Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Koja je veza poezije i fizike? Hrvatska pjesnikinja Monika Herceg misli da su srodne

Telegramov Davor Špišić pričao je s pjesnikinjom o mnogim temama

ZADNJA IZMJENA: lis 30, 2019
Foto: PIXSELL

“Fizika je jezik kojim svijet govori nama. Sve što promatramo, možemo opisati čudesnim jezikom jednadžbi. Fizika je također poezija, ona je tkanje cijelog svijeta koje čitamo i ako imamo mogućnost razumjeti taj jezik, pred nama se otvaraju nezamislivi svjetovi i ljepota. Naravno, i fizika i poezija su zapravo uvelike i odrazi našeg vremena, socijalno-ekonomskih konteksta, slobode koju imamo, slobode koju tražimo, same definicije slobode.”

“Za neku poeziju, kao i za mnoge teorije u neko vrijeme jednostavno nismo bili spremni, nismo ih mogli razvijati jer je borba bila na nekim drugim mjestima i ako tako gledamo, i fizika i poezija su produkti našeg razvoja, naše spremnosti da prodiremo u svijet i u nas same, one uvelike ovise o filozofiji vremena, što će reći da ovisi o tome što mislimo da je svijet i tko smo mi u tom svijetu”, rafalno i zaneseno odgovara Monika Herceg na moje uvodno pitanje o dodirnim galaksijama poezije i fizike.

Poezija je dijalog s nama samima

Razgovaramo povodom njene najnovije žestoke knjige poezije “Lovostaj.”, objavljene u produkciji Naklade Jesenski i Turk. Majstorica stiha i proze (rođena u Sisku 1990.), djetinjstvo je kalila u šumskim banijskim praskozorjima, danas duboko zapitana u kozmičke tajne života ili banalne ovozemaljske trošarine svakodnevnog zla, žilava fajterica i prenježna duša. Racionalna i egzaktna kao fizika koju studira u Rijeci, artistički brza i raskošna poput ponornice, borbena majka dvoje klinaca. Na pitanja odgovara cijelim oceanima misli, vizija i iskonskih filozofija. Ostavila me je blagoslovljenog a zblenutog ko đaka prvaka. Elem, moja nova učiteljica Monika, britka kao danteovski Tesla, o fizici i poetici bi mogla do davnina:

“Fizika je teleskop kojim ulazimo u ono što želimo razumjeti izvana, pokušaj razumijevanja mehanizama onoga što gradi nas i svijet, a poezija je seciranje onoga neopipljivog u nama, ona je dijalog našeg unutarnjeg svijeta, pokušaj da ljudsko biće svjesnim dodirne nesvjesno. Sama poezija i fizika su dva jezika svijeta, što često propuštamo vidjeti, obrazovanje sustavno uništava ljubav prema jednome i drugome”, kaže.

“Poezija je dijalog s nama samima, dok pišemo i čitamo. Prva poezija bile su molitve upućene svijetu izvana koji smo željeli razumjeti, dati mu smisao. Poezija nije ni danas ništa manje, ona je meditacija, ona je mogućnost da razgovaramo sami sa sobom, da razumijemo vlastite emocije. Naravno, kada bismo imali na umu koliko smo neznatni, a čudesni u isto vrijeme što nam može pokazati znanost, i kada bismo umjetnost, pa tako i poeziju koristili kao alat da razvijamo vlastitu empatiju, mislim da bismo mogli biti bolji prijatelji, bolji roditelji, bolji učitelji”, nastavlja Herceg.

TELEGRAM: Rek’o bi čovjek opametili ste se pa upisali fiziku. Koje ste snove imali kao djevojčica?

HERCEG: Poezikok, a možda i prozokok zarazile su me u najranijem djetinjstvu što je ostavilo trajnije posljedice. Dok su neki sanjali neke potpuno prizemne i normalne stvari, ja sam ležala na krovu garaže -što mi je kasnije bilo i nedopušteno kad se otkrilo da je azbest otrovan-, blejala u zvijezde i htjela biti spisateljica. Za mene stvari nikad nisu ni mogle biti drugačije nego su danas i ja sam sretna da sam u onoj stvarnosti gdje je sve što sam kao mala sanjala, zapravo već i opipljivo, možda ne na način na koji sam uvijek zamišljala, ali je tu. Uvijek sam bila zaljubljena u svemir i riječi.

