Kurspahić o novoj predstavi, munjevitoj eliminaciji iz kazališnog mainstreama zbog drame o Vukovaru i malograđanštini

Tema suvremenih veza, internet romansi i mreža

Stoga su se odlučili pozabaviti pitanjem do koje mjere smo u stanju povinuti se ili pokoriti nekome ili nečemu kako bismo zadržali izvjesnu lagodnost življenja.

„Iz te teme je priča odletjela u smjeru suvremenih veza, očekivanja, internet romansi, a potom, logično, do pitanja identiteta i društvenih mreža. Vrlo indikativno, ali posve slučajno i spontano, ispostavilo se kako je prilikom tog našeg mozganja dok nismo obraćali pozornost na mobitele, došlo do pada Instagrama i Facebooka, što sam ja odmah komentirao usporedbom kako je to za današnju generaciju Z katastrofa epskih razmjera, jer u trenu nestaje sav doživljaj svijeta i stvarnosti koju oni poznaju.

To nas je posljedično gurnulo u priču o generacijskom jazu između generacije koja je posve stasala na društvenim mrežama i one koja se formirala bez njih, dakle Zoomera i Boomera, kako ovi prvi nazivaju sve koji su došli prije njih“, iznosi Kurspahić dok razgovaramo za Telegram.

TELEGRAM: Imate li uvijek istu genezu svojih autorskih projekata ili je stvar u tome kako vas baci instinkt?

KURSPAHIĆ: To varira, ali rekao bih da je ipak presudan instinkt, jer određenu temu moram osjetiti, prepoznati. U proces uvijek krećem iz nečeg što dijagnosticiram kao gorući problem, svojevrsnu neuralgičnu točku društva, koju potom volim prokopati, preispitati i potom umjetnički uobličiti. Dakle, moje kazalište nastaje iz izvjesnog problema koji me muči, a za koji procjenjujem da ima i šire društvene implikacije, jer bez tog razloga nema strasti, nema motiva, što je nažalost prečesto slučaj u predstavama u nas koje imam nesreću gledati. Kao i u ostaloj umjetnosti, volim kazalište koje me se tiče, koje je živo i udara tamo gdje boli, uzbudljivo je, potiče čovjeka na razmišljanje. Prirodno sam znatiželjan i imam tendenciju kritički propitivati svijet oko sebe i trudim se baviti s onim što osjećam kao bitnim sadržajem, tako da me za sada taj instinkt nikada nije prevario ili iznevjerio.

TELEGRAM:„#Trending“ se prije svega bavi pitanjem identiteta. Dolazi li danas sve više do rascjepa sumnji u naše prave identitete i kreiranje identiteta pod diktatom društvenih mreža?

KURSPAHIĆ: Pojava interneta, a potom pojava društvenih mreža, pogotovo u proteklom desetljeću, u potpunosti je promijenila svijet kakav smo nekoć poznavali. Utjecaj nije bio samo u dinamici društvenih odnosa, već i u samom načinu na koji percipiramo stvarnost. Identitet ne formiramo sami za sebe, već u suodnosu sa zajednicom, dobrim dijelom i kroz vizuru drugih. Nekoć je mogućnost poigravanja ali i mijenjanja istog bila prilično ograničavajuća, a često spora, katkada i nemoguća. Dolaskom interneta i društvenih mreža, to pitanje je postalo gotovo trendovsko, gdje svatko, ovisno o raspoloženju i prilici, kao na švedskom stolu bira iz ponuđene, sve veće, raznovrsnije i obilnije palete identiteta. U svijetu gdje se ionako „idealno ja“ oblikuje u virtualnoj domeni i gdje dominira narcizam, ta metodologija se sukladno tome počinje primjenjivati i u „stvarnom” životu, gdje postaješ ono što tog trenutka osjećaš, bez obzira kako te okolina percipira.

