Intervju s profesorom dr. Borisom Labarom, umirovljenim dekanom Medicinskog fakulteta u Zagrebu, specijalistom interne medicine i hematologije, neočekivano se oduljio. Baš kad smo se trebali naći na završnom dijelu razgovora, doktor Labar dobio je napad bubrežnih kamenaca. „Kad sam vidio da nesnosna bol ne popušta, pozvao sam taksi te otišao na Hitni prijem KBC Rebro. Tamo me je primila vrlo mlada liječnica koja je bila iznimno stručna, pažljiva, brižna, a preglede je obavila po propisanoj proceduri“, ispričao je.

Mlada doktorica, dakako, nije znala da je njezin pacijent na Rebru 1983. izveo prvo presađivanje koštane srži na prostoru jugoistočne Europe, da je niz godina vodio Zavod za hematologiju te da je utemeljio i vodio Centar za transplantaciju koštane srži na Rebru, poznat i izvan granica Hrvatske. Tek kad ga je prepoznao jedan stariji tehničar i pitao profesore kako ste, shvatila je da pred sobom ima jednog od najpoznatijih hrvatskih liječnika internista. „Ništa me nije pitala, ali od tada me oslovljava s gospodine profesore“, dodao je. Kad je završila s obradom, profesor Labar je pitao je li specijalizantica ili specijalizira hitnu medicinu. Odgovorila mu je kako je tu tek mjesec dana te da nije ni jedno ni drugo, ali da čeka specijalizaciju.

Doktor Labar tada je kazao kako je iznimno zadovoljan kako se odnosila prema njemu te da će biti slobodan taj svoj dojam prenijeti njenim šefovima s kojima je kolega ili su bili njegovi studenti. „Rekao sam joj kako to ne smije shvatiti kao neku protekciju ili vezu, ali kod nas se, nažalost, bez toga ništa ne može napraviti“, kazao je. Ona je pomalo snuždeno slegnula ramenima i odgovorila: “U pravu ste, profesore.“

I doktor Labar je dobio koronavirus

Taj primjer doktor Labar uzima kao dokaz kako u nas ima puno krasnih mladih ljudi koji su nažalost, kao i svi mi, prožeti takvim obrascem ponašanja. „I ja ću pomoći kad me netko nazove da treba liječnika, jer se to u nas normalnim putem teško može napraviti. I to nije strašno, no pogubno je kad se na natječaj javi četiri kandidata, a onda se izabere onaj najslabiji jer ima rodbinske veze ili je politički podoban“, govori. Ta anegdota ponajbolje otkriva karakter i osobnost profesora Labara. Premda je kao jedna od liječničkih legendi naše medicine mogao nazvati nekog od kolega, i svi bi mu pomogli, za sebe ipak nije tražio poseban, povlašten tretman.

Na sličan se način doktor Labar ponašao prije gotovo godinu dana kad je dobio koronu. „To mi je bilo najstrašnije iskustvo u životu“, prisjeća se te dodaje da je cijelo vrijeme imao visoku temperaturu i teško disao. Međutim, nije se požalio niti jednom prijatelju liječniku jer je znao da bi ga odmah spremili u bolnicu. „Procijenio sam da stanje ipak nije tako teško da zahtjeva bolničku njegu. Moja liječnica opće medicine pružila mi je svu potrebnu skrb i terapiju, a osim toga bojao sam se da ne zaradim na respiratoru neku bolničku infekciju“, dodao je.

Na pitanje zašto se toliko bojao, profesor Labar odgovora kako je u početku tek nekoliko odjela intenzivne skrbi u našim bolnicama imalo iskustva s korištenjem respiratora, a osim toga i da se preko respiratora najlakše prenose bolničke bakterije. „Raditi s respiratorima iznimno je zahtjevan i složen posao koji traži od liječnika puno iskustva. Stoga nije imalo nikakva efekta kad su slali doktore u ispomoć u neke bolnice, kad oni nisu imali nikakva iskustva u radu na respiratorima“, pojasnio je.

Kako reagiraju liječnici kad postanu pacijenti?

Doktor Labar kaže kako liječnici, kad završe u bolnici, reagiraju na dva načina. „Ili su previše kritični pa sve ispituju te su vrlo komplicirani i zahtjevni pacijenti, ili pak bespogovorno slušaju svoje doktore. Tako im je lakše jer ne razmišljaju o svojoj bolesti i taj pristup je bolji jer ne opterećuju kolege koji ih liječe“, ispričao je.