Nisam doma imala knjige jer ih nikada nismo mogli priuštiti, ali sam gutala sve iz školske knjižnice što sam mogla uzeti. Moja osnovna seoska škola me na inicijativu mojih profesora na prijelazu u srednju školu učlanila u gradsku knjižnicu kao poklon i ja sam to ljeto mislila da mi je netko poklonio cijeli svijet. Dan danas, knjižnica, mjesta među policama, dodirivanje knjiga i otvaranje, čitanje ulomaka, za mene je jedna od najdražih stvari na svijetu. U knjižnici i u šumi osjećam mir.

Kad sam dobila prvo računalo, prvo što sam napravila jest sjela i počela pisati, ni manje ni više, roman. Još uvijek se sjećam prve knjige koju sam kupila i imala osjećaj da se dogodila potpuna magija, u školi je bila rasprodaja knjiga iz knjižnice i ja sam kupila za neku smiješnu siću knjigu Paula Eluarda. Nakon toga, infekcija poeziokokom je postala neizlječiva. Fiziku sam upisala iz potpune zaljubljenosti, imala sam čak, ako se dobro sjećam, mogućnost izravnog upisa na filozofiju jer sam bila prva na državnom iz filozofije, ali ja sam išla samo na jedan prijamni i to na fiziku.

Pisanje je dugo vremena ostalo po strani. Pisala sam uvijek, ali nisam nikad stizala tome dati šansu ili više vremena jer sam vječno balansirala između posla i učenja. Kako su stvari ispale kako jesu, ja sam zapravo najbliže ikada toj djevojčici koja gleda u zvijezde nakon što je čitala Stephena Hawkinga ili Sagana misleći o crnim rupama i tko zna čemu, koja sanja da će pisati knjige i kao Ellie iz “Kontakta” osluškivati duboki svemir. Zahvalna sam toj djevojčici što ni kad je bilo suludo teško ili besmisleno ipak nije odustala od tih snova.

TELEGRAM: Nedavno je u jednom od svojih opakih trumpoidnih skečeva, Predsjednica klince doslovce tjerala od humanističkih nauka. Apsurd ili…?

HERCEG: Nedavno sam bila gošća u jednoj školi gdje smo pred učenicima govorili o tome što radimo i o poziciji žena. Jedno od pitanja učenika bilo je jesmo li upoznali nekoga poznatoga, na primjer Predsjednicu. To djeluje kao bezazleno pitanje, ali je pokazatelj da je Predsjednica ipak osoba koju znaju i tko bi možda mogao doprijeti do njih, tko bi se mogao boriti za mnoge stvari kao što su ravnopravnost, jasno govoriti o svojoj poziciji žene, ona bi mogla generaciji djevojčica danas pokazati kako da budu svoje, kako da budu hrabre, kako da vjeruju u sebe. Mogla bi dječacima pokazati na vlastitom primjeru što je snažna i dostojanstvena žena.

Zastrašujuća mi je misao o tome koliko je to moći i mogućnosti za djelovanje u jednoj poziciji, i to ne smiješnog pokaznog djelovanja, nego možda pravog utjecaja na mlade i njihove stavove. Žalosno je što je toliki potencijal potraćen. Danas su nam potrebne heroine koje možemo imenovati, potrebne su nam Greta Thunberg, i Maryam Mirzakhani, Olga Tokarczuk,Vera Rubin, potrebna nam je Lisbeth Salander, potrebne su nam stvarne jake žene čije priče će nas inspirirati, kao i žene u literaturi.

Porazno je što predsjednica nije došla na prosvjed za djevojčice. Porazno je što njeni stavovi ne govore mladima da vjeruju u sebe, već to da ne upisuju nešto na studiju na kojem ona završava doktorat. Problem našeg obrazovanja je daleko kompleksniji i širi od tzv. prevelikog upisivanja humanističkih znanosti. Problem je u tome što djeca padnu državnu maturu iz hrvatskog jezika u toliko velikom broju da je on šokantan, problem je u tome da prosječan učenik srednje škole na ispitu iz mature ne zna izračunati koliko mu goriva treba od točke a do točke b.

Problem je u statusu i potplaćenosti naših profesora, on je u loše opremljenim učionicama, on je u udžbenicima koji se hirovito mijenjaju bez da se napravi pravi pomak, on je u neosviještenosti za socijalni status velikog broja učenika i njihovih borbi u obiteljima, bilo s nasiljem, bilo sa siromaštvom. Problem je u tom začaranom krugu koji nikako da prekinemo, obrazovanje koje frustrira jer je država isfrustrirala one koji su njegova kičma.

