Kerempuh ima novi, moćan naslov: ‘Umri ženski’. Bili smo na probi pred premijeru

Praizvedba drame Marine Vujčić bit će u subotu 10. listopada

ZADNJA IZMJENA: lis 9, 2020
Foto: Vjekoslav Skledar

„Osobne drame tinjaju u čovjeku, one su tihe, izvana nevidljive, prigušene stidom zbog osjećaja neuspjeha. Proživljavamo ih u tišini, često nasamo jer neke od njih ni s najbližima nećemo podijeliti“, objašnjava Marina Vujčić zašto njezina drama „Umri ženski“ nosi podnaslov „tiha drama“.

Govoreći s nježnošću o svojim izmaštanim licima čiji nas život od krvi i mesa uskoro očekuje (praizvedba 10. listopada) na pozornici Satiričkog kazališta Kerempuh, ona kaže: „Junacima moje drame čini se lakše uvjeriti i sebe i druge da je sve u redu nego priznati da u njihovom životu nešto opako ne štima. Svi proživljavamo te intimne male drame koje u našem mikrokozmosu znaju poprimiti razmjere tragedije iako ćemo ih, kao i mnoge prije i poslije njih, tiho preživjeti.“

Tankoćutna prozaistica i dramatičarka – koja osvaja jednostavnošću primarnog izraza a raskošnom mrežom pozadinskih značenja- za „Umri ženski“ je 2014. nagrađena 3. nagradom Marin Držić. Priču o tri sestre u kasnim tridesetima i njihovoj majci koje, svaka u svom ringu, udarnički kopaju za sekundažama sreće, adaptirali su Dora Delbianco i Rajko Minković a režije se prihvatio Minković. Izražajna, glumački poticajno oblikovana lica igraju Nina Erak-Svrtan, Mia Anočić-Valentić, Ines Bojanić, Anita Matić Delić, Nikša Butijer, Damir Poljičak, Luka Petrušić i Iskra Jirsak.

Ines Bojanić, Iskra Jirsak Vjekoslav Skledar

Mekša strana patnje

Autorica se manirizmom naslova poigrala s jednom od amblematskih filmskih franšiza akcijskog žanra koja je 1988. Brucea Willisa lansirala do globalnog megastara. Hm, tvrdokorni policajac John McClane također vječno kuburi s ljubavlju, pa je li u tom kvaka? „Da, ali ovo nije priča o njemu ni o muškom ‘umiranju’. Žene su ovdje došle na red“, ne da se impresionirati Marina mojim jeftinim doskočicama, nego mi crta sve po redu:

„Naslov filma ‘Die Hard’ u ženskoj bi inačici glasio ‘Die Soft’. To je mekša strana patnje. Adrenalin i stradanje su emocionalni – nema eksplozija, oružja, plamena ni detonacija vidljivih golim okom. Žene ‘ginu’ tiho, ali koliko god bile programirane na trpljenje, koliko god ih od djetinjstva baždarili na ulogu žrtve, u životu mnogih žena postoji onaj ‘e sad je dosta’ trenutak, kad odluče nekom muškarcu koji ih čini nesretnima uskratiti tu moć.

Irena Kraljić (scenografkinja) i Hrvoje Megla (majstor scene), u pozadini redatelj Rajko Minković te glumci Damir Poljičak i Luka Petrušić Vjekoslav Skledar

Drama s dosta elemenata komedije

Nema tog Brucea Willisa koji će ih tada zaustaviti, osim ako ih doslovce ne zaustavi na tragičan način pa postanu dio crne statistike. No u ovoj drami nema ništa crno ni mračno, ona na zabavan način preispituje ženska emotivna iskustva – od odnosa s majkom koji ih uvelike odredi u životnim izborima, do kasnijih romantičnih veza koje nisu baš toliko romantične koliko su se nadale.“ Novi Kerempuhov adut opire se jednostranom žanrovskom definiranju, u čemu je također velika vrlina ovog komada. Autorica karakterizira „Umri ženski“ kao dramu s dosta elemenata komedije, s humorom temeljenim na samoironiji.

Ines Bojanić, Luka Petrušić i Anita Matić Delić Vjekoslav Skledar

Naime, podsjeća nas Marina koliko smo svi smiješni kad: „Pokušavamo vjerovati da je baš neka naša labava ljubavna priča posebna – da taj oženjeni muškarac nije ‘baš toliko oženjen’, da je onaj drugi muškarac genije čiji talent još nije prepoznat pa zato ništa ne zarađuje, da baš naša žena neće saznati da smo u preljubu, da u znatno starijoj partnerici ne tražimo mamu, da ćemo zavarati okolinu izmišljajući partnera kojeg nema… Sve se to nekome već dogodilo i na milijune puta je proživljeno u tuđim iskustvima, ali lekcije ćemo svladati tek kad se dogodi nama – i to ne uvijek isprve. Vjerujem da će u adaptaciji koju su napravili Dora Debianco i redatelj Rajko Minković humorni elementi biti naglašeniji pa da ćemo se svi zajedno sebi još malo više narugati”.