Priznaje i iz vlastitog iskustva kako je vrlo loše pa ponekad i opasno, kad se kod liječnika kao pacijent pojavi njegov kolega. „Tada postoji psihološka barijera, doktori često tada poklanjaju posebnu pažnju kolegi, a u tim slučajevima mogu se potkrasti pogreške. Zato se najbolje odnositi prema pacijentima – liječnicima kao da su nepoznati bolesnici iz Zagorja. Tada se s takvim pacijentima najstručnije postupa“, dodao je.

Objavio je preko 450 radova

Profesor Labar stručnjak je za bolesti krvotvornog sustava, od slabokrvnosti, preko bolesti zgrušavanja i tromboze, do zloćudnih tumora krvotvornog sustava, leukemije i limfoma. Bavi se zloćudnim i benignim bolestima granulocita, limfocita, eritrocita i trombocita, te bolesti sustava zgrušavanja. Većina ljudi prepoznaje hematologiju kad je riječ o leukemijama, limfomima i anemijama.

Stekao je golemo znanje i iskustvo u primjeni svih oblika liječenja zloćudnih tumora krvotvornog sustava od primjene kemoterapije do liječenja transplantacijom krvotvornih matičnih stanica. Publicirao je više od 450 znanstvenih i stručnih radova te kongresnih priopćenja, njegovi radovi citirani su preko 2000 puta. Autor je nekoliko udžbenika i poglavlja u udžbenicima.

Usavršavao se na klinikama u SAD, Švicarskoj, Nizozemskoj i Francuskoj, bio je predavač na najmanje 40 međunarodnih simpozija i kongresa diljem svijeta. Dobitnik je, između ostalih, Nagrade grada Zagreba za transplantaciju koštane srži, Nagrade Hrvatske akademije medicinskih znanosti, Državne nagrade za znanost za životno djelo, Nagrade grada Zagreba, Nagrade grada Zadra za životno djelo, a počasni je član hematoloških društava Mađarske, Slovačke i Slovenije.

Kad zdravsteni radnici ne poštuju mjere

Ljute ga kolege koji su, premda potpuno neupućeni u problematiku virusa i korone, odmah počeli u medijima tumačiti sve o toj bolesti, nerijetko slati i potpuno pogrešne poruke. Za profesora Labara posebno je neprihvatljivo ponašanje nekih zdravstvenih radnika koji ne poštuju mjere zaštite i još huškaju druge da to ne čine. „Takvi ne bi smjeli raditi u zdravstvu, oni imaju pravo na svoj stav, ali ne mogu raditi s bolesnicima. Govoriti u sadašnjoj situaciji o građanskim slobodama i pravima bez ikakve je osnove“, napominje doktor Labar te zaključuje da je takvoj situaciji pridonio i naš primitivizam te suluda navika da se pruža otpor svemu novomu i nepoznatom.

Za tako mali broj cijepljenih, po doktoru Labaru, dio odgovornosti snose osobe koje su vodile borbu protiv korone, a nemaju pravu stručnu težine. „Zbog toga im dio ljudi ne vjeruje. Primjerice Stipan Jonjić, vrhunski je imunolog i virusolog i jedan od najkompetentnijih stručnjaka u nas, a njegovo znanje ne koristi se dovoljno. Za razliku od ‘stručnjaka’ koji jure od medija do medija i govore o stvarima za koje nisu kompetentni, pa ponekad čak krivo interpretiraju i znanstvene činjenice”, kazao je.

Smatra da je slogan ‘Cijepi se, misli na sebe’ pogrešan

Smatra također da je slogan ‘Cijepi se, misli na druge’, pogrešan. “To je krivi pristup, jer mi nismo još na toj razini da mislimo na druge. Stoga je slogan trebao biti ‘Cijepi se, misli na sebe i svoje najbliže.’ Tada bi imao efekta“, kazao je. Priznaje također kako je iznenađen tolikim otporom cijepljenju. ž

„Nisam to očekivao. Vjerovao sam da će puno više ljudi prihvatiti ono što znanost govori. Svi lijekovi koje uzimamo imaju neke štetne posljedice, kao uostalom i hrana koju jedemo, pa kad se to zna onda je doista nemoguće razumjeti antivaksere“, rekao je govoreći o cijepljenju. Uvjeren je međutim kako ti ljudi nemaju samo otpor prema znanosti i pandemiji, već je njihov bunt odraz brojnih frustracija koje nose u sebi, posebice spram negativnih pojava u društvu.

