Kerempuh večeras otvara novu sezonu adaptacijom Bulgakovljevog hita koji je Staljin zabranio
Režija Psećeg srca povjerena je Aleksandru Švabiću
„Moj je književni portret dovršen, a to je ujedno i moj politički portret. Ne mogu reći koliko se pravoga kriminala u njemu može naći, ali molim sljedeće: izvan njegovih granica ne treba tražiti ništa. On je sasvim savjestan i pošten“, stoji u pismu kojeg je 1930. Mihail Bulgakov formalno adresirao Vladi SSSR-a, a po defaultu se našlo na Staljinovom stolu.
Uzbudljivom letu ruske avangarde (usplamtjelom u zori Oktobarske revolucije) u to vrijeme već su okrutno sasječena krila. Cenzura je uvježbano zabadala kandže u svaki pokušaj artističke drskosti i otklona od socrealističkih kanona. Kultni ruski pisac Mihail Bulgakov (1891.-1940.), jedan od najrazornijih avangardista i najneobuzdanijih nastavljača Gogoljeve brazde, s krimenom ušešća u građanskom ratu na bjelogardijskoj strani, imao je u prvoj petoljetki užarene karijere stanovito razdoblje „idile“ s vlastima.
Staljin bio njegov veliki fan
Staljin glavom je bio veliki fan Bulgakovljeve drame „Dani Turbinovih“ pa je predstavu u MHAT-u gledao desetak puta, shvativši ju isključivo kao packu bijelim ostacima carističke kontrarevolucije. No, kada se 1925. na sovjetskom obzorju pojavilo „Pseće srce“ (kratki roman od stotinjak strana koji svim čulima veličanstveno najavljuje kasnije majstorovo životno djelo, roman „Majstor i Margarita“), alarm pobune zavijao je iz sve snage. Rukopis je cenzura odmah konfiscirala, dalje se ustrajno dilao u samizdatima i čitao urotnički po kućama, a štampan je posthumno, 1969. u Parizu.
Moralo je proći skoro dva desetljeća da bi „Pseće srce“ bilo 1987. objavljeno i u Sovjetskom Savezu. Nije ni čudo, jer u ludički drskoj satiričnoj fantazmagoriji, Bulgakov pušta autorski krik protiv eksploatacije prezrenih, nemilosrdno guleći provizorij izgradnje sovjetskog nadčovjeka.
Antijunak – pas Šarik
Jednakom oštricom secira dekadentnu trulež starog društva i iznevjerenu utopiju revolucije. „Pseće srce“ za fantastičnog antijunaka ima psa Šarika, istinskog lumpenproletera i autsajdera s moskovskih ulica. Uboga životinja pada u ruke profesora Preobraženskog, buržujskog relikta, uglednog kirurga i opsjenara, rusku verziju doktora Frankensteina. Preobraženski transplatira Šariku ljudsku hipofizu, a ovaj se na užas svoga tvorca preobražava u komunističkog ideologa…
Vječna nedorečenost starog i novog doba, eksperimentiranje lumpenproleterima i manipulacija njihovim egzistencijalnim izdajstvima, poživinčenost humanosti, neki su od motiva kojima je „Pseće srce“ i danas moćan razlog angažiranog teatra. Ovim izvrsnim repertoarnim potezom Satiričko kazalište Kerempuh će večeras, 23. rujna, otvoriti novu sezonu.
Redatelj mlađe generacije
Sočnu i britku adaptaciju (otkrivajući tijesne spone Bulgakova, Harmsa i kasnijih apsurdista) uradili su Vedrana Klepica i Ivan Penović. Režija je povjerena Aleksandru Švabiću, brižnom a odrešitom redatelju mlađe generacije, rođenom Puljaninu i beogradskom đaku.
U izazovnu ulogu prometejskog bića Šarika zagrizao je Filip Detelić a šiznutog naučnika Preobraženskog otjelovit će Luka Petrušić. U ansamblu žovijalnih Bulgakovljevih lica su i Matija Šakoronja, Damir Poljičak, Ana Maras Harmander, Ornela Vištica, Vedran Mlikota, Josip Brakus.