Komentar Gorana Vojnovića: Kakve veze ima jedna važna knjiga Fulvija Tomizze sa žicom na granici u Istri
Istra je Europa prije Europe, ona je bezgranični, multikulturni svijet
U petak, 18. prosinca, u Kopru je predstavljen slovenski prijevod romana velikog istarskog pisca Fulvija Tomizze Zlo dolazi sa sjevera. Istovremeno, tek nekoliko kilometara južnije, slovenska je vojska postavljala bodljikavu žicu na svojoj južnoj granici, ne bi li na taj način spriječili dolazak većeg broja nepoželjnih ljudi sa juga.
Nije to bilo prvi put da su slovenska kultura i slovenska politika govorile svaka svojim jezikom, ali je rijetko tako jasno vidljivo da u Sloveniji politika i kultura opstaju u dva posve različita, međusobno nedodirujuća se mentalna svemira, pa je kulturi često sjever što je politici jug i tamo gdje kultura vidi jedinstven, talijansko-hrvatsko-slovenski kulturni prostor od Trsta do Pule, politika vidi samo jednu crtu koju treba hitno podebljati.
Zajednička pripadnost
Tako su ovom zloćudnom igrom sudbine Milan Rakovac, Irena Urbič i Neven Ušumović, pokretači i motori Foruma Tomizza, literarnog simpozija koji već petnaest godina u Umagu, Kopru i Trstu ustrajno briše neprirodno zacrtane istarske granice, dočekali taj crni petak kada će netko te iste granice označiti žicom i njome bešćutno zarezati po njihovoj Istri.
Ono što su dakle baš ljudi poput Fulvija Tomizze učinili nedjeljivim, jer on i njegove knjige podjednako pripadaju i slovenskoj i hrvatskoj i talijanskoj kulturi, i ono što su mnogi Istrani godinama povezivali, zanemarujući pritom i jezičke i političke barijere, sve je to slovenska vlada Mire Cerara uz neizgovoreni blagoslov Europske unije odlučila podijeliti. I to bodljikavom žicom!
Sva sreća pa naš Fulvio nije živ, pa ne mora to gledati.
Simbolična smrt
Postavivši bodljikavu žicu nasred Istre, Europa je pomoću Slovenije (ili je Slovenija u ime Europe, kako vam drago) zarezala u ideju zajedničkog europskog prostora i na neki je način simbolički ubila. Jer Istra je Europa prije Europe, ona je taj jedinstveni, bezgranični, multikulturni svijet o kojem je moderna Europa sanjala i kog je priželjkivala udružujući se i brišući svoje granice. Istra je, kao i Europa, vlastitom poviješću okrvavljeni prostor koji se usprkos svemu hrabro bori protiv duhova te iste prošlosti, koji je više puta mijenjao i države i ljude, ali se uvijek obnavljao i ostajao isti upravo u onome u čemu je uvijek bio drugačiji – u svojoj nedjeljivosti.
Istra je, naime, po nečemu vrlo drukčija od slovenske i hrvatske države pa i od sadašnje Europske unije. U Istri, barem se meni to tako čini, politika u velikoj mjeri još uvijek govori jezikom svoje kulture. Zato su tamo i sajmovi knjiga i Motovun i Tamara Obrovac
I zato onaj tko danas dijeli Istru, pa makar i privremeno, nepovratno dijeli Europu, jedinu Europu u kojoj sva Tomizzina djeca, i Talijani i Slovenci i Hrvati, možemo živjeti zajedno.
Pomahnitalo vrijeme
I jedino što nas u ovom pomahnitalom vremenu bar malo može utješiti je ta naša nesretna Istra. Ona Istra, na koju je prvu udario fašizam, još 1921. godine kad je nasilno utišan štrajk labinskih rudara; ona Istra u kojoj su pale prve žrtve fašizma, na željezničkoj stanici u Strunjanu, gdje su pijani fašistički vojnici pucali iz vlaka i ubili jednog talijanskog i jednog slovenskog dječaka koji su se zajedno igrali na stanici; ona Istra, po kojoj će se nakon Drugog svjetskog rata godinama određivati granice između komunizma i kapitalizma, između istoka i zapada, između slavenskog i romanskog svijeta, iz koje će se zbog tih granica protjerivati Talijani, a u koju će se naseljavati ljudi iz čitave Jugoslavije pa će i duh bratstva i jedinstva biti jači no igdje; ona Istra, koja će reći (šta reći, neumorno će ponavljati!) povijesno Ne! Tuđmanu i nacionalističkoj mržnji; ona Istra, koja će sve do dana kada će izbezumljena Europa doći na ideju da je podijeli bodljikavom žicom, ostati antifašistička i na sav glas pjevati talijanske partizanske pjesme; ona prkosna Istra (prkosna od sna, što bi rekao Mak Dizdar), koja će i toj bodljikavoj žici, uvjeren sam, prkositi i koja ni ovog puta neće dozvoliti da je sjeckaju kojekakvi političari amateri.
Istra je, naime, po nečemu vrlo drugačija od slovenske i hrvatske države pa i od sadašnje Europske unije. U Istri, barem se meni to tako čini, politika u velikoj mjeri još uvijek govori jezikom svoje kulture. Nije to u svim pogledima uzorna politika, ali s obje strane žice ona ustraje govoriti jezikom svoje trojezične kulture, jezikom povezivanja i suradnje, jezikom tolerancije i otvorenosti.
Nije slučajno
I zato uopće nije slučajno što je jedini tamnoputi župan na Balkanu, pa i šire, Peter Bossman, gradonačelnik Pirana (i to već drugi mandat); nije slučajno da je Pula bila jedan od tek četiri hrvatska grada (uz Rijeku, Varaždin i Čakovec) u kojem je prije dvije godine na referendumu većina podržala prijedlog zakona o istospolnim brakovima (Labinjani su ga, sjetit ćete se možda, podržali s nevjerojatnih 75 posto); nije slučajno što su se regionalne knjige i pisci udomaćili baš u Istri, na Forumu Tomizza i na pulskom sajmu knjiga; nije slučajno što je Rajko Grlić, kako sam to objašnjava, svoj festival otpora prema društvenoj klimi, postavio baš u Motovun i što su slovenski režiseri Vlado Škafar i Jan Cvitkovič slovenski Motovun zamislili u Izoli; nije slučajna ni Tamara Obrovac, kao što nisu ni Franci Blašković, Livio Morosin i KUD Idijoti. Ništa to nije slučajno i samo jedna ćorava politika to odbija vidjeti.
Ali na žalost, kao što rekoše Idijoti, glupost je neuništiva, i zato bi Milan Rakovac trebao poživjeti još barem sto godina ili bi nam hitno trebao odred takvih Milana da Tomizzinim istarskim duhom nadjačaju sve zlo što dolazi sa sjevera i sa juga, odnosno svu političku glupost koja se u ovim našim krajevima proizvodi na dnevnoj bazi. Jer nema nam spasa dok ovu jadnu Europu netko ne dozove pameti, ne unese joj se u lice i kaže: Istra ti materina, jadnice izgubljena!
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 24. prosinca 2015.