim i važnim

I eto nas, približismo se našoj današnjoj temi. Nekim površinom često i manjim prostorima koji su svojom velikom nematerijalnom vrijednošću, golemim entuzijazmom i angažmanima naš grad predstavljali važnim i privlačnim mjestom u kojem i kultura živi.

Neka od tih mjesta – poput Salona Galerije Karas, divno uobličenog od arhitekta Ivana Crnkovića u Praškoj ulici – nisu nas, nažalost, preživjela, neka se – poput Galerije Forum u Teslinoj ulici, osnovanoj od eminentnih umjetnika Ede Murtića, Zlatka Price, Ksenije Kantoci, Nikole Reisera i drugih slikarskih velikana 20. stoljeća – ne daju pa su prošle godine proslavila i svoj pedeseti rođendan, a neka nas mlađa vesele svojim trudom, entuzijazmom i vedrinom – poput primjerice sjajne Galerije Kranjčar na Kaptolu.

Biseri hrvatske demonstracije kulture

Većinu takvih vrijednih prostora ipak, nažalost, muče uobičajene boljke života u Zagrebu te primarno opstajanja u vremenima kada se čini da nikome nije i do kulture. U posebnom su pak problemu oni manji izložbeni prostori pozicionirani na istaknutim gradskim lokacijama, koje su takve – istaknute – naglasimo to dovoljno glasno, u slici grada postale zahvaljujući upravo i tim malim biserima hrvatske demonstracije kulture.

U uređenijim i kulturnijim društvima njihovo bi se djelovanje podrazumijevalo, podržavalo i značajnije pomagalo i ni u ludilu se ne bi u pitanje dovodila njihova opstojnost u od Gradova iznajmljenim prostorima, no u našem novijem Zagrebu upravo to predstavlja kobnu opasnost. Sa svakom smjenom vlasti mijenjaju se i stavovi i postupanja – po kulturu ponekad manje ili više kobna i rijetko kad sretna, a to je ono što bi se u uređenim, vrijednosno svjesnim i kulturnim društvima moralo iskorjenjivati.

Mjesto druženja i razmjene ideja

I neprofitabilni ili manje unosni prostori nose golemu vrijednost gradovima koji prepoznaju važnost kulture i obrazovanja te profiliranja svojih građana. Takvi prostori naprosto nemaju cijene i njih se upravo pod svaku cijenu čuva na mjestima koja su obilježila svojim djelovanjem. Upravo takav prostor predstavlja i Studio Moderne galerije Josip Račić, u čiju se povijest upućujemo zahvaljujući lijepom i sažetom pregledu voditeljice Studija, povjesničarke umjetnosti Tihane Galić.

Zahvaljujući dugom radnom kontinuitetu, još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća dobro poznatom zagrebačkoj kulturnoj i umjetničkoj javnosti, u sjećanjima građana i umjetnika ta galerija nije samo mjesto organiziranja izložbi na kojima su izlagala vodeća imena likovne umjetnosti, već predstavlja mjesto susreta, druženja te razmjena mišljenja i ideja. Ona je pritom svakako i svjedokom jedne epohe i određuje ne samo zagrebačku već i širu hrvatsku modernu i suvremenu umjetničku scenu.

Pred ulazom u Studio Moderne galerije Josip Račić u Margaretskoj 3 danas Zrinka Paladino

Od frizerskog salona do galerije

Pisanih podataka o povijesti prostora Galerije Josip Račić od njezina osnutka pa do 1992. godine, kada postaje dislociranim izlagačkim prostorom Moderne galerije, nažalost, nema puno. Grupa slikara entuzijasta – Željko Senečić, Ljubo Škrnjug, Vasilije Jordan i Francina Dolenec – 1970-ih godina prenamijenili su i preobličili prostor frizerskog salona u Margaretskoj 3 u Galeriju Josip Račić.