Manjak suosjećanja države za plaće profesora, manjak suosjećanja za rad na nekoliko škola da bi se popunila satnica, manjak suosjećanja za to da to nije posao koji se ne nosi doma, manjak prostora za profesore koji čak imaju entuzijazam i ideje. Kada bi naše obrazovanje imalo zdrave temelje, većina učenika bi imala dovoljno predznanja i za veliki spektar zanimanja da bi odluka o tome mogla pasti isključivo iz ljubavi, a ne iz straha od neuspjeha ili radi linije manjeg otpora.

TELEGRAM: Život vas nije mazio. Bez imalo romantike otvoreno govorite i o periodima gladi…

HERCEG: Vjerujem da je bitno govoriti o našim početnim pozicijama, teškim trenucima jer mnogi dijelimo slična iskustva. Naš život utjecan je našim podrijetlom, našim primanjima, našim obiteljima, mnogim faktorima koji nisu nikada bili na nama. Naše obrazovanje često je samo zrcaljenje mogućnosti naših roditelja i da se ne zavaravamo, u Hrvatskoj je vertikalna prohodnost jako mala. Nejednake šanse nisu naša krivnja, današnje društvo stvorilo je od nas robu ili potrošača, a cijelo čovječanstvo nam je, umjesto mogućnosti za razvitak, postalo čopor gladnih vukova.

Riječ konkurencija od nas radi kretene bez srca koji će pojesti bližnjega svoga jer je tako naredio bog kapitalizma. Riječ empatija postaje kržljava riječ koja danas teško preživljava. Nismo empatični prema sebi, nismo empatični prema obitelji, ni prema onima najslabijima. Podcjenjujemo zemlju i Zemlju koja nas je othranila i udomila, umjesto da od drveća učimo kako biti na ovom planetu tolike nezamislive milijune godina u nenametljivoj šutnji, davati hranu, dom i sjenu.

Drveće komunicira korijenom, oni su Internet prije Interneta, danas znamo i da će, ako je neko stablo bolesno, preusmjeriti mrežom korijenja potrebne nutrijente bolesniku. Brinut će se za njega. Mi smo stvorili Internet kako bismo se povezali, i danas kada smo u mogućnosti biti povezani s cijelim svijetom, usamljeniji smo nego ikada. Ne učimo duboko disati. Ne učimo voljeti.

TELEGRAM: Stvara li taj mučni egzistencijalni start u pisca robusnije horizonte, snažniju spremu za pisanje? Ili se ipak bolje šljaka na verandi s pogledom na ocean i s pozamašnim avansima na računu?

HERCEG: Iz pozicije u kojoj sam danas, ja sam zapravo zahvalna na svemu jer znam da je sve to odgovorno za mene danas. Ne znam tko bi Monika bila u nekoj drugoj paralelnoj stvarnosti, da je živjela u nekom gradu, da je imala drugačije prilike i vrijeme, možda uopće ne bi pisala. Možda bi se uljuljkala u svoju prividnu sigurnost. Možda je svijet nikada ne bi bolio jer ne bi na svojoj koži osjetila koliko neke stvari mogu boljeti. Možda bi mislila da je se puno toga ne tiče.

Možda bi voljela svoje izlaske i cigarete, živjela svoj siguran život za koji se netko drugi brine, možda zbilja nikada ne bi napisala ni riječi. Nisam religiozna osoba, ali mislim da moramo biti zahvalni za naše borbe jer nas one čine jačima, žilavijima, ali i nježnijima jer odjednom shvaćamo kako je najveća hrabrost potrebna upravo za nježnost, za ljubav. Tako da ni ne želim znati kako bi to bilo pisati s nekim debelim iznosima na računima, ne mogu se oteti dojmu da bih se onda i sama pretvorila u neki iznos, u iracionalni broj, izmišljeni broj na nekom računu.

Možda bih i podlegla tim ozljedama bogatstva, otupila, pretvorila se u amebu, visoko funkcionalnog robota. Bez obzira na cijenu, uvijek želim da moje srce bude mjesto koje može zaboljeti jer samo tako sve ostalo može biti moguće. Čini li takvo srce boljeg pisca? Ne znam, ali znam da čini sretnijeg čovjeka.