No, s obzirom na znatno starije i ukorjenjenije načine funkcioniranja društva i doživljavanja identiteta pojedinca, na djelu je poprilična nekompatibilnost starog i novog pristupa njegovog definiranja. Iz čega proizlazi i niz nerazumijevanja, konflikata, pa čak i mržnje, kojima također možemo svakodnevno svjedočiti na tim istim mrežama. Danas svatko tko posjeduje profil na društvenim mrežama zapravo postaje neka vrsta javne ličnosti, čije mišljenje bi se kao trebalo računati i uzeti u obzir. Naravno, u podlozi svega toga leži izvjesna boljka koju je sa sobom donio postmodernizam, a to je relativizacija svega, pa tako i značenja, a pogotovo urušavanje sustava vrijednosti koje je rezultiralo gubitkom kriterija, a potom naravno i ukusa. Drugim riječima, postalo je posve nebitno tko, što, kako, kad, gdje i zašto nešto govori, radi ili piše, zato što svatko dobiva određenu afirmaciju brojem lajkova ili pratitelja na stranici ili objavama.

TELEGRAM: U kojoj mjeri vi svoj identitet režirate za potrebe vanjskog svijeta a koliko ga držite u prostoru intime?

KURSPAHIĆ: Da se poslužim Jungovskim modelom, svatko od nas posjeduje „personu” za određene društvene situacije, pa tako i ja. Naprosto nismo posve isti u različitim okolnostima, okolini ili uvjetima, modificiramo se, prilagođavamo, ovisno o potrebi. Danas je daleko češći slučaj, pogotovo kod mlađe generacije, da tim svojim „identitetom” upravljaju prvenstveno u simulakrumima društvenih mreža, preko svojih avatara, a manje u stvarnom životu i fizičkoj interakciji s ljudima. Svoju afirmaciju i valorizaciju traže u domeni virtualnog, avatari im postaju bitniji od njih samih, a lajkovi stranaca jedino mjerodavno mjerilo vrijednosti. U okvirima tog staklenog zvona osjećaju sigurnost, jer sami oblikuju gabarite te stvarnosti, a svaki proboj realiteta u taj safe space doživljavaju kao traumu, napad i potom mazohistički uživaju u toj ulozi lažnih martira i moralnoj superiornosti.

Problem nastaje kad hipersenzitivnost tih emocionalnih hemofiličara premaši okvire tog njihovog simulakruma i požele sve što ne odgovara njihovom realitetu ili se kosi s njihovim dogmatskim istinama, zabraniti, ukloniti ili olako prozivati fašizmom. Ja po pitanju vlastitog identiteta imam malo filtera, a neki koji me bolje poznaju bi rekli i – premalo, te ne nalazim potrebu za tom vrstom avatara. Ja radije živim svoj film i ostvarujem svoje maštarije u ovom, banalnom, običnom životu. Možda je to do moje racionalne, antiteističke naravi, pa u neki drugi život i ne vjerujem. Ne vjerujem niti u političku korektnost, štoviše prezirem ju, a više od svega cijenim i štujem slobodu govora, koja danas, pogotovo na ljevici više nije u modi, što zorno svjedoči koliko sam zastario i retro. Ljudi danas su uvelike skloni površnosti i bavljenju s formom umjesto sadržajem, te će sukladno tome stvoriti i neki posve površan dojam i ideju o vama. Zato se time, ali i takvima ne opterećujem, no za one koji me poznaju, neke značajnije razlike između mene intimno i mene javno baš i nema, prilično sam transparentan. I takav sam po cijelom tijelu (smijeh).

TELEGRAM: U dramaturškom kosturu „#Trendinga“ piše da su ova dvojica usamljenika prisiljeni i „sagledati svoj najveći strah – sami sebe“. Možemo li ikada do kraja sagledati taj najveći strah? Jeste li vi uspjeli?

