Karamarko je napao Frljića, a mi smo s njim razgovarali samo o kazalištu
S intendantom smo razgovarali o nedavno započetoj sezoni i novom projektu
U povodu nove kazališne sezone razgovarali smo s intendantom riječkog HNK Oliverom Frljićem, a baš negdje oko objave našeg razgovora u tiskanom Telegramu dogodio se i nastup šefa HDZ-a Tomislava Karamarka na predizbornom skupu u Rijeci, na kojem je poručio kako će, kad HDZ dođe na vlast, riječki HNK ponovno postati i hrvatski i narodni.
Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci upravo je obilježilo 130. obljetnicu. S Frljićem smo razgovarali o aktualnoj sezoni, novom autorskom projektu koji će uskoro imati riječku premijeru i utjecaju njegova stila intendature na publiku.
T: Vaša nova kazališna sezona nosi naslov ‘Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli’. Zašto?
U prošloj sezoni nas se na različite načine i s različitih strana pokušavalo onemogućiti u realizaciji programa s kojim smo dobili mandat. Nakon predstave Hrvatsko glumište stvari su se intenzivirale – započeli su prosvjedi ispred kazališta, još jači medijski napadi, u cijelu stvar se aktivno uključila i svima nam draga Crkva… Početak Riječkih ljetnih noći predstavljao je daljnji korak u pokušajima da se ovakvom Zajcu začepe usta.
T: Na što točno mislite?
Performans koji smo izvodili Marin Blažević i ja, a koji je samo citirao govor mržnje s društvenih mreža uperen protiv nas i programa koji realiziramo, završio je fizičkim nasiljem. Kao vrhunac pokušaja zastrašivanja označio bih ono što se dogodilo 5. kolovoza, kad je na 20. obljetnicu Oluje izveden performans Drugi rat. U njemu je pet žena različitih nacionalnosti ispričalo svoje ratne priče koje se ne uklapaju u dominantne narative o ratu i njihova pojednostavljenja. Slobodna Dalmacija se unaprijed, označavajući cijeli događaj kao “kontra-Oluju”, potrudila stvoriti masovnu histeriju, što je rezultiralo opsadnim stanjem u kazalištu tijekom same izvedbe, te dolaskom interventne policije kako bi se i izvođačice i publika zaštitili od rulje koja je u dva navrata pokušala provaliti u teatar. Na kraju su oni, koji se smatraju mjerodavnim određivati što i kako netko jedino smije misliti i govoriti o Domovinskom ratu, prebili novinara Hrvoja Šimčevića. Zbog svega toga odlučili smo se za ovaj moto sezone koji je, usput govoreći, i članak Ustava RH.
T: Koji su ovosezonski kapitalni projekti Drame?
Svakako bih izdvojio Hrvatsku rapsodiju koju je prema Krležinim motivima režirao Sebastijan Horvat. Riječ je o predstavi koja je krležijanska par excellence i koja sondira dubinske slojeve ove drame i način na koji oni korespondiraju s našim aktualitetom. U Horvatovoj se viziji Krležin vlak, u kojem su natiskani najniži društveni slojevi, pretvara u salon u kojem “diskretni šarm buržoazije” igra različite klasne uloge, svodeći borbu za socijalnu jednakost na prazan ritual – upravo onako kako je to u Europi napravila socijaldemokracija. Drugi projekt koji treba izdvojiti je predstava Tko se boji Virginije Woolf? u režiji Nade Kokotović, s Mirom Furlan i Radkom Poličem u glavnim ulogama. Pred mirovinom, tekst Thomasa Bernharda, režirat će mlada redateljica Morana Novosel. Riječ je o drami koja se bavi naličjem građanskog društva koje fašizam maskira ili ga svojom pasivnošću perpetuira. I svakako, last but not least, Renata Carola Gatica koja će režirati Dugonju, Trbonju i Vidonju. Eto, u pokušaju da nešto izdvojim sam nabrojao sve.
T: Zaboravili ste spomenuti svoju predstavu Kompleks Ristić koja će uskoro imati riječku premijeru.