TELEGRAM: Radili ste i na telefonima korisničke podrške jedne teleoperaterske kompanije. Tu mora da ste se svašta naslušali?

HERCEG: Koliko god mi je tada odlazak na taj posao, koji je kroz nekoliko godina bio na nekoliko različitih mjesta, bio užasan, danas mi se čini da me i to iskustvo, kao i mnoga druga, naučilo mnogo toga. Za početak, kako su sve te granice jako mekane, u jednom trenutku smo netko na telefonu, u nekom trenutku smo mi onaj koji zove i pokušava riješiti problem koji nikada nije s onim tko je na slušalici.

Oni odgovorni, a to su ljudi koji sjede na novcima i izrabljuju primjerice studente za smiješne novce, nikada ne dobiju po nosu ili čuju da im netko spominje mater jer nešto nije obavljeno na vrijeme. Ta prividna linija javljanja nekome samo je način da se dodatno eutanaziramo. Mi dajemo svoj bijes i ljutnju na ovaj kapitalistički svijet nekome tko je plaćen da ga proguta jer si nekako mora platiti stan i režije, kao i osoba koja, na kraju krajeva zove. Sve su to osobe.

Ono što sam naučila je koliko je jednostavno dehumanizirati se, bilo da smo to mi koji zovemo ili mi koji se javljamo. Lako je postati objekt koji taj kapitalizam želi da postanemo. Uzeti za neprijatelje sve izvan toga svijeta, bilo da smo u svijetu takozvanih korisnika ili u svijetu telefonskih agenata. Radila sam i kao konobarica, dva ljeta i kao sezonski radnik u kuhinji, anketarka, čak i kao prodajna agentica na telefonu. Ljudi s druge strane telefona, bilo da se radi o prodaji ili rješavanju problema, s vremenom često prihvate uloge koje su im dane, stvarnost se zamijeni nekom drugom stvarnošću.

Kada nas netko zove ili kada mi zovemo, čak i kada šaljemo mail pritužbe, da, mi govorimo s nekom zatvorenom kutijom koja nam nikad neće odgovoriti, ali bitno je imati na umu da su u toj kutiji i zatvoreni ljudi koji su ti koji komuniciraju s nama. Ne roboti, ljudi koji tako zarađuju za svoj život često jer nemaju drugog izbora. Čini mi se da je mene to nekako otrijeznilo u pogledu na mnoge stvari. Svjesna sam uzaludnosti i toga koliko je sustav pogrešan na svim razinama.

Taj svijet koji nas tjera da jedni druge više ne vidimo kao ljude. Jer kad ste agent za rješavanje nečijih problema, kad ste kanta za bijes vi ste na početku plaćeni da budete empatični i kad se potrošite, a to se nužno dogodi jer ste u neprirodnom okolišu, plaćeni ste da glumite tu empatiju. Empatija, kao jedna od najbitnijih stvari za naša bića, odjednom je postala roba, a kad je jednom umrtvljena kao živci u zubu, zamijenimo je nekom plastičnom empatijom.

TELEGRAM: Na “Lovostaju.” imate sjajan urednički dvojac. Dajte mi malo predstavite suradnju s Krunom Lokotarom i Markom Pogačarom, mora da ste djelovali baš na dobroj međusobnoj vibri?

HERCEG: Dečki su dali neke dobre ideje, primjerice Marko je rekao kako možda ne bi u knjizi ni trebala postojati poglavlja što sam objeručke prihvatila jer je tako polifonija glasova bila potpunija, ali mislim da nisu imali nekog većeg posla sa mnom. Volim i taj posao urednika, tako da puno vremena provodim bdijući i nad pjesama i nad strukturom zbirke, a kad i imam dvoumice, troumice, one su konkretne.

TELEGRAM: “Lovostaj.” ima snažnu političku gestu, govori o brojnim malignim nakupinama našeg degeneriranog društva, kao i svijeta, uostalom. Od sterilnih, neopterećujućih soneta bježite glavom bez obzira?