Krvni ugrušcima nakon nekih cjepiva?

Kao stručnjaka koji se bavi problemima zgrušavanja krvi i tromboza, zanimalo nas je kako komentira upozorenja da neka cjepiva izazivaju stvaranje krvnih ugrušaka? “Da, to je ozbiljna nuspojava poznata pod imenom ‘cjepivom potaknuta imuna trombotička trombocitopenija, (VITT).’ Cjepivo potiče stvaranje protutijela na bjelančevine trombocita koji s aktiviraju i s faktorima zgrušavanja te stvaraju ugruške, odnosno trombe. Usto kako samo ime ove komplikacije ukazuje, potrošnja trombocita je velika pa njihov broj pada.

Ova se komplikacija susreće kod nekih adenovirusnih cjepiva, AstraZenece, Jansena, dok kod takozvanih glasničkih RNA cjepiva, poglavito Pfizera, nije zabilježena. No ovdje treba svakako istaknuti da je pojavnost ove ozbiljne nuspojave iznimno rijetka. Prema američkim pokazateljima rizik od VITT-a je 3 slučaja na milijun cijepljenih. Stoga dobrobit tih cjepiva, ponajprije smanjenje smrtnosti i teškog oblika Covid 19 bolesti, značajno premašuje rizik ove ozbiljne komplikacije”, rekao je.

Mnogo liječnika bez problema može raditi nakon 65. godine

Medijska grupacija Styria uvrstila je u svom tjedniku Express profesora Labara među „60 liječnika koji su gradili hrvatsku medicinu”. Usporedno sa znanstvenom i profesionalnom karijerom, doktor Labar bio je i vrlo angažiran u sportu. Tako je od 1993. bio liječnik hrvatske vaterpolske reprezentacije, predsjednik Zdravstvene komisije Hrvatskog olimpijskog odbora, a obnašao je i dužnost predsjednika Hrvatskog akademskog vaterpolo kluba Mladost.

Iako je prije devet godina otišao u mirovinu, doktor Labar i dalje radi, sada u Poliklinici A. B. R., a posla ima, kaže, i previše. S obzirom na to da je veliki broj liječnika nakon umirovljena nastavio uspješno raditi u privatnoj praksi, zanimalo nas je ne bi li bilo racionalnije da su ti ljudi, s obzirom na njihovo znanje i iskustvo, ostali u bolničkom sustavu.

„Puno je liječnika koji bez problema nastavljaju raditi i nakon 65 godine života u privatnoj praksi. Dakle, mogli su ostati u javnom bolničkom sustavu, prenositi znanja i iskustva te pomagati mlađim kolegama. U svijetu liječnici koji su svježi i sposobni ostaju raditi u bolnicama i nakon 65 godine, ali nisu u operativi. Kod nas nije tako pa je to velika šteta”, smatra doktor Labar, jer javno zdravstvo zbog toga gubi na kvaliteti.

‘Kad sam imao 40 i ja sam se pitao kad će ti metuzalemi u mirovinu’

S obzirom na manjak liječnika, taj problem je još alarmantniji, jer će vrlo brzo dio doktora ionako biti pozvan iz mirovine da pomognu tamo gdje nema dovoljno liječnika. „Moram biti pošten i priznati: kad sam imao 40 godina i ja sam se pitao kad će ti metuzalemi otići u mirovinu. Ljudski je poriv da napreduješ, da možeš kreirati. No, taj problem naše zdravstvo ne zna riješiti jer je bez ikakve strategije“, ističe profesor Labar te dodaje kako je korona kriza trebala biti poticaj da se napokon naprave potrebni rezovi u zdravstvu.

Za doktora Labara nije iznenađenje što opada interes za studij medicine, no nije siguran da će Medicinski fakultet, kao i ministarstva znanosti i zdravstva, prepoznati u čemu je problem. „Sada pomalo dolazi na naplatu sve ono na što se ukazivalo početkom ovog stoljeća. Doći će, bolje reći došlo je, do manjka liječnika u Hrvatskoj, pogotovo u manjim sredinama“, kaže.

