Kult Gavelle klesali su divovi, stvarajući hram umjetničkog otpora. Sada 70. rođendan slavi u beskućništvu
Čuveno kazalište nije moglo imati bolje pribježište nego scenu Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu
Kad se već moralo slaviti u beskućništvu, onda 70. rođendan nije mogao imati bolje pribježište nego scenu Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Legendarno Gradsko dramsko kazalište Gavella iz Zagreba, teško oštećeno u potresu, već je tri i pol godine u svojevrsnom egzilu, ali u tim improvizatorskim uvjetima nije se predavalo.
Naprotiv, u vremenu surovog izbijanja tla pod nogama, nastavilo je žilavo pozorničiti. Seleći se kao podstanar na druge zagrebačke scene, gradeći partnerstva u Hrvatskoj i preko granica, istražujući mogućnosti ambijentalnog teatra i novih formi…, ne samo da je preživjelo nego je i proizvelo neke od predstava koje će zasluženo svjetlucati u gavelijanskim antologijama.
Elem, sedamdesetu svijeću na torti gavelijanci su upalili dvostrukim sudjelovanjem na uglednom jugoslavenskom i europskom teatarskom festivalu, vršnjaku po veteranskom stažu: 68. Sterijinom pozorju u Novom Sadu.
Predstave u svojevrsnom egzilu
U takmičarskoj selekciji prikazali su jedno od svojih najsnažnijih i najvažnijih ostvarenja ikad: “Što na podu spavaš” Darka Cvijetića, u režiji Kokana Mladenovića, remek-djelo estetskog i čojstvenog poštenja.
Predstava je građena u inspirativnoj, udarničkoj koprodukciji GDK Gavella, Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad, Narodnog pozorišta Sarajevo, sarajevskog festivala MESS i, uz blistavu izvedbenu moć, pravi je produkcijski pothvat. Na festivalu je osvojila tri Sterijine nagrade: za glumačko ostvarenje Saša Krmpotić, za dramatizaciju Kokan Mladenović, Mina Petrić, Darko Cvijetić, Dubravko Mihanović i ansambl predstave, za scenski pokret Amila Terzimehić.
U Krugovima, pratećem međunarodnom programu Pozorja, Gavella (koproducenti Gradsko kazalište “Joza Ivakić” Vinkovci, koprivnički Ludens teatar, Centar za cjeloživotno učenje i kulturu Bjelovar, Gradsko kazalište Požega) se predstavila “Tenom – kronikom raspada jedne ljepote”, čulnom i robusnom, divljom i melankoličnom dramom Borislava Vujčića, prema motivima proze Josipa Kozarca, u režiji Dražena Ferenčine.
Stvaranje hrama umjetničkog otpora
Pa da se podsjetimo kako je rođena ova kultna, nasušno potrebna pozornička družina. Kroz čije vene su tekle i bitange i princeze, stvarajući hram umjetničkog otpora.
U ono “mračno” doba, dok je pobuna još bila na cijeni, četa mladih rebelijanskih glumaca (Nela Eržišnik, Drago Krča, Pero Kvrgić, Sven Lasta, Josip Marotti, Mia Oremović, Mladen Šerment, Duka Tadić, Vjera Žagar) prezrela je udobnost angažmana u Hrvatskom narodnom kazalištu, napustila mastodontsku žutu kuću na Trgu Maršala Tita i prešla u obližnju Frankopansku ulicu.
Tamo na broju 10, uz podršku mladih redatelja u usponu Koste Spaića i Mladena Škiljana te duhovnog gurua Branka Gavelle, zauzeli su zgradu “Malog kazališta”, zanemarene područne pozornice HNK, i 29. maja 1953. osnovali Zagrebačko dramsko kazalište. Ostalo je povijest. I to kakva!
Izgradnja na usponima i padovima
“‘Sve će biti u redu dok stari ne odapne, a onda će se rasuti…’ – tako je, otprilike, zvučao njegov skepticizam prema žutokljuncima koji su se u Zagrebu, s njemu dobro poznatim starcem, odlučili da krenu na nove izazove”, piše Fabijan Šovagović u kapitalnim “Glumčevim zapisima”, sjećajući se zloguke podozrivosti Gavellinog suradnika, redatelja Emila Karaseka, prema održivosti nove gerilske baze. “Na sreću starog relativizma stvari teatarskih, kolektiv nije umro. On i danas živi i radi. I dobro radi”, rezimira dalje Šova.