HERCEG: Moj partner često kaže da ponekad umire od mog stalnog uzimanja svega smrtno ozbiljno. Mislim da tek sada učim opustiti se, nemati taj neki gard prema svijetu i učim se jako polako. Poezija koju sada pišem nekako više ide u ljubav. Možda jednom evoluiram i do smisla za humor. Bitno mi je pisati ono što moram, ono što želi izaći, biti napisano. Nikada ne utišavam to unutra. Meni je poezija uvijek emotivna reakcija. Ova knjiga je bila pogonjena osjećajem nemoći prema recentnim događajima, kao što su jačanje tih nekih prolajf struja, uz istovremene eskalacije nasilja prema ženama.

Nekako se u Hrvatskoj počeo događati taj pokušaj odvlačenja žena u neka mračnija vremena. Imam kćer i želim da odrasta u sigurnom i ravnopravnom svijetu, da može birati tko želi biti, da je nitko nikada ne prisili ni na što. Čini mi se da su nam ponekad bitna micanja iz naših ugodnih života u kojima često zaboravljamo na neke stvari na koje bismo trebali i reagirati. Ja sam uvijek bila aktivist i duboko vjerujem da je aktivizam potreban našem društvu, da moramo preuzimati odgovornost, da moramo reagirati. Taj nagon se u nekom trenutku prelio i u književnost i meni je drago da je ova zbirka feministička zbirka, da ne bježi od borbe s malignim nakupinama svijeta.

TELEGRAM: Moji doživljaji poezije su onako laički, na prvu… Rekao bih da je uzbudljiva čulna erotika kod vas i bolno asfaltna, nekako gerilska?

HERCEG: Ne znam u kojoj je mjeri moguće maknuti se od pisanja sebe, vjerujem da nekima to lako polazi za rukom, da je nekima to poželjno i dobro je da je tako, da smo različiti. U mom slučaju, pisanje mene je neizbježno i možda su to te pukotine na kojima su stvari najočitije. Moje tijelo me je zbunjivalo i plašilo godinama, postajala sam žena, a nikad nisam bila sigurna kako da budem nedječak jer sam odrastala s braćom, a moja majka nikad o sebi nije ni mislila izvan uloge naše majke.

Bila sam seljanka koja je znala cijepati drva, štihati baštu, kositi travu, okopavati kukuruze, ali nisam znala kako biti žena, ili da parafraziram Simone de Beauvoir, kako to postati. Tako da je moje tijelo meni znalo djelovati kao neprobojni asfalt, nisam iz njega mogla izaći, a nisam se kao djevojka ni znala nositi s njim. Čini mi se da je cijeli moj život bio nekako gerilski, od toga kada se kriomice depiliram kradući očeve žilete, kriomice šminkam jeftinom šminkom iz kineske trgovine do trenutka kada imam dvadeset godina i shvaćam da nisam imala pojma što znači feminizam, a upisala sam fiziku. Sve je to poezijom ušlo i u žene o kojima sam pisala, čak i kroz jezik, kroz slike i metafore.

TELEGRAM: Počevši od otvorne pjesme “Prolog za ginofobe”, provodna dramaturška nit “Lovostaja.” je brižno, odlučno klesanje jake izdržljive Žene. Nije li strašno da u 21. stoljeću ne jenjava strah od uznositog ženskog čela?

HERCEG: Ako ste jaka i samostalna žena, vjerojatno ćete doživjeti i ginofobiju, nerijetko i mizoginiju. Strah od jakih žena sveprisutan je u našem društvu. Jaka žena bit će nepoželjna partnerica jer je izazov, jer je sklonija propitkivanju i autoriteta i odnosa snaga, jaka žena bit će često okarakterizirana kao glasna, naporna… Često sam znala čuti rečenicu da nitko ne voli preglasne žene. Mi danas propitkujemo neke stvari koje su već davno izborene i možda je to ono što nam je donijelo ovo stoljeće, velika dostupnost informacija nije nas učinila pametnijima i otvorenijima, već upravo suprotno.

Prepali smo se veličine i mogućnosti svijeta, svaki dan se prepadamo činjenicom da tehnologija napreduje tako nerazumno brzo da možemo samo gledati u naše pametne mobitele i zamišljati kakva je to čarolija unutra, možemo slušati o tome kako istražujemo duboki svemir, kako kopamo po ljudskom genomu, prepadnemo se jer nismo spremni dovoljno za takav svijet. Mi smo i dalje uvelike životinje i brzina kojom stvari idu kraj nas čini nas nepovjerljivima, društvo koje nas želi oglodati, sustav kojem smo samo monetarna vrijednost.