S njima su se udružili i drugi značajni protagonisti, poput likovnih kritičara Josipa Depola i Vladimira Malekovića, i u vrijeme koje nije poznavalo privatne galerije, knjižare ili knjižne antikvarijate otpočelo je organiziranje slikarskih izložbi u radionicama i obrtničkim radnjama za uokvirivanje slika. Prvo u salonu Schira u Preradovićevoj ulici, potom u radionici GIBU u Dežmanovom prolazu kasnije prozvanom Galerijom Buljat te i u Galeriji Račić.

Nova galerija s plodnom izdavačkom aktivnosti

Nositelji projekta te galerije nisu bili sami umjetnici, već je to bila agencija Arto, znana po Smotri folklora, koja se bavila i komercijalnom trgovinom umjetničkih artefakata. Lijepo se poklopilo da je tadašnji dogradonačelnik Zagreba postao slikar Boris Dogan koji je uspio politički opravdati potrebu za novom galerijom koja bi konkurirala Galeriji Forum, s ovdje već navedenim osnivačima čija se slikarska poetika razlikovala od one slikara Galerije Račić koji su bili bliži figuraciji no apstrakciji.

Pod dugogodišnjom voditeljicom Mirjanom Lustig u novoj je galeriji ostvarena plodna izlagačka aktivnost, a po promjenama u sustavu upravljanja državnom imovinom 1990-ih godina prostor Galerije Josip Račić došao je u vlasništvo Grada Zagreba. Kolovoza 1993. godine ondašnji ravnatelj Moderne galerije Igor Zidić s Gradom Zagrebom sklopio je ugovor o preuzimanju Galerije Josip Račić, otada nazvane Studijem Moderne galerije “Josip Račić“, s obvezama daljnjeg podmirivanja mjesečnih najamnina, ali i obnavljanja i prilagođavanja galerijskog prostora suvremenim izlagačkim uvjetima.

‘Galerija predstavlja mjesto susreta, druženja te razmjena mišljenja i ideja’, piše Paladino Zarko Basic/PIXSELL

Izložbeni program

Prvu izlagačku politiku Studija Josip Rači – da u njemu izlažu već afirmirani umjetnici starije i srednje generacije, naknadno su proširili i raznovrsni oblici djelovanja umjetnika mlađe generacije, s pojedinim izložbama umjetnika i iz inozemstva.

Izložbeni program uključuje i projekte iz područja suvremenih vizualnih umjetnosti, obuhvaćajući medije slikarstva, crteža, skulpture, ambijenta, prostornih instalacija, fotografije, videa ili performansa, promovirajući mladu i srednju generaciju te cjelovito i kreativno povezujući različite medije i izlagačke strategije.

Renomirani umjetnici

Uz financijsku pomoć Grada i Ministarstva kulture u Studiju Moderne Galerije Josip Račić svake se godine prikaže desetak izložbi renomiranih domaćih umjetnika popraćenih katalozima, pa iz dosadašnje produkcije kronološkim redom izdvajamo samo neke koji karakteristično predstavljaju dosadašnju izložbenu orijentaciju Studija, od kada je postao dijelom izložbene ponude Moderne galerije:

Vlasta Žanić/Đorđe Jandrić – 1992., Mirko Zrinščak, Mirjana Vodopija – 1995., Milan Steiner, Miljenko Stančić, Josip Vaništa – 1995/6., Branko Lepen, Vlasta Žanić, Ivo Deković – 1996., Ante Žaja, Ivica Malčić – 1997., Anto Jerković, Edita Schubert, Vlasta Delimar – 1998., Duje Jurić – 1999., Antun Maračić – 2000., Goran Petercol, Matko Vekić – 2001., Mirko Ilić, Vesna Pokas – 2002., Christian Alexa, Kazumi Kanemaki, Yuri Leiderman, Mladen Stilinović i Goran Trbuljak /By the Way – 2003.,