KURSPAHIĆ: Oba lika u predstavi bez obzira na generacijske, ideološke ili staleške razlike imaju zajedničku značajku u površnosti, u istoj mjeri nisu u doticaju sami sa sobom, te iz toga proizlaze njihovi brojni problemi. Ja sam kao umjetnik u različitim poljima, ali poglavito u kazalištu kao autor, u situaciji gdje učestalo moram ulaziti u autoanalizu i biti introspektivan, kako bih adekvatno i kvalitetno mogao stvarati. To svakako pomaže nekoj mentalnoj higijeni i suočavanju s vlastitim demonima ili sjenom, ali i prilikom rada na likovima i njihovim odnosima. To je privilegij nekih u ovoj profesiji, jer bojim se kako dobar dio ljudi uglavnom nema volje, vremena ili uopće potrebe za poniranjem u sebe. Meni osobno, paralelno s time kao bitan ispušni ventil i moment čišćenja pomažu vježbanje i borilački sport, koji me stavljaju van zone komfora i sigurnosti. Pretpostavljam kako se sa strahovima suočavaš i nadilaziš ih čitav život, a onda kad stigne smrt, koje se vjerojatno najviše i bojimo, bude ti svejedno jer te ionako – nema.

TELEGRAM: Hoće li ovo biti i priča o bitkama za ljubav?

KURSPAHIĆ: Nipošto. Ljubav me nikad nije intrigirala kao tema, prezirem patos. Ima dovoljno autora i pogotovo autorica koji su je eksploatirali do besvijesti, tako da ja ne moram. Ova priča je prvenstveno o usamljenosti, izvjesnoj alijenaciji, koja je bitna značajka vremena koje živimo.

TELEGRAM: Na koji način s glumcima uspostavljate liniju partnerstva i koautorstva?

KURSPAHIĆ: Svatko tko je ikada primirisao kazalištu i kazališnom procesu zasigurno je svjestan da je ono u potpunosti kolektivni čin i kako bez participacije svakog člana tima nema ni predstave, a ponajmanje dobre predstave. Ovo mi je dvadeset i druga profesionalna predstava i svaka je unikatna i za svaku primjenjujem drugačiji pristup u procesu rada s glumcima. Oni su uvijek koautori, bez obzira radi li se o dovršenom tekstualnom predlošku ili onom nastalom kroz improvizaciju, pitanje je samo participiraju li u radu na samom tekstu ili ne.

Moja pozicija je uvijek prvenstveno suradnička i prijateljska, ne polazim iz pozicije nekog autoriteta, mislim kako se on zaslužuje radom a ne a priori, a nipošto ne preferiram i ne podnosim konflikt kao metodologiju, koju neki moje kolege rado prakticiraju. Ovaj put za potrebe „#Trendinga“, radilo se o kombinaciji tekstova koje sam pisao i onih koji su nastali iz glumačke improvizacije s Nikšom Marinovićem i Igorom Jurinićem, s time da sam se ovaj put nešto više raspisao nego na zadnjoj predstavi. Glazbu su radila njih dvojica i mislim kako uz odličnu predstavu imamo i nekoliko potencijalnih glazbenih hitova i za zoomere i za boomere.

TELEGRAM: Vašim predstavama kritičari često lijepe etikete kontroverznog a zapravo su jako komunikativne. Izravno pogađaju identifikaciju u publici. Kako to tumačite?

KURSPAHIĆ: Doista ne razumijem po čemu bih to bio kontroverzan, eventualno po temama kojima bi se kazališna umjetnost ionako i trebala baviti, po nečemu što bi iz moje vizure trebao biti standard, a ne eksces. Naša dramska scena odveć zaudara malograđanštinom, a istovremeno na svašta diže nos, tako da postoji ta tendencija da se svašta proglašava sablažnjujućim i alternativnim u sveopćem izostanku sadržaja. Previše ispraznih lektirnih naslova, stoput prežvakanih tzv. klasika i jeftinog bulevara, bez doticaja s publikom, bez relevantnosti, bez ideje, bez strasti, bez muda.

Čovjek nakon takvog utrošenog vremena praznog gledanja, zbog organske naravi kazališta, osjeća mučninu, i doslovnu i metaforičku. Katkada se osjećam kao mazohist jer iznova opetujem to iskustvo gledanja, ali bojim se da previše volim kazalište da bih odustao, no kad se svake prijestupne godine dogodi neka dobra predstava, reciprocitet užitka je jednak tom izgubljenom vremenu iščekivanja. Vjerojatno zato i kad sam pripremam projekte i posve se involviram u njih, pazim da radim dobre predstave, kako sebi i drugima ne bih uzalud tratio vrijeme.