Nepovjerljivi smo, i radi straha vraćamo se nekim prvotnim impulsima, vraćamo se nagonima, vraćamo se nekoj pripadnosti krda, vraćamo se konzervativnom jer nam se čini da je ono sigurno mjesto, a tu nam guraju sve od propitkivanja prava homoseksualaca do propitkivanja prava žena. Naravno, tu je i siromaštvo, guranje mnogih na rub egzistencije, guranje na razne druge rubove i tu se dešava taj ponor, imamo tehnologiju koja stvara čuda i glad, ne na drugim kontinentima, nego u našim susjedstvima.

Mislim da je sve to jedna velika borba koju sada trebamo izboriti, ona protiv nacionalizma koji jača, protiv fašizacije i protiv klasnih nejednakosti jer u pozadini sva ta nesigurnost se ulijeva u te opasne pojmove, a ti pojmovi nužno vode do nasilja. Feminizam je borba za ravnopravnosti i trebalo bi ga sagledati i kao mogućnost borbe za bolji svijet.

TELEGRAM: Pritom se kukavna muška bagra s tim svojim paranojama bori, ne birajući sredstva – od diskriminacije do najkrvavijeg nasilja.

HERCEG: Bagra je često bagra samo jer, nažalost, ne zna bolje, nitko ih nije naučio, nitko im nije pokazao da se može bolje i drugačije. Društvo treba osuditi, ali i propitati svako nasilje tako da ne tražimo flastere, flastere moramo imati spremne i ne raditi od toga nikakvu buku, već moramo pokušati i onemogućiti ponavljanje rane. Moramo misliti o promjenama. Kako rehabilitirati društvo. Kako slučajeve nasilja ne gurati pod tepih, jer ukoliko se i dogodi zatvor, dogodit će se i izlazak iz zatvora i mogućnost ponovljenog nasilja je velika.

Ono što je potrebno jest stalna edukacija, stalan rad i sa žrtvama i nasilnicima, stalan rad sa svima koji su potencijalno to. Potreban nam je rad s djecom. Seksualni odgoj. Učenje o poštovanju jedno drugoga. Naravno, u tom slučaju bismo morali imati i društvo u kojem funkcioniraju te egzotične riječi poput institucije i javne službe.

TELEGRAM: Taj se gadni nesporazum u muškarce često usađuje već u djetinjstvu, zar ne?

HERCEG: Zamislite svijet, državu, štogod, u kojoj se već u školi uči o feminizmu, o ravnopravnosti, čak i empatiji. Zamislite da djevojčicama svaki dan usađujete, barem u školi, da su jednako vrijedne, talentirane, da mogu biti uspješne, da se odupiru nasilju, zamislite da ih učite biti jakim ženama koje neće tolerirati guranje pod tepih ili šamare bilo koje vrste. Zamislite da dječacima isto tako govorite da su vrijedni, talentirani i da ne postoji nikakva razlika između njih i djevojčica, da je nasilje najveći pokazatelj slabosti, da se u školi jednako spominju znanstvenici i znanstvenice, a vjerujte, ima ih, i te kako ih ima, da se čitaju autori i autorice, da se govori o borbi za prava žena kao hvalevrijednom pothvatu i vremenu prije toga kao o sramotnim vremenima…

Ja mogu zamisliti bolje ljude, bolje okoline, bolje mikrosvemire čak unutar jedne generacije i to odgovara na to pitanje. Prva stvar koja me kao roditelja šokirala, bili su često drugi roditelji. To je taj šav koji puca i gdje gubimo svijet. Gubimo ga u nasilnim roditeljima koji djeci ne daju šansu da postaju dobri ljudi. Nažalost, ne možemo utjecati na nasilne roditelje koji ne uče dječake biti nježni i imati poštovanja prema partnerima ili djevojčice da zaslužuju to poštovanje i nježnost, ali kada bismo taj nesporazum, koji, kako ste dobro detektirali, najčešće krene u djetinjstvu, učinili beznačajnijim barem na mjestu na kojem to svakako možemo, obrazovanju, sigurna sam da bismo učinili prvi i najbitniji korak.

Ne bismo pobijedili te jedinke, ali bismo dali nekakvu mogućnost da se budućnost te djece ne zacementira, da se ostave pukotine kroz koje se kasnije svašta može dogoditi. Jednako tako je bitno uvesti i seksualni odgoj u škole. Moramo biti svjesni da je naš zadatak djeci omogućiti sve informacije i zaštititi ih, bez obzira kako se oko toga osjećali njihovi roditelji ili neke potpuno idiotske udruge. Djeca su nam bitna.

