Konačno smo dobili hit predstavu u Zagrebu, i? Malo su je zaboravili kod nominacija za Nagradu glumišta

Velika nepravda spram redatalja Ivice Buljana

Za najbolju dramsku predstavu u cijelini nomirani su Hinkemann Igora Vuka Torbice u izvedbi ZKM-a (posve zasluženo), Gavellina Kao na nebu Renea Medvešeka (vrlo upitno), te Tri sestre HNK-a u Osijeku (nažalost, nisam gledao, pa ne mogu suditi). Uistinu je nepojmljivo da je žiri imao hrabrosti, drskosti i nekompetencije ne nominirati najbolju zagrebačku dramsku predstavu u ovoj godini, Tri zime Tene Štivičić i Ivice Buljana u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta.

Predstava koja je vratila vjeru u novi, kvalitetan dramski tekst, koja je vratila publiku u velikom broju na svaku izvedbu, koja je još uvijek rasprodana i dala posao velikom dijelu dramskog ansambla nacionalne kuće, skandal je par excellence. I velika nepravda spram redatelja Ivice Buljana i njegova ansambla, tim više što se žiri ipak nije mogao praviti da ta predstava nije ni postojala, pa joj je dodijelio par pojedinačnih, manje važnih nominacija.

Nonsens nominacija za najbolju glumicu

Tako je naravno Buljan preskočen i kao najbolji redatelj, te su u toj kategoriji nominirani Ivica Boban, redateljska veteranka, za uprizorenje Othella na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama, Rene Medvešek za vrlo prosječnu predstavu Kao na nebu, te Igor Vuk Torbica za Hinkemanna, koji mora , baš mora osvojiti nagradu. Ako već govorimo o režiji, tad su i Boris Liješević s Bella figurom i Paolo Magelli sa Ženom u HNK-u napravili puno bolja redateljsku predstavu od, prilično stereotipne i dosadnjikave Medvešekove.

Žiri je vrlo lukavo sve odigrao, kako bi dao do znanja da su u obzir za nominacije uvrštene i predstave s ljetnih festivala, a ne samo zagrebačka godišnja produkcija. Poseban nonsens su nominacije za najbolju glumicu, u stilu: „malo ćemo dati Rijeci, malo Osijeku i malo nezavisnoj produkciji, tako da nam nitko ne može ništa prigovoriti.“ Godinama su najbolje glumice bile zakinute s ovom nagradom (prisjetimo se nonsensa kako pokojna Ena Begović nije nikad bila nominirana, čak ni za životnu rolu barunice Castelli, a ni jedna Ana Karić nikad nije doživjela da osvoji nagradu za životno umjetničko djelo), vjerovatno zbog cjelodnevne ljubomore kolegica koje su sjedile u žirijima.

Velika omaška ovogodišnjeg žirija

Nije upitno da je Olivera Baljak, jedna od prvakinja riječke nacionalne kuće, dobra glumica i to je dokazala dosta puta. No, upitno je kad je nominirana za nagradu u predstavi Prvi put kad sam ti vidjela lice Olje Lozice u ITD-u. Veliki je kompromis žirija (sistemom: „ne bumo se nikom šteli zameriti“), da za osječku verziju Tri sestre u režiji Nikole Zavišića nominaciju zaslužuju baš sve tri glavne glumice: Tatjana Bertok- Zupković za Olgu, Lidija Kralj Zavišić za Irinu i Sandra Lončarić Tankosić za Mašu. Nagledao sam se uistinu mnogo verzija Tri sestre (vječno divnog Čehova), ali nikada nagradu ne zaslužuju baš sve glumice u ansamblu.