Igor Rončević, Dawor Preis – 2004., Robert Sošić – 2005., Ivan Fiolić – 2006., Željko Lapuh – 2007., Tisja Kljaković/Neno Mikulić – 2007., Anabel Zanze, Dražen Trogrlić – 2008, Dimitrije Popović, Vesna Parun, Kuzma Kovačić – 2009., Josip Zanki, Marcela Munger – 2010., Josip Klarica, Mejra Mujčić, Duško Šibl – 2011., Goran Vranić, Koraljka Kovač – 2012., Robert Šimrak, Toni Franović – 2013., Vesna Sokolić, Nevenka Arbanas – 2014., Festival svjetske književnost, Stanko Jančić – 2015., Ljerka Njerš, Nenad Fabijanić – 2016., Stipe Nobilo, Ante Rašić – 2017., Josip Zanki, Petar Barišić – 2018., Matko Trebotić, Jagoda Buić – 2019., Arsen Roje, Dražen Pejković – 2020.

Fotografije ukazuju na vrijednost normalnog življenja

Moćni niz upotpunjujemo i s par fotografija lijepe izložbe “Postamenti” arhitekta Nenada Fabijanića iz navedene 2016. godine, snimljenih od umjetničkog fotografa Gorana Vranića koji je u Studiju Josip Račić također izlagao 2012. godine, a koje najvjernije prenose nevjerojatnu atmosferu koju izazvanu njegovom sjajnom umjetničkom produkcijom taj relativno maleni prostor već gotovo pola stoljeća daruje svojim građanima.

Izložba Nenada Fabijanića Postamenti u Studiju Moderne galerije Josip Račić 2016. Goran Vranić

Tek nam danas u “novom normalnom” ovakve fotografije ukazuju na vrijednosti nekadašnjeg normalnog življenja, kojeg smo tako oholo uzimali zdravo za gotovo da nam se čini da smo kaznu na neki način i zaslužili. Gomile posjetitelja pred Studijem Josip Račić ukazuju i na potrebu sagledavanja i nešto širih potreba takvih vrijednih prostora, koje se pak vežu uz osiguravanje određenih površina slobodnog prostora pred njihovim lokalima za potrebe njihovih posjetitelja, također građana ovoga grada, koji njegov centar ne posjećuju isključivo radi ugostiteljskih lokala.

Posjetitelji Izložbe Nenada Fabijanića Postamenti u Studiju Moderne galerije Josip Račić 2016. Goran Vranić

Ondje gdje nema prostornih zapreka širenjima kafića ili restorana njihove vanjske terase i ne predstavljaju nerješiv problem, no u situacijama koje bi opravdano iziskivale drugačije tretiranje i korištenje javnih površina, valja promišljati o najpovoljnijim rješenjima po građane i njihove potrebe.

Hrabro otimanje dijela Margaretske

A potrebi bi se Studija Josip Račić za hvatanjem malo zraka na otvorenom prostoru poradi njegovih posjetitelja tako lijepo udovoljilo hrabrim otimanjem barem malog dijela Margaretske od mora ugostiteljskih štekata metastaziranih po gotovo svim javnim površinama grada.

Ulica koja i sama kao dio središnje gradske pješačke zone odaje dojam trga, lijepo bi podnijela i suvremenu javnu skulpturu pozicioniranu pred Studijem Moderne Galerije, barem kao jasnu markaciju značajnog umjetničkog prostora koji se krije iza jednog od ostakljenih izloga našeg grada.

Prostoru koji se po grad i građane kontinuirano sretno odabiranim voditeljima i ravnateljima Moderne galerije od osamostaljenja Hrvatske – od Igora Zidića, Biserke Rauter Plančić pa do najnovijeg ravnatelja Branka Franceschija, opravdano diči titulom jednog od najvažnijih simbola kulturnoumjetničke ponude grada Zagreba, valja osigurati sigurnost i budućnost. Simbolima dobroga baš u ovako teškim vremenima valja osigurati opstojnost i kontinuitet. Kako bismo kao Ljudi dostojanstvenije opstali i mi sami.