Komentar Dragana Markovine: Što konkretno za nas znači javni linč mlade pjevačice Nine Kraljić
Besramni napad Hrvatskog društva skladatelja zbog pjesme za Eurosong
Činjenica koju je šira javnost teško razumijevala i zahvaljujući kojoj se tek u posljednje vrijeme bolno suočava s njenim posljedicama, odnosi se na uvjerenje da će se radikalni nacionalizam u jednom trenutku zaustaviti. Da se to nije dogodilo sad je već svima jasno, jednako kao što njegovu zaustavljanju nije pomoglo sustavno ignoriranje problema i širenje uvjerenja kako je riječ o marginalnim pojavama.
Nažalost, kao i na svim drugim poljima društvene stvarnosti, malo tko je ovdje uvažio povijesna iskustva i iskazao razumijevanje povijesnih procesa. Preciznije govoreći, povijest je vrlo jasno pokazala da se u onom trenutku u kojem radikalna desnica počne dijeliti ljude na podobne i nepodobne otvara proces koji u konačnici nužno dovede do toga da se i ljudi koji se nisu ni na koji način bavili političkim i društvenim previranjima nađu u središtu kafkijanskog procesa, kojem ne razumijevaju uzroke, niti razlog zbog kojeg su se našli u njemu.
Dva slična slučaja
Paradigmatski primjer ovoga pronalazimo u praktičnom javnom linču Nine Kraljić, koja je izabrana za hrvatsku predstavnicu na Eurosongu. Prije nego što se posvetimo analizi samog slučaja, čitatelje ćemo podsjetiti na dva slična slučaja u kojima su se pojedinci praktično optuživali za nacionalnu izdaju, sa svim posljedicama koje su takve optužbe nosile.
Jedan se odnosio na košarkaša Nikolu Vujčića koji je u sportskom prilogu Dnevnika HRT-a bio optužen za nedostatak domoljublja i cijeli niz sličnih kvalifikacija, jer se nakon naporne sezone nije osjećao spremnim nastupiti za reprezentaciju na Europskom prvenstvu.
Drugi je pak slučaj plivača Duje Draganje kojem je Katar ponudio državljanstvo i neusporedivo bolje uvjete treninga ako nastupi za tu zemlju na Olimpijskim igrama. Ono što je sam Draganja, zajedno s vlastitom obitelji, nakon toga pretrpio normalan čovjek ne bi poželio nikome. Dovoljno je za napomenuti kako je pola njegova Splita bilo izgrafitirano neprobavljivim sadržajima koje komunalne službe nisu uklonile mjesecima.
Uplitati rat, državnost, opstojnost i slične besmislice u pitanje vezano uz jednu pjesmu namijenjenu Eurosongu, ne zaobilazeći usput ni pitanje hrvatskog jezika, predstavlja ozbiljno omalovažavanje hrvatske kulture, koju se navodno brani
Tragika aktualnog slučaja Nine Kraljić dodatno je potencirana činjenicom da se iznova atakira na nezaštićenog pojedinca, s pučkoškolskim argumentima, a sve se to događa 2016. godine, nakon jednog razdoblja u kojem se činilo da bi ovo mogla postati civilizirana zemlja bez ovakvih nacionalističkih ispada.
Stvar je prilično jednostavna. Nakon što je cijeli niz godina javna televizija pokušavala održavati iluziju o važnosti natjecanja za pjesmu Eurovizije, dok je sav normalan svijet jasno razumijevao da je riječ o jednoj zabavnoj manifestaciji bez ikakvih ozbiljnih pretenzija, ukazujući tako na kompleks manje vrijednosti, ove godine su odlučili preskočiti cijeli taj cirkus. Pozitivna strana te odluke se naravno nije iscrpila samo u tome da se Eurosong prestao doživljavati kao poligon za ispunjavanje nacionalnog ega, nego i u tome što je pružena šansa jednoj talentiranoj pjevačici da pokuša izgraditi nekakvu karijeru od koje će moći živjeti.
Nova duhovna klima
Da je tome tako svjedoči i činjenica da je pjevačica sama financirala pjesmu, u najboljoj vjeri da će se to ulaganje isplatiti. Stvar bi na ovome i završila da živimo u normalnom društvu, umjesto u onome u kojem se najavljuju antikomunistički manifesti, stvaranje nove duhovne klime u društvu i izgradnja nove nacionalne paradigme.
Sadržaj ovakvih poruka s pozicija vlasti savršeno su shvatili u Hrvatskom društvu skladatelja, manifestiravši to razumijevanje jednim od promašenijih uradaka, koje će sasvim sigurno ući u antologiju besmisla jednog doba kad se ono bude historiografski problematiziralo.
Autor priopćenja Hrvatskog društva skladatelja očito smatra kako je za opstojnost hrvatske kulture od fundamentalne važnosti da autor pjesme koja će se natjecati na jednom zabavnom festivalu nužno mora biti Hrvat
U priopćenju koje je potpisao glavni tajni društva Antun Tomislav Šaban između ostalog stoji i sljedeće: “Neugodno nas je iznenadila i razočarala informacija o presedanu koji je učinila Hrvatska radiotelevizija. Nakon 60 godina, Hrvatska se na Eurosongu neće natjecati hrvatskom pjesmom, nego pjesmom stranih autora… Treći je razlog očuvanje hrvatskog identiteta, ili, ako hoćete, domoljublje. Hrvatska je skupo platila svoju državnost i nacionalnu opstojnost.
Danas se ona, na sreću, ne čuva puškom, nego njegovanjem hrvatskog jezika, glazbenih i ostalih kulturnih izričaja, te angažiranjem nacionalnih resursa i ljudi koji u Hrvatskoj žive i rade. Tko to ignorira, prodaje u bescjenje dio hrvatskog identiteta. Svijest o tome trebala bi postojati kod hrvatskih građana, a posebno među djelatnicima institucija kakva je Hrvatska radiotelevizija”.
Potpuni promašaj
Teško je, iščitavajući ovaj nemušti uradak, zaključiti što je u njemu promašenije? Sam sadržaj, opterećen viškom velikih, a ispraznih riječi, potpuno posvađanih s logikom i vremenom, ili uvjerenje kako ih kulturna javnost doživljava ozbiljnim.
Uplitati rat, državnost, opstojnost i slične besmislice u pitanje vezano uz pjesmu namijenjenu Eurosongu, ne zaobilazeći usput ni pitanje hrvatskog jezika predstavlja ozbiljno omalovažavanje hrvatske kulture, koju se navodno brani. Iz ovakvog priopćenja ne može se izvući nikakav drugi zaključak, s obzirom na to da njegov autor očito smatra kako je za opstojnost te kulture od fundamentalne važnosti da autor pjesme koja će se natjecati na jednom zabavnom festivalu nužno mora biti Hrvat.
Da se iz ovakve logike jedino može iščitati strah neostvarenih pred onima koji to jesu, predstavlja mnogo manji problem od činjenice da s takvim konceptom opterećuju one koji se osjećaju slobodnima ravnopravno komunicirati sa svijetom. Što nas dovodi do onoga što zagovarateljima novih paradigmi ostaje nedokučivo.
Hrvatska će kultura, naime, biti onoliko dobra koliko bude kvalitetna i u dosluhu s vremenom i svijetom, a da bi to bila, ona mora biti istinski slobodna. Na isti način na koji Nina Kraljić to jest.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 19. ožujka 2016.