Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Koliko je ovo genijalno? U Zagrebu su napravili dječju predstavu po čuvenoj pjesmici Bubamarac. Lutke se čarobne

Večeras je premijera u Zagrebačkom kazalištu lutaka, a mi smo razgovarali s redateljem Darijanom Mihajlovićem

ZADNJA IZMJENA: svi. 10, 2019
Foto: Vjekoslav Skledar

U prtljagama spokojnog djetinjstva sigurno nosimo i stihove Zvonimira Baloga. A prve prave ljubavi ili traume slomljenih srdaca lakše smo živjeli uz Arsena Dedića. Vjerujem da su obojica zaslužni ako smo uspjeli stasati u dobre ljude. Balogovu pjesmu “Nije lako Bubamarcu” iz 1978. Arsen je uglazbio 1981. i ubrzo je postala jedna od kultnih dječjih lekcija o prioritetima ljubavi, o tome kako je teška ali moguća misija pronaći pravu srodnu dušu. Prema motivima ove pjesme, u produkciji Zagrebačkog kazališta lutaka nastaje predstava “Bubamarac” (premijera 10. svibnja) u dramatizaciji Jelene Popović i Ane Tonković Dolenčić. Režije se s oduševljenjem prihvatio Darijan Mihajlović (47), jedan od najznačajnijih srpskih redatelja srednje generacije, čije su predstave redovito obasute nagradama.

Darijan danas nomadski živi na relaciji Beograd-Berlin, a nadamo se da će Zagreb ubrzo postati trećim toposom njegova profesionalnog trokuta. Razgovarali smo za Telegram kojeg smo počeli Darijanovim priznanjem da je veliki Arsenov fan. “Arsen je dio kolektivnog sjećanja svakog s ovih prostora. Arsen je često surađivao sa ZKL-om, to sam otkrio tijekom procesa, točnije, od Zorana Mužića. Jelena Popović je komad završila na dan Arsenove smrti. Komad je dramaturški prilagodila i svakodnevno radila uz mene Ana Tonković Dolenčić. Mislim da smo zajedno pogodili ono što ta antologijska pjesmica nosi i predstavlja. Ona komunicira i s onima koji nikada nisu bili djeca, kako to volim reći, a Arsen je imao nečeg dječjeg i scenskog istovremeno, što se nadam da smo isporučili na daske ZKL-a.”, kaže Mihajlović.

TELEGRAM: Da, zanimljiv je bio taj Arsenov bogati scenski nerv. Daje li vam to na ovom poslu dodatno gorivo?

MIHAJLOVIĆ: Da, postoji čak i mali omaž toj njegovoj sceničnoj pojavi. Aleksandra Loknera, koji je aranžirao song za potrebe predstave, tražio sam i da ubaci jedan originalni dio. Tako da se posredno, Arsen i pojavi u “Bubamarcu”.

Darijan Mihajlović Vjekoslav Skledar

TELEGRAM: Ovo je vaš prvi projekt u Hrvatskoj. Kako je došlo do suradnje sa ZKL-om?

MIHAJLOVIĆ: Teško je reći da je bilo šta slučaj, ukoliko postoji volja. Moj drug s početka akademije, Đorđe Kukuljica, upoznao me je s ravnateljicom Ljiljanom Štokalo, a onda sam nekoliko godina dolazio u Zagreb, dok se “Bubamarac” nije nametnuo kao logično rješenje za ZKL. To je moj oficijelno prvi projekt u Hrvatskoj, ali sam već režirao dramske autore iz Hrvatske. Još na početku akademije, i to usred ratnog ludila, režirao sam u produkciji Radeta Šerbedžije i Ljube Tadića, komad “Filip Oktet i čarobna truba”, koji je napisao Pavo Marinković.
ZKL je teatar, sad to moram reći na kraju procesa, od kojega ću se teško rastati. To je kao neka skrivena kazališna niša u kojoj stanuju divni ljudi, mislim zaista na cijeli teatar. Ima Bergman, u svojoj autobiografiji, jedan savjet mladim kolegama… Ukratko, da se ne vežu emotivno za teatarske kuće, jer će ih svakako napustiti. Eto, teško će mi biti poslušati taj savjet, radi se zaista o izvrsnom ansamblu.

“Bubamarac” u režiji Darijana Mihajlovica u Zagrebačkom kazalištu lutaka Vjekoslav Skledar

TELEGRAM: Arsen čak i Balogovim prpošnim stihovima daje neku notu životne melankolije, rezignacije… Kao da pjeva Ujevića.

MIHAJLOVIĆ: To je pitanje mediteranskog mentaliteta. Arsen, kao netko iz Dalmacije, bruji i treperi tim mediteranskim mentalitetom, koji sam osjetio i u Portugalu, ali i u Libanonu i Izraelu. Mediteran, emotivno, postoji tamo gdje uspijeva rasti maslina, a ona uspijeva od Lisabona do Aleksandrije. Tako da Arsen tu maslinu sadi u svaku svoju pjesmu, Mediteranci, jednostavno, nju nose svud sa sobom, kao dio ličnosti.

TELEGRAM: Činjenica što vam je trenutna baza kazalište lutaka, pretpostavljam da nije alibi podilaženja klincima?