Što je problem studija medicine?

Drži da se mlade generacije po kvaliteti znanja ne razlikuju od prethodnih. Problem je, međutim, u tomu što broj informacija u medicini raste iz dana u dan pa se od studenata traži nekritičko povećanje opsega znanja. A to onda utječe i na kvalitetu znanja.

„Nažalost, naš sustav još uvijek ne prepoznaje bit visokoškolske edukacije, a to nije prikupljanje što većeg broja informacija. Ključno je kako te informacije iskoristiti u rješavanju konkretnog problema, kako, primjerice, neka informacija može pomoći da se riješi određeni medicinski problem, da se postavi prava dijagnoza i primjeni racionalna terapija“, kazao je.

Za kompletnu reformu školstva i novi kurikulum

Po doktoru Labaru, zadaća je studija naučiti studente gdje mogu naći i potom upotrijebiti potrebnu informaciju. To onda znači da ne treba sve informacije pospremiti i čuvati u svojoj memoriji, jer to je nemoguće. „No, Medicinski fakultet još uvijek teži deskripciji i prijenosu informacija, a manje pristupu rješavanja problema. Mislim da je to problem cjelokupnog našeg školstva, od osnovne preko srednje škole do fakulteta. Kompletna reforma školstva jedino je rješenje“, tvrdi.

Ima dosta pokazatelja, tvrdi profesor Labar, da je kvaliteta nastave u silaznom trendu, a upravo je to važna odrednica prepoznatljivosti i popularnosti Medicinskog fakulteta. „Stoga je potreban i potpuno nov, suvremeni kurikulum“, dodaje.

Smatra da sve više ljudi koristi usluge privatnih ordinacija i klinika jer tamo očekuju prihvatljiv kontakt, razgovor, odgovore na pitanja koji bitno umanjuju tjeskobu od nepoznate bolesti. „Očekuju da su prihvaćeni ‘ljudski’, a ne kao broj. U javnim institucijama to u većini slučajeva nije tako, ne zato što liječnici to ne bi željeli. Oni profesionalno obave sve po zakonima struke, ali za 10-15 minuta nemaju mogućnosti i za iscrpni razgovor. Za to su najmanje krivi liječnici, a najviše nametnuti sustav rada i broj pacijenata po jednom liječniku“, ističe Labar te objašnjava kako je to još jedan od dokaza da je u nas premalo liječnika.

Labar drži da reforma pada na participacijama

Uvjeren je da privatna praksa može pomoći javnim bolnicama da rade kvalitetnije i efikasnije, ali za to je potreban temeljni preduvjet, a to je reforma zdravstvenog sustava. „A od toga za sada nema čak ni slova r,“ zaključuje razočarano doktor Labar. Iako je već devet godina u mirovini, način financiranja bolnica nije se bitno promijenio.

„I dalje su limiti na snazi. To znači dobiješ određenu sumu novaca i više ne možeš potrošiti bez obzira na to što napraviš više posla koji je medicinski potpuno opravdan. Rezultat je deficit. Danas šefovi na klinikama i Zavodima gotovo svakodnevno raspravljaju o financijama, a o struci tek sporadično“, kazao je. Na primjedbu kako se uporno odbija raspravljati o potrebi djelomične participacije u troškovima, primjerice, pri pregledima i korištenju lijekova, profesor Labar drži da zdravstvena reforma pada upravo na problemu participacije građana u zdravstvu.

„Ne može se odrediti bolnicama limit, a građanima govoriti da imaju sva prava, kad im je onaj koji je odredio limit, ograničio prava. Politika je vješto skinula odgovornost sa sebe i prebacila ju na zdravstvene djelatnike“, kaže. Zbog toga je doktor Labar vrlo skeptičan da će se u skoroj budućnosti nešto korjenito promijeniti u našem zdravstvu.

Prvi presađivanje koštane srži na ovim prostorima

Svojim nasljednicima profesor Labar ostavio je dva važna postignuća. Prvi je na ovim prostorima, daleke 1983. godine, presadio koštanu srž. Prije toga bio je četiri mjeseca na francuskoj stipendiji u Parizu kod profesorice Eliane Gluckman, koja je u to doba bila vodeći hematolog u Europi te se bavila transplantacijama. Po povratku zajedno s kolegom Bogdanićem napravio je program po kojemu je izvedena prva transplantacija koštane srži.

