Kritika nove predstave osječkog HNK. Zašto je 'Gospođica Julija' i danas tako prodorna
Gledali smo koprodukciju HNK u Osijeku i Gradskog kazališta Joza Ivakić Vinkovci, u režiji Aide Bukvić
Zatravljena gusta tišina u dvorani dala se rezati britvom. Sluga Jean i gospodarica Julija sječivom britve miluju jedno drugom vratove. Nježno, smireno, katarzično. Noćna mora ljetne noći je gotova, sva poniženja su završena, vrijeme je za iskupljujući san. Makar u onostranom. Tamo gdje su žudnje uslišane a jednakost moguća. Tako završava “Gospođica Julija” Augusta Strindberga, u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku i Gradskog kazališta Joza Ivakić Vinkovci – projekt koji se u promišljenoj viziji redateljice Aide Bukvić i iznimnom angažmanu cijelog izvedbenog tima, pretvorio u mali scenski dragulj.
Tjeskobni, metanestabilni naturalizam kanonskog švedskog dramatičara u “Gospođici Juliji” (praizvedba Skandinavisk Forsøgsteater, Kopenhagen, 1889.) osobito je klaustrofobičan. Ponire do fetiša samoće i nekog uzaludnog batrganja da se takvo zaleđeno stanje promijeni. Nabijen psihotičnim neurozama bezizlaznosti, onih ljudskih pukotina koje se čuju kao potmuli cvilež ali odjekuju posljedicama kataklizme. Prva rečenica u komadu (Jean: “Večeras je gospođica Julija opet luda, posve luda!”) govori o ludilu gubitka, ludilu poraza, raspadnutostima tijela i duše, mahnitim potragama za identitetom…
Gospođica Julija je i danas prodorna
Zato je “Gospođica Julija” i danas tako prodorna i uvlači nas u identifikaciju. Naravno, pod uvjetom da se ne postavlja kao notorna ilustracija lektire i otaljavanje po testamentu klasika, nego kao punokrvna istraživačka avantura. Danas i ovdje. Upravo je to učinila Aida Bukvić, vodeći svoju malu nabrijanu momčad do katarzičnog cilja. Ponajprije je s dramaturginjom Marijanom Fumić osviješteno akcentirala reference kojima je Strindberg otvarao duga putovanja u noć kasnijih sljedbenika: Eugenea O’ Neilla, Arthura Millera, Sama Sheparda…
Na trenutke mi se, recimo, činilo da gledam Shepardov “Fool For Love”, Matea Marušić (Julija) i Vladimir Tintor (Jean) kao da su Shepardovi luzeri pogubljeni u otužnom motelu pustinje Mojave. U mudrom poigravanju s vremenskim i prostornim umrežavanjem “Gospođice Julije”, redateljica je imala sjajne sugovornike u autorskom timu.
Činjenicu da se priča zbiva u Ivanjskoj noći (na sjeveru Europe noć tada otkucava jedva tri-četiri sata) scenografkinja Saša Došen je pretvorila u polarne odsjaje industrijskog dizajna (izvrstan je kreator svjetla Tomislav Kobia), kuhinje grofovskog gazdinstva koja i u raspadu tvrdoglavo nosi iluziju protestantskog reda. Došen potpisuje i kostimografiju, držeći stanovite klice epohe pod kontrolom ali i odrješito ih napuštajući. Sugestivan je kompozitor Igor Valeri, čiji rukopis miksa potmule tribalističke ritmove nordijske prapovijesti (Björk i Valeri bi se savršeno prepoznali) s gotovo jazzerskim improvizacijama.
Snažna i nepokolebljiva glumačka trojka
Rudariti kroz izazovne, mučne i ekspresivne Strindbergove slojeve na način koji je to suptilno poduzela Aida Bukvić, nemoguće je bez snažne i nepokolebljive glumačke trojke. Matea Marušić, Vladimir Tintor i Petra Blašković zdušno su prihvatili i obogatili „larsvontriersku“ atmosferu Aide Bukvić, stvarajući potresna lica usuda svakodnevice. Čudesna je Matea u cijeloj skali Julijine podvojenosti. Raspolućena u ženskomuškom rodnom kaosu (represivno nametnutom još u djetinjstvu), puna neke androgine erotike, luda od ljubavi i rušenja društvenih regula i ranjiva prema kastinskoj žudnji moći.
Tintor je lakaja Jeana donio avetinjski blijed u kockarskom magnovenju Doca Hollidaya, u toj kratkoj ludičkoj noći on će biti i žrtva i manipulator, potrošeni ljubavnik i macho kozer, pjesnik i pozer, varalica i dubler svoga gospodara. Baš oko grofovih čizama (njih će Jean naposljetku i obući, prije odlaska u smrt) će Matea i Vladimir odigrati nijemu fetišiziranu scenu, sublimirajući u kratkom dahu svoje prerano potrošene živote.
Kuharica Kristina, treći član ovog tjeskobnog threesome društva, u igri Petre Blašković postaje kukcoliki kafkijanski lik. Njezina voajerska pozicija, upisana već kod Strindberga, ovdje joj još daje i kameru u ruke, sama će snimati Julijine i Jeanove strasti kao svoje neiživljenosti i sapetosti. Rigidne religioznosti, zlurada na momente a duboko nesretna, jedina prava dublerka matrijarhata u toj kući – to je Kristina u mantiji kojom ju je ogrnula Petra.