MIHAJLOVIĆ: Podilaženje nije opcija. Radio sam prije nekoliko godina mega seriju za djecu “Na slovo na slovo”, zajedno s Goranom Lelasom, koji je kreirao oko dvije stotine lutaka za 25 epizoda. Tada sam naučio da kada razgovaraš s djetetom, spusti se dole, na koljena, kako biste bili u istoj razini očiju. Tada sam shvatio da trebamo i kameru spustiti dole. Tako da uvijek kada radim za djecu, trudim se da na temu gledam iz perspektive djeteta. Doduše, u “Bubamarcu” smo na sve gledali iz perspektive mrava.

TELEGRAM: I u Srbiji ste neke od svojih najuspješnijih predstava radili u “rubnim” teatrima za mlade.

MIHAJLOVIĆ: Jesam, bila je jedna divna žena koja me je dovela u pozorište “Boško Buha”, Donka Špiček. Tamo sam napravio više predstava u posljednjih dvadesetak godina. Ona me je naučila zašto je ispravno reći kazalište za djecu, a ne dječje kazalište. Naime, prvo stvaraju profesionalci za djecu, a u drugom igraju djeca. Mislim da ozbiljne predstave za djecu komuniciraju i s roditeljima istovremeno i ostaju kao i Balogova i Arsenova pjesma, dio svačijeg sjećanja.

TELEGRAM: “Bubamarac” krije duboke vrline u današnjem fast food vremenu. Jeste li morali razgrnuti dosta naplavina površnosti kojima đubrimo svijet, da bi djeca kliknula na te vrline?

MIHAJLOVIĆ: Glavna tema “Bubamarca” se bavi novim kanonima u komunikaciji spolova. Sad, kad Bubamarac krene na put da pronađe onu pravu Buba Maru, naravno da mu se na putu ispriječi fotošopirana stvarnost. Na njemu je da pronađe dušu ispod Instagram profila, kao i pobunu izvan Facebooka.

“Bubamarac” u režiji Darijana Mihajlovića u Zagrebačkom kazalištu lutaka Vjekoslav Skledar

TELEGRAM: Puno režirate u Berlinu. Vaše predstave nailaze na sjajne reakcije tamošnje zahtjevne kritike. Je li germanska preciznost zavodljivija od naše balkanske razbarušenosti?

MIHAJLOVIĆ: Rekao bih da je danas granica Balkana pomjerena i da se nalazi negdje kod Pariza. U Berlinu ima toliko ljudi s Balkana oko mene i to ne samo naših, s prostora ex-Yu, već su tu i Turci, što zabavu čini većom. Radim u Belinu već pet godina. Postavio sam “Tartuffea”, “Vesele žene Windsorske” i “Macbetha”. Radio sam bajke za odrasle braće Grimm i sada odmah po zagrebačkoj premijeri, odlazim raditi Aristofanove “Ptice”, u Goetheovoj adaptaciji. Jedino što sam do sada shvatio jeste da kod Nijemaca nema uopće puno tapšanja po ramenu. Ako misle da je bilo dobro, odmah dogovaraju sljedeće. Nema lovorika, pretjeranog oduševljavanja, padanja na tjeme, što mi ponekad godi. Na Balkanu se često emotivno reagira, sve se skandalizira, tako da me je jedan prijatelj iz Berlina, koji je dobar poznavalac naših prilika, pitao: “Postoji li bilo šta što vi ne radite na skandal?”. To je njihov pogled na nas. Moje je da režiram taj oksimoron iz pitanja, da balkansku razbarušenost poliram njemačkom četkom.

TELEGRAM: Prošlo je nekih petnaestak godina otkako ste predstavom „Kome verujete?“ u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu pokazali apsurde „demokracije“ naših prostora, kako ona iskrivljena uništava živote. U međuvremenu taj se apsurd pretvorio u notornu svakodnevicu, zar ne?

MIHAJLOVIĆ: Divan je taj tekst Jelene Đorđević, koji je djelovao zastrašujuće 2004. kada sam ga postavio. Djelovao je i pomalo distopično, jer se još uvijek društvo kretalo uzlaznom putanjom, poslije pada Miloševića, osjećalo se duboko olakšanje što su sada sve ratne vođe prošlost, pa se može dogovarati neka drugačija budućnost. Nakon toga je iz distopije prelazio u tragičnu farsu, igrao se, naime, dvanaest godina, da bi naposljetku prešao, rekao bih u mračnu tragediju. Slično onome što kaže Arthur Miller za sebe, kada je u različitim životnim dobima čitao “Zločin i kaznu”, pa mu je s osamnaest djelovalo da pred sobom ima krimi triler, s trideset socijalnu dramu, a sa šezdeset, filozofski traktat. Tako se i “Kome verujete”, priča o onima koji su otišli devedesetih, transformirala u priču o onima koji tek treba da odu, jer razlozi nisu nestali. Na kraju sam i sam otišao. No, da ne završim u ovom tonu, najbolje stvari tek dolaze. “Bubamarac” ima premijeru 10. 5. 2019. Eto, ‘ko bi rekao.

Davor Špišić
Telegram autor
Više s weba