TELEGRAM: Dok radimo ovaj razgovor upravo traje redovno godišnje napajanje isprazne mitologizacije Vukovara. Vi ste se prije šest godina predstavom „Pad“ u Zagrebačkom kazalištu mladih odvažili i na farsično raskrinkavanje slučaja ovog grada koji predatorima služi isključivo kao nacionalistički paravan. Razmišljate li o nastavku bavljenja tom važnom temom?

KURSPAHIĆ: “Pad” je istovremeno nastao sa zakašnjenjem, ali i u pravo vrijeme, 2016. godine, u jeku neokonzervativne revolucije predvođene sa, na našu veliku sreću, nesposobnim Karamarkom, kad je njegov ministar kulture postavio sintagmu o ‘91. kao „nultoj godini”. Slijedom toga, ako je to krucijalna nulta godina, obrana i pad Vukovara su onda svakako amblematski moment u našoj nacionalnoj povijesti i gotovo mi je bila dužnost pozabaviti se tom temom krucijalnom za nastanak naše države, preispitati „temelje”. Kako su godine prolazile on je postao samo određena vrsta simbola, svojevrsni živi spomenik, sazidan na apologetskom mitu. I takav je još i danas kada se tog grada sjetimo samo 18.11., a nitko ne misli kako da osposobi život tog grada, da omogući ljudima egzistenciju. Vukovar je još u devedesetima postao i simbolički kapital za potkusurivanje.

Osam godina prije toga postavio sam „Koriolana“ u Teatru &TD, također s Milivojem Beaderom, s lajtmotivom zločina u Oluji i tada sam se čudio zašto se nitko kod nas nije pozabavio tom temom, ali i pitanjem herojstva, pitanjem percepcije generala, ili u krajnjem slučaju, zašto nitko nije obradio temu vojnika u ratu i ulogu tih istih vojnika u miru. No, čini se da ljudi i danas zaziru od ove teme. Na primjer, nije bilo lako pronaći autore koji bi bili voljni pisati o temi Vukovara za programsku knjižicu, neki jednostavno nisu željeli pisati. Je li to vrsta straha? Ne znam, ali vjerojatno je to posljedica klime koja perzistira u društvu, pa i posljedica bojazni proizašlih iz šatora i plinskih boca kojih više nema u Savskoj.

Smatram da za bavljenjem ovom temom nije potrebna neka osobita građanska hrabrost, tim više jer su svi materijali, osim nekih usmenih razgovara koje sam vodio s akterima samih događaja, odavno javno dostupni. Ukratko, te „temelje” sam preispitao, pronašao brojne kosture, za koje brojni nisu željeli da ikada isplivaju iz ropotarnice povijesti. Predstava je „zataškana”, a ja sam platio cijenu, jer su mi se nakon toga odjednom vrata svih institucionalnih kazališta u Zagrebu naglo zalupila. Nikada nisam požalio, ponosan sam na tu predstavu, ali sam se zasitio te forenzike, ima drugih vjetrenjača na koje moram jurišati.

TELEGRAM: Da, fakat niste dugo režirali u instituciji. Stvarno vas ne zovu ili niste našli adekvatnog izazova?

KURSPAHIĆ: Moj „pad” po pitanju rada u institucionalnim kazalištima je krenuo nakon izlaska istoimene predstave u ZKM-u, da budem precizniji: nakon mog gostovanja kod Stankovića u „Nedjeljom u 2“, povodom te predstave. Simptomatično, nakon toga su mi preko noći otkazani neki već dogovoreni projekti u kazalištima, prilikom čistke na HRT3 ugašena je emisija gdje bijah voditelj, a i na nekim komercijalnim televizijama sam odjednom postao nepoželjan. Ta izvjesna proskribiranost se razvukla do danas, a s obzirom na to da su brojni politički akteri iz tog doba već doslovno ili metaforički otišli u Dženet ili Džehenem, čini mi se da je došlo vrijeme za povratak otpisanog.