„Bio je to veliki uspjeh jer se postotak preživjelih od leukemije od tadašnjih 10 posto, popeo na više od 50 posto. Osim toga, taj je zahvat potaknuo i druge struke, patologiju, imunologiju, transfuziologiju, mikrobiologiju, citologiju, citogenetiku i molekularnu medicinu, da se podignu na višu razinu. Bolja kvaliteta dijagnostike i liječenja nije bila važna samo za hematološke bolesnike već i ostale koji su liječeni na Rebru. A od toga je imala koristi i cijela naša medicina“, kazao je.

Kao dekan Medicinskog fakulteta Boris Labar uveo je studij medicine na engleskom jeziku. Njegov prijedlog dočekao je strašan otpor, no ubrzo se pokazalo da postoji veliki interes djece iseljenika da studiraju u Zagrebu, a kasnije su im se pridružili studenti iz drugih zemalja. Taj studij postoji i danas, ali nažalost tada nije uspio nagovoriti ministarstva znanosti i zdravstva da se poveća broj upisanih na medicinu. Da su ga poslušali, danas manjak liječnika ne bi bio tako veliki problem.

Započeo suradnju s Harvardom

Ohrabren odazivom studenata, doktor Labar je postigao sporazuma s Medicinskim fakultetom sveučilišta Harvard, jednim od najboljih medicinskih fakulteta na svijetu, da uz njihovu pomoć unaprijedi umijeće nastave na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. „Kad netko postane profesor, ne znači da će odmah biti dobar nastavnik, pa mu je potrebno savladati i tu vještinu. To smo željeli napraviti uz pomoć Medicinskog fakulteta sveučilišta Harvard i Sveučilišta u Münchenu, s njima smo potpisali ugovor o suradnji te smo održali i nekoliko prvih seminara“, ispričao je.

Tada je međutim profesor Labar napustio mjesto dekana, a na njegovo mjesto došla je profesorica Nada Čikeš. Ona je odmah razvrgnula ugovor s Medicinskim fakultetom sveučilišta Harvard tvrdeći da Hrvatska kao članica EU mora surađivati s europskim, a ne američkim fakultetima. Iako je doktor Labar upozoravao da je metodologija studija medicine svagdje jednaka te da nema nacionalnih metoda, ta epizoda s Harvardom neslavno je završila.

Labar kaže da mnogi ne žele da kriteriji budu kvaliteta, stručnost i znanje

Ima još jedan stvar koju doktor Labar ne može prežaliti. U grupi profesora s Harvarda koji su došli predavati u Zagreb bio je i neurolog Dimitri Krainc, koji je završio studij medicine u Zagrebu. „Nagovorio sam ga da se javi na natječaj za šefa neurologije na Rebru, s tim da šest mjeseci bude u Zagrebu, a šest na Harvardu, kako je to uobičajena praksa na tom sveučilištu. Naprosto, želio sam da nam on prenese svoja znanja“, kazao je Labar.

No, tadašnji ravnatelj Rebra Željko Reiner kazao je Kraincu da to tako ne ide te da se mora odlučiti između Zagreba i Harvarda. I Krainc je, dakako, odmah spakirao stvari i vratio se na Harvard. Ubrzo potom postao je šef neurologije na sveučilišne bolnici Northwestern u Chicagu, a nakon 3 godine njegova je klinika postala druga u svijetu po broju publikacija, radova i citata. Tada je Krainc poslao Labaru poruku: “Da su nam dali, to bismo napravili i u Zagrebu.“

Nažalost protiv tog se mentaliteta, rezignirano objašnjava profesor Labar, u nas nemoguće boriti. „Ne postoji kritična masa koja bi promijenila takvu situaciju. Mnogi ne žele da jedini kriteriji pri prijemu na posao i napredovanju bude kvaliteta, stručnost i znanje. Tada bi, naime, bili ugroženi interesi ne malog broja pojedinaca koji su ostvarili svoje karijere ne na temelju svojih znanja i sposobnostima, već zahvaljujući političkoj podobnosti, stranačkoj pripadnosti, rođačkim vezama, nepotizmu…”, zaključio je.