Jedna od najboljih koju pamtim je ona Kunčevićeva u Gavelli osamdesetih, u kojoj su maestralno igrale Helena Buljan, Biserka Ipša i Inge Appelt. Tad nije postojala Nagrada glumišta, postojala je Gavellina nagrada, no žiriju nije padalo na pamet da nagradi sve tri glumice. To smatram velikom omaškom ovogodišnjeg žirija. Posve je zaslužena nominacija Nele Kocsis za ulogu Laure u nezavisnoj produkciji Krležine U agoniji (glumica koja je lani bila oštećena zbog neprikosnovene Anje Šovagović Despot, s Tko se boji Virginije Woolf u režiji Damira Zlatara Freya). I ona bi morala trijumfirati.

Grabarić posve zasluženo, ali za krivi komad

No, u godini u kojoj su najbolje kazališne role ostvarile Lana Barić kao Limunka /Manon u Magellijevoj Ženi, te Ksenija Marinković kao mama u Buljanovoj Tri zime i njihovo preskakanje u nominaciji samo govori o površnosti žirija i nekim, očito, osobnim animozitetima spram glumica, ili ravnateljice Dubravke Vrgoč. Kod glavne muške uloge zasluženo su nominirani briljantni Rakan Rushaidat za glavnu ulogu u Hinkemannu, Franjo Dijak za ulogu Lewisa u Posljednjoj Freuideovoj seansi, te Ozren Grabarić za ulogu u, očito protežiranom naslovu, Kao na nebu, iako nominaciju puno više zaslužuje kao Meštar ceremonije za Hinkemanna, ostvarivši jednu od najboljih uloga u hrvatskom glumištu unazad desetak godina. Istina jest da su u protekloj sezoni ženske uloge bile kvalitetnije od muških, tako da je ovdje izbor, zapravo, bio sužen.

U sporednoj ženskoj ulozi zasluženo je nominirana Nives Ivanković za ulogu Jelene u Kašeti brokava Elvisa Bošnjaka i Nenni Delmestre, splitskog HNK-a. Ponovno je protežirana Tri sestre nominacijom za Anfisu osječke glumice Radislave Mrkšić, dok je nominacija Antonije Stanišić Šperande za Florence u Kao na nebu nezaslužena. Žiri si nije smio dozvoliti preskakanje Ksenije Marinković za komičnu rolu punice Yvonne u Bella figuri, ili ekeftnu minijaturu Nine Violić kao Karoline Amruš u Tri zime.

Preskočen odlični Dušan Bučan

Kod sporedne muške uloge nominirani su mladi prvak splitskog HNK-a Goran Marković za Tomu u Kašeti brokava, Davor Panić za ulogu Čebutkina u Tri sestre (peta nominacija unutar jednog ansambla- nešto što se ne pamti), te, zasluženo, Mladen Vasary za rolu u Škrabeovoj komediji Malo morgen u Parovoj režiji. Preskočen je, nažalost, odličan Dušan Bučan za ulogu intelektualca Erica u Bella figuri, kojom je napravio najbolju rolu u dosadašnjoj karijeri.

Za nagradu koja se dodjeljuje najboljim mladim glumicama do 28 godina (zašto je onda u istoj kategoriji kad su operni pjevači u pitanju nagrada dodjeljuje umjetnicima do 30. godine? To znaju samo u HDDU-u) zasluženo je nominirana, po meni sigurni favorit, Luca Anić za Luciju u Tri zime, nova Gavellina uzdanica Anja Đurinović za Desdemonu, te čak šesta nominirana glumica iz osječke Tri sestre: Ivana Gudelj za Antoniju Ivanovnu.

Predstava Tri zime nema konkurencije

Kako nitko ne bi prigovorio da se nagrade centriraju u metropoli, žiri je nominacije za najbolje mlade glumce poslao malo u Šibenik, malo u Dubrovnik: Jakovu Biliću za ulogu Lovre Crnogača u Laživcu šibenskog HNK-a, u režiji Zorana Mužića, Romanu Nikoliću za ulogu Mirka Bradarića u Duši od krumpira dubrovačkog kazališta u režiji Ozrena Prohića, te Mateju Videku za ulogu Najmlađeg kraljevnog sina Ivana u Bajci o Žaru ptici Ivice Boban. Dok je posve nepravedno preskočen sjajni Adrian Pezdirc kao Hans Castorp u Kiczinom Čarobnom brijegu u ZKM-u, iako kao 26-godišnjak ulazi u tu kategoriju.