Kult tvornice “Gavella”, kako to već u životu biva, izgrađen je podjednako na usponima i padovima. U tamošnjem bifeu zamračivalo se umom i budilo neizlječivim mamurlukom. Bilo je u gavelijanskim upravama notornih trgovaca s vlašću i debelokožih birokrata, ali i karizmatskih lidera nezavisne buntovničke vizije.
Bilo je prolaznih šarlatana, kapricioznih zvijezda s pokrićem ili pouzdanih diskretnih trudbenika. Nagledala se “Gavella” dramatičnih odlazaka i rastanaka, žestokih svađa i patetičnih mirenja, osipanja ansambla i ponovnog okupljanja… Ali nikad, baš nikad u svojoj dijakroniji nije napustila u prvim koracima već osvojeni standard vrhunskog performerskog zanata.
Respektabilnost u gerilskim danima
To da se “Gavella” u onim mitskim gerilskim danima već izgradila u respektabilnu instituciju, paradoks je dostojan najdubljeg poštovanja. Jeza, ona pozitivna, obuzme vas kad samo počnete nabrajati glumačke i redateljske divove koji su klesali temelje i partenonske kupole ove kuće.
Glumci Pero Kvrgić, Fabijan Šovagović, Ivica Vidović, Rade Šerbedžija, Nada Subotić, Vjera Žagar-Nardelli, Vanja Drach, Emil Glad, Krešimir Zidarić, Inge Appelt, Duško Valentić, Helena Buljan, Vlasta Knezović, Marija Kohn, Zlatko Vitez, Dubravka Miletić, Stevo Krnjajić…; redatelji Dino Radojević, Kosta Spaić, Joško Juvančić, Petar Veček, Tomislav Durbešić, Paolo Magelli, Želimir Mesarić, Boško Violić, Marin Carić, Ivica Kunčević…
Bez obzira na društvene mijene, žanrove i repertoarne praizvedbe suvremenih tekstova ili reinterpretacije željezne klasike, s Gavelline scene je uvijek strujala čudesna, autentična mješavina glumačkih nagona i racionalnih izbora. U pravilu se u svim njihovim predstavama događa spoj neobuzdanih glumačkih istraživanja, hazardnih i avanturistički nepredvidivih, i klasičnog visokopranog konzervativnog izraza.
Čuvam brojne gavelijanske otiske
Ta neergonomska legura koja ovako teoretski nezgrapno zvuči, u praksi daje začudne rezulate. Obnavlja se u svim izmjenama generacija i predstavlja jedan od autentičnih Gavellinih atributa. Teško bih mogao zamisliti svoj smisao života, razlog opstanka i formativni razvoj bez fundusa u kojem čuvam brojne gavelijanske otiske.
Shakespeareov “Henry IV” u režiji Ivice Kunčevića, “Sokol ga nije volio” Fabijana Šovagovića u režiji Boška Violića, Shakespeareov “Kralj Lear” u režiji Koste Spaića, “Ludi dani”, prema Beumarchaisu i Horvathu, u režiji Paola Magellija, Vujčićev “Hrvatski slavuj” u režiji Radeta Šerbedžije, Matišićevi “Anđeli Babilona” u režiji Boška Violića, Vidićeve “Ospice” u režiji Krešimira Dolenčića, Büchnerov “Woyzcek” u režiji Eduarda Milera, “Prije sna” Lade Kaštelan, u režiji Nenni Delmestre, “Četvrta sestra” Janusza Glowaczkog u režiji Sama Streleca, Shakespeareov “San Ivanjske noći” u režiji Aleksandra Popovskog, “Prolazi sve” Dubravka Mihanovića u režiji Olivera Frljića, Horvathove “Priče iz Bečke šume” u režiji Igora Vuka Torbice, “Hotel Zagorje” Ivane Bodrožić u režiji Anice Tomić, “Što na podu spavaš” Darka Cvijetića u režiji Kokana Mladenovića…
Naposljetku, Gavella je i moja scena
Naposljetku, “Gavella” je i moja scena. Praizveli su mi “Alabamu” i “Crne oči”. Ne mogu ostati imun na sve galone vječnog goriva koje su tamo utankali u mene. U “Crnim očima”, u režiji Dražena Ferenčine, naučio sam da samo dobre oči vide i u mraku, a zle ostaju zauvijek slijepe.
Nakon “Alabame”, koju je predivno režirao Dario Harjaček, prerano nas je napustila Marina Nemet, čudesna vila tvrdoglave zemljane melankolije. Preselila se među zvijezde i tamo mi brižno čuva moju Ružu. Nikada joj neću moći vratiti dugove.