Kompleks Ristić je već imao premijeru na najznačajnijem regionalnom festivalu Bitef i izazvao veliko zanimanje i, gle čuda, oprečne reakcije. Predstava je u Srbiji izazvala dosta burne reakcije. Ristić ju je napao čim je doznao da se radi, optužujući je za ovo i ono, konstruirajući različite teorije zavjere, a vrhunac je bio intervju u ljubljanskom Delu u kojem me optužio da “izvršavam naloge koje postavlja Haag i trubim pjesmice s kojima NATO opravdava bombardiranje Jugoslavije”. Usput, Ristić predstavu nije gledao, nego je svoje mišljenje o njoj formirao na temelju onoga što mu je bilo dojavljeno nakon premijere, a svoje medijske napade je gradio ad hominem, optužujući me u isto vrijeme da sam eksponent NATO-a, staljinist, jezuitski đak… Ako se zamijene neki osnovni pojmovi, ovdje ostaje ista paranoidna struktura koja me u Hrvatskoj optužuje da radim na obnovi Jugoslavije, da sam udbaš, četnik i sve ono drugo što čini osiromašeni vokabular jednog prosječnog hrvatskog nacionalista.
T: Vratimo se malo na predstavu.
Nakon opsežnog istraživanja dokumentarne građe, u što je bio uključen tim dramaturga iz Ljubljane, Zagreba i Beograda, odlučio sam započeti od jednog praznog mjesta u filmu Plastični Isus Lazara Stojanovića. Riječ je o snimci Ristićeva vjenčanja koja je iz filma nestala dok je bio bunkeriran. Iako je predstava prepuna motiva iz različitih Ristićevih predstava, a njeno referentno polje se širi i na autore jugoslavenskog crnog vala, ona bez problema komunicira i s ljudima koji nemaju tu vrstu gledateljskog predznanja. To smo se mogli uvjeriti na svim izvedbama do sada. Dragica Potočnjak, glumica SMG-a, rekla je tijekom procesa da bi se predstava mogla zvati i Misa za Jugoslaviju, i to je apsolutno točno. Ristić bez velikih problema funkcionira kao metafora ideje koja se u prethodnoj državnoj zajednici parcijalno realizirala, ali u svojoj terminalnoj fazi pretvorila i u vlastitu antitezu.
T: Zašto ste odabrali upravo ovaj slučaj?
Ljubiša Ristić je zasigurno jedan od najznačajnijih jugoslavenskih redatelja. Formirao je cijeli niz mlađih autora – Taufera, Pandura, Pašovića, Burhana, Živadinova, Brezovca…, a preko njih izvršio posredan utjecaj i na generaciju koja se pojavila kada je on, doduše, još uvijek bio aktivan, ali nikako u svom kreativnom zenitu. Ristić se 1995. politički angažirao u Jugoslavenskoj udruženoj levici Mire Marković, supruge Slobodana Miloševića, zbog čega mu se kasnije i dogodila jedna vrsta neformalne lustracije. Sve te kontradikcije koje koegzistiraju u liku i djelu Ljubiše Ristića bile su dovoljno intirgantne da se počne raditi predstava o njemu. Zanimljivi su i ljudi s kojima je Ristić blisko surađivao – među njima i nemali broj onih koji su i danas kazališno aktivni u Hrvatskoj – koji ga od devedesetih naovamo u svojim javnim istupima ni na koji način ne spominju. Taj programirani zaborav svakako je u kazališnom smislu jako potentan.
T: Jeste li zadovoljni recepcijom publike otkako ste preuzeli Riječki HNK? Kakve su vam konkretne brojke?
U sezoni 2014./15. bilježimo ukupni rast publike od 10 posto u odnosu prema 2013./14. Povećao nam se i broj pretplatnika sa 1378 na 1567. Međutim, moram naglasiti, uobičajenoj praksi mahanja brojkama usprkos, da povećanje broja gledatelja samo po sebi ne znači ništa. Riječki HNK bi vrlo lako mogao početi proizvoditi lako probavljive sadržaje i još malo nabrijati brojke.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 10. listopada 2015.