Za najbolje praizvedeni dramski tekst nominirani su, posve zasluženo, Elvis Bošnjak za Kašetu brokava, Rade Jarak za Dušu od krumpira i Tena Štivičić za Tri zime, koja nema konkurencije. Predstava Tri zime odnijela je nominaciju i za najbolju kostimografiju sjajne Ane Savić Gecan). Posve je nejasna kategorija u kojoj HRT sam određuje koji će se TV filmovi ili epizode iz serija izdvojiti iz igrane produkcije koju su prikazali, dok žiri daje nominacije za najbolja glumačka ostvarenja.

Izostale nominacije za opernu produkciju

Tako je Franjo Dijak nominiran za prosječnu glavnu rolu u TV filmu Trebalo bi prošetati psa, čak 17 glumaca za kolektivni nastup u filmu Broj 55 Kristijana Milića (to je , by the way, kino film), a Krešimir Mikić za ulogu u seriji Patrola na cesti Zvonimira Jurića. Iako je daleko bolju ulogu u istoj seriji ostvario Slavko Sobin u glavnoj ulozi, koji je ostao bez nominacije, kao i ostali glumci iz prve sezone gledane serije Crno-bijeli svijet.

Ove godine izostale su nominacije za opernu produkciju, iako je ona u proteklih godinu dana itekako bogata (jer se nagrada, prema čudnim propozicijama Hrvatskog društva dramskih umjetnika dodjeljuje bijenalno), te je naglasak sada stavljen na operetu i mjuzikl, o kojem je odlučivao žiri: Tonči Bilić, Mladen Janjanin i Mirjana Bohanec Vidović, predsjednica. I tu je posve očito da će trijumfirati Komedijin hit Mamma mia, u režiji i koreografiji Igora Barberića (slaba su mu konkurencija Matilda šibenskog kazališta u režiji Nine Kleflin i Moje pjesme, moji snovi, iste redateljice, u izvedbi osječkog HNK-a,očito protežiranog kazališta ove godine).

Životne nagrade osvojile dvije glumice

Pri tom je posve nejasno kako je žiri mogao preskočiti Renatu Sabljak u naslovnoj roli Donne u mjuziklu Mamma miji (koja je daleko kompleksnija od nominirane Danijele Pintarić u ulozi Tanye). U plesnoj produkciji žiri, predvođen Majom Đurinović, najviše je istaknuo projekte Spone Roberta Olivana i Zagrebačkog plesnog ansambla, te Nečastive Brune Isakovića i Studija za suvremeni ples.

Posve mi je nejasna kategorija nagrade za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti scenografu Miljenku Sekuliću-Sarmi (naravno da je zaslužena, ali…), kad već postoje dvije nagrade za svekoliko umjetničko djelovanje, odnosno životne nagrade, koje sada osvajaju čak dvije glumice: Ingeborg Appelt, prvakinja Gavelle i Veronika Durbešić (djevojački Kovačić) iz Komedije, i to u kategoriji za operetu i mjuzikl (iako je dotična glumica najbolja bila u dramskim i komičnim ulogama i smiješno ju je nagrađivati za operetni opus!).

Svojevrsni kompromis žirija

Kako su do sada za životno djelo preskočene mnoge veteranke hrvatskog glumišta, poput Zdenke Heršak (koja ima 88 godina!), Lele Margitić, Ljubice Jović, ili Koraljke Hrs, nagrada Komedijinoj glumici, koja je zbog zdravstvenih razloga odavno nestala s kazališne scene i povukla se u mir svog doma u Dalmatinskoj ulici, smatram svojevrsnim kompromisom žirija, koji očito luta u svojim odlukama. Inge Appelt karakterna je glumica koja je tek s godinama i zrelošću dobivala na kvaliteti, dok je bila mlađa nikako nije izbijala u prvi plan, u jakom Gavellinu ansamblu, u kojem su desetljećima dominirale Nada Subotić, Vjera Žagar Nardelli, Semka Sokolović Bertok, Zdenka Heršak i Ljubica Jović. Imala je sreću da pripada generaciji koja je radila s najboljim kazališnim redateljima šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih.