TELEGRAM: Vi i u poeziji imate gotovo proznu strukturu, pisali ste priče za koje ste i nagrađivani, upravo ste za potresnu priču “Glava” osvojili prvu nagradu na međunarodnom natječaju Biber… Nekako osjećam da od vas možemo očekivati i prelazak na romaneskne platforme?

HERCEG: Meni je pisanje uvijek proces u kojem ulazim unutra, što god unutra i gdje bilo i vadim tu neku šaku mraka ili svjetla. Nekad je lakše pisati poeziju, sigurno ju je lakše pisati kada je vrijeme koje je na raspolaganju ograničeno. Nikad ne govorim pisanju kako da se ponaša, ja samo slušam. Naravno, da prekinem odmah mistifikaciju, to su samo početni impulsi. Kasnije je potrebno raditi na tekstu, bilo da se radi o poeziji ili prozi. Svaki tekst je prostor za rad. Imajući na umu taj rad, mislim da romaneskna forma zahtijeva najviše discipline i ne znam kada će se tako nešto u mom pisanju zbilja moći i ostvariti, ali ne brinem puno o tome. Pišem svojim tempom, slušam te bogove pisanja i sigurna sam da će se kad-tad pojaviti i nekakav roman na horizontu.

TELEGRAM: Već kao mlada autorica ovjenčani ste nizom značajnih nagrada. Neću vas pitati što vam one znače, nego kako ostati čvrsto na zemlji? Kako, bez obzira na priznanja, zadržati svijest da svaki put moraš početi od nule?

HERCEG: Prvo što mi pada na pamet jest jedan citat iz Calvina i Hobbesa: “I am significant! Screamed the dust speck.” Mislim da bismo prvo trebali krenuti od mlade autorice. U Hrvatskoj je to jedan prekrasno beskonačan pojam, on vrijedi za vas kada imate dvadeset godina, trideset godina, četrdeset godina, jednu knjigu, dvije, pet… Hrvatska je otkrila zapravo tajnu mladosti: ukoliko se bavite pisanjem, izgledno je da ćete biti mladi pisac većinu svog života.

Naravno, kada se samo i nazire ta mogućnost vječnog života, tko bi uopće mislio o tako prizemnim stvarima kao što su nagrade? Osim vječne spisateljske mladosti, činjenica je da živimo na jednom planetu u suludo i nezamislivo velikom i praznom prostoru. “Pale blue dot”, kaže Sagan. Ta naša točka usred svemira, nama jedinstveni dom, jedan je od tko zna koliko planeta u našoj galaksiji Mliječnoj stazi koja ima između 200 i 400 milijardi zvijezda, nismo sigurni koliko zapravo, i sigurno i više planeta, a mislimo da ima barem oko 2000 milijardi galaksija u svemiru. Mi smo mala, misleća zrnca prašine i mislim da je jedino što je u nama bitno kapacitet za ljubav.

Ljubav je, čini mi se, ono što tu plavu točku usred takvih brojeva može učiniti bitnom u ovom svemiru. Tko zna postoje li negdje neka bića koja mogu suosjećati i voljeti kao i ljudi. Naravno, moramo biti svjesni da smo svi mi simbioze, da imamo više stanica bakterija i ostalih mikroba nego naših, omjer je malo u njihovu korist. Sasvim je izgledno da bakterije ne mare za književne nagrade.

Hoću reći, svi ti maleni svjetovi u kojima živimo, svijet književnosti, znanosti, naših poslova, svijet tko zna čega, su i dalje samo mali svjetovi koji se ponekad dodiruju, ponekad sudare, ponekad koegzistiraju, ali najčešće nisu jedni drugima bitni i to je u redu. Imati to na umu, bez obzira na to što radiš, kao i sve te milijarde u prebrojavanju svih mogućih svjetova, pomaže za ostanak na zemlji. Sa svojim stanicama nabrojanim mikrobima. Kad sve to nije dovoljno, sasvim dobar recept je i stalno čitanje sjajnih autora koji te uvijek podsjećaju da ono što radiš nije uopće tako sjajno i da uvijek može bolje.

Davor Špišić
Telegram autor
34 članka Više o autoru
Više s weba