Redatelj Rajko Minković u razgovoru s glumcima i tehničkim osobljem Vjekoslav Skledar
Nikša Butijer, Iskra Jirsak i Rajko Minković Vjekoslav Skledar

Junaci u svojim mikrokozmosima

Dok sam čitao „Umri ženski“ jako me se dojmila ta dvostrukost onoga što voajerski pratimo u priči, sretni da se ogoljuje netko drugi umjesto nas. Na trenutke atmosfera dođe do ruba sleđene usamljenosti, slična stanju koje bije Fassbinderova lica. „Volim Fassbindera i ne bih se nikad usudila pozivati se na njega“, komentira Marina moje paralele i nastavlja: „Njegovo preispitivanje političkih, rodnih i seksualnih kontroverzi iz ženskog iskustva dragocjeno je u povijesti filma, pogotovo iz tog vremena kad žene baš nisu imale priliku umjetnički progovarati u ime svog roda.

Damir Poljičak i Ines Bojanić Vjekoslav Skledar

Kad sagledamo današnji odnos prema ženama u društvu, u mnogim se aspektima čini da su njegov pesimizam i skepsa kad su ženske sudbine u pitanju bili opravdani – no ja želim vjerovati da mizoginiju možemo, ako već ne iskorijeniti, onda barem značajno prorijediti. Empatija prema usamljenicima i sklonost melodrami mogla bi nam biti zajednička, ali kod mene nema prosvjeda protiv apsurda građanske egzistencije – ja svoje junake smještam u njihove male mikrokozmose koji ovise o njima samima.“

Samoća ili loš odnos?

Patricija, jedna od Barbarinih kćeri koja stalno lažira nepostojeću ljubavnu vezu i mulja da ima muškarca iz snova, u jednom od tih zagorčanih prizora kaže: „Stopala su ti opet hladna, ljubavi.“ Autorica snažno a jednostavno pokazuje kako se u fragilnim ljudskim odnosima često događa ona gruba zamjena teza, da se čak i emocionalna hladnoća trpi samo kako bi se izbjegla samoća

„Sve su žene na početku ove drame u nekom obliku pristajanja na veze koje ih ne ispunjavaju. Patricija, jedna od tri sestre u drami, jedina ima ‘savršenog’ muškarca, a savršen je zato što ga je izmislila kako majci i sestrama više ne bi morala objašnjavati zašto je još uvijek sama. Da, dosta sam se u ovoj drami bavila tom očajničkom potrebom za partnerom, potrebom da se po svaku cijenu bude u paru. U stvarnom životu to mi je uvijek tužno vidjeti, kako se između samoće i loših odnosa radije biraju loši odnosi“, iskrena je moja sugovornica.

Iskra Jirsak Vjekoslav Skledar

Majka koja terorizira srećom

Majka Barbara koja naizgled brije sto na sat, ima mlađahnog partnera, i pred kćerima se razbacuje vitalitetom, u jednom od znakovitih monologa će reći: „Moj dan završava zahvalnošću i veseljem. Ja podržavam sebe, a život podržava mene. Ja volim sebe, zato s ljubavlju posvećujem pažnju svome tijelu. S ljubavlju ga dotjerujem i njegujem, a ono mi uzvraća ljepotom, mladošću, zdravljem i energijom. Ja sam živući, voljeni, radosni izraz života. Sve je dobro u mom svijetu. Sve je u mom svijetu savršeno i cjelovito.“ Kroz Barbarinu prizmu izvrsno je prikazan današnji „teror“ proklamirane sreće, kojega je ponekad teško istrpjeti.

„Proklamirana sreća više nije stvar samo ovih ili onih new age programa koji nas uvjeravaju da je sreća stvar izbora. Ni na društvenim mrežama ni u medijima više nema prostora za prosjek – ili ste u crnoj kronici, ili ste primjer izvanserijskog uspjeha, iako se taj uspjeh svodio na nasmiješene fotografije s putovanja i druženja s prijateljima. Sav taj filtrirani svijet koji pokazujemo na fotografijama mnoge ljude dovodi do osjećaja da su zakazali ako vode prosječan, uobičajen život u kojem nema egzotike.