U površnom nabrajanju uloga nagrađene glumice od strane HDDU-a izostavljeno je kako je dotična još uvijek aktivna na sceni (ispada da joj je posljednja rola bila u Magellijevom Mjesec dana na selu 1998.). Inge i danas gostuje na matičnoj sceni kao stanodavka Amalija Fjodorovna u Zločinu i kazni, te čuvar Ferapont u Tri sestre. Nikada nije bila filmska glumica od formata, nije odigrala nijednu glavnu ulogu na filmu, tek povremeno bi je angažirao Vrdoljak, ili Hadžić za epizode u svojim projektima. Najveću šansu dao joj je u zreloj dobi Dalibor Matanić ulogom monstruozne gazdarice u Finim mrtvim djevojkama, za što je nezasluženo ostala bez Zlatne arene za epizodu.

Površno preskakanje najbolje uloge u karijeri

Već desetak godina TV redatelji čim imaju u scenariju lik neke babe, posegnu za njom, ili Marijom Kohn, tako da se poprilično naigrala takvih ulogica. Iako se navodi kako je igrala u tv seriji Stipe u gostima (ponovno epizoda), površno je HDDU preskočio kako je odigrala jednu od najboljih uloga u karijeri, negativku Maru Lukšinu u kultnoj partizanskoj seriji Ivana Hetricha Kapelski kresovi, sredinom sedamdesetih.

Veroniku Durbešić, pak, oduvijek je izdvajao jak komičarski nerv u ulogama koje su joj redatelji davali od početka karijere. U HDDU posve su preskočili njezinu filmsku karijeru, za koju su bitne dvije uloge iz sedamdesetih godina: kao prijateljica Nede Arnerić u omladinskom krimiću Divlji anđeli Fadila Hadžića, te cimerica Vlaste Knezović u ljubavnoj drami Živjeti od ljubavi Kreše Golika. S posljednjom filmskom ulogom iz 2000. godine Durbešićka nije imala sreće, iako je igrala ulogu mame jednog od glavnih likova u Niti života Igora Filakovića, naime, taj film, iz nepoznatih razloga, poslije snimanja nikada nije dovršen.

Svake godine se favorizira jedna predstava

Čini se kako će i ovogodišnja 24. dodjela Nagrada hrvatskog glumišta u režiji Dražena Ferenčine, prekrcatoj kategorijama koje bi trebalo dobrano iznova selekcionirati, ali i pogrešnim odlukama žirija, zbog kojih, uglavnom, najzaslužniji umjetnici već godinama ostaju kod kuće, bez nominacija i nagrada, uporno se favorizira svake godine jedna predstava (trenutno osječka Tri sestre) još jednom pokazati kako je situacija u hrvatskom glumištu, ispremreženom klanovima, osobnim animozitetima i ogromnom količinom kolegijalne ljubomore, daleko od blistave.

U jedinoj noći u godini kad kazališni glumci odijevaju iznajmljene toalete i smokinge, kad se igraju holivudskog glamoura, a pritom su ukopani u blato okrutne realnosti hrvatskog kazališnog života, ne mogu da se ne prisjetim rečenice koju mi je prije par godina izrekao bard hrvatskog glumišta, danas pokojni, nezaboravni i vječno cinični Boris Buzančić, jedan od lauerata Nagrade za životno djelo: „Ma kojeg bokca svi tam glume k’o da su na Oskarima! Ne pada mi na pamet da nekaj izigravam k’o klaun, da mi plješću, mašu i čestitaju. Ne kanim taj loši cirkus imitacije Hoolywooda ni gledati na televiziji. Rađe u to vrijeme za sutrašnji ručak kuham gulaš!“.