Čovjek bi pomislio kako će kontinuirano kvalitetni radovi, čak i recentni hvalospjevi i nagrade kritike, te odlične reakcije publike na predstave, makar usmenom predajom ponukati ravnatelje i ravnateljice kazališta da posegnu za telefonom, no avaj, ni pisma ni razglednice. Pretpostavljam da bih u karakterističnoj hrvatskoj maniri poput brojnih mi kolega i kolegica trebao obijati vrata i puzati, no kako Rade Končar reče – milosti ne tražim, niti bih vam je dao. Zato smo i osnovali teatar indikativnog naziva Rebel, kako bi u prilično skromnim produkcijskim uvjetima, ali pod našim uvjetima, stvarali odlične predstave, onako kako, s kim i kada to želimo. Talent will out, my dears.

TELEGRAM: Inače, koliko nam nedostaje satirička prizma kroz koju bismo tretirali dogmu nepogrešivosti posljednjeg prljavog rata? Recimo, na filmu nakon Brešanovog „Kako je počeo rat na mom otoku„ opet je zavladao tišnjak…

KURSPAHIĆ: Moje predstave su često satirične, ja svakako svijet i njegovu navodnu „težinu” i „monumentalnost” volim promatrati i tretirati kroz prizmu humora, prvenstveno ironije, ali i još bitnije – autoironije. Bez toga za mene nema prave umjetnosti. Sposobnost da se iskreno nasmiješ i narugaš samome sebi je fascinantno oslobađajuća, ljekovita i gotovo katarzična i pomaže ti da budeš bolji autor, jer nakon toga možeš sasuti kišu ironičnih strelica po kome i čemu želiš bez ustručavanja. Kao što rekoh, vjerujem u apsolutnu slobodu govora i ne postoji niti jedna „zabranjena” tema ili područje koje se ne bi moglo obraditi te ismijati, koje je nedodirljivo. Dogmatizam ostavljam religijama i njihovim novim surogatima poput Woke kulture, kod nas znane kao kulture otkazivanja, u njihovoj kontinuiranoj potrebi za suspenzijom slobode. Ne vjerujem u „jednakije” od drugih, u kolektivnu krivnju, kulturalnu aproprijaciju, kritičku rasnu teoriju, toksični maskulinitet, derivacije rodnih ideologija i slične trendovske konstrukte, sasvim mi je dovoljna i kompleksna i ideja osobne odgovornosti.

TELEGRAM: Vaše ustrajno življenje žestokog rocka danas se doima gotovo anakrono. To vam nije tek ispušni ventil?

KURSPAHIĆ: Bend TV EYE i pisanje pjesama je još jedna manifestacija mog autorstva i veliki užitak. Uz kazalište koje je moja profesija, a nažalost često gotovo hobi, drugi najdraži hobi mi je svakako glazba. Svjestan sam svog dinosaurstva vezano uz glazbeni žanr, no taj odabir nije nimalo proizvoljan, već posve iskren i autentičan. Mislim da pankerstvo konzistentno demonstriram u javnome životu, a garažni R’N’R korijeni su duboko utkani u mene i dio obiteljskog nasljeđa, poglavito preko mog starijeg brata Mislava koji je veteran te scene.

Imam dovoljno sluha i izvođačkog iskustva da mogu vladati pozornicom, a o interakciji s publikom da i ne govorimo. Sramežljiv nisam bio nikada. Na sceni postajem ajatolah Gejpardić, neskromni sluga R’N’R-a koji propovijeda garažno evanđelje po TV Eye-u. Tu sam da zajedno s dječacima iz benda širimo dobru zajebanciju, dobru energiju i dobru glazbu za sve one velike i male anakrone dinosaure koji se žele zabaviti i opustiti. R’N’R i Punk su ionako stanje uma, a ne godina, ili kako bi rahmetli Lemmy rekao: „Ako misliš da si prestar za r’n’r – onda jesi.“ Mi i dalje napadamo i brujimo u ušima (smijeh).