Možda je i to jedan od razloga zašto uvijek pišem o takozvanim malim ljudima kojima svašta nedostaje. I ja sam jedna od njih i katkad se osjećam kao njihova glasnogovornica u književnosti“, govori Marina.

Nina Erak Svrtan i Nikša Butijer Vjekoslav Skledar

Inspiracija za Barbaru: esej o prisilnoj sreći

Pojašnjava da joj se inspiracija za Barbaru dogodila dok je čitala „Neprestanu ushićenost“ Pascala Brucknera, esej o prisilnoj sreći: „Iako bi Barbara na sceni mogla djelovati kao lik iz sapunice, inspirirana je filozofskim djelom koje se bavi pitanjem sreće koja poprima oblik imperativa.

Ona svojim kćerima pokušava nametnuti svoju ‘neprestanu ushićenost’, iako ni njezina uopće ne drži vodu. Ako se ‘programiramo’ na taj imperativ sreće, puno je teže podnijeti neminovne poraze ili najobičnije loše dane. Možda je najveća životna vještina prihvatiti da u svemu mora biti neke ravnoteže i da je nemoguće neprestano biti sretan. Čak bi i sreća u tom slučaju devalvirala.“

Djelo pisano za Kerempuhove glumice

Kompleksno životno pletivo nastalo pod Marininim prstima, prava je blagodat za glumice i glumce. Znatiželjan sam da li je u procesu nastajanja predstave ostala distancirana ili je surađivala s ansamblom? „Kerempuh ima zbilja sjajan ansambl i od početka sam, pišući ovu dramu, imala na umu Kerempuhove glumice koje bi mogle odigrati ove moje žene. Nisam se miješala u rad na predstavi, ostala sam na distanci jer mislim da autor treba pustiti svoj tekst od sebe i povjeriti ga profesionalcima u kazalištu.

Nina Erak Svrtan, Ines Bojanić, Mia Anočić Valentić i Damir Poljičak Vjekoslav Skledar

Ima nešto uzbudljivo i u znatiželji da vidiš kako su drugi iščitali, mijenjali i štrihali tvoj tekst. A štrihova je sigurno bilo, to vidim već u podjeli iz koje su dva lica izostavljena. Imam povjerenja u autorski tim i glumački ansambl Kerempuha i veselim se njihovoj predstavi. Tako to vidim: tekst je moj, ali predstava je njihova“, govori spisateljica o alkemiji procesa od kompa do stagea.

Banalne životne situacije u umjetnosti

Baš što se tiče paradoksa o piscu, Vujčić se, stvarajući Gregora, dotaknula fenomena prepisivanja života. „Teško da ima nešto što pisac može izmisliti a da život već nije“, stoji u uvodnoj bilješci drame. To nije samo surogat, kopanje po stvarnosti? „U ovoj drami radi se i o tome koliko ima smisla tražiti teme iznad života.

Pisac Gregor, lik u drami, ne može pisati zato što vjeruje da mora pronaći neku ‘uzvišenu’ temu, nešto izvan stvarnosti, jer je ‘običan’ život za njega prebanalan da bi o njemu pisao“, govori Marina i naglašava da joj je tekst „Umri ženski“ bio svojevrstan eksperiment jer kritizira licemjerjem prožet pristup koji banalne životne situacije smatra manje vrijednom tematikom u umjetnosti.

„Da, živjet ćemo banalnu klasiku –jest ćemo ćufte, biti u lošim vezama, patiti zbog preljuba ili usamljenosti, biti u nedopuštenom prekoračenju na tekućem računu – ali nećemo o tome pisati jer to vrijeđa naš uzvišeni ukus za umjetnost. U tom smislu bilo je hrabro, pogotovo ako ste žena, napisati dramu koja banalizira odnose do razine do koje oni i jesu banalni“, odrješita je ona.

‘Blokade se događaju, ali sam ih naučila poštovati’

Iz Gregorove pozicije također govori o kreativnoj blokadi. Strahuje li Marina da će upasti u slične zamke, da će joj presahnuti inspiracija? „Zbilja ne strahujem od toga“, otklanja svaku sumnju, jer kaže da joj se toliko toga vrzma po mozgu da bi trebala još jedan život da sve to ispiše.

„Blokade se događaju u procesu, ali već sam ih naučila poštovati jer znam da se one događaju u trenucima kad ne pronalazim pravi glas za temu o kojoj pišem. No, čak i da mi nadahnuće zauvijek presuši, neće se dogoditi ništa strašno, mogla bih i taj muk prihvatiti jer bi to značilo da su me zaokupili neki drugi životni sadržaji“, mudro Marina završava našu priču.

Luka Petrušić i Mia Anočić Valentić Vjekoslav Skledar

Davor Špišić
Telegram autor
95 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program